Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-316/2025-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Nicole Kwiatkowski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4503/23-73 od 14. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4503/23-73 od 14. siječnja 2025. pod stavkom II., III. te V. izreke u dijelu kojim mu je naloženo nadoknaditi tužitelju SA trošak parničnog postupka u iznosu od 728,43 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod stavkom I. te V. izreke u dijelu kojim mu je naloženo nadoknaditi tužitelju SA trošak parničnog postupka u iznosu od 9.638,88 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate i sudi:

1. Odbija se tužitelj SA sa zahtjevom da mu tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. isplati iznos od 44.222,04 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2. Odbija se tužitelj SA sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.638,88 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate.

III. Odbija se tužitelj SA sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Nalaže se tužitelju SA da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. nadoknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 732,03 EUR-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 44.222,04 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke). Nadalje, utvrđuje se da je ništetna odredba 2. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4168454 od 8. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika koja glasi: „2. kamatna stopa, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora“ (stavak II. izreke) te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.975,66 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke), dok se odbija tužitelj sa tužbenim zahtjevom u dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe 1. Ugovora o kreditu broj: 628-50-4168454 od 8. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojim je iskazana u valuti švicarski franak a koja glasi: “1. iznos kredita kunska protuvrijednost CHF 188.900,00 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (stavak IV. izreke) te se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 10.367,31 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 14. siječnja 2025. do isplate (stavak V. izreke).

2. Protiv navedene presude pod stavkom V. izreke u dijelu kojim nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, s prijedlogom sudu drugoga stupnja da istu u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Također, protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista u žalbom pobijanom dijelu preinači uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba tužitelja je neosnovana dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa s osnove ništetnosti odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj 628-50-4168454 kojeg su 8. lipnja 2007. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

U odnosu na stavak II. i III. izreke prvostupanjske presude

6. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi sadržanoj u članku 2. Ugovora o kreditu broj 628-50- 4168454 kojeg su 8. lipnja 2007. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor te zahtjevu za isplatu iznosa s osnova ništetnosti te odredbe sud prvoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se u žalbi poziva tuženik, jer u tome dijelu presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se ista može ispitati.

7. Također, u tome dijelu nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi s čl. 2., čl. 12. te čl. 330. st. 3. ZPP na koje u žalbi ukazuje tuženik.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 te utvrđuje da je ništetna odredba čl. 2. predmetnog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedene presude u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Navedeno se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen, kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom pravno neutemeljeni.

11. Naime, to što je predmetni Ugovor o kreditu otplaćen nije pravna zapreka za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba obzirom da otplatom kredita ništetnost pojedinih ugovornih odredaba nije prestala, a na ništetnost se ugovorne stranke uvijek mogu pozivati.

12. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu ništetnom i to u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamate po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,95% godišnje. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijela ništetne odredbe čl. 2. Ugovora i (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,95% godišnje.

18. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je zavisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba u čl. 2. Ugovora o kreditu, kojim se određuje visina promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužniku, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a temeljem navedene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamata, što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 8. lipnja 2007. bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

21. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je odredba tuženika kojom je ugovorena promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 8. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

22. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su naprijed navedene ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu ništetne.

23. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope preplatio tuženiku 2.975,66 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika da isplati tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

24. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO.

25. Obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovom predmetu podnesena 6. ožujka 2014., to su žalbeni navodi tuženika vezano za prigovor zastare ocijenjeni neosnovanim, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od 13. lipnja 2014. i u trenutku podnošenja tužbe nije istekao zastarni rok od pet godina, pri čemu se ističe da je o tom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje u odluci Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., a koje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014.); zbog čega zastara nije nastupila.“

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod stavkom II. i III. izreke.

U odnosu na stavak I. izreke prvostupanjske presude

27. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli sadržanoj u članku 1. predmetnog Ugovora o kreditu broj 628-50- sud prvoga stupnja utvrđuje da je u ovome postupku vezan pravnim shvaćanjima u kolektivnim presudama ali unatoč tome smatra da nije osnovan zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnim dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoren iznos u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 188.900,00 DCH po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, slijedom čega odbija taj dio tužbenog zahtjeva u stavku IV. izreke prvostupanjske presude.

28. Takvo stajalište suda prvoga posve je pogrešno.

29. Međutim, u situaciji kada je tužitelj tužbom (a ne kao prethodno pravno pitanje), zahtijevao utvrđenje ništetnosti valutne klauzule koji je sud prvoga stupnja odbio davši pri tome samo njemu znane razloge, izostala je reakcija tužitelja koji se na taj dio prvostupanjske presude uopće nije žalio, pa ovaj drugostupanjski sud koji odlučuje u granicama žalbenih navoda u taj dio prvostupanjske presude nije mogao intervenirati.

30. Time tužitelj u tome dijelu nije osporio prvostupanjsku presudu kako bi potvrdio osnovanost kondemnatornog zahtjeva pa je valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke kojim je odlučno o isplati iznosa s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i odbiti tužitelja sa zahtjevom za isplatu iznosa od 44.222,04 EUR-a kao neosnovanim.

31. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično uvažiti žalbu tuženika kao osnovanu i sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

U odnosu na stavak V. izreke prvostupanjske presude

32. Kako se ovom drugostupanjskom presudom promijenio uspjeh stranaka u sporu, to je u pravilnoj primjeni materijalnog prava djelomično valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka pod stavkom V. izreke u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP.

33. Prije svega u konkretnom slučaju valja poći od odredbe čl. 154. st. 2. ZPP kojom je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će u konačnici toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

34. Kako je tužitelj s osnovom zahtjeva uspio 100%, a s visinom 6,30% to je uspjeh tužitelja u sporu 53,15%, dok tuženik s osnovom zahtjeva nije uspio, a s visinom je uspio 93,70% to je uspjeh tuženika u sporu 46,85%, pa slijedom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP od uspjeha tužitelja u sporu valja oduzeti uspjeh tuženika (53,15%-46,85%) te uspjeh tužitelja iznosi 6,30%.

35. Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika NN 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora priznat trošak zastupanja po odvjetniku i to: za sastav tužbe 500 bodova (Tbr.7/1), sastav podneska 3. svibnja 2021. 500 bodova, pristupa na ročište 9. rujna 2019. 500 bodova, sastav podneska 18. prosinca 2019. 500 bodova (kojim se po nalogu suda tužitelj očitovao na navode podneska tuženika od 6. rujna 2019.), ročište 10. rujna 2020. 500 bodova, ročište 1. ožujka 2022. 500 bodova, ročište 1. rujna 2023. 500 bodova, ročište 4. prosinca 2024. 500 bodova, te sastav žalbe od 21. rujna 2022. 125 bodova ili ukupno 4.625 bodova odnosno 9.250,00 EUR-a.

36. Kakao je tužitelj u sporu uspio 6,30% to mu je priznat trošak postupka u iznosu od 582,75 EUR-a, što uvećano za 25% PDV-a ili 145,68 EUR-a ukupno iznosi 728,43 EUR-a.

37. Kako je tužitelju presudom dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 10.367,31 EUR-a to je tužitelja valjalo odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 9.638,88 EUR-a.

38. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i presuditi kao pod stavkom I. izreke ove drugostupanjske odluke, a djelomično je prihvatiti kao osnovanu te sukladno odredbi čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka i presuditi kao pod stavkom II. toč. 2. izreke ove drugostupanjske presude.

39. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP. Naime, tuženiku je sukladno Tbr. 10/1 za sastav žalbe priznato 625 bodova ili 1.250,00 EUR-a, a prema uspjehu u ovoj fazi postupka od 46,85% iznos od 585,62 EUR-a što uvećano za 25% PDV-a na taj iznos ili 146,40 EUR-a ukupno iznosi 732,03 EUR-a.

40. Kako je tužitelj žalbom uspio samo glede manjeg dijela odluke o trošku postupka radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tako je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 5. ZPP).

41. U nepobijanom dijelu (stavak IV. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić