Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-1345/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Zinke Bulka predsjednice vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Trogira, Trogir, Trg Ivana Pavla II broj 1, OIB: 84400309496, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d. iz Zadra protiv tuženika Brkan Plano d.o.o. iz Planog, Put Vilajice 10, OIB: 57534009318, kojeg zastupa punomoćnica Merica Miše, odvjetnica u Trogiru, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1565/2024-9 od 14. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Brkan Plano d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-1565/2024-9 od 14. listopada 2024. pod stavkom I. te II. izreke u dijelu kojim mu je naloženo isplatiti tužitelju Gradu Trogiru iznos od 51.515,04 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2017. do isplate, kao i pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku da tužitelju Gradu Trogiru naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 25.401,93 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2024. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku Brkan Plano d.o.o. isplatiti tužitelju Gradu Trogiru iznos od 18.538,86 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2017. do isplate, kao i pod stavkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju Gradu Trogiru trošak parničnog postupka u iznosu od 12.344,48 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2024. do isplate i za navedeno sudi:

1. Odbija se tužitelj Grad Trogir sa zahtjevom za isplatom iznosa od 18.538,86 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2017. do isplate.

2. Odbija se tužitelj Grad Trogir sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 12.344,48 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. listopada 2024. do isplate.

III. Odbija se tuženik Brkan Plano d.o.o. sa zahtjevom za naknadom troška sastava žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja Grada Trogira za naknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja proglašava se nedopuštenim ovrha pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po računima ovršenika Grada Trogira koji se vodi kod Financijske agencije, Regionalnog centra Split-Agencije temeljem zahtjeva ovrhovoditelja Brkan Plano d.o.o. za izravnu naplatu tražbine podnesenim kod Agencije na temelju presude Trgovačkog suda u Splitu, broj P-704/2021 od 30. kolovoza 2013. radi naplate tražbine iz predmetne ovršne isprave u cijelosti (stavak I. izreke) te se nalaže tuženiku Brkan Plano d.o.o. isplatiti tužitelju Gradu Trogiru iznos od 70.053,90 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2017. do isplate (stavak II. izreke) kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 37.746,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak III. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se navedena odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže istu odbiti uz naknadu troškova sastava istog.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem nedopuštenom ovrhe pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava po računima tužitelja temeljem zahtjeva tuženika za izravnu naplatu tražbine pred FIN-om na temelju presude Trgovačkog suda u Splitu, broj P-704/21 od 30. kolovoza 2013. radi naplate tražbine iz te ovršne isprave kao i zahtjev za isplatu iznosa od 70.053,90 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 9. siječnja 2017. do isplate, koji iznos je tuženik dvostruko naplatio od tužitelja.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik jer ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika zbog čega se ista može ispitati.

7. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP valjano je utvrdio činjenično stanje.

9. Tako je utvrdio:

-da je tuženik Brkan Plano d.o.o. s tužiteljem Gradom Trogirom 13. listopada 2008. sklopio: Ugovor o cesiji broj 1-1/2008 prema kojem je tužitelj bio u obvezi isplatiti tuženiku iznos od 175.364,92 kn s rokom dospijeća 31. prosinca 2008., te Ugovor o cesiji broj 1-2/2008 na iznos od 170.000,00 kn s rokom dospijeća 31. ožujka 2009. (što ukupno iznosi 345.364,92 kn);

-da je tužitelj tuženiku djelomično podmirio njegova potraživanja;

-da je ovdje tuženik Brkan Plano d.o.o. podnio pred Trgovačkim sudom u Splitu protiv ovdje tužitelja Grada Trogira tužbu radi isplate preostalog iznosa od 270.000,00 kn;

-da je presudom Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-704/2012 od 30. kolovoza 2013. koja je postala pravomoćna 18. svibnja 2016., a ovršna 23. rujna 2016. naloženo Gradu Trogiru isplatiti Brkan Plano d.o.o. iznos od 270.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. do isplate kao i nadoknaditi mu trošak postupka u iznosu od 24.850,00 kn;

-da je ovdje tuženik Brkan Plano d.o.o. kao ovrhovoditelj temeljem navedene presude 2. studenog 2016. podnio FIN-i protiv ovdje tužitelja Grada Trogira kao ovršenika zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine i to: iznosa glavnice od 270.000,00 kn, dospjelih zateznih kamata u iznosu od 257.821,12 kn, te troška postupka u iznosu od 24.850,00 kn kao i zateznih kamata na taj iznos u visini od 8.593,06 kn;

-da je ovdje tužitelj Grad Trogir kao ovršenik osporio navedenu tražbinu te je rješenjem Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru poslovni broj Ovr-5715/16 od 25. studenog 2016. upućen pokrenuti protiv tuženika Brkan Plano d.o.o. parnični postupak radi proglašenja nedopuštenom pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava po njegovim računima kao ovršenika koji se vode kod FIN-e, Regionalni centar Split temeljem zahtjeva ovrhovoditelja Brkan Plano d.o.o. za izravnu naplatu tražbine temeljem presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-704/2012 od 30. kolovoza 2013.;

-da je tužitelj Grad Trogir osporio navedenu naplatu ističući da je do 3. rujna 2015. u cijelosti podmirio potraživanje ovrhovoditelja Brkan Plano d.o.o. u ukupnom iznosu od 345.364,92 kn;

-da je postupajući po navedenom rješenju Grad Trogir podnio protiv tuženika predmetnu tužbu 23. prosinca 2016.;

-da je FIN-a postupajući po navedenom prijedlogu tuženika kao ovrhovoditelja 9. siječnja 2017. ovdje tužitelju Gradu Trogiru s te osnove zaplijenila sredstva u ukupnom iznosu od 527.821,12 kn;

-da je navedeni ovršni postupak dovršen;

-da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka Ines Lozić u predmetnom ovršnom postupku 9. siječnja 2017. od tužitelja naplaćena glavnica u iznosu od 270.000,00 kn i zatezne kamate u iznosu od 257.821,12 kn ili ukupno 527.821,12 kn;

-uzevši u obzir da je tužitelj Grad Trogir prije provođenja ovrhe podmirio tuženiku glavnice po oba Ugovora o cesiji u ukupnom iznosu od 345.364,92 kn, to mu je ponovno naplaćena glavnica u iznosu od 270.000,00 kn;

-da tužitelj nije tuženiku platio zatezne kamate za razdoblje od dana dospijeća obveza po Ugovorima o cesiji do dana isplate, a koje na Ugovor o cesiji 1-1/2008 za razdoblje od dospijeća 31. prosinca 2008. do isplate glavnice 31. prosinca 2012. iznose 41.942, 47 kn, a po Ugovoru o cesiji 1-2/2008 od dospijeća 31. ožujka 2009. do dana isplate glavnice 3. listopada 2015. iznose 97.738,58 kn ili ukupno zatezne kamate po obje osnove iznose 139.681,05 kn;

-kako je ovrhom od tužitelja s osnove zateznih kamata naplaćen iznos od 257.821,12 kn, a zatezne kamate po obje osnove iznose 139.681,05 kn to je od tužitelja više naplaćeno zateznih kamata u iznosu od 118.140,07 kn;

-dakle, sveukupno je tužitelj tuženiku više platio iznos od 388.140,07 kn (ponovno plaćena glavnica u iznosu od 270.000,00 kn + više plaćenih zateznih kamata u iznosu od 118.140,07 kn).

10. Takva činjenična utvrđenja suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ista nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. U odnosu na žalbeni navod tuženika da je među strankama nesporno da je ovrha pokrenuta njegovim zahtjevom za izravnu naplatu tražbine podnesenim na temelju presude Trgovačkog suda u Splitu, broj P-704/2021 od 30. kolovoza 2013. dovršena, slijedom čega u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tužitelj nije bio ovlašten tužbom zahtijevati proglašenje te ovrhe nedopuštenom valja istaći, kako to pravilno navodi i sud prvoga stupnja da niti jednom odredbom Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24, dalje u tekstu: OZ) nije propisano da nakon provedbe ovrhe i samo zbog te činjenice tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti ovrhe postaje neosnovan, a niti da tužba postaje nedopuštena (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1604/2018 od 8. siječnja 2019.).

12. Kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj svoju obvezu po osnovi oba Ugovora o cesiji u cijelosti podmirio (dapače utvrđeno je da je tuženiku čak više platio iznos od 388.140,07 kn), to je pravilno sud prvoga stupnja postupio kada je predmetnu ovrhu proglasio nedopuštenom i odlučio kao pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude.

13. Nadalje, na žalbene navode tuženika da je zahtjev za izravnu naplatu podnio temeljem pravomoćne i ovršne presude Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P- 704/2012 od 30. kolovoza 2013. kojom je tužitelju naloženo isplatiti mu iznos od 270.000,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2009. do isplate kao i nadoknaditi mu trošak postupka u iznosu od 24.850,00 kn, temeljem koje je i naplatio to svoje potraživanje, a protiv koje odluke tužitelj nije izjavio izvanredni pravni lijek što u konačnici govori u prilog istinitosti tuženikovog potraživanja i opravdanosti naplate, valja istaći da je odredbom čl. 62. st. 1. toč. 2 OZ propisano da ovršenik (ovdje tužitelj) može u istom ovršnom postupku zatražiti od suda da naloži ovrhovoditelju da mu vrati ono što je ovrhom dobio ako je namirio ovrhovoditeljevu novčanu tražbinu izvan ovrhe tako da je ovrhovoditelj dvostruko namiren, dok je odredbom čl. 56. st. 1. OZ propisano da ako se ovrha na temelju rješenja o ovrsi protiv kojega je podnesena žalba provede prije nego se zaključi glavna rasprava u prvostupanjskom parničnom postupku, kao što je to ovdje slučaj, ovršenik može do zaključenja glavne rasprave i bez pristanka tuženika preinačiti tužbu tako što će zatražiti od suda da mu ovrhovoditelj vrati ono što je neosnovano stekao ovrhom, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

