REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1685/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Lenke Ćorić, predsjednika vijeća, Gordana Zubaka, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KLAKAR d.o.o. Ston, Hodilje 33, OIB: 08494012622, kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, Vukovarska 22, protiv tuženika GRADITELJ d.o.o. Glavina Donja, Glavina Donja 469, OIB: 93995030289, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Ćosić, odvjetnik u Imotskom, Ante Starčevića 16, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv dijela točke I. izreke i točke III. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-237/2019-42 od 6. ožujka 2025. i tužiteljevoj žalbi protiv točke IV. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-237/2019-42 od 6. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-237/2019-42 od 6. ožujka 2025. u točki I. izreke kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog, poslovni broj Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.804,60 EUR sa zateznim kamatama od 2. siječnja 2018., kao i ovršni trošak u iznosu od 232,25 EUR sa zateznim kamatama od 21. veljače 2019. te u točki III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje točka IV. izreke presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Povrv-237/2019-42 od 6. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovački sud u Splitu održao je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog, poslovni broj Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 9.440,74 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kao i ovršni trošak u iznosu od 232,25 EUR sa zateznim kamatama (točka I. izreke), ukinuo je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog, poslovni broj Ovrv-2/2019 od 21. veljače 2019. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 2.172,51 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, zatim ovršni trošak u iznosu od 141,86 EUR i predvidive ovršne troškove u iznosu od 87,93 EUR sa zateznim kamatama te zatezne kamate koje na nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 232,25 EUR teku od 21. veljače 2019. i to po stopi koja prelazi stopu zakonskih zateznih kamata koja je tužitelju na te troškove dosuđena točkom I. izreke pobijane presude i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan (točka II. izreke). Naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.884,45 EUR s pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.122,97 EUR sa zateznim kamatama (točka IV. izreke).

2. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da je društvo Gra-po d.o.o. Zagreb, koje je prema rješenju Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj Z-4283/13 od 20. ožujka 2014. vlasnik zemljišta oznake čest. zem. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kao davatelj usluge sklopilo s tužiteljem, kao korisnikom, Ugovor o korištenju zemljišta od 12. lipnja 2017., kojim je ugovoreno korištenje dijela tog zemljišta od strane tužitelja u površini od cca 1000 m2 za potrebe privremenog deponiranja kamenog materijala iz iskopa sa gradilišta u Čibači.

2.1. Potom su tužitelj kao davatelj usluge i tuženik kao korisnik zaključili Ugovor od 23. lipnja 2017., kojim su ugovorile da će tuženik koristiti navedeno zemljište, koje je u najmu tužitelja. Člankom 2. navedenog Ugovora stranke su odredile da će tuženik koristiti dio tog zemljišta od cca 1000 m2 i to za tuženikove potrebe deponiranja kamenog materijala iz iskopa s gradilišta u Čibači, prema građevinskoj dozvoli klasa: UP/I-361-03/17-01/25, ur.br.: 2117/1-2-17-8 izdanoj u Dubrovniku 21. travnja 2017. Nadalje, čl. 3. Ugovora stranke su ugovorile da naknada za uslugu deponiranja materijala iz iskopa iznosi 5,00 kn / m³, a količine da će se mjeriti, prije početka nasipavanja geodetskom snimkom terena te deponiranog materijala nakon završenog deponiranja i to od strane ovlaštenog geodeta na trošak tuženika.

2.2. S obzirom na to da je tuženik priznao kako je, sukladno sklopljenom ugovoru, deponirao materijal u količini od 8.000,00 m³, time je priznao osnovanim potraživanje tužitelja po računu broj br. 239/v1/1, ali je osporio da bi deponirao veću količinu materijala od te količine pa je stoga osporio tužiteljevu tražbinu po drugom utuženom računu. Slijedom navedenog, između stranaka je bilo sporno koliku je ukupnu količinu materijala tuženik deponirao na predmetnom zemljištu, a samim time je sporna i visina utužene tražbine.

2.3. Radi utvrđenja količine deponiranog kamenog materijala na zemljištu u najmu tužitelja, koje se nalazi na k. č. [katastarska čestica] upisano u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izveden je dokaz uviđajem na licu mjesta i vještačenjem po vještaku geodetske struke te je vještak utvrdio da ukupna količina deponiranog materijala iznosi 11.381m³.

2.4. Prema obrazloženju pobijane presude tuženik je u podnesku od 17. studenoga 2024. naveo da je razliku preko 8.000 m³ materijala do količine odloženog materijala utvrđenog po vještaku mogao odložiti netko drugi na toj nekretnini, a ne tuženik. Prvostupanjski sud je te tuženikove navode ocijenio kao neosnovane jer ih tuženik nije ničim dokazao. Zbog navedenog, prvostupanjski sud je utvrdio da je tuženik na predmetnom zemljištu odložio ukupnu količinu od 11.381 m³ deponiranog kamenog materijala. Kada se ta količina deponiranog kamenog materijala pomnoži s cijenom od 5,00 kn po m³, koja između stranaka nije sporna, dobije se iznos od 56.905,00 kn, što uvećano za PDV u iznosu od 14.226,25 kn iznosi ukupno 71.131,25 kn, odnosno preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 9.440,74 EUR. Upravo stoga, prema stajalištu prvostupanjskog suda, na temelju sklopljenog ugovora između stranaka, postoji obveza tuženika platiti tužitelju taj iznos na ime ugovorene cijene za odlaganje kamenog materijala, odnosno korištenje dijela zemljišta u najmu tužitelja.

