REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 73 P-9538/2023-8.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Lovrinov, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Kristina Neral Ključević, odvjetnica iz Samobora, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirolsav Plašćar, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić & partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 20. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Kristine Neral Ključević, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika ĐV, odvjetničkog vježbenika, dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 080409255705 SJ, Oznaka Uk – 2 sklopljenog između tužitelja MV i tuženika OTP banka d.d. dana 8. travnja 2008. i ovjerenog kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba, pod brojem Ov-80/08 i to u članku 6. točki 6.3 koja glasi: "Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke."

II. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. da isplati tužitelju MV iznos od 1.926,85 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2017. do isplate, kao i da mu naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope odnosno stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da su tužitelj i tuženik dana 8. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 080409255705 SJ, kojim ugovorom je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 70.000,00 EUR. Člankom 2. predmetnog kredita ugovoreno je kako je kredit odobren na rok od 20 godina, a otplata kojeg kredita će se vršiti u 240 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate. Navedeni Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jozi Rotimu iz Zagreba, Trg J. F. Kennedya 6b dana 18. travnja 2008. pod poslovnim brojem Ov – 80/08. Članak 6. toč. 6.3. Ugovora o kreditu izrijekom navodi: "Za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita, Banka će naplatiti naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada Banke." Navedeni kredit je u cijelosti podmiren i zatvoren dana 12. lipnja 2017. Prilikom zatvaranja kredita tužitelju je naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 14.517,84 HRK – 1.926,85 EUR, sukladno tada važećoj Odluci o naknadama OTP banke d.d. za usluge poslovanja s kreditima građana. Navedena odluka tuženika izrijekom propisuje kako su u Ugovorima sklopljenim do 31.12.2009. bez obzira na iznos kredita i Ugovori sklopljeni na iznos kredita veći od 1.000.000,00 HRK naplaćivane naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 4% na iznos djelomičnog povrata, ali ne manje od 150,00 kn i 4% na iznos nedospjele glavnice kod potpune otplate kredita, ali ne manje od 150,00 kn. Tužitelj je dopisom od dana 8. rujna 2023. zatražio povrat naknade za prijevremenu otplatu kredita, međutim tuženik je navedeni zahtjev otklonio obzirom smatra istog neosnovanim. Smatra da je navedena ugovora ništetna te da mu je neosnovano naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita te predlaže utvrđenje ništetnim odredbu čl. 6. točki 6.3 Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.926,85 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. lipnja 2017. do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor o zastari, smatra da je tužitelj prijevremenom otplatom postupio protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Smatra da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Navodi da je ugovor o kreditu ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga proizlazi da je obveza banke iz ovakvog ugovora korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a korisnik kredita za to plaća određenu cijenu (kamatu). Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Ističe kako je činidba, odnosno naknada za prijevremenu otplatu nije neodrediva. Ugovorom je jasno propisano kako se naknada određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a koja je vrijedila na dan sklapanja kredita. Odluka je interni akt tuženika je dostupna svima, pa tako i tužitelju. Činidba tužitelja u slučaju prijevremenog raskida u svakom je trenutku trajanja ugovora o kreditu bila određena i odrediva pa smatra promašenim argument tužitelja o ništetnosti Odredbe zbog njene neodredivosti. Smatra da prijevremenom otplatom tuženik trpi štetu u vidu izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate pa smatra da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika. Prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu br. 080409255705 SJ (list 5-11 spisa), otplatni plan (list 16-17 spisa), pregled kamatnih stopa (list 18-23 spisa), podatke o kreditu (list 24 spisa), amortizacijski plan (list 25-30 spisa), potvrdu o zatvaranju kredita od 20.6.2017. (list 31 spisa), dopis tužitelja (list 32 spisa), potvrdu tuženika od 29.8.2023. (list 33 spisa), dopis tuženika od 21.9.2023. (list 34 spisa), te je saslušan tužitelj (list 105-106 spisa).

4. Tuženik je na ročištu priznao vjerodostojnost potvrde tuženika od 29.8.2023.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Među parničnim strankama nesporno je da su sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita platio naknadu u iznosu od 1.926,85 EUR (=14.517,84 kn) dana 12. lipnja 2017., dok je sporno da li je predmetna odredba ugovora o kreditu, a temeljem koje je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita ništetna, da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju utuženi iznos, te da li je tražbina tužitelja zastarjela.

7. Uvidom u ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 8. travnja 2008. i solemniziran kod javnog bilježnika Joze Rotima iz Zagreba pod brojem OV- 80/08 dana 18. travnja 2008., utvrđeno da je čl. 6.3 navedenog ugovora ugovoreno da će za odustanak od kredita i za prijevremenu potpunu ili djelomičnu otplatu kredita banka naplatiti naknadu u skladu s odlukom banke. Temeljem navedene odredbe tužitelj je dana 12. lipnja 2017. platio tuženiku iznos od 1.926,85 EUR.

