1

Gž-858/2023-2

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o., Z., T. 30, OIB:..., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., Z., K. 2, OIB:.., zastupana po odvjetnicima iz O. društva H. & P. d.o.o., P. S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-91/2019 od 6. srpnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 17. studenoga 2023.

 

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pn-91/2019 od 6. srpnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku H. M. d.o.o., Z.,K. 2, OIB: .., isplatiti tužitelju S. d.o.o., Z. (G. Z.), T. 30, OIB:.., iznos od 40.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom od dana podnošenja tužbe do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku H. M. d.o.o., Z.,K. 2, OIB: ..,da u svojem tiskanom mediju,dnevniku S. D. i u digitalnom (internetskom) izdanju S. D., objavi ovu presudu u prvim izdanjima, nakon pravomoćnosti ove presude, u integralnom obliku bez ikakvih komentara ili kraćenja.

3. Nalaže se tuženiku H. M. d.o.o., Z.,K. 2, OIB: .., da tužitelju S. d.o.o., Z. (G. Z.), T. 30, OIB:.., naknaditi trošak parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, tekućom od dana donošenja presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tuženiku parbeni trošak u iznosu od 1.360,41 EUR/10.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 06. srpnja 2023.god. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima koju prosječnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

 

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o trošku. Predlaže da drugostupanjski sud ukine prvostupanjsku presudu, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje žalbeni trošak u ukupnom iznosu od 510,01 euro/3.842,67 kuna. 

 

3. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tužitelja i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tužitelj, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka. 

 

7. Na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da je sud prvog stupnja u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Pri tome je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je potpuno u skladu s dokaznim prijedlozima stranaka pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

8. U odnosu na žalbene navode tužitelja da se prvostupanjski sud ukoliko je želio točno utvrditi činjenično stanje mogao pozvati na pravomoćne presude donesene povodom predmetnog događaja, odnosno presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj Pp G-5579/2017 od 16. svibnja 2019., rješenje Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gž-1054/2019 od 14. srpnja 2021., te presudu Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj Pp-17448/2021 od 21. listopada 2021., dakle, sve odluke u kojima se meritorno odlučivalo, a u predmetnim presudama postoje i iskazi svjedoka koji su neposredno saslušani u tim predmetima, međutim prvostupanjski sud na iste iskaze svjedoka nije se pozvao, a niti su ga zanimali, potrebno je odgovoriti da su isti neosnovani, a ovo iz razloga jer je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge glede svih dokaza provedenih u ovom postupku, dok se prigovori tužitelja u suštini svode na preocjenjivanje tih dokaza i davanje vlastite i to pogrešne ocjene izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe članka 8. ZPP-a ovlašten jedino sud.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to zbog povrede prava na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, i to u iznosu od 40.000,00 kuna, zbog objave članka na portalu S. D. 7. rujna 2017.

 

10. Kako se u ovom parničnom postupku za naknadu štete nastale putem medija radi o postupku u kojem s jedne strane postoji pravo na slobodu izražavanja, a s druge strane pravo na zaštitu prava osobnosti na čast i ugled, potrebno je ocijeniti koje je od tih prava pretežnije, obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pri tom računa da se uporabom jednog prava ili slobode ne smije ugroziti ili ukinuti neko drugo pravo ili sloboda nego da se svako pravo ili sloboda ostvaruju ograničeno na način da uz njega opstaje i ono drugo pravo.

 

11. Među strankama nije sporno da je 7. rujna 2017. na portalu S. D. tuženik objavio članak autora V. V. pod naslovom "Ekskurzija iz noćne more: Djeca su se vratila iscrpljena i otrovana!. Umjesto vozača pojavio se tip u japankama, kufere im ugurali u zahod, u sobama bile gljivice…" i u tiskanom izdanju S. D. pod naslovom "Djeca su nam se vratila iscrpljena i otrovana".

 

12. Zbog navedenog tužitelj u tužbi tvrdi da mu je navedenim člankom nanesena izuzetna imovinska i neimovinska šteta, prekidom suradnje sa pojedinim poslovnim partnerima koji više ne žele surađivati sa tužiteljem, gubljenjem poslova kod škola koje više ne žele surađivati sa tužiteljem, a sve na inicijativu roditelja koji odlučuju o konačnom odabiru maturalnog putovanja za djecu, te neizmjernom narušavanju ugleda koji je tužitelj radio preko 20 godina i koji uživa u svom području djelatnosti. Dalje, tužitelj tvrdi da su mu ovakvim pisanjem i na ovaj način između ostalog povrijeđena i temeljna ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

13. Polazeći od utvrđenja da je autor članka V. V. postupao u dobroj vjeri jer iz dokaza provedenih tijekom postupka proizlazi da su informacije objavljene u spornim člancima utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor članka imao osnovan razlog povjerovati da su točne. Naime, točno je da je putovanje pomaknuto za jedan dan, da je došlo do kašnjenja u polasku za 1,30 sati, da je bilo problema sa smještajem prtljage u bunker autobusa i da je dio prtljage smješten na slobodna sjedeća mjesta u autobusu. Također je točno i to da je do Karlovca autobus imao dva vozača, a nakon toga jednoga, te da je do Karlovca u autobusu bio muškarac u japankama i kratkim hlačama, a što je potvrdio N. D., sin vlasnika tvrtke prijevoznika. istina je i da je jedan broj đaka zarazio crijevnom infekcijom u G., kao i to da je maturante u G. prevozio drugi autobus u vlasništvu grčkog autoprijevoznika.

 

14. Iz iskaza svjedoka V. V., autora spornih članka proizlazi da je u navedenim člancima objavio informacije koje je dobio od roditelja maturanata, te vozača autobusa kojim su đaci putovali. Naime, vozač je potvrdio informacije dobivene od strane roditelja, te je dao objašnjenje i nije vidio ništa sporno u događajima za koje su roditelji smatrali da su nedopustivi. Izjave koje je dobio od roditelja i vozača vjerno je prenio bez svojih intervencija.

 

15. Nadalje, iz iskaza zz tužitelja proizlazi da su jedan ili dva roditelja đaka koji su išli na maturalno putovanje prijavili tužitelja Državnom inspektoratu koji je podigao optužni prijedlog na Prekršajnom sudu u Zagrebu, te da u prekršajnom postupku nije dokazano da je istina bilo što od netočnih informacija objavljenih u člancima tuženika. Ovaj svjedok također je izjavio da je škola čiji su đaci kao maturanti putovali na predmetnu ekskurziju nastavila poslovati s tužiteljem i nakon objavljivanja spornih članaka, te da je prihod tužitelja za 2018. nakon one godine u kojoj su objavljeni članci, bio već od prihoda ostvarenog u 1017., međutim broj maturalnih putovanja u 2018. je pao u odnosu na 2017.

 

16. Prema odredbi članka 21. stavak 4. točka 3. Zakona o medijima (Narodne novine 59/04, 84/11 i 81/13, dalje: ZM) nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točni i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri.

 

17. Pravilno prvostupanjski sud smatra da su informacije objavljene u spornim člancima utemeljene na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovan razlog povjerovati da su točne, te je uzimajući izjave i od roditelja maturanata i od vozača autobusa, odnosno zaposlenika tvrtke prijevoznika, zatim tražeći informacije i od tvrtke tužitelja, poduzeo sve potrebne mjere za provjeru točnosti informacija.

 

18. S obzirom da se u konkretnom slučaju radilo o ekskurziji maturanata i to u drugu državu u koju se organizira velik broj takvih putovanja sasvim je logično da je postojalo opravdano zanimanje javnosti za objavu informacija, a autor članka je s obzirom na utemeljenost informacija na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je imao osnovan razlog povjerovati da su točne, postupao u dobroj vjeri.

 

19. Stoga su ispunjene pretpostavke iz članka 21. stavak 4. točka 3. ZM-a koje tuženika ekskulpiraju od odgovornosti za eventualno nastalu štetu tužitelju, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

20. U ovom drugostupanjskom postupku po žalbi tužitelja sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete.

 

21. Odredbom članka 21. ZM-a propisano je da nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi izuzev u slučajevima propisanim Zakonom.

 

22. Prema odredbi članka 22. st. 1. ZM-a neimovinska (nematerijalna) šteta se u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

 

23. Prema odredbi članka 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) i svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti podrazumijevaju se, između ostalih, i pravo na ugled, čast i dostojanstvo koja prava su izričito pobrojana u članku 19. stavak 2. ZOO-a, time da su navedena prava spomenuta radi primjera, a zaštita prava osobnosti obuhvaća i druge situacije kojima se povređuju prava osobnosti.

 

24. U odnosnu na žalbene navode tužitelja valja odgovoriti da je sadržaj spomenutog teksta od javnoga interesa, a u ovome je slučaju osobito bitna činjenica za donošenje sudske odluke ostvarenje funkcije tiska u demokratskom društvu. Iako tisak ne smije prekoračiti određene granice, u konkretnom slučaju poštovanje prava i ugleda drugih te otkrivanje povjerljivih podataka, zadatak je tiska pružiti, uz poštovanje svojih obveza i odgovornosti, informacije o svim sferama od javnoga interesa.

 

25. Iz odredbi Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, dodatno pojašnjene tumačenjem Europskog suda za ljudska prava, proizlazi i najpreciznije određenje slobode izražavanja. Naime, Konvencija u članku 10. propisuje sljedeće: "(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. (2) Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti. Dakle, stavkom 2. propisani su dopušteni razlozi za ograničenja slobode izražavanja, kao i demokratski standard prema kojemu se ista mogu odrediti samo putem zakonskih normi. Europski sud prilikom utvrđivanja je li došlo do povrede članka 10. Konvencije primjenjuje tzv. trodijelni test. On sam po sebi predstavlja demokratski standard kojim bi se trebale rukovoditi i države stranke pri utvrđivanju je li ili nije povrijeđena sloboda izražavanja. Test podrazumijeva sljedeće: (1.) Provjeru je li ograničenje slobode izražavanja propisano zakonom; (2.) Provjeru je li zakonsko ograničenje slobode izražavanja bilo motivirano zaštitom nekog od legitimnih ciljeva iz članka 10. stavak 2. Konvencije. Provjeru je li zakonsko ograničenje slobode izražavanja motivirano zaštitom nekog od legitimnih ciljeva iz čl. 10. Konvencije bilo bi neophodno u demokratskom društvu.

 

26. Sud prvog stupnja pritom postavlja vrlo jasne kriterije za utvrđivanje te neophodnosti u demokratskom društvu, kojom se u odlučivanju u svezi sa slobodom izražavanja rukovodio. Kako bi miješanje države u nečiju slobodu izražavanja (u vidu zakonskog ograničenja, odluke javne vlasti, sudske kazne) bilo neophodno u demokratskom društvu, mora za to miješanje, odnosno ograničenje, postojati neodgodiva društvena potreba. Međutim, nije dovoljno samo postojanje društvene potrebe, ona mora biti žurna. Ujedno, ograničenja moraju biti primjerena i razmjerna legitimnom cilju kojem služe.

 

27. Naime, sloboda izražavanja je kao konvencijska i ustavna kategorija, utvrđena i zajamčena kao ljudsko pravo i temeljna sloboda, što proizlazi iz članka 10. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 7/99, u daljnjem tekstu: EKLJP) i članka 38. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav RH). U članku 3. ZM-a proširen je sadržaj slobode izražavanja misli te je u st. 2. tog članka značajno proširen sadržaj slobode medija te se propisuje da sloboda medija obuhvaća osobito slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti… slobodu protoka informacija i otvorenosti medija za različita mišljenja, uvjerenja i raznolike sadržaje … uvažavanje zaštite ljudske osobnosti, privatnosti i dostojanstva… proizvodnju i objavljivanje radijskog i televizijskog programa, kao i drugih elektroničkih medija, autonomnost urednika, novinara i ostalih autora programskih sadržaja u skladu s pravilima struke.

 

28. Međutim, sloboda izražavanja i sloboda medija nisu apsolutni niti neograničeni što proizlazi iz članka 10. stavak 2. EKLJP, u kojem je određeno da pravo na slobodu izražavanja može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom koji su u demokratskom društvu nužni, radi, između ostalog, interesa javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite ugleda i prava drugih. Da sloboda izražavanja i sloboda medija nije apsolutna, ni neograničena proizlazi i iz članka 16. Ustava RH u kojem je određeno da se sloboda i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, time da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. I člankom 3. stavak 3. ZM-a određeno je da je dopušteno ograničiti slobode medija kada je i koliko je to nužno u demokratskom društvu, radi, između ostalog, zaštite ugleda ili prava drugih, javnog reda i mira, sprječavanja nereda ili kažnjivih djela, samo na način propisan zakonom.

