REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1885/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Maje Bilandžić, suca izvjestitelja i Branke Šabarić Zovko, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KIJAC NEKRETNINE d.d. Omišalj, Poje 1, OIB 36063948499, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Čolić, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-280/2022-21 od 15. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-280/2022-21 od 15. studenog 2023.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 26.375,00 EUR.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-280/2022-21 od 15. studenog 2023. u pobijanoj točki I. izreke te u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.487,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. studenoga 2023. do isplate.

II. Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-280/2022-21 od 15. studenog 2023. u dijelu točke II. izreke kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 58.232,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i rješava:

Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 58.232,76 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjski je sud u točki I. izreke odbio tužbeni zahtjev kojim se traži da se ispravi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice na način da se naloži Zemljišnoknjižnom odjelu Krk, Općinskog suda u Crikvenici brisanje navedene uknjižbe te uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja to jest da se provede uknjižba prava vlasništva na način da se kao vlasnik opet uknjiži tužitelj. U točki II. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev istaknut u eventualnoj kumulaciji kojim se traži da se kao nevaljanim utvrdi upis u zemljišne knjige na temelju kojeg se je tuženik uknjižio kao vlasnik nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice te da se naloži brisanje nevaljane uknjižbe te da se izvrši upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini. Rješenjem je sud odbacio tužbu u dijelu kojim je tužitelj tražio da se naloži tuženiku isplata iznosa od 5.839.803,57 EUR s kamatama (točka I. izreke) te je naložio tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 60.720,26 EUR s kamatama (točka II. izreke).

2. Pobijanu presudu prvostupanjski sud je donio na temelju izvedenih dokaza, a nakon što je utvrdio da tužitelj nije dokazao postojanje valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su predmet spora. Prvostupanjski sud se pozvao na odredbe Zakona o osnivanju javnog poduzeća INA-Industrija nafte („Narodne novine“ broj 42/90; dalje: ZOJPINA) te Zakona o izmjenama zakona kojim su osnovana javna poduzeća („Narodne novine“ broj 61/91).

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da se tužitelj prije podnošenja tužbe za isplatu novčane naknade tržišne vrijednosti nekretnine u iznosu od 5.839.803,57 EUR, nije obratio nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora, pa je taj dio tužbe odbacio pozivom na odredbu čl. 186.a Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP).

4. O zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka, prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 164. istog Zakona. Utvrđeno je da je vrijednost predmeta spora iznosi 101.000,00 kn za svaki od (dva) zahtjeva.

5. Protiv navedene odluke ove presude i rješenja tužitelj je podnio žalbu zbog svih zakonskih razloga s prijedlogom ovom sudu preinačiti pobijanu odluku podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 26.375,00 EUR. U žalbi ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka, ponavlja da je vlasništvo na nekretninama koje su predmet spora stekao putem svojih pravnih prednika, da je sud bio pristran u odlučivanju zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, odbijanja njegovih prijedloga za saslušanjem svjedoka, očevida, vještačenja, kao i uvida u sve predložene zemljišnoknjižne spise te smatra da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i osporava odluku o troškovima postupka.

6. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

7. Tužiteljeva žalba nije osnovana, osim u dijelu odluke o parničnim troškovima.

8. Pobijana odluka ispitana je u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 381. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a ocjena je ovog žalbenog suda da je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi su jasni i neproturječni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Predmet ovoga postupka je zahtjev tužitelja da se ispravi upis u zemljišne knjige učinjen u ispravnom postupku kojim se je tuženik uknjižio kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Njivice i uspostavi ranije zemljišno knjižno stanje, podredno u eventualnoj kumulaciji, da se utvrdi da je navedeni upis nevaljan ili da se naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.839.803,57 EUR na ime naknade za tržišnu vrijednost zemljišta.

11. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je onemogućeno pravo na pošteno suđenje propisano u čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Žalitelj u prilog svojim navodima nije dostavio ni jedan dokaz već neosnovano tvrdi da se cijeli niz državnih institucija i to Državno odvjetništvo, Općina Omišalj, Državna geodetska uprava, zemljišnoknjižni odjel i sud te prvostupanjski sud urotio da onemoguće žalitelja u ostvarivanju njegovih prava, a što ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

12. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev (i glavni i drugi, eventualni zahtjev) u cijelosti, jer je utvrdio da tužitelj nije dokazao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na spornim nekretninama.

13. Cijeneći utvrđene činjenice i izvedene dokaze ovaj sud u potpunosti dijeli ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva (i glavnog zahtjeva i drugog eventualnog zahtjeva), prihvaća utvrđeno činjenično stanje iz pobijane presude čije obrazloženje sadrži valjane razloge i ocjenu izvedenih dokaza, kao što prihvaća i pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje. Stoga se ovaj sud ujedno poziva i na pravilno obrazloženje pobijane presude.

14. I pored toga za dodati je da i po ocjeni ovog suda tužitelj nije dokazao neprekinuti slijed stjecanja prava vlasništva spornih nekretnina od njegovih pravnih prednika, budući da nije dokazao da su se nekretnine nalazile u bilanci INA-Industrija nafte, u skladu s odredbama čl. 4. i 5. ZOJPINA-a, nije dokazao ni da su sporne nekretnine procijenjene u kapital njegovog pravnog prednika, a te činjenice uopće ne proizlaze iz rezultata izvedenih dokaza. Zato se tužitelj ne može pozivati ni na predmnjevu iz odredbe čl. 362. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV).

15. S tim u vezi, za ukazati je da nije tuženik bio taj koji je trebao dokazati da sporne nekretnine nisu ušle u bilancu poduzeća INA-Industrija nafte, već je tužitelj bio dužan dokazati da su sporne nekretnine ušle u bilancu poduzeća INA-Industrija nafte. Dakle, teret dokazivanja takvih činjenica bio je na tužitelju (čl. 219. st. 1. ZPP-a), no tužitelj to nije uspio dokazati odgovarajućim dokazima. Zbog toga i ovaj sud smatra da daljnji prijenosi spornih nekretnina u korist DINA Petrokemija d.d., Omišalj, zatim na društvo Polimeri d.o.o. pa na društvo Dioki d.d., nemaju pravnu osnovu u zakonom propisanoj pretvorbi društvenog vlasništva, upravo iz razloga što sporne nekretnine nisu bile obuhvaćene pretvorbom na temelju odredbi ZOJPINA-a, u vezi s čl. 390.a ZV-a. Posljedično tome, sporne nekretnine nisu bile unesene ni u tužiteljev temeljni kapital na temelju Ugovora o unosu nekretnina od 19. prosinca 2002. od strane društva Dioki d.d. Zagreb, kao tužiteljevog osnivača.

16. Ni tužiteljevo ukazivanje da je sporne nekretninu stekao u dobroj vjeri (čl. 124. st. 1. ZV-a), ne popravlja njegov pravni položaj u ovoj pravnoj stvari. Onaj tko tvrdi da je u dobroj vjeri stekao nekretninu ili neko stvarno pravo, mora tu činjenicu i dokazati, a u ovom slučaju tužitelj za vrijeme trajanja ove parnice nije dokazao činjenicu da je bio u dobroj vjeri prilikom stjecanja spornih nekretnina, upravo zbog statusne povezanosti s pravnim prednicima, koja seže sve do pretvorbe i navodnog stjecanja nekretnine.

17. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Ovdje se napominje da, suprotno žalbenim navodima, nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje se tužitelj pozvao u žalbi. Naime, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a kojom je propisano da bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom. To što sud nije izveo sve dokaze koje je tužitelj predložio ne znači da tužitelju nije dana mogućnost da raspravlja. Prema odredbi čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud je svoju odluku temeljio na činjenicama koje je smatrao odlučnim za donošenje odluke te je stoga neosnovan taj žalbeni razlog povrede parničnog postupka.

18. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

19. Cijeneći rezultate provedenog postupka, i ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno odlučio odbaciti tužbu u dijelu kojim je tužitelj tražio od tuženika da mu plati iznos od 5.839.803,57 EUR s kamatama. Za takvu svoju odluku prvostupanjski sud je dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Naime, osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske (ovdje tuženik) dužna je prije podnošenja tužbe obratiti se sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske s time da taj zahtjev mora sadržavati sve što mora sadržavati i tužba (čl. 186.a ZPP-a). U ovom slučaju, tužitelj nije dokazao da se prije podnošenja tužbe za isplatu novčane naknadu tržišne vrijednosti nekretnine u iznosu od 5.839.803,57 EUR, obratio nadležnom državnom odvjetništvu za mirno rješenje spora.

20. Suprotno tužiteljevom mišljenju, činjenica da su se on i tuženik nalazili u višegodišnjem zemljišnoknjižnom ispravnom postupku nije od utjecaja na tužiteljev zahtjev za isplatu novčane naknade u iznosu od 5.839.803,57 EUR. Takav zahtjev predstavlja sasvim novi zahtjev, pravno neovisan o ispravnom postupku pa je zato i postojala tužiteljeva obveza da se, prije podnošenja tužbe, obrati nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora.

21. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke rješenja (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

22. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći sljedeće: Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima dosuđenim troškovima postupka tuženiku, tužitelju nije ograničen pristup sudu i povreda njegovih konvencijskih prava sukladno Europskoj konvenciji o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Pravna stajališta i činjenično stanje zauzeto u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu I i C protiv Republike Hrvatske, na kojeg se tužitelj poziva, nisu primjenjiva u ovome slučaju. Osim što je pravo na naknadu troškova propisano odredbom čl. 163. ZPP-a, njime se ne onemogućuje niti otežava pravo stranke na pristup sudu iz razloga što je te troškove dužna platiti samo i isključivo stranka koja je izgubila spor. Time se strankama koje su u pravu i koje osnovano tuže državu ne onemogućuje niti otežava pristup sudu. Naprotiv, s obzirom na to da se troškovi Državnog odvjetništva plaćaju iz državnog proračuna, nema nikakve logike niti osnova da troškovi neosnovanih tužbi padaju na teret poreznih obveznika, umjesto na teret onoga tko je te troškove i uzrokovao.

23. Ipak, pobijana odluka o troškovima postupka nije u potpunosti pravilna i zakonita. Prvostupanjski sud je prilikom odmjeravanja visine troškova zaboravio da je upravo sam, svojom odlukom, uvažavajući tuženikov prigovor previsokoj vrijednosti predmeta spora, utvrdio da je vrijednost predmeta ovog spora (za svaki od zahtjeva) po 101.000,00 kn / 13.405,00 EUR, tj. ukupno 202.000,00 kn / 26.810,00 EUR. Zato, primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, tuženiku pripadaju sljedeći troškovi za zastupanje: za sastav odgovora na tužbu iznos od 497,50 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), za sastav podnesaka od 21. listopada 2022. i 1. rujna 2023. iznos od po 497,50 EUR za svaki (Tbr. 8. t. 1. OT), za zastupanje na ročištima 4. rujna 2023. i 2. listopada 2023. u iznosu od 497,50 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1. OT), što ukupno iznosi 2.487,50 EUR.

24. Slijedom navedenog, pobijana odluka o troškovima iz točke II. izreke rješenja je potvrđena u dijelu kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.487,50 EUR (čl. 380. t. 2. ZPP-a). U dijelu kojim je tuženik zahtijevao naknadu parničnih troškova u iznosu od 58.232,76 EUR, pobijana odluka o troškovima je preinačena odbijanjem tog djela tuženikovog zahtjeva za naknadu troškova, kao neosnovanog (čl. 373. ZPP-a).

25. Kako je tužitelj uspio s pravnim lijekom samo u razmjerno neznatnom dijelu, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović