Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9772/2023

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari I. tužitelja VĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], II. tužitelja ŠĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa]. tužiteljice VĆD (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koje zastupa punomoćnik Boris Jug, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojega zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja FĆ i zamjenice punomoćnika tuženika ČĆ, **.**.2025.

p r e s u d i o j e

I Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti I. tužitelju VĆ iznos od 127,65 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

3,89 EUR od dana 10.01.2009.

3,64 EUR od dana 23.03.2009.

3,76 EUR od dana 23.03.2009.

27,74 EUR od dana 28.02.2011.

23,70 EUR od dana 06.04.2011.

25,63 EUR od dana 02.05.2011.

pa sve do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti II. tužitelju ŠĆ iznos od 3.173,62 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

26,85 EUR od dana 20.12.2010. do isplate

27,91 EUR od dana 20.12.2010. do isplate

34,91 EUR od dana 26.07.2013. do isplate

35,08 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

34,79 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

1.587,09 EUR od dana 16.08.2013. do isplate

i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev III. tužiteljice VĆD koji glasi:

"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877,da III-tužitelju, VĆD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 903,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 16.08.2013. do isplate u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do dana 31.07.2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01.01.2023.g. do isplate se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od dana 30.12.2023.g. pa do isplate se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

IV Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi I. i II. tužiteljima troškove parničnog postupka i to I. tužitelju VĆ u iznosu od 100,60 EUR, a II. tužitelju ŠĆ u iznosu od 2.546,78 EUR, sve za zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se III. tužiteljici VĆD naknaditi tuženiku Addiko Bank d.d. troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi podnesenoj 13.12.2020. ovdje I. i II. tužitelji te tada III. tužitelj MĆ navode da su I. tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a II. tužitelj u svojstvu sudužnika s prednikom tuženika Slavonskom banka d.d. 9.1.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 5140030242-62000146779/2006, kojim je prednik tuženika I. tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćivao je I. tužitelj, odnosno i II. tužitelj, dok je kredit konačno zatvoren uvećanom uplatom koju su 16.8.2013. izvršili II. tužitelj i spomenuti tada III. tužitelj. Slijedom tih plaćanja, svi su oni materijalno-pravno legitimirani tražiti povrate iznosa koji su preplaćeni s osnove ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za I. tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Navedene odredbe Ugovora kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne. U kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv ovdje tuženika, utvrđeno je da je isti u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao banka potrošače nije informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Budući da je sve navedeno postojalo i u konkretnom pravnom odnosu stranaka, tužitelji su se stoga pozivali na naznačena utvrđenja iz kolektivnog spora, koja onda vezuju i sud. Kako je tijekom postupka dotadašnji III. tužitelj umro **.**.2002., a postupak kao njegova nasljednica preuzela sada III. tužiteljica VĆD, tužitelji prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu potražuju od tuženika isplatu stečenog bez osnove i to I. tužitelj u iznosu od 127,65 EUR, II. tužitelj u iznosu od 3.173,62 EUR te III. tužiteljica u iznosu od 903,16 EUR, sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni isplaćeni iznos kao u izreci i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ne osporava sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, dok se u preostalom dijelu u cijelosti protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare i smatra da tužitelji nemaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Navodi da je I.tužitelj slobodnom voljom izabrao naznačenu vrstu kredita (s valutnom klauzulom u CHF iako je mogao birati između ostalih ponuđenih kredita (kredit s valutnom klauzulom u EUR, ugovor o kreditu u hrvatskim kunama, ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom), što u konačnici predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Pozitivnim propisima predviđena je mogućnost pozivanja potrošača na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora u posebnim parnicama za naknadu štete, a ne zbog stjecanja bez osnove što čine tužitelji. Nadalje, sporne ugovorne odredbe bile su jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, dok je samo ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno i uobičajeno u bankarskom poslovanju. Tuženik je I. tužitelja informirao o tečajnom riziku i u svojim oglasnim brošurama upućenim svim klijentima, dok isti svakako nije mogao predvidjeti znatan rast tečaja u budućem razdoblju. Ističe i da Slavonska banka d.d. s kojom je sklopljen ugovor o kreditu nije bila stranka u kolektivnom sporu. Prigovara i zatraženom tijeku zatezne kamate te predlaže tužbene zahtjeve odbiti uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 od 9.1.2006. s ovjerom javnog bilježnika, specifikaciju uplata, dopise tuženika od 31.8.2020., zahtjev za zapljenu primanja tuženika od 11.5.2013., potvrdu poslodavca od 13.12.2005. i izjavu II. tužitelja od 19.1.2006., promet po računu poslodavca II. tužitelja, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb, saslušani su I. i II. tužitelji.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi I. i II. tužitelja su osnovani, dok je zahtjev III. tužiteljice neosnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su I. tužitelj u svojstvu korisnika kredita i II. tužitelj u svojstvu sudužnika te prednik tuženika Slavonska banka d.d. (ista je na temelju ugovora o pripajanju pripojena tuženiku tada pod nazivom Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. – rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu od 27.2.2009- br. Tt-09/1533-3, a promjena naziva na sadašnji upisana je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu od 11.7.2016. br. Tt-16/22619-2) u svojstvu kreditora 9.1.2006. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 na kojem su ovjereni potpisi I. i II. tužitelja po javnom bilježniku Mandici Popović iz [adresa] 19.1.2006. pod br. Ov-433/06. Naznačenim ugovorom je prednik tuženik kao banka I. tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita (koji je na dan sklapanja ugovora iznosio 4,730734 kn). Rok vraćanja kredita bio je 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima i to u kunama obračunatim po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja. Namjena kredita bila je stambena za adaptaciju kuće. Kamatna stopa ugovorena je kao promjenjiva u skladu s Odlukama prednika tuženika, a u vrijeme sklapanja ugovora iznosila je 4,90 % godišnje. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećavao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Kredit je prijevremeno otplaćen 16.8.2013. Isto tako, nesporno je (što je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Centar za financijska vještačenja d.o.o. koji je sud u tom bitnom dijelu prihvatio kao stručan i obrazložen te u skladu s pravilima znanosti i vještine i postavljenom zadatku suda, a kao takvog su ga prihvatile i stranke – tuženik faktično nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je općenito iznosio prigovore pravne prirode koji nisu predmet samog vještačenja) da razlika između plaćenih iznosa po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 31.678,06 kn sada 4.204,40 EUR, s time da je u tako preplaćenom iznosu I. tužitelj svojim uplatama sudjelovao s 127,65 EUR, II. tužitelj s 3.173,62 EUR i prednik III. tužiteljice MĆ s 903,16 EUR (razlika od 3 centa u odnosu na ukupni iznos posljedica je preračunavanja iz kuna u EUR i zaokruživanja iznosa na dvije decimale). Sud nije posebice cijenio dopunski izračun financijskog vještaka gdje je iskazao i iznos koji je I. tužitelj manje platio zbog pada tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita (iznos od ukupno 1.066,26 kn sada 141,52 EUR), a što je i tuženik isticao tijekom postupka, s obzirom da to nije bio zadatak vještaka niti to predstavlja zahtjev koji je stavljen u ovom postupku o kojem sud odlučuje (tuženikov prigovor radi prebijanja stavljen je nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle protivno odredbi čl. 288.a st. 5. ZPP-a zbog čega ga sud nije posebno cijenio). Podredno se i ističe da bi u suprotnom prihvaćanjem takvog prigovora sud faktično proveo prijeboj potraživanja iako za primjenu tog instituta u konkretnoj situaciji nisu ispunjene zakonske pretpostavke posebice cijeneći da po toj osnovi (ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli) I. tužitelj nije ništa primio (stekao) od tuženika, zbog čega ne bi niti postojala eventualno obveza tužitelja na povrat naznačenog iznosa.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik Addiko Bank d.d. (tada pod nazivom Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP-a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelji mogu ovdje pozivati (što i čine) na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je sporni Ugovor između prednika tuženika i I. i II. tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da su u konkretnom slučaju naznačeni tužitelji prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog Ugovora bili od strane istoga informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF(upravo suprotno proizlazi i iz iskaza I. i II. tužitelja, koje iskaze sud prihvaća kao iskrene i uvjerljive te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe Ugovora koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP 03). Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da su I. i II. tužitelji u vrijeme sklapanja Ugovora bili adekvatno informirani glede ugovorene valutne klauzule.

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 03 u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05.

- dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti I. i II. tužiteljima (kao ugovornoj strani) nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja. U odnosu na zahtjev III. tužiteljice za povrat stečenog bez osnove, za istaknuti je da je sporna uplata koju je 16.8.2013. izvršio njezin prednik u iznosu od sada 903,16 EUR očito izvršena u ime i za račun ovdje I. tužitelja kao korisnika kredita, a kao takvu ju je tuženik i prihvatio. Isto tako, a cijeneći okolnost da prednik III. tužiteljice nije bio ugovorna stana u predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno i iskaze I. i II. tužitelja iz kojih proizlazi da je ta uplata u stvari bila pozajmica I. tužitelju koju je on gotovo u cijelosti ovome vratio, to je razvidno da se u odnosu prednika III. tužiteljice i tuženika nije radilo o stjecanju bez osnove, dakle III. tužiteljica prema nalazu suda nema materijalno-pravno ovlaštenje potraživati utuženi iznos od tuženika.

10. Slijedom svega toga, valjalo je prihvatiti tužbene zahtjeve I. i II. tužitelja te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 127,65 EUR I. tužitelju, a iznosa od 3.173,62 EUR II. tužitelju, za koje je provedenim dokazima utvrđeno da su od strane tuženika stečeni bez osnove, dok se zahtjev III. tužiteljice za isplatu iznosa od 903,16 EUR ukazuje neosnovanim. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju I. i II. tužitelja teku od dana nepripadnog stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

11. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu i visinu potraživanja I. i II. tužitelja. Prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što I. i II. tužitelji kao ugovorna strana svakako jesu), dok se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništetnosti ugovora regulirane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale. Točno je da je zakonodavac za pojedinačne postupke pokrenute povodom odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koristio termin naknada štete, međutim prema stajalištu ovoga suda istu formulaciju ne treba tumačiti doslovno i isključivo, već pod time valja razumijevati i obuhvatiti mogućnost poduzimanja sveukupnih pravnih radnji i instituta kojima će pojedini potrošač ostvariti ili zaštititi svoja konkretna prava koja su mu povrijeđena postupcima određene osobe koja su bila predmet postupka po kolektivnoj tužbi. Odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odnose se na sve tamo spomenute ugovore o potrošačkom kreditiranju neovisno o namjeni samih kredita, a tuženik niti ne tvrdi ili bilo čime dokazuje da tužitelj u konkretnom slučaju nije imao svojstvo potrošača (prema odredbi čl. 3. t. 1. ZZP 03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti). Presudom donesenom u kolektivnom sporu doista je i obuhvaćeno razdoblje u kojem je kreditor Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe i kasnije presuđenja ista nije postojala uslijed ranije izvršenog pripajanja tuženiku. Ovdje tuženik je u kolektivnom sporu mogao isticati da ugovori koje je sklopila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, no to nije učinio. Stoga se i učinak presuda iz kolektivnog spora proteže i na tuženika neovisno da li je ugovor sklopio sam tuženik ili njegov spomenuti prednik (kao u ovom slučaju). Tuženikov prigovor zastare nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 14.12.2020. to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao do podnošenja ovopredmetne tužbe, dakle zastara nije nastupila.

12. Sud nije provodio daljnje predložene dokaze u ovom postupku, odnosno posebice cijenio preostale navode stranaka i provedene dokaze, budući da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne, odnosno nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

13. Trošak I. i II. tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /"Narodne novine", br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podnesaka od 9.3.2021., 30.3.2022. i 26.5.2022. – 3 x 100 bodova = 300 bodova (Tbr. 8. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 13.10.2021., 8.4.2024., 6.12.2024. i 7.4.2025. – 4 x 100 bodova = 400 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za sastav podnesaka od 16.12.2022. i 8.4.2024. – 2 x 25 bodova = 50 bodova (Tbr. 8. t. 4. u svezi Tbr. 7. st. 1. Tarife), prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na iste od 3.301,27 EUR, što ukupno čini 850 bodova, odnosno uvećano za 10 % zbog zastupanja druge osobe (Tbr. 40. t. 1. Tarife) 935 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 1.870,00 EUR. Naznačenim tužiteljima je priznat i trošak PDV-a na trošak zastupanja u iznosu od 467,50 EUR, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 44,43 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18.) i tada važećoj Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19.), kao i trošak provedenog financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR, što čini sveukupno određeni trošak tih tužitelja u iznosu od 2.647,38 EUR. Sud spomenutim tužiteljima kao nepotreban nije priznao zatraženi trošak sastava podneska od 18.4.2021., odnosno niti zatraženi trošak sudske pristojbe na ovu presudu budući da za njih isti nije nastao (u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne novine", br. 51/23./ oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj vrsti spora).

14. Kako su I. i II. tužitelji u cijelosti uspjeli u ovom sporu, to im je tuženik primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dužan troškova postupka naknaditi u cijelosti i to budući da postoji znatna razlika glede njihovih udjela u predmetu spora (I. tužitelj 3,8 %, a II. tužitelj 96,2 %) prema razmjeru tih udjela (odgovarajuća primjena odredbe čl. 161. st. 2. ZPP-a), I. tužitelju u iznosu od 100,60 EUR, a II. tužitelju u iznosu od 2.546,78 EUR.

15. Trošak tuženika sastoji se od troškova zastupanja istoga po punomoćnicima odvjetnicima i to: za sastav odgovora na tužbu i podneska od 9.5.2022. – 2 x 75 bodova = 150 bodova (Tbr. 8. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 13.10.2021., 8.4.2024., 6.12.2024. i 7.4.2025. – 4 x 75 bodova = 300 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti spora po zahtjevu III. tužiteljice u iznosu od 903,16 EUR, što ukupno čini 450 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 900,00 EUR, odnosno uvećano za trošak PDV-a od 25 % iznos od 1.125,00 EUR.

16. S obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u parnici u odnosu na III. tužiteljicu, to je ista primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a dužna tuženiku naknaditi gornje troškove postupka.

15. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka I. i II. tužitelja temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 80/22.), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte