REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4252/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AUTOTROLEJ d.o.o., Rijeka, Školjić 15, OIB 19081493664, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri d.o.o. Rijeka, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika GRAD OPATIJA, Opatija, Maršala Tita 3, OIB 99455464348, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j. t. d. Rijeka, Ribarska 4, radi isplate iznosa od 693.294,97 eura, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-206/2020-58 od 6. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-206/2020-58 od 6. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-206/2020-58 od 6. rujna 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 328.466,85 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose glavnice teku od dospijeća do isplate, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 364.828,12 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose glavnice teku od dospijeća do isplate, kao neosnovan (točka I. izreke); naloženo je tužitelju u roku od petnaest dana naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 101.145,00 eura (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja navedene presude u bitnom proizlazi da je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) jer na temelju izvedenih dokaza nije bilo moguće utvrditi točno učešće tuženika u kilometrima javnog linijskog prijevoza na području Grada Opatije, zbog čega nije bilo moguće utvrditi ni činjenicu je li tuženik platio tužitelju manju subvenciju od one za koju tužitelj tvrdi da mu je tuženik bio dužan platiti. Dio tužbenog zahtjeva koji obuhvaća tražbinu iz 2014. i dijela 2015. godine sud je odbio kao neosnovan ocjenom osnovanosti istaknutog prigovora zastare na temelju odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/121, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO). O troškovima postupka sud je odlučio na temelju odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. U žalbi u bitnom navodi kako je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer zaključuje da je vještak zasnovao svoje nalaze na dokumentaciji tužitelja za koju pogrešno navodi „za svako vještačenje tužitelj je dostavljao drugu i drugačiju dokumentaciju“. Naime, sva dokumentacija nalazila se u spisu prije zaključenja prethodnog postupka i temeljem te dokumentacije vještak je imao sve raspoložive podatke za izračun duljine svake linije i ukupan zbroj kilometara na tim linijama te udio tuženika u tim linijama. Ističe da tužitelj nije manipulirao i dostavljao različitu dokumentaciju, jer se ista nalazila u spisu. Nadalje, ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a jer se, prema tužiteljevom mišljenju, temeljem dostavljenih isprava moglo pouzdano i jednostavno utvrditi opseg usluge koji otpada na tuženika po pojedinoj liniji. Osim toga, ističe kako je sud u obrazloženju analizirao iskaze samo nekih svjedoka, dok iskaze drugih svjedoka - CA, FA, PA i GA, sud nije analizirao, iako istinitost iskaza tih svjedoka nije dovedena u pitanje, zbog čega je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Tužitelj, nadalje, ističe da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a jer je odbio izvesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj ukazuje kako je činjenično stanje ostalo neutvrđeno jer je sud odbio omogućit vještaku prometne struke da se očituje na tužiteljeve primjedbe, a potom je odbio izvesti i dokaz financijskim vještačenjem. Konačno, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o osnovanosti prigovora zastare, jer prema tužiteljevom mišljenju, rok zastare za 2014. godinu počinje teći 31. ožujka 2015. sukladno odredbi čl. 3. st. 7. Ugovora broj 12725/12 o pružanju usluga prijevoza na županijskim linijama. Odluku o troškovima postupka tužitelj osporava zbog odluke o glavnoj stvari, dodatno ukazujući na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je sud i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine, primijenio odredbe te Tarife.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba je neosnovana.

7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredaba čl. 365. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

8. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a na koju upire tužitelj navodeći da mu je odbijanjem njegovih dokaznih prijedloga onemogućeno raspravljanje pred sudom odnosno dokazivanje njegovih tvrdnji. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP-a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica. Time što nije prihvatio neki dokazni prijedlog sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pa to nije počinio ni prvostupanjski sud kada je u ovom predmetu odbio odnosno kad nije prihvatio dokazne prijedloge tužitelja. Ovaj sud smatra da su pravilno odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja jer je sve bitne činjenice bilo moguće utvrditi iz samih činjeničnih navoda stranaka i izvedenih dokaza tijekom postupka, a na što se upravo i pozvao prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog nije počinjena bitna povreda parničnog postupka jer odbijanjem tih dokaza prvostupanjski sud nije onemogućio tuženika u raspravljanju pred sudom.

9. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja presude proizlazi da je sud analizirao iskaze svjedoka FA i GA (paragrafi 17. i 18. obrazloženja presude).

10. Međutim, iako prvostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da je ocijenio sve iskaze svjedoka u postupku, nije dao ocjenu iskaza svjedoka CA i PA, čime je počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, međutim, ovaj sud je primjenom odredbe čl. 373.a ZPP-a, pri donošenju svoje odluke uzeo u obzir iskaze tih svjedoka. Ocjenom iskaza tih svjedoka (str. 834. do 844. spisa) odluka je ista jer su svjedoci iskazali da se subvencija obračunava prema Analizi prihoda i rashoda po gradovima, općinama i linijama iz 2007. godine. Kako je utvrđeno da se subvencija obračunava sukladno odredbama Ugovora iz 2012. i 2014. godine, to ocjena iskaza svjedoka CA i PA nije od utjecaja na pravilnost osnovanosti zahtjeva tužitelja.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 693.294,97 eura na ime razlike u iznosu subvencije koju je tuženik platio tužitelju i iznosa subvencije za koji tužitelj smatra da mu pripada temeljem sklopljenih Ugovora o pružanju usluga prijevoza na županijskim linijama koje prometuju na području Grada Opatije od 1. srpnja 2012. i Ugovora o obavljanju komunalne djelatnosti prijevoza putnika u javnom prometu na lokalnoj liniji na području Grada Opatije od 30. travnja 2014.

12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je prigovor zastare djelomično osnovan u odnosu na tražbinu subvencije dospjele do 29. veljače 2015. primjenom odredaba čl. 225. ZOO-a u vezi s čl. 24. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj: 68/18, 110/18 i 32/20; dalje: ZKG). Naime, prema odredbi čl. 6. Ugovora iz 2012. godine tuženik je dužan ukupan iznos godišnje razlike u cijeni uplaćivati tužitelju mjesečno, u jednakim mjesečnim iznosima do isteka svakog pojedinog mjeseca za koji se doznačuje. Na isti način ugovoren je i rok isplate odredbom čl. 7. Ugovora iz 2014. godine. Dakle, u odnosu na utuženo razdoblje, najranije dospjela tražbina tužitelja je ona iz siječnja 2014. godine, koju je tuženik trebao platiti do 31. siječnja 2014., pa je zastara u odnosu na najranije dospjelu tražbinu počela teći 1. veljače 2014. sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a. Budući da je najstarija tražbina dospjela 31. siječnja 2014., a tužba je u ovoj pravnoj stvari za razdoblje od 2014. do 2017. godine podnesena 30. ožujka 2020., a za razdoblje od 2018. do 2019. godine 30. ožujka 2022., proizlazi da je tužiteljeva tražbina dospjela do 29. veljače 2015. u zastari. Pogrešan je stav tužitelja prema kojemu rok zastare za 2014. godinu počinje teći 31. ožujka 2015. sukladno odredbi čl. 3. t. 7. Ugovora iz 2012. godine. Naime, odredbom čl. 3. st. 7. Ugovora iz 2012. godine, na koju tužitelj ukazuje u žalbi, ugovoreno je da će u slučaju povećanja planskih troškova na temelju kojih je utvrđen iznos razlike u cijeni, Autotrolej Gradu najkasnije do 31. ožujka iduće godine za prethodnu godinu dostaviti iznos razlike u cijeni. Iz toga proizlazi da je navedenom odredbom propisan rok unutar kojeg je tužitelj dužan tuženiku dostaviti eventualni iznos razlike u cijeni u slučaju povećanja planskih troškova, a ne rok u kojem se tuženik obvezao tužitelju izvršiti plaćanja subvencije. Pri tom se napominje da u ovom postupku tužitelj nije utužio razliku subvencije koja je nastala zbog povećanja planskih troškova (čl. 3. st. 7. Ugovora) već razliku između svog modela obračuna i onog koji je vršio tuženik i po kojem mu je plaćao, kako to pravilno ukazuje prvostupanjski sud.