2.5. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; dalje: ZPP) odlučio o troškovima postupka.

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke IV. izreke prvostupanjske presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da ovaj sud u tom dijelu preinači pobijanu presudu odnosno ukine točku IV. izreke presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Mišljenja je da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. ZPP-a te je istaknuo da je tužitelj uspio 100% u ovom sporu, a ne s 62,58% kako je to pogrešno utvrdio prvostupanjski sud. Naime, tužitelj je ukazao kako je podneskom od 21. lipnja 2024., nakon provedenog vještačenja, uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka te je tako usklađen tužbeni zahtjev i prihvaćen. Nadalje, tuženik je naveo da kada bi se uzelo da je uspio samo razmjerno u sporu tada bi se pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a trebalo uzeti da je tužitelj uspio u pogledu osnove spora u visini 100% te zbroj visine i osnove podijeljen s dva predstavlja ukupan uspjeh od 90,65%.

4. Iz sadržaja tuženikove žalbe proizlazi kako je tuženik pobijao prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke koji prelazi iznos od 6.636,14 EUR odnosno dio izreke koji se odnosi na nalog tuženiku platiti iznos od 2.804,60 EUR sa zateznim kamatama te u dijelu koji se odnosi na trošak postupka. Naglasio je kako utvrđenja prvostupanjskog suda u točkama 20. i 21. obrazloženja nisu pravilna odnosno valjanja. Žalitelj je naveo da je nakon geodetskog vještačenja i dalje osporavao tvrdnju da je on odložio više od 8000 m³ na taj deponij te je ustvrdio da je tu razliku kamenog materijala mogao odložiti netko drugi. Zato je mišljenja da je na tužitelju bio teret dokaza koliko je kamenog materijala tuženik odložio te je u tom smislu prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja zbog čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a. Pored navedenog, tuženik je istaknuo da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. ZPP-a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za isplatu naknade za korištenje dijela zemljišta u najmu tužitelja radi deponiranja kamenog materijala iz iskopa s gradilišta Čibači.

9. Iz spisa proizlazi kako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da je tužitelj ispostavio tuženiku dva računa na ime usluge deponiranja materijala i to po računu br. 293/v1/1 od 31. kolovoza 2017., koji je dospio na naplatu 15. rujna 2017., u količini od 8.000,00 m³, i po jediničnoj cijeni od 5,00 kn pa stoga tužiteljeva tražbina po tom računu iznosi ukupno 50.000,00 kn, odnosno preračunato u EUR iznosi 6.636,14 EUR te po računu broj 432/v1/1 od 31. prosinca 2017., koji je dospio na naplatu 31. prosinca 2017., u količini od 6.000,00 m³, u iznosu od 37.500,00 kn, što preračunato u EUR iznosi 4.977,11 EUR,

- da je tužitelj kao korisnik sklopio ugovor o korištenju zemljišta od 12. lipnja 2017. s društvom Gra-po d.o.o., Zagreb (davatelj usluge), kojim su ugovorili korištenje zemljišta koje je u vlasništvu davatelja usluge i nalazi se na k. č. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], prema kojemu će tužitelj koristiti ugovoreni dio zemljišta cca 1000 m2 za potrebe tvrtke Klakar d.o.o. za privremeno deponiranje kamenog materijala iz iskopa s gradilišta u Čibači,

- da su Ugovor od 23. lipnja 2017. sklopili tužitelj kao davatelj usluge i tuženik kao korisnik te su tim ugovorom stranke ugovorile korištenje zemljišta od strane tuženika, koje zemljište je u najmu tužitelja i nalazi se na k. č. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Nadalje, stranke su u čl. 2. Ugovora odredile da će tuženik koristiti dio tog zemljišta od cca 1000 m2 i to za tuženikove potrebe deponiranja kamenog materijala iz iskopa s gradilišta u Čibaći, građevinska dozvola klasa: UP/I-361-03/17- 01/25, ur.br.: 2117/1-2-17-8, izdana u Dubrovniku 21. travnja 2017. Prema čl. 3. Ugovora stranke su ugovorile da usluga deponiranja materijala iz iskopa iznosi 5,00 kn/m³, kao i da će se količine mjeriti, prije početka nasipavanja geodetskom snimkom terena te deponiranog materijala nakon završenog deponiranja od strane ovlaštenog geodeta na trošak tuženika,

