Poslovni broj Pr-28/2024-20

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužiteljice BR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sindikalnog povjerenika sindikalne podružnice Ceste Zadarske županije d.o.o. u funkciji radničkog vijeća, zastupane po punomoćniku Marku Vukeliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić d.o.o. Rijeka, protiv tuženika Ceste Zadarske županije d.o.o. Poličnik, Grabi 62, OIB: 63782992615, zastupanog po punomoćniku Ivanu Staniću, odvjetniku u Zadru, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 08. travnja 2025. u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice te zamjenice punomoćnika tuženika, 29. travnja 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Oglašava se ništetnim Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. Poličnik, Grabi 62, OIB: 63782992615, od 22. prosinca 2023.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužiteljici iznos od 914,81 Eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. travnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 10,19 Eura zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 Eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica BR kao sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća (dalje: tužitelj) 12. travnja 2024. ovom sudu podnosi tužbu protiv tuženika Ceste Zadarske županije d.o.o. [adresa] (dalje: tuženik) u kojoj navodi da je tuženik kao poslodavac 22. prosinca 2023. donio novi Pravilnik o radu u kojem je u članku 132. stavak 2. regulirao da stupanjem na snagu istog prestaje važiti njegov raniji Pravilnik o radu od 27. siječnja 2015. Međutim, tuženik da Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. nije na valjan način oglasio odnosno objavio kako je to propisano kogentnim odredbama Zakona o radu i Pravilnika o načinu objave pravilnika o radu pa da je zbog toga cjelokupni Pravilnik o radu pravno nevažeći. Drugim riječima, cijeli sporni Pravilnik o radu da je ništetan jer nije donesen u propisanoj proceduri. Odredbom čl. 155. st. 1. Zakona o radu da je propisano da radničko vijeće može tužiti ili biti tuženo samo na temelju ovlaštenja odnosno obveza utvrđenih tim ili drugim zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Čl. 27. st. 6. Zakona o radu da propisuje da radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi ništetnima. Odredbom čl. 153. st. 3. Zakona o radu da je regulirano da ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava iz članka 164. stavka 2. tog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. ovoga Zakona. Prema navedenom, a obzirom kod tuženika nije utemeljeno radničko vijeće, tužiteljica u svojstvu sindikalnog povjerenika kod tuženika kao poslodavca da je ovlaštena za podnošene predmetne tužbe. U odnosu na ovu tužbu da u času pokretanja postupka ne postoji nikakva prekluzija prava na njeno podnošenje, u prilog čemu da govori i sudska praksa pa tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr-110/04 od 9. ožujka 2004. u kojoj navodi da Zakon o radu ne propisuje rok u kojem se može zahtijevati od suda da nezakoniti pravilnik o radu oglasi nevažećim odnosno ništavim te da zahtjev radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika da sud oglasi nevažećim pravilnik o radu nije vezan uz rok. U odnosu na predmetni Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. tuženik da nije poštovao striktne odredbe čl. 3. i 4. Pravilnika o načinu objave Pravilnika o radu ("Narodne novine" br. 146/14; dalje: Pravilnik o načinu objave) na primjenu kojih da upućuje čl. 27. st. 5. Zakona o radu. Prema čl. 3. st. 1. Pravilnika o načinu objave poslodavac da je dužan Pravilnik objaviti, a prema čl. 4. st. 1. Pravilnika o načinu objave Pravilnik da se mora objaviti na način da bude dostupan na uvid radnicima i izložen na vidljivom mjestu u prostorijama u kojima oni redovno borave tijekom radnog dana. Analizom sadržaja citiranih odredbi da slijedi odnosno da bi trebao slijediti jasan zaključak da postupanje poslodavca u kontekstu objave donesenog Pravilnik o radu ima beziznimno obvezujući karakter (poslodavac je Pravilnik dužan objaviti … Pravilnik se mora objaviti…). Sintagmu „dostupan na uvid radnicima“ da je pri tome potrebno tumačiti u smislu dostupnosti na uvid svim radnicima kod poslodavca, a u tom smjeru u svezi čl. 4. Pravilnika o načinu objave da i sudska praksa pa tako primjerice Županijski sud u Splitu u odluci poslovni broj Gžrs-11/13 od 6. lipnja 2013. navodi „Dakle, citirana odredba … propisuje objavu na način da pravilnik bude dostupan na uvid svim zaposlenicima …„ Tužiteljica kao bitno primjećuje da Pravilnik o načinu objave niti u jednoj svojoj odredbi u kontekstu obavezne objave usvojenog Pravilnika o radu eksplicitno ne propisuje da se ta odluka poslodavca mora objaviti upravo na oglasnoj ploči poslodavca, kako da je to tuženik napravio, a što da slijedi iz članka 132. stavak 1. Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. Navodi da je relevantno isključivo, radi dostupnosti na uvid, da je Pravilnik a) izložen na vidljivom mjestu, b) u prostorijama (dakle, ne u jednoj prostoriji) i c) u kojima radnici redovno borave tijekom radnog dana. Sintagma „u prostorijama“ da ne znači da je obvezu objave donesenog Pravilnika o radu poslodavac poštovao u svakoj situaciji time što je Pravilnik objavio isključivo u jednoj prostoriji i to onoj (u pravilu u objektu na adresi sjedišta) u kojoj se kod njega nalazi oglasna ploča. Jasno, to da je činjenično pitanje, koje je osobito važno kod onog poslodavaca, kao što je to primjerice tuženik, kod kojeg je u cilju urednog poslovanja formiran veći broj organizacijskih jedinica u kojima rade razni radnici koji zbog toga imaju različita mjesta rada u kojima oni redovno borave tijekom radnog dana. Dakle, pojam „u prostorijama“ da logično podrazumijeva više prostorija u kontekstu istog poslodavca kod kojega radnici rade u raznim organizacijskim jedinicama na međusobno dislociranim lokacijama, ovo osobito ako se radi o međusobno različitim gradovima ili mjestima. Kod tuženika da radnici rade na raznim lokacijama koje predstavljaju njihova međusobno različita mjesta rada. Tako da se sjedište tuženika, zgrada Uprave u kojoj je jedinoj na tamo postavljenoj oglasnoj ploči objavljen predmetni Pravilnik, nalazi u [adresa]. U Upravi da radi 30 ljudi, a u [adresa] još 70 radnika koji ne borave niti tijekom radnog dana ulaze u zgradu Uprave. Ti radnici da obavijesti dobivaju na portirnici, ali tamo (u tom prostoru) predmetni Pravilnik da nije bio objavljen/izložen. Uz to, radnici tuženika koje nitko nije obavijestio o donošenju Pravilnika da rade na lokacijama radnih jedinica različitih od adrese sjedišta (i mjesta sjedišta) poslodavca. Tako da od većih izdvojenih jedinica u [adresa] radi 15 radnika, u Benkovcu 17, Gračacu 17, Obrovcu 13, a na Pagu 11. U male izdvojene jedinice da spadaju otoci (4 radnika) i Asfaltna baza (4 radnika). Ni iz sadržaja spornog Pravilnika o radu od 22. prosinca 2023. niti iz drugih relevantnih okolnosti da ne slijedi da je tuženik predmetni Pravilnik osim objavljivanja na oglasnoj ploči u svom sjedištu u zgradi Uprave, objavio u odnosu na radnike koji rade u drugim i različitim mjestima rada od mjesta sjedišta, u prostorijama na tim lokacijama u kojima ti radnici redovno borave tijekom radnog dana. Time da je tuženik radnike čija su mjesta rada različita od adrese njegovog sjedišta (zgrade Uprave) i koji radnici tamo svakodnevno ne dolaze eklatantno doveo u nejednak (neravnopravan) položaj jer u odnosu na njih sporni Pravilnik nije bio izložen 8 dana na vidljivom mjestu u prostorijama u kojima su oni redovno boravili tijekom radnog dana. Konkretno da ne postoje nikakvi, a ponajmanje opravdani razlozi (iz članka 6. stavak 1. Pravilnik o načinu objave) radi kojih tuženik nije mogao sporni Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. objaviti na način propisan člankom 4. Pravilnika o načinu objave i to na jasno vidljivom mjestu u svakoj od organizacijskih jedinica (u tamo odgovarajućim prostorijama) gdje rade radnici kojima prostorija u sjedištu tuženika u kojoj se nalazi oglasna ploča poslodavca, ne predstavlja lokaciju u kojoj oni redovno borave tijekom radnog dana, iz jednostavnog razloga što oni tamo (gdje se nalazi jedina oglasna ploča) uopće ne dolaze radnim danima obzirom da rade u drugim mjestima i da ne postoji odnosno nisu postojali (u vrijeme kada je sporni Pravilnik o radu bio objavljen isključivo i samo na oglasnoj ploči u sjedištu Uprave) razlozi da uopće iz različitih lokacija dolaze u sjedište poslodavca, pa zato tako nisu ni postupali, što da je uostalom i životno i logično. Vezano uz članak 4. stavak 2. Pravilnika o načinu objave, elektronička objava (interne mrežne stranice, elektronička dostava) da predstavlja tek dopunu, a ne cjelovitu zamjenu obveze fizičke objave donesenog pravilnika u prostorijama gdje borave radnici. Međutim, čak i da tome nije tako, ni tada da tuženik ne bi bio u pravu budući da sporni Pravilnik o radu nije objavio niti na svojim mrežnim stranicama. Osim toga da postoji i Zakon o pravu na pristup informacijama ("Narodne novine" br. 25/13, 85/15) koji da u članku 10. stavak 1. točka 2. propisuje da su tijela javne vlasti, što uključuje sve pravne osobe iz javnih službi te sva trgovačka društva u vlasništvu Republike Hrvatske ili lokalne uprave i slično na svojim internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku dužna objavljivati, između ostalog i opće akte, dakle, i pravilnik o radu. Objavom pravilnika na internetskim stranicama te pravne osobe da pravilnik o radu čine dostupnim radnicima, ali i da udovoljavaju obvezi iz Zakona o pravu na pristup informacijama. Međutim, tuženik da nije postupio niti na taj način. U odluci broj: U-II-6251/2016 od 25. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske da ističe „Ustavni sud je u odluci U-I-2881/2014 i dr. naveo kako zahtjevi pravne sigurnosti i vladavine prave iz članka 3.Ustava Republike Hrvatske traže da pravna norma bude dostupna adresatima i za njih predvidiva, to jest dovoljno precizna da oni mogu stvarno i konkretno – po potrebi uz odgovarajući savjet – znati svoja prava i obveze, do stupnja koji je razuman u danim okolnostima.“ Dakle, Ustavni sud Republike Hrvatske da kao osnovno ishodište poštivanja pravne sigurnosti i vladavine prave, nalazi u dostupnosti pravnih normi svim adresatima na koje se one odnose (primjerice odredbi donesenog Pravilnika o radu bez iznimke svim radnicima kod istog poslodavca). Temeljna pretpostavka za ostvarenje tog cilja da je uredna objava pravnih normi od strane njihovog donositelja, a to da je u ovom slučaju u odnosu na tuženika i način objave spornog Pravilnik apsolutno izostalo. Prema tome, pored postupanja protivno Zakonu u radu i Pravilniku o načinu objave, tuženik da je u postupku donošenja i objave svog Pravilnika o radu od 22. prosinca 2023. prekršio i zahtjeve pravne sigurnosti, vladavine prave te jednakosti iz članka 3. Ustava Republike Hrvatske. Sve navedene činjenice u svezi sa citiranim odredbama materijalnog prava da predstavljaju osnovane razloge da se sporni Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. oglasi ništetnim, a slijedom čega tužiteljica postavlja tužbeni zahtjev na oglašavanje ništetnim (pravno nevažećim) Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. [adresa] od 22. prosinca 2023. Tužiteljica postavlja i zahtjev za naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 11. lipnja 2024. tuženik se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Iz povjesnice tužbe da proizlazi da tužiteljica svoju tužbu temelji isključivo na tvrdnji da navodno Pravilnik o radu nije objavljen na način kako je to predviđeno odredbama Pravilnika o načinu objave Pravilnika o radu, međutim, ta tvrdnja da je u cijelosti neosnovana, netočna i da ne odgovara stvarnom činjeničnom stanju. Objava Pravilnika o radu da je izvršena u potpunosti sukladno odredbama Pravilnika o načinu objave Pravilnika o radu. Sindikalni povjerenik koji je prethodno obnašao tu funkciju prije tužiteljice, da nije imao nikakve primjedbe na način kako je objavljen predmetni Pravilnik o radu, što da jasno potvrđuje ispravnost provedene procedure u pogledu objave Pravilnika o radu kod tuženika. Dakle, iz svega da se može zaključiti da je predmetni Pravilnik objavljen sukladno proceduri koju propisuje podzakonski akt, s tim da tuženik dodatno ističe i to kako je novim Pravilnikom došlo do izmjene obračuna plaća kod 85 radnika na način da je istima plaća povećana. Kao najbitnije tuženik ističe to da Zakon o radu predviđa mogućnost da radničko vijeće traži sudsku zaštitu vezano za utvrđenje ništavosti Pravilnika o radu, ali ne iz razloga koji navodi tužiteljica već iz razloga ukoliko poslodavac prije donošenja Pravilnika o radu nije proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. U konkretnom slučaju da je sukladno Zakonu o radu proveden postupak savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom. Isto tako, nakon provedenog savjetovanja te nakon donošenja Pravilnika o radu, Pravilnik o radu da je objavljen na oglasnoj ploči te da su svi radnici imali mogućnost uvida u isti. Sve prethodno navedeno da ima za posljedicu da je predmetni Pravilnik o radu donesen sukladno Zakonu o radu te da je stoga, suprotno tvrdnjama tužiteljice, u cijelosti pravno važeći. Predlaže odbiti tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. U podnesku dostavljenom sudu 03. travnja 2025. tuženik izvješćuje sud kako je tuženik u međuvremenu donio novi Pravilnik o radu koji je stupio na snagu te se primjenjuje od 02. ožujka 2025. Prema novom Pravilniku o radu te stupanjem na snagu istoga, da je stavljen izvan snage Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. te posljedično tome i svi dosada doneseni pravilnici o radu skupa sa svim prilozima. Navodi da se tužiteljici procesna legitimacija za pružanje pravne zaštite može priznati samo u slučaju ako tužiteljica ima konkretan i aktualan pravni interes. Postojanje pravnog interesa za pružanje pravne zaštite da je opća procesna pretpostavka za dopuštenost postupanja suda po tužbi. O postojanju pravnog interesa da je sud dužan voditi računa po službenoj dužnosti, obzirom da su pravila o pravnom interesu prinudne naravi. Imajući u vidu da je, u konkretnom slučaju, prestao pravno važiti Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. za kojeg se u tužbi traži utvrđenje da je pravno nevažeći, onda da se opravdano može zaključiti da je tužiteljica izgubila pravni interes za vođenjem ovoga parničnog postupka. Ističe pri tome kako pravni interes mora biti aktualan i konkretan sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom navedenog tuženik predlaže donijeti rješenje kojim se odbacuje tužba zbog nedostatka pravnog interesa.

4. U podnesku dostavljenom sudu 07. travnja 2025. kojim se očituje na navode tuženika iz podneska od 03. travnja 2025. tužiteljica navodi da su navodi iz podneska tuženika u cijelosti irelevantni za ovaj postupak, a sve kako se radi o činjenicama koje su nastale nakon podnošenja tužbe. Tužiteljica da i dalje nedvojbeno ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, tuženik da ne može znati da u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva i oglašavanja ništetnim spornog Pravilnika o radu, to neće imati daljnje reperkusije u pogledu poduzimanja daljnjih pravnih radnji kao npr. podnošenja tužbi radi isplate ili naknade štete temeljem ništetnog Pravilnika o radu. Ovdje da se očito samo radi o perfidnom pokušaju tuženika da nakon zaključenja prethodnog postupka izmjeni stanje stvari odnosno relevantne stvari i činjenice. Kada bi stav tuženika bio ispravan, onda da bi u svakoj ovakvoj ili sličnoj pravnoj situaciji bilo moguće derogirati odlukama novijeg datuma zahtjeve ovlaštenih tužitelja usmjerene na utvrđenje ništetnih odluka ranijeg datuma, poništene ranijih odluka i tako dalje, a o čemu da između ostalog postoji i brojna sudska praksa.

5. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. donesen 22. prosinca 2023. s prilozima (list spisa 7-45), rješenje Sindikata prometa i veza Hrvatske od 19. siječnja 2024. (list spisa 46), potvrdu o plaćanju sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 Eura (list spisa 48), Odluku o donošenju Pravilnika o radu u društvu Ceste Zadarske županije d.o.o. Ur. broj: U-I-MG-1024/1-25 (list spisa 95), Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. donesen 21. veljače 2025. s prilozima (list spisa 96-264), saslušao je svjedoke DR (list spisa 78-79), LR (list spisa 79), GR (list spisa 79-80), ĆR (list spisa 80-81), ER (list spisa 81) i PR (list spisa 267-268) te tužiteljicu BR (list spisa 268-269). Izvedeni su time u postupku svi po strankama predloženi dokazi. Napominje se pri tome da je isprave koje tuženik predlaže kao dokaz pročitati (tek) nakon zaključenja prethodnog postupka (isprave sa lista spisa 95-264), sud izveo kao dokaz u postupku, ovo temeljem čl. 299. st. 2. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), budući se radi o ispravama koje su nastale tek nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari i stoga o ispravama koje kao dokaz tuženik bez svoje krivnje nije mogao predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6.1. Tužiteljica tužbom traži da sud oglasi ništetnim Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. [adresa], OIB: 63782992615, od 22. prosinca 2023. pa je tako predmet ovog spora oglašavanje ništetnim Pravilnika o radu donesenog kod tuženika kao poslodavca 22. prosinca 2023.

6.2. Odredba čl. 26. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23, dalje: ZoR) propisuje da je poslodavac koji zapošljava najmanje dvadeset radnika dužan donijeti i objaviti pravilnik o radu kojima se uređuju plaće, organizacija rada, postupak i mjere za zaštitu dostojanstva radnika te mjere zaštite od diskriminacije i druga pitanja važna za radnike zaposlene kod tog poslodavca, ako ta pitanja nisu uređena kolektivnim ugovorom.

6.3. Sukladno čl. 27. st. 1. ZoR o donošenju pravilnika o radu poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem, u slučaju, na način i pod uvjetima propisanim tim Zakonom.

6.4. Sukladno čl. 27. st. 2. ZoR u pravilniku se mora naznačiti dan stupanja na snagu pri čemu sukladno st. 3. tog članka pravilnik ne može stupiti na snagu prije isteka roka od osam dana od dana objave.

6.5. Sukladno čl. 27. st. 6. ZoR radničko vijeće može od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi ništetnima u svezi čega valja istaknuti da sukladno čl. 153. st. 3. ZoR ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane tim Zakonom, osim prava iz članka 164. stavka 2. tog Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 164. stavka 1. tog Zakona.

7. U ovom postupku među strankama nije sporno da je tuženik kao poslodavac temeljem čl. 26. ZoR 22. prosinca 2023. donio Pravilnik o radu (list spisa 7-45), onaj za koji se tužbom u ovom postupku traži da ga sud oglasi ništetnim.

7.1. Nije pri tome sporno, budući tužiteljica to ne osporava, da je Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. tuženik donio nakon prethodnog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom koji je u trenutku provođenja savjetovanja kod tuženika kod kojeg nije utemeljeno radničko vijeće sukladno čl. 153. st. 3. ZoR imao sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ZoR (osim prava iz čl.164. st. 2. ZoR na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz čl. 164. st. 1. ZoR). Pogrešno međutim tuženik smatra da činjenica da taj raniji sindikalni povjerenik nije imao nikakve primjedbe na način kako je označeni Pravilnik o radu objavljen, potvrđuje ispravnost provedene procedure u pogledu objave Pravilnika o radu. Ovo jer pitanje da li je tuženik Pravilnik o radu objavio pravilno (sukladno važećim propisima) ovisi o tome da li je tuženik Pravilnik o radu objavio na način propisan Pravilnikom o načinu objave pravilnika o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: Pravilnik o načinu objave), a ne o tome da li je raniji sindikalni povjerenik imao primjedbe na način kako je Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. objavljen. Osim toga, kada se činjenica da je Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. stupio na snagu protekom osam dana od dana objave, kako to proizlazi iz samog Pravilnika o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. (list spisa 7-45), cijeni u međusobnoj svezi sa činjenicom da je raniji sindikalni povjerenik ĆR B razriješen funkcije sindikalnog povjerenika Sindikata prometa i veza Hrvatske kod tuženika 19. siječnja 2024., što proizlazi iz rješenja Sindikata prometa i veza Hrvatske od 19. siječnja 2024. (list spisa 46), tada je nedvojbeno da je raniji sindikalni povjerenik kod tuženika tu funkciju nakon objave Pravilnika o radu od 22. prosinca 2023. na oglasnoj ploči tuženika obavljao još jako kratko (kraće od mjesec dana), te je upravo navedena činjenica, logično i životno, vjerojatniji razlog ne iznošenja primjedbi na način objave Pravilnika o radu.

7.2. Nadalje, u postupku nije sporno niti to da je tuženik Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. izložio na oglasnoj ploči koja se nalazi pored glavnih ulaznih vrata u upravnoj zgradi tuženika u sjedištu u [adresa] dok ga nije izložio u niti jednom drugom objektu koji je mjesto rada dijelu radnika tuženika (niti onim objektima različitim od upravne zgrade koji su locirani u [adresa] niti onim objektima koji se kao izdvojene jedinice nalaze u mjestima različitim od [adresa]) kao što ga nije niti objavio na svojim internim mrežnim stranicama. Navedene činjenice tuženik ne osporava, a iste proizlaze i iz iskaza svjedoka PR, saslušanje kojeg je svjedoka na okolnost objave predmetnog Pravilnika o radu predložio sam tuženik, a koji je sudu iskazao (list spisa 267-268) da je kod tuženika zaposlen 4 godine, sada kao i u vrijeme donošenja Pravilnika o radu koji je predmet ovog spora na radnom mjestu voditelja odjela pravnih poslova, da je sudjelovao u izradi ovog Pravilnika o radu sa tadašnjim direktorom tuženika te da zna da je taj Pravilnik o radu objavljen na oglasnoj ploči poslodavca na kojoj je bio istaknut sigurno 8 dana, a koja se oglasna ploča nalazi odmah kad uđete na glavna ulazna vrata upravne zgrade tuženika u poslovnoj zoni [adresa] u [adresa]. Upitan da li je predmetni Pravilnik o radu istaknut i u drugim poslovnim prostorima tuženika osim u glavnoj upravnoj zgradi svjedok PR je odgovorio da to ne zna, a upitan da li je Pravilnik o radu bio objavljen na mrežnim stranicama tuženika svjedok je odgovorio da ovaj Pravilnik o radu nije bio objavljen na mrežnim stranicama tuženika.

7.3. Istaknimo pri tome da Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. (list spisa 7-45) uređuje, među ostalim, pitanja organizacije rada (radno vrijeme), pitanje plaća (način izračuna plaće, dodaci na plaću), pitanje ostalih materijalnih prava radnika te (naknada troškova prijevoza, dodatak na radni staž, dar djetetu, prigodne nagrade, jubilarne nagrade, dnevnice, terenski dodatak, naknada za odvojeni život od obitelji, otpremnina, osiguranje) te mjere za zaštitu dostojanstva radnika i zaštitu od diskriminacije. Dakle, Pravilnik o radu je akt koji je izvor konkretnih prava iz radnog odnosa za radnike tuženika.

7.4. Ono što je među strankama sporno je to da li je izlaganjem Pravilnika o radu od 22. prosinca 2023. na oglasnoj ploči koja se nalazi pored ulaznih vrata u upravnoj zgradi tuženika u [adresa], tuženik Pravilnik o radu objavio na način propisan čl. 4. st. 1. Pravilnika o načinu objave sukladno kojem se pravilnik mora objaviti na način da bude dostupan na uvid radnicima i izložen na vidljivom mjestu u prostorijama u kojima oni redovito borave tijekom radnog dana. Naime, tužiteljica tvrdi da tuženik Pravilnik o radu nije objavio na način da ga je učinio dostupnim na uvid svim svojim radnicima odnosno da ga nije izložio na svim mjestima u kojima radnici tuženika redovito borave tijekom radnog dana, ovo jer je Pravilnik o radu istaknuo samo na oglasnoj ploči u upravnoj zgradi, a ne i u prostorijama izdvojenih organizacijskih jedinica u kojima radi dio radnika tuženika koji u sklopu svog posla tijekom radnog dana ne dolaze u upravnu zgradu u sjedištu tuženika. Tuženik pak tvrdi da je objavu Pravilnika o radu izvršio u potpunosti sukladno odredbama Pravilnika o načinu objave. Poradi navedenog je sud u postupku utvrđivao da li je izlaganjem Pravilnika o radu od 22. prosinca 2023. na oglasnoj ploči koja se nalazi pored ulaznih vrata u upravnoj zgradi tuženika u [adresa], a obzirom na način na koji je organiziran rad tuženika te mjesta rada njegovih radnika i prostorija u kojima oni redovito borave tijekom radnog dana, tuženik Pravilnik o radu objavio na način da bude dostupan na uvid svim radnicima i izložen na vidljivom mjestu u prostorijama u kojima radnici tuženika redovito borave tijekom radnog dana, ovo jer prema ocjeni ovog suda upravo o tim činjenicama ovisi da li je tuženik predmetni Pravilnik o radu objavio sukladno čl. 4. st. 1. Pravilnika o načinu objave ili nije.

7.5. U svezi navedenog, svjedok DR sudu iskazuje (list spisa 78-79) da je kod tuženika zaposlen od 1991. godine, da radi na radnom mjestu vozača i da je njegovo mjesto rada u [adresa], pojašnjavajući da u [adresa] tuženik ima više (fizički) odvojenih poslovnih prostora, da je predmet ovog spora Pravilnik o radu koji da on nije vidio i da pretpostavlja da je objavljen na oglasnoj ploči tuženika, ali da se ta ploča nalazi u prostoriji u koju on tijekom svog radnog dana uopće ne dolazi, dodajući da se nekad zna dogoditi da i po pola godine u sklopu obavljanja poslova svog radnog mjesta ne dolazi u taj prostor (gdje se nalazi oglasna ploča o kojoj iskazuje), pojašnjavajući da u tom prostoru gdje se nalazi oglasna ploča rade radnici tuženika koji su zaposleni u administraciji, pravnoj službi i direktor, a njima, pod čime misli na radnike koji ne obavljaju poslove u toj zgradi, da su rukovoditelji rekli da oni nemaj što dolaziti u tu zgradu već da se sa upitima obrate svom rukovoditelju. Inače, tuženik da ima 7 izdvojenih jedinica i to da su [adresa] i asfaltna baza u Biljanima pri čemu svjedok pojašnjava da kad kaže izdvojene jedinice misli na prostore u kojima rade radnici tuženika, a koji su odvojeni od ovog u kojem se nalazi oglasna ploča (nedvojbeno ona za koju iskazuje da pretpostavlja da je na njoj tuženik objavio sporni Pravilnik o radu). Nadalje, svjedok LR sudu iskazuje (list spisa 79) da kod tuženika radi od 2002. godine pri čemu od 2003. godine na mjestu poslovođe građenja, da je njegovo mjesto rada u prostoru tuženika u [adresa] zadnjih oko godinu i pol dana, a prije toga mu je mjesto rada bilo u [adresa], pojašnjavajući pri tome da tuženik ima više nadcestarija odnosno ispostava pa da neki radnici ne rade u [adresa] nego u tim ispostavama i nikada uopće ni ne dolaze u [adresa], navodeći kao primjer da je on u poslovnim prostoru tuženika u [adresa] u sklopu svog radnog mjesta zadnji put bio prije godinu i pol dana i to čak ne u upravnoj zgradi nego u drugom objektu koji se nalazi u [adresa] dok u upravnoj zgradi nije bio i duže od toga, dalje pojašnjavajući i to da u [adresa] tuženik ima više zgrada – radione, skladišta i upravnu zgradu te da radnici koji rade u radionama i skladištima uopće ni ne dolaze u upravnu zgradu u sklopu obavljanja poslova svog radnog mjesta. Čuo je da tuženik ima Pravilnik o radu, ali ga nije vidio, dodajući da radnici u [adresa] imaju mjesto u prostoru u [adresa] gdje se ističu neke bitne obavijesti, primjerice sindikalne aktivnosti, ali da im poslodavac tu nikada nije istaknuo Pravilnik o radu niti obavijest o donošenju istog. Svjedok GR sudu iskazuje (list spisa 79-80) da kod tuženika radi već 29 godina, zadnje 23 godine kao vozač, da je njegovo mjesto rada u Benkovcu te da ima i drugih radnika tuženika koji rade na mjestima različitim od [adresa] gdje se nalazi upravna zgrada tuženika, ovo jer tuženik ima više nadcestarija, pa tako da ima radnike u Gračacu, Pagu, otocima i drugdje. Upitan da li u prostoru tuženika gdje on radi u Benkovcu postoji oglasna ploča na kojoj se ističu odluke, svjedok odgovara da postoji, ali da on nikada na njoj nije vidio predmetni Pravilnik o radu. Upitan koliko često tijekom rada odlazi u [adresa], svjedok GR odgovara možda jednom ili dva puta godišnje kada ga pozovu da je potrebno popraviti kamion, ali da ni po tom dolasku ne ulazi u upravnu zgradu već u druge objekte tuženika, dodajući da je njima radnicima koji su obični bauštelci i zabranjeno ulaziti u upravnu gradu jer da oni tamo nemaju što raditi, iskazujući i to da je u Benkovcu ranije bilo 26 radnika, a sada ih je 13 ili 14. Nadalje, svjedok ĆR iskazuje (list spisa 80-81) da on kod tuženika radi već 17 godina, da mu je mjesto rada nadcestarija Gračac, točnije Ispostava Srb, da u nadcestariji Gračac ima oko 13 zaposlenih radnika, a upitan koliko često ide u [adresa] u sjedište poslodavca odgovara da evo sada tamo nije bio više od godinu dana, možda čak i dvije godine, jer da nema razloga ići tamo, dodajući da u [adresa] ide samo ako mu je potrebno popraviti auto, a kako ima novo da zato duže nije bio, ali i kada ide tamo onda da ide u radionu tuženika u [adresa]. Zatim, i svjedok ŽR iskazuje sudu (list spisa 81) da kod tuženika radi već 30 godina, da radi u ispostavi Obrovac gdje mu je mjesto rada, da u tom prostoru postoji oglasna ploča, ali da od ljeta nije vidio da bi se na njoj objavljivale odluke, navodeći da na toj oglasnoj ploči on nije vidio objavljen Pravilnik o radu tuženika, dodajući da u Obrovcu ima oko 13 radnika, na upit suda da li u sklopu svog radnog mjesta odlazi u sjedište tuženika u [adresa] odgovarajući da odlazi jako rijetko, i kada tim prilikama ode onda da ide u radionu ili skladište, a ne u upravnu zgradu.

