REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1550/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kujundžić Novak, predsjednice vijeća, Nevenke Marković, sutkinje izvjestiteljice i Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Banka Kovanica d.d., OIB 33039197637, Varaždin, Petra Preradovića 29, protiv 1. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., OIB 57500462912, Zagreb, Širolina 4 i 2. tuženika Osijek-Koteks d.d., OIB 44610694500, Osijek, Šamačka 11, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Osterman i Ivančić d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 413.814,28 EUR, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženika Osijek-Koteks d.d., Osijek protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. u točki I. izreke kao nedopuštena.

II. Ukida se u cijelosti presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. O troškovima žalbenog postupka prvostupanjski sud će odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1814/2024 od 24. veljače 2025. naloženo je tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužitelju platiti tuženiku Osijek-Koteks d.d. iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačnih iznosa do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom III. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika te u dijelu u kojem u odnosu na tuženika Osijek-Koteks d.d. tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 206.907,14 EUR preko stope koja prelazi stopu određenu u točki II. izreke presude. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 54.505,83 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom V. izreke naloženo je tuženiku Osijek-Koteks d.d. naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 54.505,83 EUR sa zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Točkom VI. izreke odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev za solidarnu naknadu troškova od tuženika u iznosu od 151.230,75 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamata od 24. veljače 2025. do isplate te tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 42.219,09 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 24. veljače 2025. do isplate.

2. Protiv presude žalbu su podnijeli tužitelj i tuženici.

3. Tužitelj pobija presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. za isplatu iznosa preko dosuđenog iznosa od 206.907,14 EUR do iznosa od 413.814,28 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i u dijelu za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR od oba tuženika s pripadajućim zateznim kamatama po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Osijek-Koteks d.d. za isplatu iznosa preko dosuđenog iznosa od 206.907,14 EUR do iznosa od 413.814,28 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora te u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR od oba tuženika s pripadajućim zateznim kamatama po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika Osijek- Koteks d.o.o. za isplatu zateznih kamata po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, u točki III. izreke u cijelosti, u točkama IV. i V. izreke u dijelovima u kojima je odbijen zahtjev za solidarnom naknadom troškova postupka od tuženika i u točki VI. izreke u cijelosti iz svih žalbenih razloga. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i naložiti tuženicima solidarno platiti tužitelju iznos od 413.814,28 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i naknaditi mu solidarno prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja o trošku do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 10.391,74 EUR.

4. Dakle, iz sadržaja tužiteljeve žalbe proizlazi da pobija točke III. i VI. izreke jer u točkama I. i II. izreke pobijane presude nije sadržan odbijajući dio tužbenog zahtjeva, već je on sadržan u točki III. izreke presude, dok u točkama IV. i V. izreke nije sadržan odbijajući dio zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, već je on sadržan u točki VI. izreke. Stoga u točkama I., II., IV. i V. izreke nije sadržan dio odluke koju tužitelj navodi u svojoj žalbi, već je taj dio sadržan u odbijajućem dijelu presude (točke III. i VI. izreke).

5. Tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. pobija presudu u točkama I. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u odnosu na tog tuženika, uz naknadu troškova postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

6. Tuženik Osijek-Koteks d.d. pobija presudu u točkama I., II. i IV. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 10.391,11 EUR.

7. Tužitelj je podnio odgovor na žalbe tuženika. Predlaže ovome sudu odbiti žalbe tuženika kao neosnovane. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 7.782,50 EUR uvećano za PDV od 25% u iznosu od 1.945,63 EUR, u odnosu na odgovor na žalbu svakog od tuženika, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu 165,91 EUR, što ukupno iznosi 19.622,17 EUR.

8. Žalbe tužitelja i tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. su osnovane, dok žalba tuženika Osijek-Koteks d.d. djelomično nije dopuštena, a djelomično je osnovana.

9. Naime, tuženik Osijek-Koteks d.d. je podnio žalbu i protiv točke I. izreke pobijane presude kojom je naloženo tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. platiti tužitelju iznos od 206.907,14 EUR sa zateznim kamatama, protiv kojeg dijela presude tuženik Osijek-Koteks d.d. nema pravni interes za podnošenje žalbe. Stoga je njegovu žalbu valjalo djelomično odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe članka 358. stavka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) kao što je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja.

10. Presuda u ostalom pobijanom dijelu je ispitana u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 365. ZPP-a i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

11. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je predmet spora zahtjev tužitelja kao cesionara za solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR (3.117.883,68 kn) od tuženika po osnovi Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012., koji iznos predstavlja razliku između ukupno prenesene tražbine u iznosu do 5.000.000,00 kn (663.614,04 EUR) po osnovi tog Ugovora i već plaćenog iznosa tužitelju po toj osnovi.

12. Prvenstveno valja napomenuti da je u ovoj pravnoj stvari već bila donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Stalne službe u Karlovcu poslovni broj P-2191/2013 od 26. studenoga 2015. kojom je naloženo tuženiku Osijek-Koteks d.d. platiti tužitelju iznos od 3.117.883,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i naknaditi mu troškove postupka u iznosu od 275.314,71 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka 1. izreke), odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. (točka 2. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. parnični trošak u iznosu od 380,00 kn (točka 3. izreke). Presudom ovog suda poslovni broj Pž-280/2016-2 od 16. listopada 2018. odbijene su žalbe tužitelja i tuženika Osijek- Koteks d.o.o. kao neosnovane i potvrđena je navedena prvostupanjska presuda. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 265/2022-2 od 22. ožujka 2022. ukinuta je navedena presuda ovog suda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju je presudom ovog suda poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022. odbijena tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda od 26. studenoga 2015. u točkama 2. i 3. izreke, ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018. (točka I. izreke), preinačena je presuda u točki 1. izreke na način da je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.117.883,68 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u odnosu na tuženika Osijek-Koteks d.d., naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku Osijek-Koteks d.d. troškove postupka u iznosu od 285.603,13 kn, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tog tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 77.300,00 kn (točka II. izreke). Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 90/2023-4 od 25. listopada 2023. tužitelju je dopušteno podnošenje revizije protiv navedene presude ovog suda i dopunskog rješenja ovog suda poslovni broj Pž-2428/2022-6 od 5. listopada 2022., radi pravnog pitanja: „Na koje se osobe odnosi odredba čl. 88. st. 4. ZOO u slučaju višestruke cesije (kojom cedent (cedent 1) prenosi tražbinu cesionaru 1 (cedentu 2) koju ima prema cesusu, a istovremeno cesionar 1 (cedent 2) tako prenesenu tražbinu prenosi dalje cesionaru 2) odnosno kome cesus može valjano ispuniti tražbinu? Da li tražbinu valjano može ispuniti i cedentu (cedentu 1)?“. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-656/2024-3 od 14. svibnja 2024. prihvaćena je tužiteljeva revizija i ukinute su presuda ovog suda poslovni broj Pž-2428/2022-2 od 2. kolovoza 2022., dopunsko rješenje ovog suda poslovni broj Pž-2428/202-6 od 5. listopada 2022. i prvostupanjska presuda od 26. studenoga 2015. ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj P-2191/13-80 od 12. prosinca 2018., a predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. svibnja 2024. se u bitnome navodi da prilikom primjene materijalnog prava nižestupanjski sudovi ugovorni odnos stranaka nisu sveobuhvatno cijenili i u tom smislu utvrdili sve odlučne činjenice te da će nižestupanjski sudovi u ponovljenom postupku ponovno razmotriti predmet u svjetlu eventualne odgovornosti koja bi proisticala iz eventualnog nepridržavanja ugovornih obveza tuženika, u tom smislu eventualno dopuniti utvrđenje činjeničnog stanja i donijeti novu, zakonitu odluku.

13. Prvostupanjski sud je u ponovnom postupku utvrdio nespornim da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tužitelja, društva Cesta građenje d.o.o. kao korisnika kredita, društva MGT d.o.o. kao jamca-platca i založnog dužnika, FE iz [adresa] kao jamca-platca, ĆE iz [adresa] kao založnog dužnika i ZE iz [adresa] kao založnog dužnika, a kojim je tužitelj odobrio društvu Cesta građenje d.o.o. kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn i kojom odredbom članka 9. Ugovora su ugovoreni instrumenti osiguranja naplate tražbine iz Ugovora, u kojima je kao jedan od instrumenata osiguranja naveden i valjani ugovor o cesiji sklopljen između korisnika kredita Cesta građenje d.o.o. kao cedenta, tuženika Osijek-Koteks d.d., kao cedenta, tužitelja kao cesionara i tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa na iznos do 5.000.000,00 kn radi naplate i osiguranja potraživanja tužitelja; da su tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao naručitelj i tuženik Osijek-Koteks d.d. kao izvođač sklopili Ugovor broj 45212-400-1111/09 od 9. svibnja 2009. - osnovni ugovor za izvođenje radova na izgradnji autoceste Zagreb-Sisak, dionica Velika Gorica Jug-Lekenik, izgradnja poddionice Buševec-Lekenik; da je na temelju tog ugovora tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. platio tuženiku Osijek-Koteks d.d. iznos od 165.002.464,32 kn; da su društvo Cesta građenje d.o.o. kao izvođač i tuženik Osijek- Koteks d.o.o. kao naručitelj sklopili Ugovor o izvođenju radova broj 3355/09/9K/12 od 9. veljače 2012. za izvođenje radova na izgradnji navedene dionice i poddionice autoceste Zagreb-Sisak za cijenu radova od 9.723.980,72 kn; da je za radove koje je izvelo društvo Cesta građenje d.o.o. tuženik Osijek-Koteks d.d. naplatio od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iznos od 5.372.585,95 kn; da je u razdoblju od travnja do rujna 2012. tuženik Osijek-Koteks d.d. ovjerio Cesta građenje d.o.o. šest privremenih situacija; postojanje pravnog odnosa između parničnih stranaka i treće osobe društva Cesta građenje d.o.o. na temelju Okvirnog ugovora o cesiji od 10. veljače 2012. sklopljenog između tuženika Osijek-Koteks d.d. kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa i tužitelja kao cesionara te da su nakon sklapanja Okvirnog ugovora, parnične stranke i Cesta građenje d.o.o. sklopili dva posebna Ugovora o cesiji, 18. travnja 2012. i 13. kolovoza 2012., na temelju ovjerenih situacija broj 21 i 25, po kojim ugovorima je tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn.

14. Utvrdio je spornom volju stranaka pri sklapanju Okvirnog ugovora o cesiji jer se prema tužiteljevoj tvrdnji tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus obvezao ispuniti plaćanje na tužiteljev račun i to sva potraživanja koja proizađu temeljem ugovora o izvođenju radova, odnosno ugovora o podizvođenju predmetnih radova do ukupnog iznosa od 5.000.000,00 kn, dok prema tvrdnji tuženika, da bi obveza plaćanja tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. prema tužitelju nastala, bilo je potrebno sklopiti pojedinačne ugovore o cesiji temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija, što nije učinjeno.

15. Na temelju iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu prvostupanjski sud je utvrdio da su svi sudionici, odnosno sve ugovorne strane Okvirnog ugovora o cesiji, dakle, parnične stranke i Cesta građenje d.o.o. znali da će tužitelj financirati društvo Cesta građenje d.o.o. po ugovoru kojeg je ono sklopilo s tuženikom Osijek-Koteks d.d. kao glavni izvođač radova s tuženikom Hrvatske autoceste d.o.o. kao investitorom; da je društvo Cesta građenje d.o.o. u dogovoru s tuženikom Osijek-koteks d.o.o. sastavilo Okvirni ugovor o cesiji i dostavilo ga tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. na potpis nakon čega je on kao cesus izmijenio ponuđeni ugovor, prilagodio ga svom tipskom ugovoru i unio odredbe članka 3. u Okvirni ugovor; da je tužiteljeva namjera kao cesionara i namjera društva Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II bila da sva potraživanja do 5.000.000,00 kn koja to društvo ima na temelju obavljenih radova po ugovoru sklopljenim s tuženikom Osijek- koteks d.o.o. ustupi tužitelju radi osiguranja i naplate po ugovoru o kreditu; da tužitelj kao cesionar i društvo Cesta građenje d.o.o. nisu namjeravali prava i obveze ugovornih strana Okvirnog ugovora o cesiji vezati uz sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji jer bi time tužitelj bio u nesigurnom i neizvjesnom položaju glede naplate i ne bi plasirao sredstva ukoliko nije smatrao da je Okvirnim ugovorom osigurana naplata; da Cesta građenje d.o.o. kao cedent II nije mogao dozvoliti situaciju da plaćanje njegovih obveza po kreditu prema tužitelju ovisi o volji tuženika za sklapanje pojedinačnih ugovora o cesiji; da je sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji društvo Cesta građenje d.o.o. pod uvjetom da obavi ugovoreni posao s tuženikom Osijek- koteks d.d. osigurao svoju obvezu prema tužitelju po ugovoru o kreditu; da tuženik Osijek-Koteks d.o.o. kao cedent I nije imao sredstava kao glavni izvođač radova te je znao da će tužitelj financirati te radove koje je on ugovorio s tuženikom Hrvatske autoceste d.o.o. do iznosa od 5.000.000,00 kn pa je pristao na sklapanje Okvirnog ugovora i znao da tužitelju mora biti plaćen ugovoreni iznos ukoliko društvo Cesta građenje d.o.o. obavi posao u tom iznosu; da u Okvirni ugovor, ni u pojedinačne ugovore o cesiji nisu unijete odredbe da bi za obavljene radove po društvu Cesta građenje d.o.o. pola iznosa tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. platio tužitelju, a drugu polovicu tuženiku Osijek-Koteks d.d.; da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. ponuđeni ugovor promijenio prilagodivši ga svom tipskom ugovoru, sastavivši odredbe članka 3. Okvirnog ugovora, i to prvenstveno radi svoje evidencije obveza prema tuženiku Osijek-Koteks d.d. i provjere namirenja obveza tog tuženika prema društvu Cesta građenje d.o.o. jer su tuženici bili u više poslovnih odnosa, te da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. osnovnim ugovorom tuženiku Osijek-Koteks d.d. uvjetovao sklapanje ugovora o cesiji njegovom suglasnošću.

16. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da iz iskaza svjedoka proizlazi kako je Okvirni ugovor potpisan s izmjenama u njegovoj odredbi članka 3., kako ga je pripremio i predložio tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. zbog čega se i odredbe tog članka Okvirnog ugovora u smislu odredbe članka 320. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) trebaju tumačiti u korist tužitelja na način da je sklapanjem Okvirnog ugovora, a ne tek sklapanjem pojedinačnih ugovora o cesiji i ovjerom mjesečnih situacija, za tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa nastala obveza plaćanja, a što proizlazi i iz samog sadržaja te odredbe kojom su se (u prvoj i trećoj rečenici prvoga stavka) parnične stranke i društvo Cesta građenje d.o.o., dakle, sve ugovorne strane, suglasile da će sve obveze iz Ugovora određenih u članku 1. Okvirnog ugovora, tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus plaćati izravno tužitelju kao cesionaru, uplatom na točno određeni račun, te da će on kao cesus svoje obveze prema tužitelju kao cesionaru izmiriti danom uplate na račun tužitelja kao cesionara, a ta njegova obveza kao cesusa nije vezana uz nikakve uvjete pa tako ni uz daljnje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija. Stoga zaključuje da je odredbom članka 3. Okvirnog ugovora točno određen trenutak u kojem prestaje obveza tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa prema tužitelju kao cesionaru, a to je trenutak uplate na točno određeni račun tužitelja kao cesionara.

17. Utvrđuje i da je odredbom članka 2. Okvirnog ugovora ugovoreno da tim Ugovorom tuženik Osijek-Koteks d.o.o. kao cedent I ustupa društvu Cesta građenje d.o.o. kao cedentu II, a to društvo kao cedent II tužitelju kao cesionaru dio svojih potraživanja od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu do 5.000.000,00 kn, u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn, a iz koje odredbe jasno proizlazi izravni slijed tražbine koju tuženik Osijek-Koteks d.d. kao cedent I ima prema tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusu, na društvo Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II te s tog društva na tužitelja kao cesionara jer je Okvirnim ugovorom o cesiji tuženik Osijek-Koteks d.d. kao cedent I ustupio društvu Cesta građenje d.o.o. kao svom vjerovniku s osnove Ugovora o podizvođenju radova dio svojih budućih potraživanja prema svom dužniku – tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. s osnove Ugovora o izvođenju radova u iznosu do 5.000.000,00 kn, dok je društvo Cesta građenje d.o.o. kao cedent II tako ustupljenu tražbinu dalje ustupilo tužitelju kao svom vjerovniku cesionaru zbog toga da tužitelj naplati ustupljenu tražbinu od cesusa – tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., a u svrhu realizacije tražbine s osnove Ugovora o revolving kreditu. Prema zaključku prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju se radi o dvostrukom ustupu radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, a ne o ustupu radi osiguranja, neovisno o tome što je Ugovorom sklapanje konkretnog ugovora o cesiji nazvano „instrumentom osiguranja“. Prvostupanjski sud pri tome upućuje i na odredbu članka 9. Ugovora kojom je ugovoreno da će se ugovor o cesiji između korisnika kredita kao cedenta, tuženika Osijek-Koteks d.d. kao cedenta, tužitelja kao cesionara i tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa na iznos do 5.000.000,00 kn sklopiti radi naplate i osiguranja potraživanja banke (tužitelja), iz čega izvodi zaključak da je svrha sklapanja tog ugovora o cesiji osiguranje cesionarova potraživanja i naplata duga od cesusa, dok ni iz sadržaja Okvirnog ugovora, niti iz iskaza svjedoka i tužiteljevog zastupnika po zakonu, ne proizlazi da je volja ugovornih strana bila osiguranje naplate tužiteljeve tražbine, odnosno namirenje tužitelja iz ustupljene tražbine tek ako mu njegov dužnik Cesta građenje d.o.o. ne bi po dospijeću ispunio kreditnu obvezu, već da tužitelj svoje potraživanje po osnovi Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa.

18. Prvostupanjski sud zaključuje da unatoč tome što odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a ostavlja tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusu izbor glede ispunjenja obveze, da je on kao cesus, unutar tog izbora, odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji odabrao konkretan, točno određen način ispunjenja, na što su sve ugovorne strane pristale, uključujući i tuženike, i tako stvorile dopuštenu ugovornu obvezu u pogledu ispunjenja tražbine i obveznika ispunjenja.

19. Stoga zaključuje da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. postupanjem na način da je protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora obavio isplatu tuženiku Osijek-Koteks d.d. kao cedentu I, a ne tužitelju kao cesionaru, povrijedio svoju ugovornu obvezu zbog čega tužitelj kao cesionar ima pravo od njega zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze prema odredbi članka 342. ZOO-a. Time što je tuženik Osijek-Koteks d.d. primio takvo ispunjenje od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., prvostupanjski sud zaključuje da je i on postupio protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora primivši isplatu bez pravne osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

20. Utvrdivši nespornim da je na temelju Okvirnog ugovora i dva ugovora o cesiji tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, da je Okvirnim ugovorom ustupljena tražbina do 5.000.000,00 kn, da je za radove koje je izvelo društvo Cesta građenje d.o.o. tuženik Osijek-Koteks d.d. naplatio od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. iznos od 5.372.585,95 kn, dakle, više od iznosa iz Okvirnog ugovora te da je Ugovorom o revolving kreditu odobren kredit u iznosu od 5.000.000,00 kn, a da je tužitelju uplaćeno ukupno 1.882.116,32 kn, prvostupanjski sud zaključuje da preostaje upravo razlika u iznosu od 3.117.883,68 kn / 413.814,28 EUR.