13. Iz isprava u spisu i obrazloženja pobijane presude proizlaze sljedeće činjenice, koje među strankama nisu sporne:

- da su stranke sklopile Ugovor o pružanju usluga prijevoza na županijskim linijama koje prometuju na području Grada Opatije od 1. srpnja 2012. (dalje: Ugovor iz 2012. godine) kojim su ugovorile da tužitelj obavlja djelatnost prijevoza putnika na linijama koje povezuju više jedinica lokalne samouprave i koje prolaze područjem grada Opatije i to na liniji 32 (Rijeka - Opatija - Lovran- Mošćenička Draga), linija 34 (Opatija - Volosko - Matulji - Rukavac - Veprinac - Učka), linija 36 (Lovran - Dobreć Lovranska Draga) i linija 37 (Opatija - Pobri - Matulji - Kastav - Spinčići - Trinajstići),

- da su stranke sklopile Ugovor o obavljanju komunalne djelatnosti prijevoza putnika u javnom prometu na lokalnoj liniji na području Grada Opatije 30. travnja 2014. (dalje: Ugovor iz 2014. godine) i to na liniji Opatija - Ičići - Poljane - Veprinac (linija 35),

- da se čl. 3. st. 1. Ugovora iz 2012. godine tuženik obvezao tužitelju plaćati subvenciju, tj. razliku između ekonomske cijene prijevoza i cijene koju plaća korisnik javnog prijevoza. Iznos navedene godišnje razlike utvrđuje se Planom poslovanja tužitelja, koji podatak je tužitelj obvezan dostaviti tuženiku najkasnije do isteka mjeseca studenog tekuće godine za iduću godinu (čl. 3. st. 2. Ugovora). Podaci iz Plana poslovanja moraju sadržavati ukupan broj kilometara svake od linija, broj kilometara na području Grada Opatije, učešće Grada Opatije u ukupnom broju kilometara, ukupne prihode i rashode svake linije te iznos razlike u cijeni za Grad Opatiju na temelju učešća u razlici ukupnih prihoda i rashoda (čl. 3. st. 3. Ugovora). Godišnja razlika u cijeni predstavlja učešće tuženika u godišnjoj razlici prihoda i rashoda koja se utvrđuje na osnovi broja kilometara na području Grada Opatije u ukupnom broju kilometara svake od linija iz čl. 2. Ugovora (čl. 5. st. 1. Ugovora). Na dijelu linije Rijeka - Opatija (linija broj 32) koji dio obuhvaća područje Grada Rijeke do granice s područjem Grada Opatije, učešće tuženika u godišnjoj razlici prihoda i rashoda utvrđuje se prema učešću kilometara na području Grada Opatije u ukupnim kilometrima trenutne linije 32 (čl. 5. st. 2. Ugovora). Na isti način reguliran je obračun učešća tuženika u ukupnoj razlici prihoda i rashoda (subvencija) za liniju 35 (prema Ugovoru iz 2014. godine). Ugovoreni iznos plaća se u jednakim mjesečnim iznosima (čl. 6. Ugovora iz 2012. godine i čl. 7. Ugovora iz 2014. godine),

- da je tužitelj dostavljao tuženiku Planove poslovanja koji nisu u sebi sadržavali ukupan broj kilometara svake od linija, broj kilometara na području Grada Opatije, učešće Grada Opatije u ukupnom broju kilometara, ukupne prihode i rashode svake linije te iznos razlike u cijeni obračunat za Grad Opatiju na temelju učešća u razlici ukupnih prihoda i rashoda, već su sadržavali plan ukupnih prihoda i rashoda tužitelja te procjenu subvencije za svaku jedinicu lokalne samouprave koja sudjeluje u subvencioniranju, ali bez dodatnih, provjerljivih podataka (broj kilometara svake linije, učešće i dr.),

- da je tuženik o nedostatku provjerljivih podataka na temelju kojih bi se mogla obračunati subvencija te o neprihvaćanju načina obračuna subvencije od strane tužitelja, obavijestio tužitelja brojnim dopisima,

- da je jednostranom odlukom tužitelja iz 2015. godine izmijenjen vozni red na linijama 34, 37 i 32 te je broj kilometara smanjen od 13. svibnja 2015., ali tužitelj unatoč tome nije smanjio predviđene troškove, a posljedično tome ni planirane subvencije, već je dostavljao gotovo istovjetne podatke o planiranoj kilometraži u 2016. i 2017. godini,