7.6. Cijeneći u međusobnoj svezi citirane svjedočke iskaze, sud utvrđuje da svjedoci DR, LR, GR, ĆR i ŽR iskazuju u bitnom identično, što svakako svjedoči na vjerodostojnost njihova iskaza, a osim toga i životno i logično te sasvim uvjerljivo, pri čemu sud ne nalazi razloga poradi kojih bi isti, iako su svi radnici tuženika, u ovom sporu imali razloga lažno iskazivati te sud temeljem njihovih iskaza kao nedvojbeno utvrđuje da upravna zgrada koja se nalazi u sjedištu tuženika u [adresa], a u kojoj se nesporno nalazi oglasna ploča na kojoj je tuženik izložio predmetni Pravilnik o radu, nije jedini poslovni prostor tuženika odnosno nije jedino mjesto rada radnika tuženika već da tuženik ima veći broj izdvojenih jedinica (nadcestarija) u mjestima (gradovima) koji su i kilometrima udaljeni od upravne zgrade tuženika u [adresa] te da radnici kojima mjesto rada nije upravna zgrada u [adresa] rijetko, a neki nikako, u sklopu poslova svog radnog mjesta ne dolaze u upravnu zgradu u [adresa], usprkos čemu tuženik predmetni Pravilnik o radu nije učinio dostupnim i izložio na vidljivom mjestu i u onim prostorijama u kojima redovno tijekom svog radnog dana borave ovi radnici kojima mjesto rada nije upravna zgrada u [adresa] odnosno koji u sklopu obavljanja poslova svog radnog mjesta tijekom radnog dana ne dolaze u tu zgradu. Štoviše, tako utvrđenje proizlazi i iz iskaza svjedoka PR koji je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu voditelja odjela pravnih poslova, a koji je sudu iskazao (list spisa 267-268) da je sporni Pravilnik o radu objavljen na oglasnoj ploči koja se nalazi odmah kad se uđe na glavna ulazna vrata upravne zgrade tuženika, u poslovnoj zoni [adresa] u [adresa], u kojoj zgradi radi dio radnika tuženika, njih oko 30 do 40, a tuženik da sveukupno ima između 180 i 220 radnika, međutim, da nije svima mjesto rada ta upravna zgrada, pojašnjavajući da je djelatnost tuženika održavanje cesta pa da radi lakšeg obavljanja posla tuženik ima ispostave koje su locirane na različitim mjestima u županiji, nadcestarije, pa da radnici koji su zaposleni u tim poslovnim prostorima tuženika zapravo u sklopu obavljanja svojih poslova ne moraju ni dolaziti u ovu glavnu upravnu zgradu, napominjući da tim radnicima nije zabranjen dolazak u tu upravnu zgradu, dalje navodeći i to da oko same uprave zgrade postoji još zgrada u kojima rade radnici, primjerice skladišta i radione, tim da zgradama radi obavljanja svojih poslova dnevno gravitira oko 60 ljudi, koji bi trebali proći kroz glavnu zgradu, ali da postoje i drugi ulazi u krugu zgrade kojima oni mogu doći do svojih radnih mjesta pa da oni ne prođu kraj ove oglasne ploče u upravnoj zgradi, zaključno iskazujući da tuženik uz [adresa] ima fizički izdvojene jedinice u Gračacu, Obrovcu, Benkovcu i asfaltnu bazu 4, upitan da li postoje situacije da radnici koji rade u izdvojenim jedinicama ne dođu u upravnu zgradu po par mjeseci, odgovarajući da postoje. Konačno, i tužiteljica BR sudu u potpunosti uvjerljivo i životno te u bitnom identično iskazima svih u postupku saslušanih svjedoka, iskazuje (list spisa 268-269) da svi radnici tuženika nisu bili upoznati da tuženik donosi Pravilnik o radu te da ga nakon donošenja nisu niti mogli vidjeti pa da su počeli negodovati kada su naknadno saznali da je donesen jer nisu upoznati s njegovim sadržajem, pojašnjavajući da je ona vidjela Pravilnik o radu koji je istaknut na oglasnoj ploči kod glavnog ulaza u upravnu zgradu jer da ona radi u toj upravnoj zgradi, ali osim njih 30etak kojima je mjesto rada upravna zgrada, ostali zaposlenici tuženika da uopće ne dolaze u tu upravnu zgradu pa da tako ima nekih radnika koji u toku godine niti jednom ne dođu u upravnu zgradu, a ako im treba neki papir da telefonskim putem nazovu i taj im se papir dostavi, što da zna iz razloga jer ona radi na obračunu plaće i često ju radnici pitaju za dostavu potrebnih dokumenata i to upravo telefonskim putem, a ne fizičkim dolaskom u upravnu zgradu.

