Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-32/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Meliha Okić Buljanović, odvjetnica u Zagrebu, Nova cesta 103, protiv 1. tužene HŽ Infrastuktura d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 39901919995, 2 tuženog HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smolčić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Smolčić i Partneri d.o.o., Zagreb, Jurišićeva 23, 3. tuženog HŽ Cargo d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 08720210702, kojeg zastupa punomoćnik Davor Plišo, odvjetnik u Zagrebu, Kaptol 13, i to (1., 2. i 3. tuženici) svi kao pravni slijednici iza HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, MBS: 080003463 te 4. tužene Slovenske željeznice d.o.o., Republika Slovenija, Ljubljana, Kolodvorska ulica 11, Matični broj: 5142733000 (ranije Holding Slovenske železnice d.o.o.), radi povišenja rente, odlučujući o žalbama svih tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2398/2012-224 od 30. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe 1. tužene HŽ Infrastuktura d.o.o., 2 tuženog HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i 3. tuženog HŽ Cargo d.o.o., kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2398/2012-224 od 30. ožujka 2022.

II. Odbija se žalba 4. tužene Slovenske željeznice d.o.o., kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn- 2398/2012-224 od 30. ožujka 2022., u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

III. Odbijaju se zahtjevi 3. i 4. tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja svim tuženicima je naloženo da tužiteljici solidarno isplate iznos od 432.789,38 kuna (za period od 1. svibnja 1995. do 28. veljače 2019.), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, a koje kamate teku na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude pod točkom I. (od 10-og u mjesecu do isplate), dok je pod točkom II. izreke svim tuženicima naloženo tužiteljici solidarno isplaćivati počevši od 1. ožujka 2019. pa nadalje, umjesto iznosa od 2.520,00 kuna mjesečno, iznos od 5.397,09 kuna mjesečno, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od dospijeća do isplate, a koji iznosi mjesečno dospijevaju 10-og u mjesecu. Pod točkom III. izreke svim tuženicima je naloženo da tužiteljici solidarno naknade parnične troškove u iznosu od 139.441,87 kuna, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama počevši od presuđenja do isplate, dok su pod točkom IV. izreke odbijeni zahtjevi 1., 2. i 3. tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žali se 1. tuženica (HŽ Infrastruktura d.o.o.), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Protiv navedene presude žali se 2. tuženik (HŽ Putnički prijevoz d.o.o.), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 9.462,50 kuna s PDV-om u iznosu od 2.365,62 kuna i troška sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 10.000,00 kuna.

4. Protiv navedene presude žali se 3. tuženik (HŽ Cargo d.o.o.), zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku zajedno s PDV-om u sveukupnom iznosu od 11.812,50 kuna.

5. Protiv navedene presude, u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke (kao dijelu u kojem nije uspjela u sporu), žali se 4. tuženica (Slovenske željeznice d.o.o.), također zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

6. Žalbe tuženika nisu osnovane.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, s time da je počinjene bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju žalbenim navodima upiru 1., 2. i 3. tuženici, budući da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na utvrđivanje postojanja pretpostavki za ocjenu odgovornost tuženika za štetni događaj koji je predmetom ovoga spora, koja povreda je otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja koje za ovaj sud proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

8. Posljedično tome, žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, djelomično su osnovani.

9. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice konačno postavljen (u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske i financijske struke) podneskom od 9. veljače 2021. (list 613-619 spisa), za povećanjem novčane rente po osnovu naknade štete za tuđu pomoć i njegu, počevši od 1. svibnja 1995. (nakon podnošenja tužbe od 13. travnja 1995.) pa nadalje, koji zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da su se od donošenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3047/1992 od 1. ožujka 1994. (kojom je plaćanje rente za tuđu pomoć i njegu povišeno na iznos od 1.368.00 kuna mjesečno počevši od 1. rujna 1993. pa nadalje), znatnije izmijenile okolnosti koje je sud imao pri donošenju prijašnje odluke (zbog povišenja cijene sata za pružanje takve pomoći, povišenog standarda i većih troškova života), a za koju štetu su tužiteljici solidarno odgovorni svi tuženici, i to 1., 2. i 3. tuženici kao pravni sljednici Hrvatskih žaljeznica, Zagreb, Mihanovićeva 12, a 4. tuženica kao pravna sljednica Željezničkog gospodarstva Ljubljana, Borovska cesta 103.

