Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-585/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice CSM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku iz Zagreba, Klanjčić 8a, protiv tuženika KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA, OIB: 32206148371, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, zastupanog po punomoćniku Tončiju Ravliću odvjetniku iz OD Ravlić i partneri iz Zagreba, Gundulićeva ulica 31, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke i primjeni koeficijenta složenosti poslova, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 01. travnja 2025. godine, u prisutnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 29. travnja 2025. godine,

presudio je

I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika ur. broj: 4-269/2024, od 09.04.2024. godine, te ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da odlukom odredi i utvrdi tužiteljici koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80 s primjenom od 16.04.2024 god. pa nadalje, dok za to postoje zakonski uvjeti, u roku od 15 dana, u protivnom takvu odluku zamijeniti će ova presuda.

III. Nalaže se tuženiku KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA, Zagreb, Avenija Gojka Šuška 6, isplatiti tužiteljici TSM, iz [adresa] na ime razlike plaće bruto iznos od 1.706,67 € (slovima: tisućusedamstošesteurašezdesetsedamcenti) po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

- na iznos 284,09 € od 16.04.2024., do isplate,

- na iznos 284,15 € od 16.05.2024., do isplate,

- na iznos 284,16 € od 16.06.2024., do isplate,

- na iznos 284,19 € od 16.07.2024., do isplate,

- na iznos 284,57 € od 16.08.2024., do isplate,

- na iznos 285,51 € od 16.09.2024., do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.062,50 € sa zateznim kamatama tekućim od 29.04.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 06.05.2024. navodi da je zaposlenica tuženika na radnom mjestu voditelj Odsjeka za poliklinički obračun, Služba za ekonomsko financijske poslove. Stupanjem na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (NN 153/23, u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24, u daljnjem tekstu: Uredba) poslodavac je proveo postupak prevođenja, te je radniku ponudio sklapanja Anexa ugovora o radu kojim je radniku ponuđena izmjena ugovora o radu u pogledu radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće. Anexom je tužiteljici predložen koeficijent složenosti poslova za radno mjesto „voditelj ustrojstvene jedinice III vrste“ (voditelj odsjeka u Službi za ekonomsko financijske poslove) u visini od 1,55. Protiv takvog određivanja koeficijenta, tužiteljica je izjavila zahtjev za ispravak koeficijenta, tražeći da joj se odredi koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80 koji je odlukom poslodavca ur.broj: 4-269/2024, od 09.04.2024. godine, odbijen kao neosnovan s obrazloženjem da se koeficijent u visini od 1,80 ne priznaje tužiteljici jer nema višu stručnu spremu. Protiv odbijenice poslodavca, sukladno odredbi čl. 36 st. 6 Zakona o plaćama, tužiteljica zahtijeva sudsku zaštitu, sukladno općim propisima radnog prava. Radnik ostvaruje pravo na sudsku zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana, nakon odbijanja njegovog prigovora, odnosno zahtjeva za zaštitu prava. Radnik je pobijanu odluku zaprimio dana 25.04.2024. godine pa unutar roka od 15 dana izjavljuje ovu tužbu. Tužiteljica sukladno sklopljenom ugovoru o radu obavlja poslove voditelja odsjeka za poliklinički obračun u Službi za ekonomsko financijske poslove. Te poslove tužiteljica obavlja već dugi niz godina, od 1. studenog 2008. godine kao koordinator za SKZZ fakture, a nakon toga od 1. listopada 2018. godine kao voditeljica odsjeka za poliklinički obračun. Koeficijent složenosti poslova za obračun plaće tužiteljice prije stupanja na snagu novog zakona o plaćama i uredbe iznosio je 1,115, a što je vidljivo i iz platne liste za mjesec lipanj 2023. godine koju tužiteljica dostavlja u prilogu ove tužbe. Upravo je koeficijent 1,115 bio koeficijent složenosti poslova za radno mjesto voditelj (šef) odsjeka a koje se prema Uredbi prevodi u radno mjesto „voditelj ustrojstvene jedinice II vrste“. Obzirom na prednje, radno mjesto tužiteljice se prema opisu poslova koje ista obavlja već dugi niz godina te uzimajući u obzir i dosadašnji koeficijent složenosti poslova za obračun plaće prevodi u radno mjesto „voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste“ te se za isto određuje koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80. Prema odredbama čl. 26. st. 1. i 2. Uredbe provođenje pojedinih radnih mjesta provodi se prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. Iz tog slijedi da tuženik u pobijanoj odluci neosnovano navodi da je prevođenje proveo po zakonu i da nije uskratio tužiteljicu s određivanjem pripadajućeg koeficijenta u visini od 1,55. Nadalje, tužiteljica ističe i kako se prema tumačenju Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike prevođenje postojećih radnih mjesta vrši prema tablicama u prilogu Uredbe, neovisno o tome ispunjava li zatečeni službenik nove uvjete radnoga staža. Vezano za odgovarajuću razinu obrazovanja, ukoliko je neki drugi propis omogućavao da na radnom mjestu radi osoba nižeg stupnja stručne spreme, prema načelu zadržavanja povoljnijeg prava ali i prevođenja u skladu s načelom stvarnih poslova koji se obavljaju, zatečeni radnik se prevodi kao da ispunjava uvjet. Slijedom navedenoga, razvidno je da je pobijanom odlukom pogrešno i nezakonito odbijen zahtjev radnika za ispravkom koeficijenta te je poslodavac trebao radniku sukladno čl. 9. st. 1. t. 9.1.5. Uredbe odrediti koeficijent u visini od 1,80 za radno mjesto „voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste“, platni razred 6. Stoga je i pobijana odluka nezakonita i ništetna, te ne može proizvoditi pravne učinke. Zakon o plaćama i Uredba ne propisuju sadržaj sudske zaštite i pravne posljedice sudske odluke u kojoj se odlučuje o povredi prava radnika, pa utvrđenje nedopuštenosti pobijane odluke neće izravno utjecati na obračun i isplatu plaće tužiteljici. Radniku će biti isplaćivana plaća po nepripadajućem koeficijentu i nadalje, neovisno od ovog postupka i utvrđenja nedopuštenosti pobijane odluke, te ne postoji zakonska obveza da tuženik donosi novu odluku o prevođenju, odnosno utvrđenju koeficijenta za obračun plaće. Stoga tužiteljica ovom tužbom zahtijeva da se naloži tuženiku određivanje pripadajućeg koeficijenta složenosti poslova u visini 1,80 , počevši od 15.3.2024 god., a temeljem odredbe čl. 36 st. 4. i 5. Zakona o plaćama. Pri tome tužiteljica ističe da Zakon o radu izravno ne propisuje postupanje, prava i obveze koje proizlazi iz ponude ugovora, stoga se na tu situaciju imaju primijeniti opće odredbe obveznog prava. Međutim, ponuđeni anex ugovora o radu u sebi sadrži i informaciju odnosno odluku o prevođenju, pa je protiv toga i tužitelj izjavio zahtjev za zaštitu prava