7.7. Osim što je ocjenom iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice u međusobnoj svezi sud kao nedvojbeno utvrdio da upravna zgrada koja se nalazi u sjedištu tuženika u [adresa], a u kojoj se nesporno nalazi oglasna ploča na kojoj je tuženik izložio predmetni Pravilnik o radu, nije jedini poslovni prostor u kojem rade radnici tuženika odnosno nije jedino mjesto rada radnika tuženika već da tuženik ima veći broj izdvojenih jedinica (nadcestarija) u mjestima (gradovima) koji su i kilometrima udaljeni od upravne zgrade tuženika u [adresa] (tako primjerice Gračac, Obrovac, Benkovac) te da radnici kojima mjesto rada nije upravna zgrada u [adresa] već im je mjesto rada druga izdvojena jedinica (nadcestarija) tuženika kao i oni radnici koji rade u [adresa], ali ne u upravnoj zgradi već u obližnjim skladištima i radionama, rijetko, a neki nikako, u sklopu poslova svog radnog mjesta ne dolaze u upravnu zgradu u [adresa], dakle, da upravna zgrada tuženika u [adresa] nije prostor u kojem redovito tijekom radnog dana borave svi radnici tuženika; sud je dalje temeljem iskaza svjedoka DR, LR, GR, ĆR i ŽR kao nedvojbeno utvrdio i to da tuženik Pravilnik o radu nije objavio ni na mrežnim stranicama kao i to da tuženik svjedocima kao radnicima nije niti dostavio obavijest o objavi Pravilnika o radu.

7.8. Podvođenjem tako nedvojbeno utvrđenih činjenica pod odredbu čl. 4. st. 1. Pravilnika o načinu objave, a imajući u vidu da tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio niti dokazao postojanje kakvih opravdanih razloga zbog kojeg predmetni Pravilnik o radu ne bi mogao objaviti na način utvrđen čl. 4. Pravilnika o načinu objave, sud kao nedvojbeno utvrđuje da tuženik Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. nije objavio na način da je isti učinio dostupnim na uvid svim radnicima i izlaganjem na vidljivom mjestu u onim prostorijama u kojima svi radnici tuženika redovito borave tijekom radnog dana, a što je nedvojbeno bio dužan obzirom upravna zgrada u [adresa] u kojoj je (jedino) izložio predmetni Pravilnik o radu nije mjesto rada svih zaposlenika tuženika odnosno nije prostor u kojem svi radnici tuženika redovito borave tijekom radnog dana. Obzirom da Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023. nije objavljen na način koji je određen prisilnim odredbama Pravilnika o načinu objave, to je isti sukladno čl. 27. st. 5. ZoR koji propisuje da Ministar pravilnikom propisuje način objave pravilnika o radu, nezakonit, a slijedom kojeg je utvrđenja sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te je ovom presudom temeljem čl. 27. st. 6. ZoR Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. [adresa] od 22. prosinca 2023. oglasio ništetnim.

7.9. Pogrešno tuženik u svezi navedenog smatra da ZoR predviđa mogućnost da radničko vijeće traži sudsku zaštitu vezano za utvrđenje ništetnim pravilnika o radu, ali ne iz razloga zbog kojih to traži tužiteljica već isključivo iz razloga ukoliko poslodavac prije donošenja pravilnika o radu nije proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem ili sindikalnim povjerenikom. Naime, iz niti jedne odredbe ZoR ne proizlazi da radničko vijeće (odnosno sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća) od nadležnog suda može tražiti da pravilnik o radu oglasi ništetnim isključivo u onom slučaju kada prethodno donošenju pravilnika o radu poslodavac nije postupio u smislu čl. 27. st. 1. ZoR dok iz odredbe čl. 27. st. 6. ZoR jasno i nedvojbeno proizlazi da radničko vijeće (odnosno sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća) od nadležnog suda može tražiti da oglasi ništetnim nezakoniti pravilnik o radu, dakle, da oglasi ništetnim pravilnik o radu koji je zbog bilo kojeg razloga nezakonit.

7.10. Za istaknuti je ovdje i to da činjenica da je predmetnim Pravilnikom o radu došlo do izmjene obračuna plaća za 85 radnika tuženika na način da je istima plaća povećana, a koju činjenicu tuženik iznosi u odgovoru na tužbu, nije relevantna u pogledu pitanja da li je Pravilnik o radu ništetan obzirom na način objave istog.