- da tuženik u svojim poslovnim knjigama (konto kartica, list 36. spisa) ima evidentirano dugovanje prema tužitelju u ukupnom iznosu od 50.000,00 kn i to po računu broj 293/v1/1,

- zatim da iz dopisa Porezne uprave, Područni ured Split, Ispostava Imotski od 24. rujna 2019. proizlazi kako tuženik u knjizi ulaznih računa za 2017. nije proknjižio račun tužitelja broj 432/v1/1 od 31. prosinca 2017. te time nije koristio odbitak pretporeza,

- da je tuženik priznao kako je na temelju ugovora deponirao materijal u količini od 8.000,00 m³, slijedom čega je priznao osnovanim potraživanje tužitelja po računu broj br. 293/v1/1,

- te da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 15. svibnja 2024. utvrdio kako je na novoformiranoj čestici zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] deponirano 11.381 m³ kamenog materijala.

10. S obzirom na to da je tuženik tijekom postupka osporavao da je na predmetnom zemljištu deponirao više od 8.000,00 m³ kamenog materijala, sporno je u ovoj pravnoj stvari je li tuženik na toj lokaciji deponirao preostalih 3.381 m³ kamenog materijala.

11. Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da stranke nisu prigovorile nalazu i mišljenju vještaka, koji je utvrdio ukupnu količinu deponiranog materijala i to upravo na lokaciji koju su ugovorile stranke ugovorom od 23. lipnja 2017., potrebno je istaknuti da je tuženik u podnesku od 17. studenoga 2024. naveo da je razliku od 3.381 m³ kamenog materijala mogao odložiti i je odložio netko drugi, a ne tuženik.

12. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. Imajući u vidu tuženikovu tvrdnju da je netko drugi mogao odložiti i jest odložio razliku od 3.381 m³ kamenog materijala, kao i da tuženik u tom pravcu nije dostavio dokaze, pravilno je prvostupanjski sud izveo zaključak kako tuženik tu tvrdnju nije dokazao.

14. Slijedom navedenog, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik na predmetnom zemljištu deponirao ukupnu količinu od 11.381 m³ kamenog materijala i kada se ta količina deponiranog kamenog materijala pomnoži s cijenom od 5,00 kn po m³, koja među strankama nije sporna, dobije se iznos od 56.905,00 kn, što uvećano za PDV u iznosu od 14.226,25 kn iznosi ukupno 71.131,25 kn, odnosno preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije iznosi 9.440,74 EUR.

15. Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da sukladno ugovoru od 23. lipnja 2017. postoji tuženikova obveza platiti tužitelju iznos 9.440,74 EUR na ime ugovorene naknade za odlaganje kamenog materijala, odnosno korištenje dijela zemljišta u najmu tužitelja.

16. Nadalje, tužitelj je podneskom od 21. lipnja 2024. snizio tužbeni zahtjev što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe u iznosu od 2.172,51 EUR, čemu se tuženik protivio pa je prvostupanjski sud u tom dijelu ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 2.172,51 EUR.

17. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

18. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu za iznos od 9.440,74 EUR, što čini 81,29% od ukupno utuženog iznosa od 11.613,25 EUR te stoga predstavlja tužiteljev uspjeh u ovom postupku. S druge strane, uzimajući u obzir odbijeni dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.172,51 EUR, uspjeh tuženika u ovom postupku iznosi 18,71%. Kada se od uspjeha tužitelja, kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu, oduzme uspjeh tuženika kao stranke koja je manjoj mjeri uspjela u sporu, dobije se postotak od 62,58% u kojem postotku je prvostupanjski sud prihvatio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka.

19. Nisu osnovani tužiteljevi žalbeni navodi prema kojima je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a jer je prilikom odmjeravanja naknade troškova postupka trebao uzeti da je tužitelj uspio u pogledu osnove spora u visini 100% te da bi u tom smislu zbroj visine i osnove podijeljen s dva predstavljao njegov ukupan uspjeh od 90,65%.

20. Naime, iz spisa proizlazi kako je tuženik podneskom od 24. srpnja 2019., nakon tužiteljevog podneska od 19. srpnja 2019. kojim se tužitelj očitovao na navode tuženikovog prigovora protiv rješenja o ovrsi i obrazložio tužbu odnosno iznio činjenice i predložio dokaze, priznao da su stranke bile u ugovornom odnosu po osnovi ugovora od 23. lipnja 2017. Zato je prvostupanjski sud pravilno postupio kada prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije uzeo u obzir uspjeh u dokazivanju osnove zahtjeva jer tužitelj zbog navedenog nije trebao dokazivati osnovu zahtjeva.

21. Slijedom navedenog, pravilna je i zakonita odluka o troškovima postupka jer je o njima odlučeno pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

22. Stoga je ovaj sud na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijani dio točke I. izreke i točku III. izreke presude (točka I. izreke) te je odbio kao neosnovanu tužiteljevu žalbu i potvrdio točku IV. izreke presude (točka II. izreke).

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Lenka Ćorić