- ispravak nezakonitog koeficijenta. U slučaju da poslodavac ne donese odgovarajuću odluku i ispravan koeficijent složenosti poslova, isti ima zamijeniti ova presuda. Predlaže da sud nakon provedenog postupka i zaključenja glavne rasprave donese presudu kojom će se utvrditi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika od 09.04.2024. te da ne proizvodi nikakve pravne učinke; kojom će se naložiti tuženiku da odlukom odredi i utvrdi koeficijent složenosti poslova tužiteljice u visini od 1,80 od 15.03.2024., dok za to postoje zakonski uvjeti, a u protivnom će takvu odluku zamijeniti presuda; kojom će obvezati tuženika da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka sa pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate.

2. Podneskom od 31.10.2024. (str. 31-32 spisa) tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude od I. do IV.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Tužiteljici je bio ponuđen Aneks ugovora o radu, a koji je odbila potpisati, vezan za primjenu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama te Uredbu o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama. Tuženik prvenstveno ističe kako tužiteljica nije ispunila formalne preduvjete za podnošenje tužbe. Naime, tužiteljica navodi kako Protiv odbijenice poslodavca, sukladno odredbi čl. 36. st. 6. Zakona o plaćama, tužiteljica zahtjeva sudsku zaštitu, sukladno općim propisima radnog prava. Sudska zaštita prava iz radnog odnosa propisana je člankom 133. Zakona o radu, u kojem se navodi: Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa. Tužiteljici je odluka Ur. broj: 4-269/2024 od 9. travnja 2024. bila uručena 25.04.2024., a navedenom odlukom je bilo povrijeđeno njezino pravo, te je trebala u roku od narednih 15 dana zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, a ne od suda. Nastavno, tuženik dostavlja dopis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske iz kojeg je razvidan postupak izmjene ugovora te zaštite prava nezadovoljnog radnika. U bitnom se navodi kako radnik kojem je ponuđen aneks ugovora može isti potpisati ili može zatražiti ispravak ugovora. Ukoliko zatraži ispravak ugovora poslodavac može utvrditi da je isti osnovan ili može donijeti odluku o odbijanju. O ponudi za sklapanje aneksa ili ugovora pod izmijenjenim uvjetima zaposlenik se mora izjasniti u roku koji ne može biti kraći od 8 dana, te ukoliko radnik ne prihvati ponuđeni aneks poslodavac mu može dati odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu. Tek protiv te odluke radnik može tražiti sudsku zaštitu. Kako nisu ispunjeni formalni uvjeti za podnošenje tužbe, tuženik predlaže odbaciti tužbu. Tuženik ukazuje na nerazumljiv petit tužbe. Točkom I. petita tužiteljica predlaže da se utvrdi kako je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika Ur. broj: 4-269/2024 od 09.04.2024. godine te ne proizvodi nikakve pravne učinke. Navedenom odlukom je tuženik odbio zahtjev za ispravkom, te bi samim time na snazi ostao stari ugovor o radu. Slijedom navedenog, tuženiku je nejasno što se postiže poništavanjem odluke o zahtjevu za ispravkom i koje pravne posljedice bi isto proizvelo. Nije sporno da tužiteljica ima srednju stručnu spremu (SSS) te kako obavlja poslove na radnom mjestu voditeljice odsjeka u Službi za ekonomsko financijske poslove. Tuženik ukazuje na članak 9. Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama koji propisuje kako voditelj ustrojstvene jedinice 4 (s koeficijentom 2,20), voditelj ustrojstvene jedinice II. vrste (s koeficijentom 1,80) te voditelj ustrojstvene jedinice III. vrste (s koeficijentom 1,55) odnose se na vođenje najniže razine unutarnje jedinice unutar ustanove, a što u ovom slučaju odsjek kojeg vodi tužiteljica i jest. Jedina razlika između tih radnih mjesta se očituje u razini obrazovanja kao uvjetu za raspored. Tužiteljica u navedenom slučaju smatra da se njezino radno mjesto treba prevesti kao radno mjesto II. vrste za koji je uvjet završen sveučilišni prijediplomski studij ili stručni prijediplomski studij (razina HKO-a 6.sv ili 6.st), dok ista ispunjava uvjete za radno mjesto III. vrste za koje je uvjet završeno srednjoškolsko obrazovanje (razina HKO-a 4.2 ili 4.1.) ili završen stručni kratki studij ili program za majstore (razina HKO-a 5). Tuženik je uvažavajući stručnu spremu tužiteljice istoj dodijelio koeficijent 1,55 koji odgovara radnom mjestu voditelja ustrojstvene jedinice III. vrste. Dakle, radno mjesto na kojem je tužiteljica zaposlena se ni na koji način nije moglo prevesti na radno mjesto voditelja ustrojstvene jedinice II. vrste jer radnica ne ispunjava formalne uvjete te bi navedeno bilo protivno članku 23. Zakona o radu koji propisuje da se ugovor o radu može sklopiti samo s osobom koja udovoljava uvjetima koji su zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu određeni kao posebni uvjeti za zasnivanje radnog odnosa. Kako vrsta posla koje tužiteljica obavlja se svrsta u radna mjesta III. vrste, tuženik predlaže saslušati nadređene osobe tužiteljice. Obzirom na izneseno tuženik predlaže da sud službenim putem, sukladno članku 26. Uredbe zatraži od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike uputu za prevođenje navedenog radnog mjesta. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u zahtjev za zaštitu prava – ispravak koeficijenta od 25.03.2024. (str. 4 spisa), u Odluku ravnatelja tuženika od 09.04.2024. (str. 5-7 spisa), u obračunsku ispravu za isplatu plaće – naknade za lipanj 2023. (str. 8-9 spisa), u Aneks od 01.10.2018. ugovora o radu tužiteljice (str. 10 spisa), u dopis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske broj 20/03-2024 od 13.03.2024. svim sindikalnim povjerenicima (str. 17-18 spisa), u tuženikov izračun razlike tužiteljičine plaće za razdoblje od ožujka 2024. do kolovoza 2024. (str. 30 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedokinja CS (str. 47-48 spisa), MSM (str. 48-49 spisa), ASM (str. 49-50n spisa), proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice CSM kao stranke (str. 33-34 spisa), izvršen je uvid u dopis Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Uprava za rad i zaštitu na radu broj klasa: 110-01/24-01/253 od 24.02.2024. (str. 53 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U čl. 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U čl. 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika ur. br. 4-269/2024 od 09.04.2024. kojom je odbijen zahtjev tužiteljice zaposlene u Službi za ekonomsko – financijske poslove tuženika od 26.03.2024, za izmjenom koeficijenta složenosti radnog mjesta sa 1,55 na 1,80 (koeficijent složenosti poslova za radno mjesto voditelja ustrojstvene jedinice II vrste); zahtjev da tuženik novom odlukom odredi i utvrdi tužiteljici koeficijent složenosti posla u visini od 1,80 s primjenom od 16.04.2024. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti; zahtjev tužiteljice tuženiku da joj isplati razliku plaće za razdoblje od ožujka 2024. do kolovoza 2024. u visini od 1.706,67 € sa zateznim kamatama tekućim od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate, te zahtjev za naknadom parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

9. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe.

10. Među strankama nije sporno da je tužiteljica prije donošenja i stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) radila kod tuženika u Službi za ekonomsko – financijske poslove, na radnom mjestu voditelja Odsjeka za poliklinički obračun, te da joj je koeficijent složenosti posla za obračun plaće iznosio 1,1150.

11. Među strankama nije sporno da je nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (NN 153/23) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) proveo postupak prevođenja, da je tužiteljici ponudio sklapanje Aneksa ugovora o radu kojim je radniku ponuđena izmjena ugovora o radu u pogledu radnog mjesta i koeficijenta za obračun plaće. Aneksom je tužiteljici predložen koeficijent složenosti posla za radno mjesto voditelj ustrojstvene jedinice III vrste (voditelj odsjeka u Službi ekonomsko – financijske poslove) u visini od 1,55. Da je tužiteljica protiv takvog određivanja koeficijenta (prevođenja) izjavila zahtjev za ispravak koeficijenta tražeći da joj se odredi koeficijent složenosti poslova u visini od 1,80. Poslodavac je svojom Odlukom ur. br. 4-269/2024 od 09.04.2024. odbio zahtjev tužiteljice za ispravkom koeficijenta odnosno da joj se prizna koeficijent od 1,80 navodeći da tužiteljica nema višu stručnu spremu.

12. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nepravovremenosti tužbe navodeći da tužiteljica u konkretnom slučaju nije postupila u skladu s čl. 133. Zakona o radu/14. Prigovor tuženika je neosnovan iz razloga što je čl. 36. st. 6. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (NN 155/23, dalje: Zakon o plaćama) propisano da službenik i namještenik u javnoj službi koji smatra da mu je pogrešno utvrđeno prevođenje naziva radnog mjesta i novi koeficijent za obračun plaće ima pravo zatražiti ispravak. Ako čelnik javne službe utvrdi da je zahtjev osnovan, obavijestit će službenika i namještenika pisanim putem o prihvaćanju njegova zahtjeva, a ako utvrdi zahtjev nije osnovan, dužan je donijeti odluku o odbijanju zahtjeva, a službenik i namještenik može tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom sukladno općem propisu o radu. Čl. 133. st. 2. Zakona o radu/14 propisano je da ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva kojim zahtjeva ostvarenje povrijeđenog prava od poslodavca ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zapjevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. U konkretnom slučaju tužiteljica je zatražila ispravak pogrešno utvrđenog koeficijenta, te u daljnjem roku od 15 dana od zaprimljene odbijenice poslodavca je pokrenula ovaj spor. Tužiteljica je postupila u skladu s navedenim propisima, te njezina tužba nije preuranjena.

13. Analizirajući provedene materijalne dokaze (dokumentaciju koja prileži spisu), te ocjenjujući iskaze svjedokinja i tužiteljice saslušanih tijekom ove parnice, utvrđeno je slijedeće:

- tužiteljica ĆSM je prije donošenja i stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (NN 155/23) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) bila zaposlena kod tuženika na radnom mjestu voditelj Odsjeka za poliklinički obračun, Služba za ekonomsko – financijske poslove u KB DUBRAVA, Zagreb;

- da joj je prije stupanja na snagu naprijed navedenog zakona i uredbe obračun plaće vršen prema koeficijentu složenosti posla 1,1150, a što je vidljivo iz platne liste za mjesec lipanj 2023. ( str. 8-9 spisa);

- da je tuženik koeficijent 1,1150 za radno mjesto voditelja (šefa) Odsjeka prema Uredbi o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) preveo u radno mjesto voditelj Ustrojstvene jedinice II vrste;

- da tužiteljica smatra da se prema opisu poslova koje ista obavlja dugi niz godina, uzimajući u obzir i dosadašnji koeficijent složenosti poslova za obračun plaće njezino radno mjesto može prevesti u voditelja Ustrojstvene jedinice II vrste, a li ne sa koeficijentom složenosti posla 1,1150 kako je to učinio tuženik, već sa koeficijentom složenosti poslova u visini od 1,80;

- da je svjedokinja CS, voditeljica informatičke službe kod tuženika, na ročištu održanom 17.02.2025. (str. 47-48 spisa), iskazala da je sindikalna povjerenica Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, podružnica KB Dubrava zadnjih 10 godina, da poznaje tužiteljicu, da je tužiteljica postala voditeljica Odsjeka 2008. godine. Odsjek je dio odjela za fakturiranje, a Odjel je dio ekonomsko – financijske Službe; tužiteljica ju je obavijestila da je nju prevođenje po Uredbi iz 2024. godine zateklo s neodgovarajućom stručnom spremom za voditeljicu Odsjeka; tužiteljica ima SSS, a po novoj sistematizaciji uvjet za to radno mjesto je VŠS/VSS; događa se da po sistematizaciji imaju 4 referenta koji mogu imati SSS/VŠS/VSS, te da isti zbog stručne spreme imaju višu plaću od tužiteljice koja ima je nadređena; trenutno dvije referentice u odsjeku kojemu je tužiteljica na čelu imaju veću plaću od tužiteljice koja im je nadređena osoba; kompletna ne medicina ima ukupno 13 koeficijenta što je po mišljenju svjedokinje loše jer se ne može napraviti kvalitetan raspon između radnih mjesta; smatra da u tužiteljičinom slučaju nije bitna samo stručna sprema, već i kompetencije koje tužiteljica ima i koje je ste4kla od 2008. do danas; poslodavac nije ni u jednom trenutku odlučio tužiteljicu rasporediti na neko drugo radno mjesto; smatra da bi tužiteljica trebala imati koeficijent složenosti posla kao i voditelji VŠS II vrste, a oni imaju koeficijent 1,7 ili 1,8; poslovi koje tužiteljica obavlja kod tuženika su složeni i odgovorni;

- svjedokinja MSM, voditeljica Odjela za ugovaranje, obračun i prodaju kod tuženika, na ročištu održanom 17.02.2025. (str. 48-49 spisa) iskazala je svjedokinja neposredno nadređena tužiteljici; da tužiteljica obavlja sve poslove voditelja Odsjeka za obračun specijalističko konzilijarne zdravstvene zaštite, svu moguću operativu, od realizacije do kontrole računa, uvećanja računa, komunikacije sa HZZO, reviziju svih složenica, ispravke i sl.; tužiteljica ima SSS; za radno mjesto voditelja Odsjeka uvjet je VŠS/VSS; to znači da tužiteljica nema odgovarajuću stručnu spremu; tužiteljica je na tom radnom mjestu radila i prije neovisno o stručnoj spremi jer je kompetentna i zna raditi posao što je za poslodavca važno; kada je provođena uredba o nazivima radnih mjesta dobili su ugovore i iz njih su vidjeli svoj koeficijent; došlo je do toga da tužiteljica kao voditeljica Odsjeka ima manju plaću od nekih zaposlenika koji su joj podređeni, a imaju VŠS; misli da voditelji Odsjeka za VŠS/VSS imaju koeficijent složenosti posla 1,80 ili 1,79; ispada da šef ima manju plaću od radnika;

- svjedokinja ASM, voditeljica Službe ekonomsko – financijskih poslova kod tuženika na ročištu održanom 17.02.2025. (str. 49-50 spisa) iskazala je da je svjedokinja nadređena tužiteljičinoj nadređenoj, a posredno i tužiteljici; tužiteljica radi na radnom mjestu voditeljice Odsjeka za poliklinički obračun "jako dugo"; tužiteljica ima SSS; Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) uvjet za radno mjesto voditelja odsjeka je VŠS/VSS, a tužiteljica ima SSS; tužiteljica je bila raspoređena na radno mjesto voditeljice Odsjeka prije donošenja Uredbe; nakon što je Uredbe donesena tužiteljici je ponuđeno sklapanje novog ugovora o radu za isto radno mjesto, ali tužiteljica ugovor nije potpisala jer smatra da je koeficijent složenosti posla za njezino radno mjesto prenizak, s obzirom na složenost poslova koje obavlja; misli da je tužiteljici ponuđen koeficijent složenosti posla 1,51, da voditelji odsjeka koji imaju VŠS imaju koeficijent složenosti posla 1,70, a oni koji imaju VSS preko 2,00; isključivi problem tužiteljice je što nema odgovarajuću stručnu spremu, a poslodavac ju je rasporedio na te poslove; iako tužiteljica nije potpisala novoponuđeni ugovor o radu nakon donošenja Uredbe ona i dalje obavlja poslove tog radnog mjesta, tužiteljica ima najviše radnog iskustva; zdravstvo je specifičan sustav, i kada se netko zaposli u taj sustav treba proći određeno vrijeme da nauči određeni dio poslova; bez obzira na stručnu spremu traže se specifična znanja koja se stječu radnim iskustvom; naprijed navedeno je dovelo do toga da tužiteljica u svojoj organizacijskoj jedinici ima zaposlenike koji imaju VŠS i slijedom toga višu plaću od tužiteljice, a tužiteljica im je nadređena, što je apsurd;

- tužiteljica ĆSM, saslušana kao stranka na ročištu održanom 11.12.2024. (str. 33-34 spisa), iskazala je da radi na radnom mjestu voditeljice Odsjeka za poliklinički obračun specijalističko – konzilijarne zaštite kod tuženika; da ima SSS; da je od 01.10.2018. godine radila kod tuženika temeljem Aneksa ugovora o radu na radnom mjestu voditelj Odsjeka za poliklinički obračun, Služba za ekonomsko – financijske poslove; da je prema tom Aneksu imala koeficijent složenosti posla 1,067; da joj je 2023. poslodavac, bez sklapanja novog Aneksa ugovora o radu povisio koeficijent složenosti posla na 1,1150; Aneks nije rađen jer je u pripremi bila nova Uredba; naziv radnog mjesta bio joj je 2023. kao i 2018., jedino joj je koeficijent složenosti posla od 1,067 dio povišen na 1,1150 od lipnja 2023.; po novoj Uredbi koja je stupila na snagu 01.03.2024. njezino radno mjesto je prevedeno u radno mjesto voditelj Odsjeka za specijalističko – konzilijarnu zaštitu i koeficijent složenosti 1,55; ponuđen joj je takav aneks ugovora o radu što ona nije prihvatila; nova sistematizacija radnih mjesta kod tuženika provedena je u 2022. godini; naziv tužiteljičinog radnog mjesta nije promijenjen, ali je promijenjen uvjet vezan za stručnu spremu za to radno mjesto, pa se za to radno mjesto od 2022. traži VŠS ili VSS, a tužiteljica ima SSS; po novoj organizaciji posla referenti su ušli u IV stupanj obrazovanja – SSS/ VI stupanj obrazovanja VŠS; tužiteljica nije reagirala dok se nisu počeli zapošljavati ljudi sa VŠS na mjesto referenta, kojima je tužiteljica bila nadređena i odgovarala za Odsjek, a imala je manju plaću; novi zaposlenici automatski su imali viši koeficijent složenosti posla i to 1,70 u odnosu na tužiteljicu koja je imala koeficijent složenosti posla 1,55, a referentima je bila nadređena i odgovarala je za posao; poanta tužiteljičinog zahtjeva je da je poslodavac ili makne s tog radnog mjesta ili da joj da odgovarajuću plaću za to radno mjesto; smatra da bi trebala ostati raditi na tom radnom mjestu, ali sa višim koeficijentom složenosti posla i to 1,80 kako bi imala veću plaću od sebi podređenih osoba; poslodavac joj bez obzira na dužinu radnog staža kod tuženika na voditeljskim poslovima nije priznao VŠS.