7.11. Niti nesporna činjenica da je u tijeku trajanja ovog postupka točnije 02. ožujka 2025. tuženik donio novi Pravilnik o radu, Pravilnik o radu Cesta Zadarske županije d.o.o. od 21. veljače 2025. (list spisa 96-264), stupanjem na snagu kojeg je (prethodno zaključenu raspravljanja u ovom sporu) prestao važiti ovdje sporan Pravilnik o radu od 22. prosinca 2023., ne dovodi do neosnovanosti tužbenog zahtjeva kao ni do pravne situacije u kojoj bi sud trebao, a kako to neosnovano predlaže tuženik, odbaciti predmetnu tužbu jer da tužiteljica više nema pravni interes tražiti oglašavanje ništetnim Pravilnika o radu koji više nije na snazi. Ovo kao prvo, jer tumačenjem odredbe čl. 27. st. 6. ZoR ne proizlazi zaključak da ovlaštena osoba od nadležnog suda može tražiti da nezakoniti pravilnik o radu oglasi ništetnim isključivo ukoliko je pravilnik o radu u trenutku donošenja presude na snazi. Navedeno je i logično obzirom je pravilnik o radu koji je nezakonit, nezakonit od trenutka njegova donošenja te nezakonit ostaje i nakon što je (stupanjem na snagu novog pravilnika o radu) stavljen van snage. Naime, stupanjem na snagu novog pravilnika o radu onaj raniji, nezakoniti, nije prestao važiti ex tunc već on i dalje ostaje akt (izvor prava i obveza radnika) kojim su regulirana prava radnika u razdoblju njegova važenja. To znači da se prestankom važenja nezakonitog pravilnika o radu uslijed stupanja na snagu novog pravilnika o radu ne stvara isti pravni učinak radi stvaranja kojeg pravnog učinka tužiteljica podnosi ovu tužbu – ukidanja pravni učinaka Pravilnika o radu ex tunc, koji pravni učinak ima samo sudska presuda kojom se nezakoniti pravilnik o radu oglašava ništetnim. Ovo kao drugo, a u uskoj svezi s prvo navedenim, jer se oglašavanjem ništetnim nezakonitog Pravilnika o radu otvara mogućnost individualnim tužbama radnika tuženika za ostvarenje onih prava koja su im bila zajamčena pravilnikom o radu koji je stavljen van snage nezakonitim pravilnikom o radu, a koji u slučaju kada sud oglasi ništetnim nezakoniti pravilnik o radu (budući se njegovi učinci ukidaju ex tunc) postaje akt (izvor) po kojem (ukoliko isti u odnosu na druge važeće pravne propise propisuje povoljnije pravo za radnika) radnici ostvaruju svoja prava. Ovo kao treće, ali ne manje bitno, jer u eventualnom radnom sporu koji bi protiv tuženika radi ostvarenja nekog prava iz radnog odnosa pokrenuo njegov radnik, sud ne bi mogao utvrditi da je Pravilnik o radu nezakonit (i da stoga primjerice radnik ostvaruje pravo koje je bilo zajamčeno ranije važećim pravilnikom o radu) budući to može utvrditi isključivo sud u onom postupku koji je radi oglašavanja ništetnim pravilnika o radu pokrenulo radničko vijeće (odnosno sindikalni povjerenik u funkciji radničkog vijeća) temeljem čl. 27. st. 6. ZoR, a kakvo je pravno shvaćanje da sud u radnom sporu nije ovlašten ocjenjivati zakonitost Pravilnika koji je donio poslodavac ako radničko vijeće ili sindikalni povjerenik nisu kao ovlaštena tijela zahtijevali oglašavanje Pravilnika ništetnim izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka (Revr-721/05 od 25. srpnja 2007., Revr-195/07 od 04. travnja 2007., Revr-1356/10-2 od 23. listopada 2012. te Revr-915/15-2 od 14. listopada 2015.).

8. Odluka o parničnom trošku je donesena temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, a temeljem koje je odredbe sud odbio kao neosnovan zahtjev tuženika kao stranke koja je izgubila u sporu za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 Eura dok je zahtjev tužiteljice koja je u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom za naknadu parničnih troškova sud ocijenio osnovanim, visinu troškova utvrdivši sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) obzirom na predmet spora (oglašavanje ništetnim Pravilnika o radu) kao i vrijednost predmeta spora (koja je u tužbi označena na iznos od 500,00 Eura). Tužiteljici su prema ocjeni suda osnovano nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak u visini jednokratne nagrade za zastupanje u prvostupanjskom postupku iz radnog odnosa (poništenje otkaza, utvrđivanje prava na rad i sl.) koji trošak obuhvaća četiri poduzete radnje i to sastav tužbe, sastav podneska od 24. srpnja 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu, zastupanje na pripremnom ročištu održanom 25. srpnja 2024. i zastupanje na ročištu glavne rasprave na kojem se provodio dokazni postupak 15. siječnja 2025. (1 x 250 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 2. al. 4. Tarife), trošak sastava obrazloženog podneska od 07. travnja 2025. kojim se očituje na novo iznesene činjenice i dokazne prijedloge tuženika (1 x 50 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu glavne rasprave na kojem se provodio dokazni postupak 08. travnja 2025. (1 x 50 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), a što uvećano za zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uvećano za materijalni trošak nastao po osnovi plaćanja sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,27 Eura i sudske pristojbe za ovu presudu u iznosu od 26,54 Eura iznosi ukupno 914,81 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužiteljici pripada i zatražena zakonska zatezna kamata tekuća na dosuđeni joj iznos troškova parničnog postupka od dana donošenja ove odluke pa do isplate.

U Zadru, 29. travnja 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćniku uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu (nema točku II),

2. Tuženiku po punomoćniku.