8. Radi utvrđenja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i isplate navedene naknade proveden je dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2008. otišao kod tuženika radi sklapanja kredita za gradnju kuće u njihovu poslovnicu na Borongaju. Po tom kreditu mu je sin bio sudužnik, a mama mu je dala hipoteku. Nakon što je dostavio sve dokumente koje je banka tražila zvali su ga da dođe po ugovor te je otišao kod javnog bilježnika preko puta i isti je ovjerio. Prilikom ugovaranja uvjeta kredita nitko iz banke mu nije posebno pojašnjavao odredbe kredita niti su o nekim odredbama posebno pregovarali, on je kredit sadržaja kako ga je sastavila banka odnio kod javnog bilježnika na ovjeru. Negdje tijekom 2014-2016 mu je kamata po tom kreditu narasla na skoro 7%, pa je odlučio refinancirati taj kredit. Otišao je u HPB d.d. i oni su mu ponudili kamatu od 3%. On je došao kod tuženika i tražio svu dokumentaciju koja je trebala HPB-u da bi izvršila otplatu tog kredita i po uplati je zatvorio taj krediti. Tek naknadno je utvrdio da je naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, na što više nije mogao reagirati jer je isplata već bila izvršena od strane HPB-a po specifikaciji tuženika. Naknadno je preko udruge Franak saznao da je ta odredba bila nepoštena pa je pokrenuo ovaj spor. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci mu nije rekao da postoji mogućnost prijevremene otplate kredita, uopće nisu pregovarali o sadržaju tog ugovora. Prilikom zatvaranje kredita kada je tražio svu potrebnu dokumentaciju mu nije spomenuto da će biti naplaćena naknada. Banka ga je obavještavala o promjeni kamatnih stopa, ali ne i o promjeni naknada.

10. Sud vjeruje iskazu tužitelja jer je isti životan, uvjerljiv i logičan te u skladu s ostalim provedenim dokazima u spisu. Na temelju iskaza tužitelja, sud je utvrdio da se u vezi sporne odredbe Ugovora o kreditu u vezi naknade za prijevremenu otplatu kredita nije moglo posebno pregovarati, a sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenih troškova (tzv. izlazne naknade) bila je sastavni dio tipskog ugovora kojeg je tuženik sklopio s tužiteljem.

11. Temeljem odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je. Nadalje, temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12. Također se na ovaj pravni odnos između stranaka primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 125/07) koji je važio na dan sklapanja predmetnog ugovora (8. travnja 2008.). Temeljem odredbe čl. 3. st. 1. alineje prve i druge ZZP-a potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a trgovac je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

13. Temeljem odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba st. 2. istog čl. propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, temeljem odredbe st. 3. istog čl. činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Temeljem odredbe st. 4. istog čl. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Iako u vrijeme sklapanja ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ovaj sud je dužan zaštitu potrošača tumačiti sukladno načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 29. listopada 2001., a koji sporazum je stupio na snagu 1. veljače 2005. (u daljnjem tekstu: SSP). Posebno se ističe da se odredbom čl. 74. st. 2. al. 1. SSP Republika Hrvatska obvezala osigurati usklađivanje zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji. Takvo pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-2245/2017 i Rev-1096/2022.

15. Također se ističe da je u vrijeme ispunjenja obveze po odredbi ugovora čiju ništetnost predlaže utvrditi tužitelj (12. lipnja 2017.) Republika Hrvatska bila punopravna članica Europske unije. Budući je temeljem čl. 4. st. 2. toč. f) Ugovora o funkcioniranju Europske unije za područje zaštite potrošača podijeljena nadležnost između Unije i država članica, prilikom interpretacije navedenih odredbi je obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine.

16. Odredbe čl. 96. ZZP-a u skladu su sa odredbama čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

17. Što se tiče prigovora tuženika da su odredbe ugovora bile jasne, lako razumljive i lako uočljive ističe se da je Sud Europske unije u presudi u predmetu C-26/13 M i ČV jasno naveo sljedeće: "kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze".

18. Budući da navedene odredbe kojima se određuje jednostrana naknada za prijevremenu otplatu kredita prema odluci banke, a da se pritom nije jasno navelo o kojim se troškovima radi i kako se utvrđuje njihova visina, prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, pa ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio takve odredbe stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Pritom se sukladno tumačenju Suda Europske unije u predmetu C-226/12 ŠV: "Pitanje postoji li takva znatnija neravnoteža ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača s druge strane. Nasuprot tome, znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima."