- da je tuženik platio cjelokupnu, od tužitelja traženu i obračunatu subvenciju za 2013. godinu, plativši pritom subvenciju i za ostale jedinice lokalne samouprave za tu godinu koje nisu imale predviđena proračunska sredstva za navedeno,

- da je tuženik za utuženo razdoblje plaćao tužitelju određeni iznos subvencije prema vlastitom obračunu,

- da je vještak izradio tri nalaza u kojima je korištena poslovna dokumentacija tužitelja, s time da je za svako vještačenje tužitelj dostavljao drugu dokumentaciju,

- da se prema mišljenju vještaka najprecizniji način izračuna kilometraže u ovakvim situacijama može izvršiti na temelju evidencije kilometara po prometnom listu koji su dužni ispunjavati vozači svih autobusa, ali tužitelj takvom dokumentacijom u svojim evidencijama nije raspolagao,

- da je tužitelj 30. ožujka 2022. podnio tužbu za daljnje razdoblje i za iste linije u iznosu od ukupno 2.748.797,45 kn (1.444.928,48 kn na ime subvencije za 2018. godinu i 1.303.868,97 kn na ime subvencije za 2019. godinu) koja je zaprimljena kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-134/2022, pa je prvostupanjski sud rješenjem poslovni broj P-134/2022 od 14. studenoga 2022. spojio parnicu u tom predmetu s parnicom u ovom predmetu (u kojoj tužitelj traži plaćanje razlike subvencije za razdoblje od 2014. do 2017. godine) radi zajedničkog raspravljanja, budući da se tužba za nastavno razdoblje temelji na istoj činjeničnoj osnovi.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog staja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio o neosnovanosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a.

15. Prije svega, u odnosu na spornu činjenicu načina obračuna subvencije, kao i parametara na temelju kojih se subvencija obračunava, a u odnosu na koju je tužitelj tvrdio da se obračunava prema Analizi prihoda i rashoda po gradovima, općinama i linijama iz 2007. godine - tzv. „model iz 2007. godine“, koju činjenicu je tuženik osporavao prigovorom da se subvencija obračunava sukladno odredbama Ugovora iz 2012. i 2014. godine, ističe se kako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se obračun subvencije ne može temeljiti na „modelu iz 2007. godine“. Naime, taj način obračuna prihvaćen je na skupštini društva tužitelja, ali on ne može obvezivati tuženika jer tuženik nije član društva tužitelja. Zbog toga se među strankama mogu primjenjivati samo odredbe Ugovora iz 2012. i 2014. godine, a iz sadržaja kojih ne proizlazi da su stranke ugovorile primjenu „modela iz 2007. godine“ kao načina obračuna subvencije.

16. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je vještak izradio tri obračuna, međusobno različita, jer je tužitelj vještaku za potrebe izrade novog obračuna dostavljao nove isprave. Naime, prvi obračun od 11. prosinca 2023. (str. 1331. do 1339. spisa) izrađen je na temelju podataka iz poslovanja tužitelja i dokumentacije u spisu, odnosno na temelju Plana poslovanja za poslovnu godinu i rebalansa Plana poslovanja. Taj se nalaz temelji na podacima na osnovu kojih je tužitelj obračunavao subvenciju koju potražuje u ovom postupku. Drugi nalaz (od 13. veljače 2024.) vještak je sačinio na temelju dodatne dokumentacije tužitelja i to: realizacija kilometara za razdoblje 2014. do 2017. godine, ostvarenje plana kilometara za 2014. do 2017. godine, struktura realiziranih kilometara po linijama i jedinicama lokalne samouprave za 2018. godine, izvršenje opsega usluge za 2019. godine po linijama i jedinicama lokalne samouprave (str. 1362. do 1370. spisa). Treći nalaz od 11. travnja 20024. vještak je izradio na temelju voznog reda za utuženo razdoblje, koristeći također dokumentaciju dobivenu od tužitelja, iz njegovog poslovanja (str. 1381. do 1399. spisa). Da je tužitelj vještaku dostavljao novu (drugačiju) dokumentaciju pri izradi drugog i trećeg obračuna, proizlazi iz pisanog nalaza i mišljenja na str. 1362. do 1370. spisa i str. 1381. do 1399. spisa, kao i iz usmeno iznesenog nalaza i mišljenja vještaka na ročištu za glavnu raspravu 3. lipnja 2024. (str. 1422. do 1427. spisa).

17. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako se ne može pouzdano utvrditi koje je učešće tuženika u kilometrima javnog prijevoza na spornim linijama na području Grada Opatije. Naime, iz dopisa tuženika upućenih tužitelju (str. 721. do 743. spisa) proizlazi da je tuženik tijekom utuženog razdoblja upozoravao tužitelja da podaci koje mu je tužitelj dostavio nisu provjerljivi te da iz tog razloga ne prihvaća tužiteljev obračun subvencije. Dakle, tuženik je nesporno upozoravao tužitelja na manjkavost dokumentacije temeljem koje je tužitelj obračunavao iznos subvencije. Osim toga, vještak je u svom nalazu od 11. travnja 2024. naveo kako se najprecizniji način izračuna kilometraže u ovakvim situacijama može izvršiti na temelju evidencije kilometara po prometnom listu, s obzirom na to da vozači svih autobusa na svim linijama i svaki dan imaju obvezu ispunjavati prometni list i unositi u isti prijeđenu kilometražu, ali tužitelj u svojim evidencijama nije raspolagao s prometnim listovima, zbog čega ih vještak nije niti mogao koristiti pri izradi nalaza. Vještak je na ročištu 3. lipnja 2024. naveo, među ostalim, da u slučaju da se nalaz radio na temelju prometnih listova, tada ne bi postojala sumnja u vjerodostojnost podataka.

18. Nadalje, tužitelj je na navedenom ročištu (3. lipnja 2024.) predložio da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da se za liniju 32 točno preciziraju brojevi polazaka, brojevi polazaka na određenim dijelovima te linije (Rijeka - Opatija, Rijeka - Lovran, Rijeka - Mošćenička Draga), potom broj polazaka radnim danom, nedjeljom i praznikom te da se točno iskažu omjeri učešća Grada Opatije u pojedinim kretanjima te linije kako bi se precizno dobili kilometri i omjer sudjelovanja tuženika u toj liniji. Predložio je i da se vještak u toj dopuni ako je u mogućnosti osvrne na tzv. nulte kilometre, potom da u obuvhat nalaza da izračun linije 36 te da se nalaz dopuni na način da se točno vide kilometri prema poslovnoj godini. Međutim, vještak je, na istom ročištu, naveo kako bi za izradu dopune nalaza i mišljenja vrlo vjerojatno trebao tražiti dodatnu dokumentaciju od tužitelja te u tom smislu napomenuo da bi vrlo vjerojatno njegove tablice izračuna bile opet različite, a možda i nerazumljive jer se one mijenjanju ovisno o dokumentaciji kojom raspolaže.

19. Upravo iz navedenog razloga, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužiteljev prijedlog da vještak dopuni svoj nalaz i mišljenje, budući da i prema navodima samog vještaka ne postoji vjerodostojna dokumentacija na temelju koje bi se moglo u dovoljnom stupnju izvjesnosti utvrditi iznos učešća tuženika u kilometrima javnog prijevoza na predmetnim linija na području Grada Opatije.

20. Posljedično navedenome, pravilno je odbijen je i dokazni prijedlog za izvođenjem dokaza financijskog vještačenja jer bi se to vještačenje moglo izvesti samo na temelju točnih podataka o učešću tuženika u kilometraži na predmetnim linijama, a kojih podataka, na temelju rezultata dokaznog postupka, nema.

21. Imajući u vidu sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredaba čl. 225. ZOO-a u vezi s čl. 24. ZKG-a zaključio da je dio tražbine dospjele do 29. veljače 2015. u zastari, dok je u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a zaključio o njegovoj neosnovanosti.

22. Pravilna je i odluka o troškovima postupka kako po osnovani (čl. 154. st. 1. ZPP-a), tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

23. Neosnovano tužitelj ističe da je sud morao donijeti odluku o naknadi troškova primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kakve su one bile u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Naime u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-259/24 od 26. studenog 2024. je odlučeno: „Kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane dužan je primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke.“ Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine odlučio o tuženikovom zahtjevu za naknadu troškova postupka.

24. Zbog toga je na temelju odredaba čl. 368. st. 1. i čl. 373.a st 1. i 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović