REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.broj P-6066/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vesni Horvat kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa Frano Bazina, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 1. travnja 2025. godine u nazočnosti tužitelja osobno i zz punomoćnika tužitelja ZM, odvjetničke vježbenice i zz punomoćnika tuženika ĆM, odvjetničke vježbenice, dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 11.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu 9012466216 od 2. svibnja 2007. godine zaključenog između tužitelja TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, isplatiti tužitelju TM, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 190,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.5.2007. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 218,75 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke tekućom od 29. travnja 2025. do plateža, sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12.10.2024. navodi da je dana 2.5.2007. godine sklopio sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012466216. Čl. 11 toč. 3 predmetnog Ugovora tužitelju je nametnuta / ugovorena naknada u visini od 1,50% od iznosa kredita, jednokratna koja se naplaćuje prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je tužitelj bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je tako na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita od strane tuženika naplaćen iznos od 190,98 EUR. Tužitelj ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo te kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe niti je naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada te se o istoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj imao mogućnost utjecaja na istu te je odredba i suprotna načelu savjesnosti i poštenja te kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Slijedom navedenog imajući u vidu odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima kao i važeću sudsku praksu predlaže da sud tužitelju pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost potraživanja te ističe prvenstveno prigovor zastare. Prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora jer se radi o sporu za isplatu iznosa od 190,98 EUR pri tome se pozivajući na odredbe Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP koja određuje da je vrijednost predmeta spora vrijednost glavnog zahtjeva te ukoliko isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži. Iznosi svoja stajališta vezano uz istaknuti prigovor zastare. Osporava da bi imajući u vidu da je iznos sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva neznatan u odnosu na ukupnu isplatu koju je primio tužitelj došlo do neravnoteže u pravima ugovornih strana. Ističe da se radi o točno i jasno određenoj naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u trenutku sklapanja ugovora o kreditu koju naknadu je odmah i platio. Predmetna naknada predstavlja jasnu odredbu i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije postojalo zakonsko ograničenje za njezino ugovaranje. Ističe da su stranke u ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su to jasno i potvrdile u tekstu samog ugovora o kreditu kao i vlastoručnim potpisom. Slijedom navedenog netočan je navod tužitelja da bi ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana i ništetna te da tužitelj nije bio informiran. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer nema osnove za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi jer nije ostvaren niti jedan zakonski razlog za navedeno, sporna je odredba transparenta, uočljiva i jasna, naknada ne predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana, tužitelj je bio svjestan ekonomskog značenja ugovorne odredbe, volja ugovornih strana jasno je određena ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom, ugovor o kreditu solemniziran je kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije, tužitelj nije dokaza oda je bio potrošač, nema stjecanja bez osnove te je tužitelj ostvario određene koristi, nastupila je zastara potraživanja, nema neravnoteže u pravima i obvezama strana te nisu ispunjene pretpostavke za tužbu i tužbeni zahtjev te slijedom toga predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu, knjigovodstvenu karticu, podneske stranaka te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja. Sud nije provodio dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem budući tuženik ne osporava matematički izračun odnosno visinu tužbenog zahtjeva, već njegov osnov (list 66 spisa). Među strankama nije sporno da je tuženik prije isplate kredita naplatio tuženiku tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 190,98 EUR odnosno 1,50 % od iznosa kredita.

4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP ovaj sud smatra u cijelosti osnovanim zahtjev tužitelja.

5. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5 ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 2.5.2007. godine kojom je određeno zaračunavanje naknade od 1,50% od iznosa kredita prije isplate kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita dana 2.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012466216, a kojim Ugovorom je određeno plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 1,50% od iznosa kredita.

8. Sporno je da li je spomenuta ugovorna odredba čl. 11 toč. 3 ugovora o kreditu koji je tuženik sklopio sa tužiteljem kao korisnikom kredita, potrošačem u kojem je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 1,50% od iznosa kredita nepoštena i ništetna, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, sve u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dalje ZOO te posljedično tome tužiteljevo pravo na isplatu plaćenog iznosa sporne naknade.

9. Saslušan tijekom postupka tužitelj je u jasnom i uvjerljivom iskazu te kao takovom i prihvaćenom od strane ovog suda naveo da je predmetni ugovor sa tuženikom zaključio 2007. godine te da se radilo o kreditu za kupnju automobila za osobne potrebe, a u koju svrhu je i korišten. Za valutu CHF odlučio se iz razloga što mu je taj kredit u banci prezentiran kao najpovoljniji. Vezano uz plaćanje sporne naknade na postavljeno pitanje rečeno mu je da je plaćanje te naknade njegova obveza. Naveo je da je probao utjecati na odredbe ugovora vezano uz plaćanje ove naknade međutim na navedeno nije mogao utjecati jer mu ej to nametnuto kao obveza za realizaciju kredita. Ugovor je sadržajno pripremljen od strane banke i u cijelosti je otplaćen.

10. U ocjeni osnovanosti tuženog zahtjeva ovaj sud prihvaća kao osnovane navode tužitelja vezano uz ništetnost odredbe ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i odobrenje kredita te isplatu potraživanog iznosa. To iz sljedećih razloga.

11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti. Tu valja ukazati i na Zaključak Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31.1.2022. godine

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine sa izmjenama koji odredbom čl. 81 st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2 propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. u st. 3 istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4 propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87 st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 3 predmetnog Ugovora platio tuženiku jednokratnu naknadu očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81 st. 1 citiranog Zakona jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5 iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da mu nije pojašnjeno značenje naknade za obradu kredita te da na predmetnu naknadu nije mogao utjecati, već mu je to nametnuto kao obveza za realizaciju kredita koji je sadržajno pripremljen od strane banke.

14. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu prema kojoj je banka ovlaštena zaračunavati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost iste u zaračunatoj visini što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada bez određivanja njezine visine, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Ukoliko je tuženik kao trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji se "pokrivaju" tom naknadom, u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja i slično nejasno je iz kojeg razloga bi se ti troškovi uopće isplaćivali iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i obrada dokumentacije, razgovor sa klijentima, a isto tako i sama obrada kredita.

15. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti jednokratne naknade točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba te daje pravo tužitelju potraživanja iznosa od 190,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.5.2007. do isplate, kada je tuženik naplatio predmetu naknadu (čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a). Visina plaćene naknade među strankama nije bila sporna. Nesavjesnost tuženika proizlazi iz činjenice da je unaprijed formulirani tekst ugovora u kojem odredbe o predmetnoj naknadi nisu bile jasne niti obrazložene tuženik iskoristio da naplati više od onoga što je stvarno smio naplatiti.

16. Odluka o trošku parničnog postupka temeljena je na odredbi čl. 154 st. 1. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku određen je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to Tbr. 7 toč. 1, Tbr. 8 toč. 1, Tbr. 9 toč. 1 te Tbr. 42 i 48 imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 190,98 EUR. Naime vrijednost predmeta spora sukladno ZPP-u predstavlja vrijednost glavnog zahtjeva, a kako isti glasi na isplatu radi se o vrijednosti koja se isplatom traži točnije u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja iznos od 190,98 EUR. Trošak se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 25 bodova, podnesak 27.2.2025. 25 bodova, ročište 1.4.2025. 25 bodova te ročište za objavu 12,5 bodova ili ukupno 87,50 bodova što pomnoženo sa vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR daje ukupan iznos parničnog troška od 175,00 EUR te 25% PDV-a 43,75 EUR ili ukupno 218,75 EUR. Tužitelju nije dosuđen trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu budući nema obveze plaćanja istih niti je tužitelj platio iste. Odluka o kamatama na trošak temeljena je na odredbi članka 30 st. 2 Ovršnog zakona.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Vesna Horvat

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu u pet primjeraka.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.