21. Ocjenjuje da u konkretnom slučaju nema osnove za solidarnu isplatu navedenog iznosa jer se tuženici nisu Okvirnim ugovorom obvezali na solidarnu isplatu, ni da postoji zakonska osnova prema kojoj bi oni bili dužni tužitelju solidarno isplatiti tužitelju sporni iznos, dok tužitelj nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a dokazao da je solidarnost tuženika kao dužnika ugovorena, odnosno da postoji zakonska osnova takve solidarnosti.

22. Zaključuje i da se u konkretnom slučaju ne radi o djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom u smislu odredbe članka 42. ZOO-a jer Okvirnim ugovorom tuženik Osijek-Koteks d.d. nije preuzeo obvezu isplate prema tužitelju, već je takvu obvezu preuzeo samo tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. Zbog toga je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva solidarnu isplatu iznosa od 413.814,28 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od tuženika kao solidarnih dužnika i naložio svakom od tuženika platiti tužitelju polovicu iznosa od 413.814,28 EUR-a u skladu s odredbom članka 41. stavka 2. ZOO-a.

23. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da se iz obrazloženja pobijane presude može zaključiti kako je prvostupanjski sud stava da tužitelj ima pravo zahtijevati ispunjenje cijele ugovorne obveze od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Ističe da je obveza tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. tužitelju platiti utuženi iznos, što proizlazi i iz odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji kojom se on obvezao izravno tužitelju platiti cjelokupno utuženi iznos, a ne samo pola. Stoga smatra da je prvostupanjski sud na taj način pogrešno primijenio odredbu članka 342. ZOO-a. Navodi da je prvostupanjski sud utvrdio pogrešnu pravnu osnovu zahtjeva u odnosu na tuženika Osijek-Koteks d.d. To iz razloga jer je njemu utuženi iznos platio tuženik Hrvatske ceste d.o.o. bez pravne osnove, slijedom čega je tuženik Osijek-Koteks d.d. utuženi iznos stekao bez osnove isključivo u odnosu na tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., a ne u odnosu na tužitelja. Ističe da je pravna osnova utužene tražbine prema tuženiku Osijek-Koteks d.d. povreda odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji jer on nije smio primiti predmetnu uplatu od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. te je na taj način svojim protupravnim postupanjem povrijedio svoju obvezu iz trgovačkog ugovora radi čega je na strani tužitelja nastala šteta u utuženom iznosu. Ističe da je u konkretnom slučaju utužena tražbina jednaka prema oba tuženika jer je nastala radi povrede iste ugovorne odredbe od strane oba tuženika zbog čega se u odnosu na oba tuženika radi o obvezi nastaloj iz trgovačkog ugovora u smislu odredbe članka 42. ZOO-a. Stoga smatra da mu je tuženik dužan platiti utuženi iznos sa zateznim kamatama u visini stope koja je propisana za odnose iz trgovačkih ugovora. Navodi i da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da izreka presude proturječi razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Prvostupanjski sud ne obrazlaže zašto smatra da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. dužan tužitelju isplatiti samo pola utuženog iznosa, pored pravilnog zaključka da tužitelj kao cesionar ima pravo zahtijevati ispunjenje cijele ugovorne obveze od tog tuženika te zaključuje kako je tuženik Osijek-Koteks d.d. dužan tužitelju platiti dosuđeni iznos temeljem stečenog bez osnove, unatoč nespornim činjenicama da je utuženi iznos stekao isplatom učinjenom od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., a kojom isplatom i primitkom isplate su oba tuženika povrijedila odredbu članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji. S obzirom na to da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 42. ZOO- a pogrešno zaključivši da u odnosu na utuženu tražbinu ne postoji solidarna odgovornost tuženika, smatra da je i u odnosu na odluku o troškovima postupka pogrešno primijenio odredbu članka 161. stavka 3. ZPP-a odbivši zahtjev tužitelja da se naloži tuženicima solidarna naknada troškova postupka. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio i odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a odbivši njegov zahtjev za troškove sastava podnesaka od 4. srpnja 2014., 19. rujna 2014. i 12. listopada 2015. jer su oni bili nužni za vođenje postupka.

24. Tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a jer su razlozi presude proturječni sami sebi, kao i dokazima izvedenim tijekom prvostupanjskog postupka te da je povrijeđena i odredba članka 8. ZPP-a. Ukazuje da je, iako je prema stavu prvostupanjskog suda tuženik Osijek-Koteks d.d. cijeli iznos utuženog potraživanja stekao bez pravne osnove, da točkom I. izreke nalaže tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. tužitelju platiti polovicu utuženog iznosa. Stoga smatra da je izreka presude u točki I., a posljedično i u točki IV. nerazumljiva te proturječna razlozima presude. Nadalje navodi da protivno odredbi članka 88. stavka 4. ZOO-a prvostupanjski sud zaključuje kako tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus nije smio ustupljeno potraživanje isplatiti cedentu I te da je on kao cesus odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji odabrao da će ustupljenu tražbinu ispuniti isključivo tužitelju kao novom vjerovniku. Odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus preuzeo je obvezu da će ustupljeno potraživanje platiti u korist računa tužitelja kao cesionara, pod uvjetom da se ispostave i ovjere mjesečne situacije tuženika Osijek-Koteks d.d. te da se u pisanoj formi sklope pojedinačni ugovori o cesiji između tuženika Osijek- Koteks d.d. kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, tužitelja kao cesionara i tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa. Smatra da nema osnove za primjenu odredbe članka 320. stavka 1. ZOO-a jer se odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji ne mogu smatrati nejasnim budući da su se one prije pokretanja ovog sudskog postupka provodile između ugovornih strana na način kako glase. S obzirom na to da je predmet ustupa dio budućeg potraživanja tuženika Osijek-Koteks d.d. kao izvođača radova na izgradnji autoceste prema tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. kao njihovom naručitelju, potraživanje tuženika Osijek-Koteks d.d. prema tuženiku Hrvatske autoceste d.o.o. nastaje tek ovjerom mjesečne situacije zbog čega smatra neosnovanim tumačenje prvostupanjskog suda da nastanak obveze tog tuženika kao cesusa na plaćanje tužitelju kao cesionaru nije uvjetovano tom ovjerom. Stoga smatra neosnovanim i zaključak prvostupanjskog suda da samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji i ispostavljanja ovjerovljenih situacija ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj odredbe članka 3. Okvirnog ugovora obrazlažući da je ugovorna volja ugovornih strana bila izravno ispunjenje obveze od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa izravno tužitelju kao cesionaru.

25. Tuženik Osijek-Koteks d.d. u žalbi u bitnome navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika te da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. Iz Okvirnog ugovora o cesiji proizlazi da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus preuzeo obvezu izvršiti plaćanja tužitelju kao cesionaru po ispostavljenim i ovjerenim mjesečnim situacijama od strane cedenta I i potpisanim ugovorima o cesiji zbog čega zaključak prvostupanjskog suda da obveza tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. na plaćanje nije vezana uz nikakve uvjete pa tako ni uz daljnje sklapanje dodatnih ugovora o cesiji ili izdavanje ovjerovljenih situacija proturječi toj ispravi. Navodi da se tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. nije mogao obvezati na plaćanje tražbine koja nije nastala, ni dospjela na plaćanje zbog čega je nejasan zaključak prvostupanjskog suda da činjenica što se nisu izdale ovjerovljene situacije ni sklopili dodatni ugovori o cesiji sami za sebe ne isključuju primjenu preostalog dijela odredbe članka 3. Okvirnog ugovora kojim se tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. obvezao obaviti plaćanja izravno na račun tužitelja. Ističe da svrha sklapanja pojedinačnih ugovora o cesiji nije bila evidencija, ni knjigovodstvo, već način zatvaranja obveza između ugovornih strana i to obračunsko plaćanje. Prvostupanjski sud izvodi nelogičan pravni stav da je tuženik Osijek-Koteks d.d. postupio protivno odredbi članka 3. Okvirnog ugovora čime implicira da je on također imao obvezu prema tužitelju. Ističe da se tuženik Osijek-Koteks d.d. nije obvezao tužitelju, nego društvu Cesta građenje d.o.o. na ustup i naplativost tražbine, a okolnost da je ustupljenu tražbinu naplatio tuženik Osijek-Koteks d.d. daje eventualnu mogućnost tom društvu, a nikako tužitelju, od njega zahtijevati naplatu spornog potraživanja. Ako prvostupanjski sud prihvaća da se u ovom slučaju radi o dvostrukoj cesiji, tada nužno mora priznati i pravnu posljedicu takve konstrukcije – da tuženik Osijek-Koteks d.d. nije u izravnoj obvezi prema tužitelju. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da činjenica što je tužitelj prijavio tražbinu po osnovi Ugovora (o kreditu) u stečajnom postupku nad MGT d.o.o. u stečaju, kao univerzalnom pravnom slijedniku iza društva Ceste građenje d.o.o. i što je ta tražbina utvrđena, ne utječe na odluku suda jer tužitelj tu tražbinu nije naplatio, niti je tužitelj namiren u stečajnom postupku. To iz razloga jer okolnost da tužiteljeva tražbina iz Ugovora o kreditu prema MGT d.o.o. u stečaju nije namirena, nema nikakve veze s okolnošću da je nad tim društvom otvoren stečaj te da ustupljena tražbina čini njegovu stečajnu masu, zbog ocjene prvostupanjskog suda da Okvirni ugovor predstavlja cesiju radi ispunjenja te da samim ustupanjem nije prestala obveza društva Cesta građenje d.o.o. prema tužitelju, što znači da se ustupljena tražbina i dalje nalazi u imovini tog društva. Otvaranjem stečaja nad MGT d.o.o. u stečaju tužitelj kao cesionar je postao osobni vjerovnik tog društva i izgubio pravo neposredne naplate na temelju Okvirnog ugovora od tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Stoga smatra da tužitelj nema aktivnu materijalno-pravnu legitimaciju za vođenje ovog postupka. Nadalje navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. odredbom članka 3. Okvirnog ugovora odabrao konkretan, točno određen način ispunjenja. Odredba članka 3. Ugovora je jasna zbog čega nema mjesta primjeni odredbe članka 320. stavka 1. ZOO-a. Ističe i da u slučaju kada bi bio primjenjiva odredba članka 1111. ZOO-a, da bi „osiromašeni“ bio tuženik Hrvatske autoceste d.o.o., a ne tužitelj. Nadalje navodi da tuženicima nije bilo dopušteno postupiti po takvom ugovoru odnosno izvršiti plaćanje nakon što su utvrdili da je račun društva Cesta građenje d.o.o. u blokadi te da odredba članka 14. stavka 2. Zakona određuje zabranu obračunskog plaćanja, pa stranke ugovora o cesiji radi ispunjenja nakon njegova zaključenja ne smiju postupiti po ugovoru i dovršiti plaćanje, ako imaju saznanje da je račun cedenta u međuvremenu blokiran. Tužitelj je svoju tražbinu prema tuženiku Osijek-Koteks d.d. iz ovog postupka, a koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tim tuženikom, prijavio u postupak predstečajne nagodbe te ju je on u istom postupku u cijelosti osporio zbog čega nije utvrđena u tom postupku niti je obuhvaćena sklopljenom predstečajnom nagodbom. Međutim, ističe da je tužitelj bio dužan uskladiti svoj tužbeni zahtjev s odredbom članka 5. predstečajne nagodbe te u ovom postupku zahtijevati plaćanje 40% iznosa svoje tražbine prema tuženiku osporene u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom Osijek-Koteks d.d., s dospijećem, odnosno u ratama kako su određene u odredbi članka 5. predstečajne nagodbe, a što tužitelj nije učinio. Prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio da je odredba članka 3. Okvirnog ugovora bila sastavljena isključivo iz knjigovodstvenih razloga i da je potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji bilo povezano isključivo s prestankom obveza tuženika Hrvatske ceste d.o.o. prema tuženiku Osijek-Koteks d.d., kao i obveza tuženika Osijek-Koteks d.d. prema društvu Cesta građenje d.o.o. uslijed čega su, prema mišljenju suda, iste irelevantne za nastanak obveze na isplatu. Ukazuje da iz samog teksta Okvirnog ugovora, kao i iz iskaza svjedoka i ponašanja ugovornih strana tijekom poslovnog odnosa (uključujući potpisivanje dva pojedinačna ugovora o cesiji), jasno da je potpisivanje pojedinačnih ugovora o cesiji bio uvjet za isplatu zbog čega je ta činjenica pogrešno utvrđena. Navodi i da iz odredbe članka 10. stavka 7. Ugovora o podizvođenju i iz privremenih situacija na kojima se temelji sporno potraživanje, proizlazi da je tuženik Osijek-Koteks d.o.o. imao pravo zadržati 10% na ime garantnog depozita za svaku privremenu i okončanu situaciju. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužitelj ima pravo na ukupan iznos temeljem privremenih situacija jer se 10% tih iznosa nalazi u pologu, čime je došlo do pogrešnog i nepotpunog utvrđivanja činjeničnog stanja. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodi da čak i ako se prihvati osnovanost tužbenog zahtjeva da je njegov uspjeh u sporu 50% jer je tužbeni zahtjev u odnosu na njega prihvaćen samo 50%, zbog čega je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir stvarni uspjeh stranaka kod odlučivanja o naknadi troškova parničnog postupka.

26. Tužitelj u odgovoru na žalbe u bitnome navodi da u predmetnom slučaju nije sporno da je nastala tražbina koja je cedirana tužitelju Okvirnim ugovorom o cesiji i koja je predmetom ovog postupka zbog čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. da iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako je prvostupanjski sud stava da je on u obvezi tužitelju isplatiti pobijanom presudom dosuđeni iznos i u situaciji u kojoj nisu izvedeni radovi na izgradnji autoceste odnosno u situaciji u kojoj na strani tuženika Osijek-Koteks d.d. nije ni nastala tražbina koja je cedirana tužitelju. Tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. očito zanemaruje da je on, unatoč tome što je bio svjestan činjenice da je nastala tražbina koja je cedirana tužitelju Okvirnim ugovorom o cesiji, da je Okvirnim ugovorom o cesiji preuzeo obvezu isplate cediranog iznosa tužitelju, protupravno odbivši zaključiti pojedinačne ugovore o cesiji odlučio postupiti protivno obvezama koje je preuzeo Okvirnim ugovorom o cesiji tako što je cedirani iznos isplatio tuženiku Osijek-Koteks d.d. umjesto tužitelju. Navode tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. da je odredba članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji jasna radi čega nema osnove za primjenu odredbe članka 320. stavka 1. ZOO-a – nedvojbeno demantiraju sadržaji iskaza navedenih svjedoka i zakonskog zastupnika tužitelja, ali i postupanje samog tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. koji je očito odlučio postupiti nesavjesno/nepošteno odnosno protivno ugovorenim obvezama i protivno svrsi radi koje je Okvirni ugovor o cesiji zaključen. Navodi da je potpuno promašeno tuženikovo pozivanje na odredbu članka 88. stavka 4. ZOO-a, a s obzirom na obveze stipulirane Okvirnim ugovorom o cesiji te s obzirom na uputu odnosno pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-656/2024-3 od 14. svibnja 2024. U odnosu na navode tuženika sadržane u točkama 5. do 13. i 34. do 40. žalbe, ističe da tuženik Osijek-Koteks d.d. očito zanemaruje pravilno utvrđene odlučne okolnosti na koje je prvostupanjski sud, u odnosu na tumačenje članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, pravilno primijenio odredbe čl. 319. i 320. ZOO- a. Navodi tuženika Osijek-Koteks d.d. kojima pogrešno tumači svoj pravni odnos sa tužiteljem temeljen na Okvirnom ugovoru o cesiji, u proturječju su s pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u točkama 23. i 23. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-656/2024-3 od 14. svibnja 2024. Razlaganje tuženika Osijek-Koteks d.d. o navodnom nedostatku aktivne legitimacije tužitelja zbog otvaranja stečajnog postupka nad društvom MGT d.o.o. u stečaju nema nikakvog temelja u važećim propisima. Navodi i da je nejasno njegovo pozivanje na odredbe Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima u odnosu na dio obrazloženja pobijane presude u kojem prvostupanjski sud obrazlaže neosnovanost navoda tuženika o ništetnosti Okvirnog ugovora o cesiji te da u promašeni i njegovi navodi o pogrešnoj primjeni odredbi Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Ističe da je zajednička namjera svih ugovaratelja Okvirnog ugovora o cesiji bila da ustup tražbine nastaje sklapanjem Okvirnog ugovora o cesiji kako je previđeno odredom članka 2. Ugovora, dok je sklapanje daljnjih pojedinačnih ugovora o cesiji umjesto isplate bilo samo za knjigovodstvene svrhe tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. koji je i sastavljač odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, a radi čega u odnosu na predmetnu odredbu dolazi do primjene odredbe članka 320. ZOO-a.

27. U konkretnom slučaju nesporno je da je 9. veljače 2012. sklopljen Ugovor o kreditu broj 004/01/2012 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tužitelja, Cesta građenje d.o.o. (korisnik kredita), MGT d.o.o. (jamac-platac i založni dužnik), FE iz [adresa] (jamac-platac), ĆE iz [adresa] (založni dužnik) i ZE iz [adresa] (založni dužnik) kojim je banka odobrila društvu Cesta građenje d.o.o. kredit u iznosu od 4.600.000,00 kn (članak 2. Ugovora). Odredbom članka 9. Ugovora ugovoreni su instrumenti osiguranja naplate tražbine iz tog Ugovora te je kao jedan od instrumenata osiguranja naveden i valjani ugovor o cesiji sklopljen između korisnika kredita kao cedenta, Osijek-Koteks d.d. kao cedenta, Banke kovanice d.d. kao cesionara i Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa na iznos od 5.000.000,00 kn, a radi naplate i osiguranja potraživanja Banke.

28. Okvirnim ugovorom o cesiji sklopljenim 10. veljače 2012. između tuženika Osijek-Koteks d.d. kao cedenta I, Cesta građenje d.o.o. kao cedenta II, tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa i tužitelja kao cesionara, tuženik Osijek-Koteks d.d. ustupa društvu Cesta građenje d.o.o., a to društvo tužitelju, dio svojih potraživanja od cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova po Ugovoru iz članka 1. tog Ugovora u iznosu od 5.000.000,00 kn, a u svrhu osiguranja i naplate obveza po Ugovoru o revolving kreditu u iznosu od 5.000.000,00 kn (članak 2. Ugovora). Odredbom članka 3. Ugovora ugovoreno je da je cesus suglasan da će obveze/plaćanja koja proizlaze iz Ugovora u članku 1., a temeljem ispostavljenih i ovjerenih mjesečnih situacija od strane cedenta I i priloženih potpisanih Ugovora o cesiji sklopljenih između cedenta I, cedenta II, cesionara i cesusa, izvršiti u ugovorenim rokovima u korist računa cesionara. Potpisom svakog pojedinačnog Ugovora o cesiji gase se cesusova obveza prema cedentu I i obveza cedenta I prema cedentu II, do iznosa ustupljene tražbine. Cesus će svoje obveze prema cesionaru izmiriti danom uplate na račun cesionara.