14. U čl. 26. Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 22/24) u prijelaznim i završnim odredbama navodi se da prevođenje radnih mjesta propisanim do sada važećim propisima, za koje uputu, po potrebi, daje ministar nadležan za rad provest će se prema tablicama za prevođenje iz čl. 25. Uredbe. Prevođenje pojedinih radnih mjesta prevodi se prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. Uredba je stupila na snagu 01.03.2024. godine. Tužiteljica je prije stupanja na snagu te Uredbe obavljala poslove radnog mjesta voditelj Odsjeka za poliklinički obračun Službe za ekonomsko – financijske poslove kod tuženika s koeficijentom složenosti posla 1,1150, a kasnije 1,50. Tužiteljica ima srednju stručnu spremu, prema Uredbi iz 2024. uvjet za obavljanje poslova radnog mjesta voditelja Odsjeka je VŠS/VSS. Tužiteljica i nakon stupanja na snagu Uredbe iz 2024. odnosno i nakon 01.03.2024. stvarno obavlja poslove voditelja Odsjeka za poliklinički obračun Službe za ekonomsko – financijske poslove kod tuženika, a plaća joj se obračunava po koeficijentu 1,50. Saslušane svjedokinje CS, MSM i ASM koje su iskazivale uvjerljivo i okolnosno jer rade kod tuženika sa tužiteljicom, jer su nadređene tužiteljici i jer znaju koje poslove tužiteljica obavlja su iskazale da je prevođenjem prema Uredbi iz 2024. godine tužiteljica došla u situaciju da kao voditeljica Odsjeka ima manju plaću od novo zaposlenih referenata samo iz razloga što ima SSS, a ne VŠS/VSS što je prema Uredbi uvjet za obavljanje tog posla od 2024. godine, odnosno bez obzira na poslove koje tužiteljica obavlja, njezino znanje i odgovornost, tužiteljica je u situaciji da prima manju plaću od njoj podređenih referenata. Navedeno je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu. Po mišljenju ovog suda, a to proizlazi i iz čl. 26. st. 2. Uredbe/24 prevođenje pojedinih radnih mjesta prevodi se po načelu opisa radnog mjesta odnosno poslova koje zaposlenik obavlja neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu. Prema čl. 34. Zakona o plaćama/23 propisano je da pri vrednovanju radnih mjesta u postupku prevođenja radnih mjesta nakon stupanja Zakona o plaćama uzet će se u obzir i dosadašnji koeficijenti složenosti poslova, kao i stalni dodaci na plaću vezani uz radno mjesto, odnosno rad u pojedinom državnom tijelu ili službi. Prije stupanja na snagu Zakona o plaćama tužiteljica je obavljala identičan poslove koje obavlja i sada, a primala je plaću koja joj se obračunavala prema koeficijentu složenosti posla u visini od 1,1150. Radno mjesto voditelj (šef) Odsjeka na kojem je radila tužiteljica i poslove kojega tužiteljica obavlja i sada, a za koje je prije Uredbe/2024 koeficijent složenosti posla iznosio 1,1150, prema tablici 1 priloga navedene Uredbe/2024 a koje se odnosi na opća radna mjesta, prevodi se u radno mjesto voditelj ustrojstvene jedinice II vrste sa novim koeficijentom složenosti posla 1,80. Kako je utvrđeno da je jedini razlog što tužiteljica nije ponuđen novi dodatak ugovoru o radu sa koeficijentom složenosti posla 1,80 je taj što tužiteljica ima srednju stručnu spremu, a ne najmanje VŠS, što je uvjet za to radno mjesto. Međutim, bez obzira što tužiteljica ima SSS, a ne VŠS, i imajući u vidu čl. 26. st. 2. Uredbe/2024, a to je da se prevođenje pojedinih radnih mjesta provodi prema načelu opisa poslova radnog mjesta neovisno o nazivu radnog mjesta, ovaj sud smatra da je zahtjev tužiteljice pravno osnovan u točkama I i II izreke. Poslodavac tužiteljici i nakon stupanja Zakona o plaćama i Uredbe povjerava rukovoditeljske poslove koje ista obavlja od 2008. godine, a koji poslovi su složeniji i odgovorniji i za koje poslove je tužiteljica prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i Uredbe isplaćivana plaća sukladno cijeni tih poslova, da bi se nakon stupanja na snagu Uredbe tužiteljicu zapravo degradiralo s isplatom plaće za obavljene identične poslove, što je dovelo do situacije da tužiteljica kao voditeljica Odsjeka prima manju plaću od svojih referenata kojima je nadređena. Poslodavac plaća radnikov rad, faktični posao koji je obavio, pa ako poslodavac tužiteljici povjerava poslove onda joj za obavljeni i primljeni rad mora isplatiti i priznati odgovarajuću plaću koja je propisana za te poslove. Ne plaća se stručna sprema, već obavljeni rad, pa ako radnik obavlja poslove koje mu povjerava i prihvaća poslodavac, a ti poslovi zahtijevaju višu stručnu spremu, onda je poslodavac dužan isplatiti radniku plaću za obavljeni rad, a ne za stručnu spremu koju ima. Tako stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH, u presudi posl. br. Revr-704/2014 od 02.12.2014. "poslodavac je obvezan radniku isplatiti plaću za konkretno obavljeni faktični rad, pa i onaj koji se ne odnosi na poslove za koje je sklopljen ugovor o radu, plaća je ekvivalent davanja za stvarni (faktični) rad i stoga njezin iznos ovisi o stvarno obavljenom radu." Poslodavčev propust da radniku ponudi izmijenjeni ugovor o radu ili dodatak postojećem ugovoru o radu kojim bi formalno špravni radnikov status uskladio sa stvarnim stanjem ne smije imati kao posljedicu gubitak prava tužitelja – radnika na isplatu plaće za stvarno obavljeni više vrednovani rad. U konkretnom slučaju tužiteljica je i postavila zahtjev za isplatom razlike plaće za razdoblje od ožujka 2024. do kolovoza 2024, koji izračun je sačinio tuženik, koji izračun tužiteljici nije sporan, te je u skladu s njim i postavila zahtjev za isplatom razlike plaće za navedeno razdoblje. Tužiteljičin zahtjev predstavlja razliku između bruto plaće koja je tužiteljici isplaćena po koeficijentu 1,55 u razdoblju od ožujka 2024. do kolovoza 2024., i plaće koja bi tužiteljici bila isplaćena po koeficijentu 1,80. Zbroj razlike po mjesecima iznosi 1.706,67 €. Kao što je naprijed navedeno tužiteljica je u tom razdoblju obavljala poslove voditelja ustrojstvene jedinice II vrste za koje poslove je novi koeficijent složenosti posla 1,80, te je osnovan slijedom naprijed navedenog njezin zahtjev za izračun razlike plaće. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom III izreke.

