Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-596/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja KS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Ines Mošmondor odvj. iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 4. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno uz zz pun. Damira Hrusteka odvj. iz Varaždina, te zamj. pun. tuženika Dore Pintarić Planinc odvj. iz Varaždina, a dana 29. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-3957459 sklopljenog dana 8.3.2007. godine između KS kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to odredbe:

- u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 4.198,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.9.2015. sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, i to sve u roku 15 dana.

III. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja podnijet sudu 6. ožujka 2025. i 7. travnja 2025. kao neosnovan.

IV. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.107,50 eura, sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je kod ovoga suda 13. lipnja 2023. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o stambenom kreditu broj 218-50-3957459 u [adresa] od 8.3.2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 34.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita na vrijeme otplate od 120 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu a sve vezano uz valutu švicarski franak. Nadalje navodi da je ugovorena valuta CHF, da se obrok plaća zajedno sa kamatom u valuti CHF i kamata je sadržana u anuitetu. Mjesečni anuitet ugovoren je u jednakim iznosima od 343,43 CHF, plaćanje se vrši u mjesečnim anuitetima iskazanim u CHF uplatom u korist banke. Tužitelj se poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u kojoj je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima sa ništetnim i nepoštenim odredbama na način da je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, a da se istodobno potrošača odnosno korisnika kredita nije u cijelosti informiralo o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u tijeku pregovora u vezi sa zaključenjem ugovora, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik kao banka postupila suprotno odredbama važećeg Zakona o zaštiti potrošača, prvobitno čl. 81., 82. i 90., a nakon 9.8.2007. čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a ujedno suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502c ZPP-a, također tvrdi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta švicarski franak, sastavni su dio unaprijed formuliranog i standardnog ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Uz navedeno, one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ujedno se napominje da su predmetne odredbe nerazumljive obzirom tužitelj iz njih nikako nije mogao i ne može utvrditi promjene tečaja, a niti je banka tužitelja upozorila o značenju iste ugovorne odredbe i rizicima koji su uz njih vezani. Tužitelj tako nije imao potpunu predodžbu o stvarnom značaju i posljedicama ugovaranja valute u švicarskim francima, a s druge strane, banka tužitelju nije na primjeren način objasnila niti ga informirala o značenju i posljedicama predmetnih ugovornih odredbi. Tako banka tužitelja nije upozorila da valuta švicarski franak nije isto što i valuta EUR-o te da je je daleko rizičnije ugovoriti valutu švicarski franak. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR-a, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na bilo koju drugu valutu, pa tako niti u odnosu na švicarski franak. Dalje, tužitelj nije bio upozoren da je švicarski franak valuta koja u vrijeme recesije naglo jača u odnosu na ostale valute. Zbog toga takva valuta nije pogodna odnosno, vrlo je rizična za dužnike. Također, a što je utvrđeno u obrazloženju ranije spomenute prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem P-1401/2012 od 04.07.2013.g., Međunarodni monetarni fond višekratno je upozoravao sve banke, pa je tako i tuženik znao o izvjesnosti rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na EUR- o. Tužitelj se poziva na presudu Pž-7129/13, Revt 249/14, Rev 2221/18, Revt 575/16, presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž 6632/17 i odluku Ustavnog suda U-III- 2521/15, U-III/1068/2022. Tužitelj je predmetni kredit i otplatio uz primjenu ništetnih odredbi, a što je imalo za posljedicu preplatu u iznosu od 3.761,69 eura (28.342,40 kuna). Stoga predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Smatra da se ne može govoriti da bi predmetni ugovor bio na snazi jer je isti zatvoren. Nesporno je ugovor bio vezan uz valutu CHF i koja je u vrijeme ugovaranja bila dopuštena i moguća. Tužitelj se neosnovano poziva na odluke u sporu Potrošač jer je bilo dopušteno ugovarati valutnu klauzulu a sukladno važećim bankarskim propisima. Smatra da su odredbe ugovora u kojima je sadržana valutna klauzula jasne, lako razumljive i lako uočljive. Osporava i to da tužitelju ne bi bile pružene informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače o rizicima sklapanja ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, te je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u CHF valuti, te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također da je i zaposlenik tuženika koji je sudjelovao na obradi kredita, tužitelju priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa CHF valutnom klauzulom, a sve u smislu da postoji mogućnost da tečaj CHF-a u budućnosti raste. Tuženik je klijente redovno obavješćivao i odgovarao na njihova pitanja. Ne osporava da je došlo do drastičnog rasta tečaja CHF-a, te ni tuženik nije mogao predvidjeti kretanje tečaja, tim više što je švicarski franak dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju. Ističe i to da je nakon sklapanja ugovora o kreditu, a zbog neočekivanog rasta tečaja CHF-a, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit, a što potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno. Tuženik prigovara zastari potraživanja smatrajući da dio mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule zastarjeva u roku od 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Stoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova tuženiku. Tuženik također u tijeku postupka ističe prigovor radi prijeboja iznos kojeg će specificirati nakon provedenog vještačenja a odnosi se na negativnu tečajnu razliku ukoliko se ista utvrdi.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredaba ugovora o kreditu u svim dijelovima u kojima se spominje valutna klauzula, pa stoga sada tužitelj od tuženika potražuje ukupan iznos od 4.198,21 euro i to po osnovu promjene tečaja u momentu plaćanja anuiteta u odnosu na iste anuitete po početnom tečaju te traži i zakonsku zateznu kamatu od 31.9.2015. Ujedno potražuje parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio i ovako postavljenom tužbenom zahtjevu. Te ujedno stavlja prigovor radi prijeboja za iznos od 2.828,85 eura, a koji iznos je tužitelju priznat dodatkom o konverziji. Osobito kod tvrdnje da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije plaćena, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva.