14. Međutim, u pravu je tuženik kada u žalbi tvrdi da je sud prvoga stupnja neosnovano naložio tuženiku da tužitelju vrati cjelokupni iznos od 70.053,90 EUR-a/527.821,12 kn koji mu je isplaćen temeljem izravne naplate.

15. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prije provođenja ovrhe podmirio tuženiku glavnice po oba Ugovora o cesiji u ukupnom iznosu od 345.364,92 kn, ali nakon njihova dospijeća, zbog čega tuženik ima pravo na isplatu zateznih kamata po oba Ugovora za razdoblje od dospijeća obveza iz tih ugovora do isplate.

16. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da zatezne kamate na obvezu iz Ugovora o cesiji 1-1/2008 teku za razdoblje od dospijeća obveze 31. prosinca 2008. do isplate glavnice 31. prosinca 2012. te iznose 41.942,47 kn, a po Ugovoru o cesiji 1-2/2008 od dospijeća 31. ožujka 2009. do dana isplate glavnice 3. listopada 2015. te iznose 97.738,58 kn ili ukupno zatezne kamate po obje osnove iznose 139.681,05 kn.

17. Kako je od tužitelja izravnom naplatom na ime zateznih kamata naplaćen iznos od 257.821,12 kn, a zatezna kamate po obje osnove iznose 139.681,05 kn, to je od tužitelja više naplaćeno zateznih kamata u iznosu od 118.140,07 kn.

18. Slijedom svega navedenog, tužitelj je tuženiku dužan vratiti iznos od 388.140,07 kn/51.515,04 EUR-a (ponovno plaćena glavnica u iznosu od 270.000,00 kn + više plaćenih zateznih kamata u iznosu od 118.140,07 kn).

19. Kako se ovom drugostupanjskom presudom promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je u pravilnoj primjeni materijalnog prava djelomično valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka pod stavkom III. izreke u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

20. Kako je tužitelj s osnovom zahtjeva uspio 100%, a s visinom 73,53%, to je uspjeh tužitelja u sporu 86,76%, dok tuženik s osnovom zahtjeva nije uspio, a s visinom je uspio 26,47% to je uspjeh tuženika u sporu 13,23%, pa slijedom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od uspjeha tužitelja u sporu valja oduzeti uspjeh tuženika (86,76%-13,23%) te uspjeh tužitelja iznosi 73,53%.

21. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to: za sastav tužbe 528 bodova (Tbr.7/1) za pristup ročištima prema Tbr. 9/1 i to: 29. ožujka 2017., 24. svibnja 2017., 14. rujna 2017., 6. prosinca 2017., 16. siječnja 2018., 17. travnja 2018., 23. siječnja 2020., 15. ožujka 2021., 12. listopada 2021., 9. prosinca 2021., 17. veljače 2022., 6. travnja 2022., 2. lipnja 2022., 11. listopada 2022., 8. prosinca 2022., 27. veljače 2023., 20. travnja 2023., 29. svibnja 2024. i 5. rujna 2024. 528 bodova za svako, za sastav četiri podneska od 17. ožujka 2022., 14. srpnja 2022., 10. prosinca 2022. i 27. kolovoza 2024. (Tbr.8/1) 528 bodova za svako ili sveukupno 12.672 boda, a imajući u vidu da je vrijednost 1 boda 2,00 EUR- a tužitelju je valjalo priznati trošak u visini od 25.344,00 EUR-a.

22. Kakao je tužitelj u sporu uspio 73,53% to mu je priznat trošak postupka u iznosu od 18.635,44 EUR-a, što uvećano za 25% PDV-a ili 4.658,86 EUR-a ukupno iznosi 23.294,30 EUR-a.

23. Tužitelju je priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu u iznosu od 663,61 EUR za svako kao i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 780,41 EUR što ukupno iznosi 25.401,93 EUR-a.

24. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu od 17. listopada 2023. , jer isti nije bio nužan za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

25. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske presude, a djelomično je uvažiti kao osnovanu i sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

26. Nadalje, valjalo je odbiti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe budući da u žalbi u kojoj taj trošak potražuje nije određeno naveo visinu toga troška sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP, zbog čega je odlučeno kao pod stavkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

27. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (odgovor na žalbu tuženika), budući takav trošak nije bio neophodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Zinka Bulka