20. Što se tiče naknade za prijevremenu otplatu kredita Sud Europske unije je u predmetu C-536/22, MW, CY protiv VR Bank Ravensburg-Weingarten eG, naveo da: "čl. 25. st. 3. Direktive 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 treba tumačiti na način da u slučaju prijevremene otplate potrošačkog kredita koji se odnosi na stambenu nekretninu, države članice moraju osigurati to da zajmodavčev izračun izgubljene dobiti prilikom kojeg se u obzir uzima paušalni prinos na prijevremeno otplaćeni iznos dovede do toga da je naknada pravedna i objektivna, da ne prelazi zajmodavčev financijski gubitak i da potrošač ne podliježe nikakvoj kazni. Direktiva 2014/17 ne zahtijeva da se prilikom navedenog izračuna u obzir uzme način na koji zajmodavac stvarno koristi prijevremeno otplaćeni iznos.

21. U svojoj presudi poslovni broj Rev-112/2018 Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, a što je potvrđeno i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 101/17, u daljnjem tekstu: ZSPK), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

22. Odredbom čl. 26. st. 1. i 2. ZSPK-a, a koji zakon je stupio na snagu 20.10.2017. jasno je propisala da potrošač ima pravo u svakom trenutku prijevremeno ispuniti, djelomično ili u cijelosti, svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, u kojem slučaju ima pravo na smanjenje ukupnih troškova kredita, a smanjenje se sastoji od kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o stambenom potrošačkom kreditu te da kreditna institucija ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

23. Nadalje i temeljem čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Temeljem odredbe st. 4. istog čl. u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

24. Plaćanje troškova prijevremene otplate kredita, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 4% iznosa djelomičnog povrata kredita, a kako to proizlazi iz potvrde od 29.8.2022., prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je navedena ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a. Pritom tuženik samo paušalno tvrdi da mu je prijevremenom otplatom kredita nastala šteta, bez specificiranja u čemu se ona sastoji i koja je njezina visina.

25. Budući temeljem odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, to je sukladno čl. 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu plaćenog iznosa naknade naplaćene na ime prijevremene otplate kredita. I Sud Europske unije u predmetu C-421/14 Banco Primus navodi sljedeće: "Nacionalni sud pred kojim se vodi postupak u vezi s nepoštenom ugovornom odredbom obvezan je samo izuzeti od primjene takvu odredbu kako ona ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, a pritom nije ovlašten izmijeniti njezin sadržaj. Naime, taj ugovor mora nastaviti postojati, u načelu bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz poništenja navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava."

26. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika isti je neosnovan jer je čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu. Što se tiče zahtjeva za isplatu, radi se o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora pa u slučaju takvog zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. broj: Su-IV- 47/2020. Navedeno pravno shvaćanje u skladu je i sa praksom Suda Europske unije koji u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 - CY protiv Caixabank SA (C-224/19), LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19) navodi da: "Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se ne protivi to da podnošenje tužbe radi ostvarivanja restitucijskih učinaka utvrđenja ništavosti nepoštene ugovorne odredbe podliježe roku zastare, pod uvjetom da početak tog roka i njegovo trajanje ne čine praktički nemogućim ili pretjerano teškim ostvarivanje potrošačeva prava na zahtijevanje takvog povrata."

27. Slijedom svega naprijed iznesenog, tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti sporne ugovorne odredbe i isplatom iznosa od 1.926,85 EUR je usvojen u cijelosti.

28. Tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana kada je isplata naknade izvršena, a budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj. Stopa zakonske zatezne kamate određena je temeljem čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. U odnosu na zahtjev tuženika za provođenjem financijskog vještačenja radi utvrđenja visine naknade, ističe se da vjerodostojnost isprave tuženika od 29.8.2023. kojom se potvrđuje da je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 14.517,84 kn nije sporna, pa je financijsko vještačenje radi utvrđenja kolika bi ista iznosila potpuno nepotrebno jer tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu naknade koja mu je naplaćena na temelju ništetne ugovorne odredbe, a među strankama nije sporna visina naknade koja mu je naplaćena pa okolnost da li je tuženik valjano obračunao naknadu ili ne nije odlučujuća činjenica u ovom sporu.

30. Ostali priloženi dokazi nisu posebno cijenjeni jer isti nisu odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

32. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora (1.926,85 EUR), a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, u daljnjem tekstu: OT), i to temeljem tbr. 52/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1), za sastav obrazloženog podneska od 28.12.2023. po 100 bodova (tbr. 8/1) te za pristup na ročišta 19.9.2024. i 20.3.2025. po 100 bodova (tbr. 9/1) odnosno sveukupno 400 bodova što pomnoženo s vrijednošću 1 boda od 2,00 EUR sukladno važećoj OT iznosi 800,00 EUR te što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.000,00 EUR. Na tako utvrđen iznos parničnog troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), a u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a.

33. Zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka je odbijen jer isti nije uspio u sporu.

34. Utuženi iznosi preračunati su u službenu valutu euro temeljem čl. 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22 i 88/22).

35. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Ana Lovrinov

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri (4) istovjetna primjerka u roku od petnaest (15) dana od dana primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.