15. Visina zatezne kamate za pojedina razdoblja određena je sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a zatezne kamate teku na dosjele mjesečne iznose razlike plaće od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, a što je pobliže navedeno u izreci presude pod toč. III.

16. S obzirom na čl. 45. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04 i drugi), te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05 i drugi), plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada pa tužiteljica ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo, a što je navedeno u izreci presude pod toč. III.

17. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

18. Tužiteljicu je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 62 spisa).

19. Tužiteljica je uspjela u sporu, pa joj je tuženik dužan nadoknaditi prouzročeni parnični trošak.

20. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi ukupno 1.706,67 €. Tužiteljici je priznat slijedeći trošak: sastava tužbe u visini od 100 bodova; za sastav obrazloženih podnesaka od 13.09.2024., 31.10.2024., 21.03.2025., za svaki po 100 bodova; za sastav podneska od 16.12.2024. 25 bodova; za zastupanje na ročištima od 08.10.2024., 11.12.2024., 17.02.2025., 01.04.2025., za svako po 100 bodova. Kada se naprijed navedeno zbroji dobije se iznos od 825 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 1.650,00 eura. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 412,50 eura. Sveukupno je tužiteljici priznat trošak ove parnice u iznosu od 2.062,50 eur.

21. Tužiteljica je na dosuđeni trošak potraživala zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3 u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17) pa je njezin zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 29. travnja 2025.g. pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23).

22. Tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužiteljice odvj. Željko Petrišić iz Zgb

- pun. tuženika odvj. Tonči Ravlić iz OD Ravlić i partneri iz Zgb