6. Tužitelj je dakle specificiranim tužbenim zahtjevom u dijelu koji se odnosi na isplatu isti specificirao u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i to nakon što je u ovom parničnom postupku provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje navevši visinu tužbenog zahtjeva prema nalazu.

7. Nakon provedenog postupka dokazivanja, sud je na ročištu održanom dana 7. travnja 2025. proveo dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

8. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu list 6-10, otplatni plan list 11-15, otplatnu tablicu list 16-19, ugovor o kreditu list 26-30, dodatak ugovoru Konv 1/2016 list 31-35, prijepis knjig. kartice list 36-44, otplatni plan list 45-51, zahtjev za kredit list 57, pročitao vještački nalaz od 1.12.2024. list 93-115, očitovanje vještakinje od 17.1.2025. list 129-133, očitovanje vještakinje od 10.3.2025. list 139- 140.

9. Sud je saslušao tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, dok odgovorna osoba tuženika iako uredno pozvana, na ročište nije pristupila stoga nije ni saslušana.

10. Sud nije saslušao svjedoka ŽS jer je tuženik od tog dokaznog prijedloga odustao. Sud nije saslušao vještakinju obzirom su stranke iskazale da nakon očitovanja vještaka više nema potrebe da se ista neposredno saslušava na ročištu.

11. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan na način kako je naveden u izreci ove presude.

12. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nije sporno da su tužitelj KS kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu broj 218-50-3957459 u [adresa] 8.3.2007. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit iznosu od 34.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju kreditora kao stambeni kredit i to na rok od 120 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu početno u visini od 3,90%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u protuvrijednosti CHF-a po tečaju banke važeće na dan plaćanja kredita. Uz ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po prisjednici kod javnog bilježnika Jasenki Crnčec.

15. Kredit je u cijelosti otplaćen.

16. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,95% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

17. Nije sporno da po osnovi promjenjive kamatne stope tužitelj ne potražuje isplatu ni utvrđenje ništetnosti već samo traži isplatu i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u kojima je ugovorena valutna klauzula CHF.

18. Nije sporno da su korisnik kredita i banka sklopili aneks ugovoru o kreditu Konv-01/2016 od 8.2.2016. kojim je provedena konverzija iz ugovorene valute CHF u valutnu klauzulu u euru.