29. Dakle, uzimajući u obzir navedene odredbe Okvirnog ugovora o cesiji prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se konkretno radi o ustupu (cesiji) radi ispunjenja u smislu odredbe članka 88. stavka 2. ZOO-a, čiji pravni učinak je da se obveza ustupitelja (cedenta) gasi tek kad vjerovnik (cesionar) naplati ustupljenu tražbinu od dužnika (cesusa).

30. Točno je da kada se radi o cesiji radi ispunjenja, odredba članka 88. stavka 4. ZOO-a daje dužniku pravo izbora ispunjenja svoje obveze, bilo cesionaru, bilo cedentu.

31. Međutim, odredbom članka 3. Ugovora (treća rečenica) određeno je da će cesus-tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. svoje obveze prema cesionaru-tužitelju izmiriti danom uplate na račun cesionara.

32. Stoga je odredbom članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji stipulirano da će tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus slijedom svih ugovora koji su određeni odredbom članka 1. tog ugovora, sve obveze plaćanja iz te odredbe članka 1. Okvirnog ugovora o cesiji, plaćati izravno cesionaru (tužiteljici).

33. Točno je da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članka 320. ZOO-a koju je primijenio prvostupanjski sud jer se u slučaju odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji ne radi o nejasnim odredbama, već se radi o jasnim odredbama kojima je reguliran način ispunjenja obveze cesusa.

34. Dakle, svim ugovornim strankama Okvirnog ugovora o cesiji bilo je jasno i pristali su na to da se taj ugovor sklapa radi isplate od strane cesusa-tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. u korist cesionara-tužiteljice, odnosno da je volja ugovornih stranaka bila „(...) da tužitelj svoje potraživanje s osnove Ugovora o revolving kreditu naplati direktno od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesusa (...)“.

35. Uzimajući u obzir odredbu članka 2. Okvirnog ugovora o cesiji kojim je određeno da „Cedent I ustupa Cedentu II, a Cedent II ustupa Cesionaru dio potraživanja od Cesusa koja će nastati temeljem izvršenih radova u Ugovoru iz članka 1.“, iz te odredbe jasno proizlazi izravni slijed tražbine koju cedent-tuženik Osijek-Koteks d.d. ima prema cesusu tuženiku Hrvatske Autoceste d.o.o.) na cedenta II (Cesta građenje d.d.), a s potonjeg na cesionara-tužiteljicu.

36. Stoga unatoč tome što se dio odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji veže na naknadno izdavanje ovjerovljenih situacija i sklapanje daljnjih ugovora (ovdje neostvarenih i irelevantnih) – i dalje se primjenjuje dio ugovornih odredbi kojima je regulirano kome će i na koji točno račun cesus-tuženik Hrvatske autoceste ispunjavati ugovornu obvezu iz Okvirnog ugovora o cesiji, odnosno posljedično iz ugovora o građenju.

37. Samim time što su izostale radnje sklapanja daljnjih ugovora o cesiji (umjesto ispunjenja) i ispostavljanja ovjerovljenih situacija, ne znači da je time prestao obvezivati preostali sadržaj odredbe članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, jer je ugovorna volja stranaka bila izravno ispunjenje obveze od strane cesusa tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. izravno cesionaru- tužiteljici.

38. Budući da je opća intencija ugovornih stranaka i bitan sastojak, pa dijelom i svrha tog ugovora, bila izravno podmirenje obveze od strane cesusa-tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. izravno cesionaru-tužiteljici, tada neispunjenje dijela ugovorne stavke koja, ionako ima knjigovodstveno-evidencijsko značenje (i to samo za tuženika Hrvatske autoceste d.o.o.), nego značenje koje se pripisuje regulaciji stranačkih obveza i pravnoj definiciji odnosa, nema utjecaj na način ispunjenja.

39. Slijedom toga, stranke Okvirnog ugovora o cesiji sklopile su ugovor koji je reguliran odredbama odsjeka 1., odjeljka 1., glave VI. ZOO-a - ustup tražbine (Cesija), ali su u pogledu izvršavanja obveze stipulirali poseban, konkretan način ispunjenja po kojim cesus-tuženik - Hrvatske autoceste d.o.o. ne bi postupio u skladu s tom ugovornom obvezom kada bi, protivno odredbi članka 3. tog ugovora isplatu vršio nekom drugom subjektu od onog kojem je tim ugovorom to morao činiti (tužiteljici kao cesionaru - Banci Kovanici d.d., dok bi i cedent I (tuženik – Osijek- Koteks d.d.) također postupao protivno ugovorenom kada bi ispunjenje obveze primio, jer je jasno i nedvojbeno prihvatio sve stipulacije tog ugovora.

40. Prvostupanjski sud je utvrdivši nespornom činjenicu da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. kao cesus platio tuženiku Osijek-Koteks d.d. kao cedentu I iznos po osnovi radova koje je obavilo društvo Cesta građenje d.o.o. kao cedent II, a koji iznos prelazi iznos iz Okvirnog ugovora o cesiji, pravilno zaključio da je na taj način tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. postupio protivno odredbi članka 3. Ugovora, kao i tuženik Osijek-Koteks d.d. jer je protivno toj odredbi primio takvu isplatu.

41. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da tužitelj ima pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa (i to polovicu) jer tužitelj kao cesionar ima i dalje pravo zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze od tuženika, a od tuženika Osijek- Koteks d.d. jer je on primio tu uplatu od tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. bez pravne osnove.

42. Naime, tužitelj je sukladno odredbi članka 7. stavka 1. ZPP-a iznio činjenične tvrdnje da je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. postupio protivno tom Ugovoru, odnosno odredbi članka 3. Ugovora jer tražbinu u cijelosti nije ispunio novom vjerovniku-tužitelju, već svom ranijem vjerovniku Osijek-Koteks d.d., ovdje jednom od tuženika, a koji je također postupio protivno tom Ugovoru primivši tu uplatu od strane tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. Stoga potražuje isplatu utuženog iznosa koji predstavlja razliku između iznosa kojeg mu je tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. doista i isplatio na temelju Okvirnog ugovora o cesiji i ukupnog iznosa do 5.000,000,00 kn koji mu je kao novom vjerovniku ustupljen na temelju Okvirnog ugovora o cesiji, a koja razlika je isplaćena tuženiku Osijek-Koteks d.d. protivno tom Ugovoru, to od oba tuženika kao solidarnih dužnika.

43. Dakle, u konkretnom slučaju se radi o naknadi ugovorne štete zbog postupanja oba tuženika protivno sklopljenom Okvirnom ugovoru o cesiji čije su ugovorne strane između ostalih i ovdje tužitelj i oba tuženika.

44. U slučaju povrede ugovorne obveze nastupa obvezno-pravni odnos odgovornosti za štetu. Za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu, moraju biti ispunjene sve opće pretpostavke (postojanje subjekata obvezno-pravnog odnosa i ugovora, odgovornosti za štetu, štetne radnje, štete i uzročno-posljedične veze te protupravnosti), a teret dokaza da postoje pretpostavke za ostvarenje prava na naknadu štete, ponajprije dokazivanje uzročne veze između neurednog ispunjenja ugovora i određene štete kao i visine štete je na tužitelju.

45. Prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije, osim što je zaključio da su oba tuženika povrijedila odredbu članka 3. Okvirnog ugovora o cesiji, ispitao sve opće pretpostavke za nastanak ugovorne odgovornosti za štetu. Stoga presuda o tome nema razloga zbog čega se u ona u tom dijelu ne može ispitati, a na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

46. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da Okvirni ugovor o cesiji nije ništetan u smislu odredbe članka 322. ZOO-a jer je po navodima tuženika u trenutku njegovog sklapanja bio blokiran žiro račun društva Cesta građenje d.o.o., već da strana kojoj je zabranjeno sklapanje ugovora može snositi odgovarajuće posljedice. Stoga okolnost što je jednoj ugovornoj strani bilo zabranjeno obavljati obračunsko plaćanje zbog blokade računa ne čini cesiju ništetnom.

47. Nadalje, činjenica što je tužitelj prijavio tražbinu po osnovi Ugovora o revolving kreditu u stečajnom postupku nad društvom MGT d.o.o. u stečaju kao univerzalnom pravnom sljedniku društva Cesta građenje d.o.o. i što je ta tražbina utvrđena, ne utječe na odluku o tužbenom zahtjevu jer tužitelj tu tražbinu nije naplatio, niti je tužitelj namiren u stečajnom postupku nad tim društvom.

48. Međutim, tuženik Osijek-Koteks d.d. u žalbi navodi da je nad njime proveden postupak predstečajne nagodbe, a da je tužitelj predmetnu tražbinu prijavio u tom postupku, koja mu je osporena, a koje činjenice nisu ni sporne između stranaka.

49. Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj svoju ovdje utuženu tražbinu prema tuženiku Osijek-Koteks d.d., a koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad tuženikom Osijek-Koteks d.d., prijavio u taj postupak, te da ju je tuženik Osijek-Koteks d.d. kao dužnik u cijelosti osporio slijedom čega ta tražbina nije utvrđena u postupku predstečajne nagodbe na tuženikom Osijek-Koteks d.d. U spis je dostavljeno rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Stpn-102/14-13 od 30. svibnja 2014. (list 399.-449. spisa) kojim je odobrena predstečajna nagodba sklopljena između dužnika Osijek-Koteks d.d. i vjerovnika predstečajne nagodbe.

50. Prvostupanjski sud je u točki 49. obrazloženja pobijane presude naveo da je predstečajna nagodba sklopljena između tuženika Osijek-Koteks d.d. kao dužnika i točno određenih vjerovnika predstečajne nagodbe čije su tražbine utvrđene, ali ne i vjerovnika čije su tražbine osporene pa tako ni tužitelja. Stoga je zaključio da ona nema snagu ovršne isprave za tužitelja čija je tražbina osporena i nije obuhvaćena predstečajnom nagodbom, dok odredbama Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13; dalje: ZFPNN) nije propisana obveza vjerovnika osporene tražbine na postavljanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje, ni obveza usklađivanja tog zahtjeva s predstečajnom nagodbom.

51. Takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan. Naime, odredbom članka 71. stavka 1. ZFPNN-a je propisano da pravne posljedice otvaranja postupka predstečajne nagodbe nastaju za sve tražbine vjerovnika prema dužniku koje su nastale do otvaranja postupka, ako tim zakonom nije drukčije propisano. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZFPNN-a na temelju predstečajne nagodbe dužnik se oslobađa da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom. U odredbi članka 3. stavka 1. točke 11. ZFPNN-a je propisano da su vjerovnici u postupku predstečajne nagodbe svi osobni vjerovnici dužnika koji u vrijeme otvaranja postupka predstečajne nagodbe imaju osiguranu ili neosiguranu tražbinu prema dužniku.

52. Stoga se sukladno tim odredbama, odredba članka 81. stavka 1. ZFPNN-a primjenjuje na sve tražbine vjerovnika nastale do otvaranja postupka predstečajne nagodbe nad dužnikom, kako na one utvrđene, tako i na one koje su osporene u postupku predstečajne nagodbe, a naknadno budu utvrđene. Stoga tražbine koje su u postupku predstečajne nagodbe osporene, naknadno mogu biti utvrđene samo u skladu sa sklopljenom predstečajnom nagodbom.

53. Dakle, u konkretnom slučaju, iako se radi o tražbini naknade štete zbog povrede ugovorne odredbe, u kojem slučaju bi tuženici bili solidarno odgovorni, u konkretnom slučaju ovdje tuženici ne mogu biti solidarno odgovorni tužitelju jer tuženik Osijek-Koteks d.d. može odgovarati samo u skladu sa sklopljenom predstečajnom nagodbom te tužitelj tu tražbinu prema njemu može ostvarivati samo u toj visini.

54. Stoga je prvostupanjski sud trebao utvrditi sadržaj sklopljene predstečajne nagodbe i utvrditi u kojoj visini bi tuženik Osijek-Koteks d.d. odgovarao tužitelju za naknadu štete koja mu je nastala povredom ugovorne obveze iz Okvirnog ugovora o cesiji.

55. Budući da to prvostupanjski sud nije učinio zbog pogrešnog pravnog pristupa, u tom dijelu su također izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda ni u tom dijelu ne može za sad ispitati, na koji način je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

56. Stoga je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a valjalo uvažiti žalbu tužitelja, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka II. izreke ovog rješenja).

57. Budući da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka sadržanu u točki II. izreke presude.

58. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti uočene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, imajući u vidu propuste na koje mu je ukazano ovom odlukom, te će utvrditi odlučne činjenice, a nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku koju će valjano obrazložiti.

59. Odluka sadržana u točki II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kujundžić Novak