 

29. Svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, časti i ugleda, kao Ustavom zajamčenih prava, a zaštita tih prava posebno je još naglašena u članku 7. stavak 1. ZM-a u kojem je određeno da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, te u članku 16. stavak 1. ZM-a kojim je propisano da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana.

 

30. Ljudsko dostojanstvo nije samo subjektivno pravo već i opće priznata socijalna vrijednost koju prema tome svatko mora poštivati. Svakom čovjeku je imanentno ljudsko dostojanstvo, koje zajednica priznaje kao općedruštvenu vrijednosti i kao jedan od osnovnih moralnih elemenata društvenog uređenja.

 

31. Čast i ugled valja označiti kao opće postulate za poštivanjem ljudskog dostojanstva u smislu da svaki čovjek ima pravo na osobni osjećaj vrijednosti (čast), a s druge strane ima pravo na priznanje ljudskog dostojanstva od strane drugih ljudi u društvu (ugled).

 

32. Stoga, ono što je sudu bitno za procjenu u svakom konkretnom slučaju, je odgovor na pitanje je li novinar djelovao u dobroj vjeri u cilju opskrbljivanja javnosti točnim i pouzdanim informacijama u skladu s novinarskom etikom, a što je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio, jer je utvrdio da su u spornom članku objavljene istinite, odnosno točne informacije, odnosno informacije koje su utemeljene na činjenicama za koje je autor članka imao osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti.

 

33. Naime, jedna od najvažnijih sastavnica slobode izražavanja jest sloboda medija (sloboda tiska), jer novinari imaju veću slobodu izražavanja od ostalih, njihova sloboda izražavanja manje podliježe ograničenjima zbog značaja i uloge koju mediji imaju u demokratskom društvu. Njihov je zadatak širiti informacije i ideje od javnog interesa. Realizirajući taj svoj zadatak, tuženik je objavom spornog teksta omogućio ostvarenje prava javnosti da zna (informacije i ideje od javnog interesa), pravilno je sud prvoga stupnja zaključio da su u spornom članku objavljene istinite, odnosno točne informacije, odnosno informacije koje su utemeljene na činjenicama za koje je autor članka imao osnovani razlog povjerovati da su točne i da je poduzeo sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, pa stoga, odgovornost tuženika moguća je samo ukoliko za to postoje osobito jaki razlozi, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

 

34. U odnosu na daljnje žalbene navode tužitelja valja ukazati i na presudu Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i to u predmetu A. S. A. protiv N., zahtjev br. 48311/10 presuda od 10. srpnja 2014., u kojoj je, uz ostalo, izraženo shvaćanje da se sloboda izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su dobro prihvaćene u javnosti ili nisu uvredljive, već i one koje mogu izazvati šok, uvredu ili uznemiriti javnost, kao i da „Sporni članak ne sadrži detalje iz privatnog života, već se odnosi na obavljanje javne funkcije, a osoba koja obnaša javne funkcije treba pokazati veći stupanj tolerancije od običnog građanina.

 

35. Slijedom navedenih odredaba i provedenog dokaznog postupka izložena utvrđenja, zaključke i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, suprotno žalbenim navodima tužitelja, u cijelosti prihvaća ovaj sud drugog stupnja. Stoga, pravilna je odluka suda prvog stupnja kojom odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i to temeljem zaključka da postoji ekskulpacijski razlog iz članka 21. stavak 4. alineja 3. ZM-a.

 

36. Stoga se žalbeni navodi tužitelja ne mogu prihvatiti kao osnovani.

 

37. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo iz gore navedenih odredaba.

 

38. I odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška je pravilna. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pri donošenju odluke o trošku imao u vidu samo potreban parnični trošak tuženika (članak 155. stavak 1. i 2. ZPP-a), te imajući u vidu uspjeh stranaka u parničnom postupku (članak 154. stavak 1. ZPP-a). Pored toga sud je imao u vidu i važeće odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

39. Odluka o kamatama na parnični trošak pravilno se temelji na odredbi članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22), a odluka o visini kamatne stope pravilno se temelji na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

40. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, a niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je valjalo po osnovi članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu.

41. Zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka je odbijen jer je tužitelj odbijen sa žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Gospiću, 17. studenoga 2023.

Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić. v.r.