19. Nije sporno da je u konverziji tuženiku priznata preplata u iznosu od 2.828,85 eura.

20. Sporno je da li se tužitelj može pozivati na primjenu odluka iz spora "potrošač".

21. Sporno je da li tuženik nakon provedene konverzije ima pravo na zahtjev za isplatu iznosa koji nije ispravno utvrđen u konverziji.

22. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

23. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

27. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe (koja se odnosi na valutnu klauzulu), te isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

28. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

29. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

30. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, utvrđeno je između ostalog da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., konkretno u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a sve na štetu potrošača, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

32. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3.9.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugo-stupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

33. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika PBZ d.d. u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

34. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

35. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

36. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelj pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., te je i za tužitelja zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.).

37. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

38. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

39. U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio i zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na plaćanje anuiteta iskazano u CHF i isplatu previše plaćenog.

40. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

41. Valja istači da je u konkretnom slučaju tužitelj tražio i utvrđenje ništetnosti i isplatu s osnova stečenog bez osnove za valutnu klauzulu, a sukladno Zakonu o obveznim odnosima zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ne zastarjevaju, dok s osnova isplate zbog stečenog bez osnove isti tužbeni zahtjev zastarjeva unutar rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, uz primjenu odredaba toga Zakona koje se odnose na prekid zastare.

42. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to od 14. lipnja 2018. do tada nije istekao petogodišnji zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odluci poslovni broj: Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.god.

43. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

44. Prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, jer korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao, zbog čega tužitelj ima pravo zahtijevati utvrđenje predmetnih odredbi Ugovora ništetnim, jer ništetnost ima ex tunc učinak, dakle od sklapanja ugovora, a što za posljedicu ima restituciju.

45. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

46. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

47. Tužitelj KS iskazao je da je sa tuženikom dana 8.3.2007. sklopio ugovor o kreditu na iznos od 34.000 CHF plaćeno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora uz početnu kamatnu stopu od 3,95%. Kredit je uzeo na vrijeme od 120 mjeseci i to za stambene potrebe. Kopija ugovora o kreditu predočena na l. 26-30 spisu identičan je originalu. Sklopio je i dodatak Konv-1/2016 od 8.2.20216. kojim je provedena konverzija ugovora iz valute CHF u valutu euro. Kopija predočena na listovima 31-35 je identična originalu. Predmetni kredit uzeo je za rješavanje stambenog pitanja i kupio je od tih sredstava stan. Prilikom sklapanja ugovora o valuti švic. franak znao je da je to švic. valuta a u banci su mu rekli da je to stabilna valuta i najsigurniji kredit i sigurna valuta. Što se tiče rečenog ugovora to je bilo već unaprijed pripremljen tipski ugovor i nije imao mogućnost raspravljati bilo koji članak ugovora a osobito ne članke o valuti. Ugovor sa nekom drugom valutom nije mu ponuđen. Raspitivao se o kreditima i rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit. Imao je već račun kod tuženika, primao je tamo plaću i sa rečenom bankom je poslovao dobro, imao je povjerenje i u cijelosti je banci vjerovao. Sjeća se da su mu mjesečni obroci sa 1400 kuna narasli na 2500 kuna. Pitao je za razloge rasta mjes. obroka i u banci mu je rečeno da je to iz razloga što je rastao tečaj CHF-a. Niti kod kreiranja sadržaja aneksa nije sudjelovao, u cijelosti je izračun i tekst aneksa pripremila banka. Pristao je i potpisao takav aneks jer mu se smanjio obrok a i utvrđena mu je preplata što je za njega bilo povoljnije. Kako je već tada u medijima bilo riječi o rizičnosti valute CHF također je želio otići u ugovor sa nekom drugom valutom, euro. U cijelosti je otplaćivao ugovor o kreditu putem trajnog naloga kod tuženika. Na pitanje da li mu je rečeno da je valuta CHF rizična, valuta utočišta i da HNB ne štiti tečaj CHF u odnosu na kunu kao što je slučaj sa eurom iskazao je da takvog razgovora u banci nije bilo. Kredit po uvjetima koje je diktirala banka je u cijelosti otplatio. Ugovor je sklopljen u [adresa]. Po zanimanju je ekonomski tehničar. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao nikakvih posebnih financijskih znanja niti je bilo što znao o takvim ugovorima. Sada zna nešto više s obzirom na to da se o takvim ugovorima i više piše i govori. S kreditima i financijama se nije posebno bavio. Ni kod JB se nije govorilo o valuti CHF, jedino mu je rečeno koje su njegove obaveze po tom kreditu i što se može desiti ako kredit ne otplaćuje u rokovima kako je to predviđeno. Osim toga postojalo je i založno pravo i bojao se da bi mogao ostati bez nekretnine. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao trgovačko društvo ili obrt. U predmetnom stanu je stanovao i u njemu nije nikada obavljao nikakvu djelatnost. Na pitanje da li je bio svjestan kod sklapanja ugovora da se obrok može mijenjati iskazao je da je znao da je ugovorena promjenjiva kamata i valuta CHF no međutim nije znao pod kojim uvjetima, kako i zašto će se tako brzo mijenjati. Na pitanje da li je želio mijenjati ratu iskazao je da jedino na što je mogao utjecati je vrijeme otplate tj. na dulji rok a ostalo mu je prezentirano kao povoljno i to je potpisao.

48. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv. Osobito u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u anuitetima koje je plaćao u kunama i to po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika. Naime, sredstvo plaćanja u hrvatskoj u to vrijeme bilo je isključivo kuna i sud vjeruje tužitelju da je plaćao sa svog tekućeg računa u kunama jer tekući račun je i vođen u kunama. Stoga je neosnovan prigovor tuženika da se nigdje u ugovoru ne spominje plaćanje u protuvrijednosti kuna, niti vezivanje CHF uz protuvrijednost kune. Ovakav navod je sukladan ugovoru no međutim otplata je bila u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora.

49. Među parničnim strankama je sporno da li su odredbe ugovora kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula) i otplata anuiteta.

50. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorenog anuiteta, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

51. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica i u kojoj su plaćani anuiteti.

52. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

53. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

54. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

55. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

56. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

57. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

58. Naime očito je da je anuitet plaćan u kunama i to vezano uz tečaj prednika tuženika za valutu CHF u kojoj je anuitet izražen. No o promjenama anuiteta nije se pregovaralo.

59. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodno svom obrascu ugovora, na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnika kredita (tužitelja). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

60. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

61. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

62. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

63. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

64. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem, te je odlučeno kao u izreci presude.

65. Stoga je valjalo utvrditi preplatu po osnovi valutne klauzule CHF tj. razliku između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta tečaja CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tijekom otplate kredita kao iznos naknade za obradu kredita (ulazna naknada).

66. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i naknada (ulazna i izlazna) ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

67. Rješenjem od 9. kolovoza 2024. sud je odredio provođenje dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem na okolnost 1. Kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije 30.09.2015.g., u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita; 2. Koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražene u kunama, na dan konverzije 30.09.2015.g. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita; te kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015); 3. Da se izračuna obračun zakonskih zateznih kamata na mjesečne iznose po gore navedenoj osnovi za razdoblje od dana plaćanja do dana izračuna konverzije; 4. Da se obračuna iznos koji se dobije kada se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamatne iskazane pod prethodnom točkom oduzme iznos preplate utvrđen u izračunu konverzije; te je naloženo vještakinji da pri izradi nalaza uzme u obzir i eventualne negativne tečajne razlike te da obračuna i iznos koji je eventualno priznat tužitelj u konverziji. Vještačenje je povjereno stalnoj sudskoj vještakinji Slađani Srnec iz Mihovljana.

68. Vještakinja Slađana Srnec je u izradi svog nalaza koristila dokumentaciju o predmetnom ugovoru u kreditu koja je dostavljena u spis tijekom prethodnog postupka.

69. Stalna sudska vještakinja Slađana Srnec je dostavila svoj nalaz i mišljenje dana 1. prosinca 2024. u kojem navodi da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita više platila iznos od neto 4.946,12 eura. Razlika je prikazana u tablicama iz nalaza. Analitički mjesečni prikaz preplate anuiteta kredita sa datumima uplata prikazan je u pojedinačnim iznosima. No međutim stalna sudska vještakinja je nalaz i mišljenje dala isključivo na preplatu po osnovi valutne klauzule, odnosno tečaj CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tijekom otplate kredita.

70. Po primjedbama tužitelja i tuženika vještakinja se očitovala podneskom od 18.1.2025. i 10.3.2025. te je u konačnom očitovanju utvrdila prijeboj iznosa iz konverzije i nastavno utvrđenu preplatu u visini od 4.198,21 euro a za koji iznos specificira zahtjev do izvršene konverzije.

71. Vještakinja je nalaz sačinila sukladno nalogu suda te se nije upuštala u prigovore prane naravi i na njih se nije ni očitovala. No očitovala se na primjedbe stranaka podnescima od 10.3.2025 . i 8.1.2025.

72. Nakon očitovanja stranke više nisu imale primjedaba te su izričito iskazale da nema potrebe da se vještakinju neposredno sasluša na ročištu.

73. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja podnescima od 8.1.2025. i 10.3.2025.

74. Tužitelj je nakon nalaza i mišljenja i očitovanja vještakinje tužbeni zahtjev specificirao te traži utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa kao u izreci zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 31.9.2015., a sve ovo obzirom na to da je način ugovorena valutna klauzula ništetan, jer je nerazumljiv te stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111 ZOO-a s time da potražuje isplatu samo po osnovu preplate po promjenama tečaja CHF sukladno valutnoj klauzuli.

75. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate od provedene konverzije nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo od 31.9.2015. kad je provedena konverzija a koja konverzija nije u cijelosti sanirala preplatu po predmetnom kreditu.

76. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate po zahtjevu od provedene konverzije do kada je izvršen izračun preplate i uračunate u prijeboju priznate iznosi preplate a s čime je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev.

77. Tuženik je istakao prigovor radi prijeboja za iznos koji je tužitelju priznat u konverziji u visini od 2.828,85 eura. Vještak je iznos preplate u konverziji u visini od 2.865,49 prebio sa iznosom stvarno utvrđene preplate tečaja u iznosu od 5.035,47 eura pa prema tome je taj iznos već priznat u specificiranom tužbenom zahtjevu te ne postoji osnov za isticanje istog.

78. Tuženik je specificirao prijedlog radi prijeboja međusobnih tražbina stranaka, i to podneskom od 6. ožujka 2025 i na ročištu 7.4.2025. za ukupan iznos od 2.828,85 eura. Ovaj sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik kao trgovac zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tužitelj se predloženom prijeboju protivio iz razloga su u nalazu već oscilacije u tečaju i preplata uzeto je u obzir.

79. Stoga je valjalo slijedom naprijed rečenog zahtjev tuženika za utvrđenje i prijeboj njegovog potraživanja specificiranog podneskom od 6.3.2025. i na ročištu 4.4.2025. odbiti kao neosnovan.

80. Tužitelj se podneskom od 6.3.2025. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužitelj početno postavio zahtjev u iznosu od 3.761,69 eura, a da je u konačnici zahtjev postavljen na iznos od 4.198,21 euro. Dakle povlačenja nije bilo pa o tome sud nije ni odlučivao. Pri čemu valja voditi računa o tome da je sređeni tužbeni zahtjev po tužitelju specificiran sukladno vještačkom nalazu i očitovanjima vještaka, dakle tužitelj je tek po provedenim vještačenjima mogao točno specificirati zahtjev.

81. Slijedom rečenog tužbeni zahtjev je osnovan, te je odlučeno kao u izreci presude.

82. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

83. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora (radi isplate). Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200 eura, sastav podneska od 25.7.2023. u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu 27.3.2024. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 8.1.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 28.2.2025. u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 25.3.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu 7.4.2025. u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118,14, 107/15 i 37/22), PDV 25% u iznosu od 337,50 eura, predujam za vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.107,50 eura.

84. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.107,50 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. IV. izreke.

U Čakovcu, 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.