10. Uvodno treba naglasiti da tuženici, kao suparničari na pasivnoj strani u ovom predmetu, nemaju položaj jedinstvenih suparničara (čl. 201. ZPP-a), pa se radnja svakog pojedinog tuženika ima cijeniti kao radnja ili propuštanje samostalne stranke koja niti koristi, niti šteti drugom suparničaru (čl. 200. ZPP-a). Stoga se pravni učinci svih poduzetih radnji i prigovora istaknutih tijekom prvostupanjskog postupka, ali isto tako i sada u žalbenom stupnju postupka, ne odnose na druge tuženike, već samo na onoga tuženika koji je određenu radnju poduzeo, odnosno istaknuo određeni prigovor.

11. Iz postupka koji je proveo prvostupanjski sud proizlazi:

- da je uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/1982 od 8. srpnja 1988. (s potvrdom pravomoćnosti i izvršnosti) i u presudu Okružnog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1581/1989 od 18. travnja 1989., utvrđeno da je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/1982 od 8. srpnja 1988. (koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Okružnog suda u Zagrebu posl.br. Gž- 1581/89 od 18. travnja 1989.), naloženo tuženicima ŽTP ŽG OOUR Saobraćaj, Zidani Most i ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Saobraćaj Zagreb, solidarno isplatiti tužiteljici s naslova naknade štete iznos od 9.717.683 tadašnjih dinara te joj solidarno plaćati mjesečnu rentu za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. rujna 1981. pa nadalje,

- da iz obrazloženja presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/1982 od 8. srpnja 1988., proizlazi da se tužiteljici naknada štete na teret tuženika dosuđuje radi ozljeđivanja tužiteljice u štetnom odgađaju od 1.prosinca 1980., kada je tužiteljica pala pod vlak u trenutku kada je zakoračila na stepenicu vlaka koja je bila zaleđena, a vlak je naglo krenuo, s time da u blizini nije bilo konduktera koji bi pištaljkom upozorio putnike da će vlak krenuti i zatvorio vrata na vagonu, tj. jer je tužiteljica ozlijeđena u šetnom događaju za nastanak kojeg su isključivo odgovorni tuženici, koji nisu očistili od leda stepenice vlaka i čiji kondukteri nisu pištaljkom upozorili putnike da će vlak krenuti i zatvorili vrata na vagonu,

- da iz obrazloženja presude Okružnog suda u Zagrebu posl.br. Gž-1581/89 od 18. travnja 1989., proizlazi da je istom presudom navedeni sud otklonio prigovor ograničene odgovornosti koji je istaknuo tuženik ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Saobraćaj Zagreb (tzv. prigovor limita), cijeneći ga neosnovanim, uz obrazloženje da se prijevoznik može pozvati na odredbu čl. 21. st. 1. Zakona o ugovorima u željezničkom prijevozu, samo ako dokaže da štetnu nije uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom, a da tuženik ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Saobraćaj Zagreb, ničim nije osporio utvrđenja prvostupanjskog suda o dinamici nastanka štetnog događaja, slijedom čega odgovara za štetu neograničeno,

- da je uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 1314/95 od 9. prosinca 1997., rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-120/02 od 8. svibnja 2002., zapisnik Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn- 6801/02 od 5. srpnja 2004., zapisnik o sudskoj nagodbi u predmetu Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-6801/02 od 6. srpnja 2005., dopise Trgovačkog suda u Zagrebu od 16. veljače 2015. i od 21. svibnja 2015. te u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-6801/02 (koji prileži predmetnom spisu), utvrđeno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994., naloženo Železničkom gospodarstvu Ljubljana, kao 1. tuženiku i Hrvatskim željeznicama Zagreb, kao 2. tuženiku, solidarno isplaćivati tužiteljici povišenu mjesečnu rentu za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. svibnja 1992., s time da su joj počevši od 1. rujna 1993. pa nadalje dužni plaćati mjesečno 1.368,00 kuna,

- da iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994. proizlazi da je tom odlukom povišena mjesečna renta koja je tužiteljici dosuđena presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-3742/89 od 8. travnja 1991.,

- da spisu istoga suda posl.br. Pn-6801/02 prileži presuda tadašnjeg Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-3742/89 od 8. travnja 1991. kojom je tužiteljici na teret tuženika Železničkog gospodarstva Ljubljana i ŽTP RO Željezničkog prijevoza OOUR Saobraćaj Zagreb, povišena mjesečna renta koja je tužiteljici dosuđena presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-2836/82 od 8. srpnja 1988.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-1314/95 od 9. prosinca 1997. u cijelosti potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994. i odbijena žalba tuženika Hrvatskih Željeznica d.o.o. Zagreb, dok Železničko gospodarstvo Ljubljana nije ulagalo žalbu,

- da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-120/02 od 8. svibnja 2002. djelomično ukinute presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 3047/92 od 1. ožujka 1994. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-1314/95 od 9. prosinca1997.u dijelu koji se odnosi na tuženika Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb, te je odlučeno da se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

- da se rješenjem od 7. studenog 2002. posl. br. P-7571/02 Trgovački sud u Zagrebu oglasio stvarno nenadležnim, nakon čega je postupak nastavljen pred tadašnjim Općinskim sudom u Zagrebu pod posl. br. Pn-6801/02, u kojem predmetu su tužiteljica i tuženik Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb 6. srpnja 2005. sklopili sudsku nagodbu prema kojoj je utvrđeno da postoji obveza tuženika Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb da tužiteljici plaća rentu na ime tuđe pomoći i njege počevši od 1. ožujka 1993. iznos od 1.380,00 kuna mjesečno (točka I. sudske nagodbe), da je tuženik Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb platio tužiteljici dosuđeni iznos po pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994. u cijelosti, te da joj od 1. ožujka 1993. neprekidno plaća rentu u iznosu od 1.380,00 kuna mjesečno (točka II. sudske nagodbe), i da stranke nemaju nikakvih međusobnih potraživanja s naslova isplaćene rente na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 1. svibnja 1995. (točka III. sudske nagodbe),

- da je uvidom u spis Općinskog građanskog suda posl.br. Pn-4024/06 (koji prileži predmetnom spisu), utvrđeno da je u navedenom predmetu tužiteljica 21. lipnja 2006. podnijela tužbu protiv Hrvatskih željeznica d.o.o. iz Zagreba, zahtijevajući povišenje rente za tuđu pomoć i njegu koja joj je dosuđena presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-10152/97 od 15. prosinca 2005., da je postupak u navedenom predmetu prekinut rješenjem od 10. ožujka 2008., radi toga što je HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. prestao postojati te su istim rješenjem pozvani njegovi pravni slijednici i to: HŽ Infrastruktura d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o., HŽ Cargo d.o.o. i HŽ Vuča vlakova d.o.o., na preuzimanje postupka, nakon čega je tuženik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. u navedenom predmetu 5. ožujka 2009. podnio protutužbu (kojoj se pridružio i tuženik HŽ Cargo d.o.o.), kojom predlaže utvrditi da štetni događaj nastao 7. prosinca 1980. u kojem je ozlijeđena tužiteljica, nije nastao od strane željezničkog prijevoznika (protutužitelja), namjerno, niti krajnjom nepažnjom i da je isplatom novčanog iznosa tužiteljici po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 ispunjen novčani limit do kojeg odgovara tuženik, te pored navedenog, ukinuti isplatu rente određene po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-3047/92, u kojem postupku su tužiteljica i protutuženik povukli tužbu i protutužbu, što je utvrđeno rješenjem istoga suda od 30. prosinca 2015. posl.br. Pn-4024/06.,

- da je uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-06/9090-2 od 29. prosinca 2006. i izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. na dan 29. prosinca 2006., Plan podjele trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., Zagreb s prilozima, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Tt-06/9082-2 od 27. rujna 2006. i izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. na dan 27. rujna 2006., Odluku Skupštine HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. od 30. svibnja 2006. o smanjenju temeljnog kapitala, stranicu 104. „Narodnih novina“ br. 4/07, izvadak iz sudskog registra za HŽ Vuča vlakova d.o.o. od 6. studenog 2012., potvrdu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. R3-23378/08 od 4. studenog 2008. i u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., utvrđeno da je ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Zagreb bila radna organizacija koja je prestala zbog promjene u organiziranju i konstituiranju u novu RO ŽTP Željeznički transport, Zagreb, da je 29. prosinca 1989. provedeno usklađenje samoupravnih općih akata ŽTP Zagreb, kao javnog poduzeća, sa Zakonom o poduzećima, tako da tvrtka glasi: ŽTP- Željezničko transportno poduzeće Zagreb, p.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, dok je 27. studenog 1990 upisana u sudski registar promjena tvrtke javnog poduzeća, tako da ista glasi: HŽP- HRVATSKO ŽELJEZNIČKO PODUZEĆE p.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, nakon čega je 13. svibnja 1992. upisana promjena tvrtke koja glasi: HŽ-HRVATSKE ŽELJEZNICE p.o. Zagreb, Mihanovićeva 12, da je u sudski registar 5. srpnja 1995. godine upisano preoblikovanje javnog poduzeća: HŽ-HRVATSKE ŽELJEZNICE p.o. u d.o.o., sukladno odredbama ZTD-a i Zakona o hrvatskim željeznicama, tako da tvrtka glasi: HŽ HRVATSKE ŽELJEZNICE d.o.o., da je 29. prosinca 2006. provedena podjela trgovačkog društva HŽ HRVATSKE ŽELJEZNICE d.o.o. s osnivanjem četiri društva: HŽ Vuča vlakova d.o.o., HŽ Infrastruktura d.o.o., HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o., da je trgovačko društvo HŽ Vuča vlakova d.o.o. 14. rujna 2021. prestalo postojati uslijed podjele – razdvajanja s preuzimanjem, te prijenosom cjelokupne imovine na društva HŽ Putnički prijevoz d.o.o. i HŽ Cargo d.o.o., odnosno da su 1.,. 2. i 3. tuženici pravni slijednici radne organizacije ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Zagreb i trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o.,

- da je uvidom u povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Slovenske železnice d.o.o. (s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik) i u povijesni izvadak iz sudskog registra za tvrtku Slovenske železnice d.o.o. (s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik), utvrđeno da je ŽELEZNIŠKO GOSPODARSTVO-ŽELEZNIŠKA TRANSPORTNA ORGANIZACIJA TOZD /OOUR/ZA PROMET Zidani most, skraćeno ŽG ŽTP OOUR Zidani most, rješenjem registarskog suda posl. br. Srg 2138/90 od 28. veljače 1990., prešao u javno poduzeće Železniško gospodarstvo p.o. Ljubljana, skraćeno ŽG Ljubljana, nakon čega je 17. srpnja 1992. izmijenjena tvrtka u Slovenske železnice Ljubljana p.o., a da je potom 31. siječnja1995. došlo do preoblikovanja javnog poduzeća u dioničko društvo Slovenske železnice d.d., koje je nakon toga 29. kolovoza 2003. preoblikovano iz dioničkog društva, u društvo s ograničenom odgovornošću Holding Slovenske železnice d.o.o., a potom izmijenjena tvrtka u Slovenske železnice d.o.o., odnosno da je 4. tuženik pravni slijednik radne organizacije ŽG ŽTP OOUR za promet (tj. saobraćaj) Zidani most,

- da je uvidom u prijedlog za ovrhu, rješenje o ovrsi i rješenje o sudskoj pristojbi u predmetu Općinskog građanskog suda posl.br. Ovrpl-1323/13, dopis HŽ Putničkog prijevoza d.o.o. upućen HŽ Infrastrukturi d.o.o. od 6. ožujka 2015. i u potvrde o izvršenom nalogu za nacionalna plaćanja u kunama, utvrđeno da je 2. tuženik HŽ Putnički prijevoz d.o.o. 24. lipnja 2013. isplatio tužiteljici iznos od 668.864,96 kuna i iznos od 9.686,89 kuna, nakon čega joj je 11. srpnja 2013. isplatio iznos od 2.520,83 kuna i 1.368,45 kuna,

- da tužiteljica ne osporava da prima rentu od 2.520,00 kuna koju joj isplaćuju 1., 2. i 3. tuženici,

- da je uvidom u Odluku Zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Slovenije od 19. prosinca 1995. (s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik) utvrđeno da je nadležno tijelo donijelo odluku po kojoj tužiteljica nema pravo na dodatak za pomoć i njegu,

- da je uvidom u medicinsku dokumentaciju tužiteljice i provedenim medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku dr. Žarku Rašiću, specijalisti kirurgu (koji je sačinio pisani nalaz i mišljenje nakon pregleda tužiteljice i pregleda njezine medicinske dokumentacije), utvrđeno da je tužiteljica stradala u štetnom događaju od 7. prosinca 1980., kada je došlo do amputacije lijeve natkoljenice, natučenja i potresa mozga, prijeloma lijeve podlaktice, prijeloma unutrašnjeg maleola desne goljenične kosti, prijeloma vanjskog maleola lisne kosti (prijelomi u području desnog gležanjskog zgloba), uz iščašenje u desnom gležanjskom zglobu, temeljem čega vještak ocjenjuje da je tužiteljici potrebna stalna tuđa pomoć od 7 sati dnevno u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa nadalje, koja stalna, tuđa, nestručna pomoć joj je potrebna pri održavanju osobne higijene (kupanje, pranje kose, pomoć pri odlasku na WC), za sve kućanske poslove (kuhanje, pranje, peglanje, održavanje prostora) te za nabavku svih potrepština za kućanstvo, jer da tužiteljica nije sposobna za bolo kakav kućanski posao, niti se u mogućnosti sama brinuti za svoje uobičajene životne potrebe,

- da je radi usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja te radi očitovanja na primjedbe tuženika, vještaka dr. Rašić saslušan na ročištu od 16. veljače 2018., kojom prilikom je naveo: "Prije ročišta pročitao sam primjedbe tuženika i to primjedbe II i III tuženika u podnesku od 31.10.2017.g., primjedbe IV tuženika u podnesku od 09.11.2017.g. i primjedbe I tuženika u podnesku od 15.01.2018.g. Nakon uvida u podneske I, II, III i IV tuženika navodim slijedeće: Pri izradi nalaza i mišljenja nisam imao na uvid osobni zdravstveni karton tužiteljice, no kao što je iz pisanog nalaza i mišljenja vidljivo potreba za tuđom pomoći ocijenjena je radi amputacije lijeve natkoljenice, te posljedica koje su nastale radi amputacije lijeve natkoljenice. Kada bi i postojale neke druge bolesti one u ovom trenutku ne bi dovele do potrebe za tuđom pomoći, jer kao što sam i naveo prema kliničkom nalazu i posljedicama stalna tuđa nestručna pomoć je potrebna radi zadobivenih ozljeda u predmetnom štetnom događaju, također napominjem da je tužiteljica 1963.godište, da je štetni događaj bio 1980.g. i da je u trenutku štetnog događaja imala 17 godina. Tužiteljica je u trenutku štetnog događaja bila izrazito mlada osoba, a i u med dokumentaciji nigdje nisu navedene bilo kakve tegobe prije predmetnog štetnog događaja, a koje bi utjecale na potrebu trajne tuđe pomoći. Također tuženici smatraju da je procijenjena potreba za trajnom tuđom pomoći od 7 sati iskazana u prevelikom opsegu, zbog toga što opisane radnje zahtijevaju kraći vremenski period. Uzimajući u obzir ukupno stanje tužiteljice, način njene pokretljivosti, kretanja kroz prostor, te mogućnosti radne aktivnosti u kući smatram da je na odgovarajući način procijenjena potreba za trajnom tuđom pomoći od 7 sati. U svom nalazu sam naveo prema anamnestičkim podacima, tko u ovom trenutku tužiteljici pruža nestručnu pomoć. Što se tiče invalidske komisije navodim da navedeni nalaz nisam uzimao u obzir jer je sačinjen za druge potrebe, no navodim da je tužiteljica u mirovini. Što se tiče činjenice da je tužiteljica nakon predmetnog štetnog događaja koji je bio 1980.g. rodila, navodim da kod tužiteljice nisu oštećeni reproduktivni organi, te je uz dodatni napor uspjela iznijeti trudnoću i roditi dvoje djece. U svom pisanom nalazu i mišljenju naveo sam životnu dob djece. Trudnoća i način na koji se iznosi trudnoća nije povezan sa potrebom pružanja traje tuđe pomoći.",

- da je temeljem iskaza tužiteljice (kojoj je sud u cijelosti poklonio vjeru, jer je iskazivala jasno, životno uvjerljivo i okolnosno, a njezin iskaz je u cijelosti suglasan provedenom medicinskom vještačenju), utvrđeno da joj u vrijeme davanja iskaza (16. veljače 2018.), pomažu kći stara 21 godinu i sin star 19 godina, dok su joj prije toga, u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa do dana davanja iskaza, pomagali njezina sestra, prijateljice i kći sestre njezinog nevjenčanog supruga, a kojim osobama ona nije posebno plaćala za pruženu pomoć i njegu, osim što im je ponekad dala manji poklon,

- da je na okolnost cijene jednog sata tuđe pomoći i njege na području Republike Slovenije, [adresa], tj. na području na kojem živi tužiteljica i na kojem joj je pružana tuđa pomoć u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa nadalje, izvršen uvid u tečajnu listu HNB-a na dan 30. kolovoza 2005., dokumentaciju pribavljenu od Statističkog ureda Republike Slovenije i Banke Slovenije (s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik), obavijest Državnog zavoda za statistiku RH od 1. ožujka 2018. i u podatke Vlade Republike Hrvatske i Državnog zavoda za statistiku o prosječnim mjesečnim bruto i neto plaćama u RH, pri čemu je utvrđeno da se u Republici Sloveniji ne vodi službena evidencija o neto plaći po zanimanjima i stručnoj spremi na razini općina u utuženom razdoblju, već da se samo vode podaci o bruto primanjima NKV radnika, a koja primanja su bitno veća od primanja NKV radnika u

Republici Hrvatskoj u istom razdoblju,

- da je na okolnost visine naknade za tuđu pomoć i njegu koja je potrebna tužiteljici u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa nadalje, uvažavajući: domicil tužiteljice (Republika Slovenija, Kranjska gora), provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, vještaku iz Ručević vještačenja d.o.o., koji je sačinio pisani nalaz i mišljenje u kojem zaključuje da naknada tuđe pomoći i njege za razdoblje od svibnja 1995. do veljače 2019. iznosi ukupno 1.143.318,09 kuna (pri čemu je pojedine mjesečne iznose vještak prikazao tabelarno), da na bazi prosjeka posljednjih šest obrađenih mjeseci, renta na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od ožujka 2019. pa nadalje iznosi mjesečno 5.397,09 kuna, da za razdoblje od svibnja 1995. do veljače 2019. razlika naknade tuđe pomoći i njege tužiteljice iznosi ukupno 432.789,38 kuna (pri čemu je pojedine mjesečne iznose vještak prikazao tabelarno) te da na bazi prosjeka posljednjih šest obrađenih mjeseci, renta na ime razlike tuđe pomoći i njege tužiteljice iznosi mjesečno 2.877,09 kuna,

- da je radi usmenog obrazlaganja pisanog nalaza i mišljenja te radi očitovanja na primjedbe tuženika, saslušan vještak Zrinko Ručević na ročištu od 30. rujna 2021., kojom prilikom je naveo: "Ja sam prije današnjeg ročišta pročitao primjedbe iz podneska IV tuženika od 22.02.2021., te se na iste očitujem kako slijedi: Navedenim podneskom IV tuženik prigovara odabiru polaznog podatka o visini cijene jednog sata tuđe pomoći i njege te ističe kako nije primjereno poći od prosječne neto plaće NKV radnika, već od specifične neto plaće NKV radnika na radnom mjestu čistačice, pri čemu IV tuženik obrazlaže razlike između raznih mogućih radnih mjesta na kojima rade NKV radnici u smislu težine posla, uvjeta rada i sl. Ujedno IV tuženik predlaže primijeniti postotak udjela plaće NKV radnika u prosječnoj plaći od 48,2%, a ne od 60%. U odgovoru na navedeno, mogu reći kako sam u danom nalazu i mišljenju detaljno naveo izvore podataka kojima sam se služio, a sam nalaz i mišljenje izradio sam u skladu sa zadatkom. Ističem kako je sudska praksa u RH već dugi niz godina u potpunosti suglasna oko toga da se prosječne neto plaće NKV radnika ostvarene u mjestu prebivanja osobe koja prima tuđu pomoć uzimaju kao relevantan izvor podataka za izračun neto cijene jednog sata, sve polazeći od toga kako poslove pomoći u kući, kao i nestručne njege mogu pružati osobe bez ikakve kvalifikacije, dakle NKV radnici. Dodatno ističem kako IV tuženik nije u potkrjepu svojih navoda dostavio podatke za cijelo utuženo razdoblje iz kojih bi bilo razvidno razlikuju li se i na koji način plaće čistačice od prosječne plaće NKV radnika, kao niti podatke o odnosu takvih plaća prosječnim plaćama u Republici Sloveniji, konkretno u [adresa], pa se u tom dijelu stavljenih prigovora, odnosno prijedloga ne mogu očitovati jer nema adekvatne dokumentacije. Slijedom iznesenoga, a s obzirom da sam nalaz i mišljenja napravio temeljem postavljenog zadatka i primjenom metodologije prihvaćene u sudskoj praksi sudova u RH, u cijelosti ostajem kod danog nalaza i mišljenja.".

12. Prvostupanjski sud, polazeći od svih naprijed navedenih utvrđenja, prije svega ocjenjuje da su 1., 2. i 3. tuženici pravni slijednici ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Zagreb i trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., a da je 4. tuženik pravni slijednik radne organizacije ŽG ŽTP OOUR za promet (tj. saobraćaj) Zidani most (kojim pravnim prednicima je presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn- 2836/82 od 8. srpnja 1988. i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 3047/92 od 01.03.1994., naloženo solidarno isplaćivati tužiteljici rentu za tuđu pomoć i njegu), slijedom čega primjenom odredbe čl. 1096. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), cijeneći da je pravo tužiteljice na isplatu rente za tuđu pomoć i njegu na teret pravnih prednika tuženika utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom (presudom Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-2836/82 od 8. srpnja 1988.) te da se u ovoj parnici temeljem navedene zakonske odredbe ne može ponovno odlučivati o odgovornosti tuženika za isplatu rente tužiteljici, već samo o razlozima njezinog povišenja, ocjenjuje neosnovanim prigovore tuženika kojima osporavaju svoju odgovornost za nastanak štetnog događaja, u konačnome zaključujući da su se promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke (jer je došlo do povećanja opsega potrebe za tuđom pomoći i njegom sa 6-7 sati dnevno, na 7 sati dnevno i do porasta cijene jednog sata tuđe pomoći i njege), slijedom čega odlučuje kao u izreci pobijane presude pod tokom I. i II., rukovodeći se time da je tužiteljici u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa nadalje potrebna stalna tuđa nestručna pomoć u trajanju od 7 sati dnevno, a da za razdoblje od svibnja 1995. do kraja veljače 2019. razlika između naknade tuđe pomoći i njege koja pripada tužiteljici i isplaćene rente, iznosi ukupno 432.789,38 kuna, dok renta na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od ožujka 2019. pa nadalje iznosi mjesečno 5.397,09 kuna, s time da odluku o kamatama donosi temeljem odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, a odluku o visini kamate stope temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 22794, 50/94, 19.95, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/2004).

13. Pri tome sud prvog stupnja otklanja i istaknuti prigovor zastare s obrazloženjem da je tužiteljica još u tužbi od 13. travnja 1995 zahtijevala isplatu rente u mjesečnim obrocima sa zateznim kamatama tekućim na svaki dospjeli a neplaćeni mjesečni iznos, pa da nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. i čl. 226. st. 1. ZOO-a u korist tuženika.

14. Žalbenim navodima 1. tužena HŽ Infrastruktura d.o.o. protivi se dosuđenim zateznim kamatama na pojedinačne dospjele iznose, uz tvrdnju da iste mogu teći eventualno od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je utvrđena visina te naknade, imajući u vidu da tužiteljici pomoć i njegu pružaju ukućani, upirući i na neprihvatljiv zaključak suda prvog stupnja po kojem je prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, naknada za tuđu pomoć i njegu izračunata na bazi podataka o primanjima NKV radnika u Republici Sloveniji, uz tvdnju da se predmetna naknada nije mogla utvrđivati na prosječnoj neto plaći, jer je to plaća osobe koja je u radnom odnosu za kojeg se plaćaju doprinosi koji utječu na visinu takve plaće, tvrdeći da se radi o previsoko utvrđenoj cijeni sata tuđe pomoći i njege, ustrajući i kod istaknutog prigovora zastare.

15. HŽ Putnički prijevoz d.o.o., 2. tuženik, žalbenim navodima ukazuje na to da iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi koja je pravna osnova predmetnog potraživanja, niti tko je odgovoran za predmetni štetni događaj, osporavajući zaključak suda prvog stupnja o odgovornosti tuženika za štetni događaj, o pasivnoj legitimaciji tog tuženika te istaknutom prigovoru limita, uz tvrdnju da tužiteljica nije dokazala odgovornost tuženika za štetni događaj, a da niti tuženici, niti njihovi pravni prednici, odgovornost nisu priznali, s time da odgovornost tuženika i njihovih pravnih prednika nije utvrđena niti presudama na koje se sud prvog stupnja poziva u pobijanoj odluci. Pored navedenog, žalbenim navodima upire i na to da su 1., 2. i 3. tuženici, kao pravni sljednici HŽ Hrvatske željeznice d.o.o., sukladno Zakonu o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb („Narodne novine“, broj 153/05, dalje Zakon o podjeli), sljednici tog trgovačkog društva samo u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (singularno sljedništvo), uz tvrdnju da 2. tuženik ni na koji način nije preuzeo obvezu koja je predmetom ovoga spora, a da bi za isto eventualno bio odgovoran ŽTP – Željezničko transportno poduzeće Zagreb koje je nastavilo poslovati usporedno s pravnim prednikom tuženika (HŽ Hrvatske željeznice d.o.o.), koje je prestalo postojati tek odlukom vlade Republike Hrvatske od 19. prosinca 1997. Također navodi da se štetni događaj dogodio 1980. pa da niti HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. nisu pasivno legitimirane (jer su osnovane tek 1990., sukladno Zakonu o hrvatskim željeznicama, „Narodne novine“, broj 42/90, dalje: ZHŽ), ustrajući i kod prigovora iskorištenog limita sukladno Zakonu o ugovorima o prijevozu u željezničkom prijevozu, smatrajući da su tuženici dokazali da do predmetnog štetnog događaja nije došlo krivnjom ili grubom nepažnjom željezničkog prijevoznika.

16. HŽ Cargo d.o.o., 3. tuženik, žalbenim navodima osporava zaključak suda prvog stupnja o pasivnoj legitimaciji tog tuženika, uz tvrdnju da isti ne obavlja prijevoz putnika, već prijevoz tereta, bez obzira na njegovog prednika, prigovarajući i previsoko utvrđenoj cijeni sata tuđe pomoći i njege, uz tvrdnju da se okolnosti na strani tužiteljice nisu promijenile da bi joj sada bilo potrebno isplaćivati dvostruko veći iznos (umjesto ranijeg 2.520,00 kuna mjesečno), upirući i na neobrazloženi tijek zateznih kamata na pojedine mjesečne iznose, osporavajući i zaključak suda prvog stupnja da tuženici nisu dostavili, niti predložili adekvatne dokaze na okolnost istaknutog prigovora limita, uz tvrdnju da su tuženici na tu okolnost predložili vještačenje iz kojeg bi se utvrdilo da štetu nisu počinili namjerno ili iz krajnje nepažnje.

17. Slovenske željeznice d.o.o., 4. tuženica, žalbenim navodima upire na to da u ovom postupku nije tužiteljici priznala pravo na tuđu pomoć i njegu, radi čega se priznanje toga prava od strane preostalih tuženika ne može odnositi na nju, uz tvrdnju da je tijekom cijelog postupka osporavala potraživanje tužiteljice jer da tužiteljici zbog proteka vremena više ne pripada pravo tražiti navedenu naknadu (pa tako niti u povišenom iznosu), imajući u vidu da je liječnička komisija u postupku odlučivanja o pravu tužiteljice na naknadu za tuđu pomoć u Republici Sloveniji, ocijenila da zdravstveno stanje tužiteljice nije takvo da bi joj bila potrebna tuđa pomoć radi invalidnosti, na koju okolnost je ta tuženica predlagala dokaze (da se dr Rašić očituje na nalaz i mišljenje liječničke komisije i da se saslušaju kao svjedoci sin i kći tužiteljice te tužiteljica dopunski i to na okolnost samostalnih odlazaka tužiteljice u nabavku hrane), koje dokaze sud prvog stupnja bez opravdanog razloga nije izveo. Pored navedenog, 4. tuženica osporava i pravilnost zaključka suda prvog stupnja o tome da je tužiteljici potrebna stalna tuđa pomoć u trajanju od 7 sati dnevno, kao i zaključak o visini cijene sata za tuđu pomoć u Republici Sloveniji, upirući na veliku razliku između plaća raznih profila NKV radnika, tako da prosjek tih plaća ne može biti relevantan, ustrajući na prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka te prigovoru zastare.

18. Prije svega, na žalbene navode 2. i 3. tuženika, za odgovoriti je da je pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem utvrđuje da su navedeni tuženici (zajedno s 1. tuženicom), kao pravni sljednici HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. (koje pravno sljedništvo po žalbama navedenih tuženika nije sporno), pravni sljednici prijevoznika – ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Saobraćaj, Zagreb, kojem prijevozniku je presudom Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2836/82 od 8. srpnja 1988. (solidarno s pravnim prednikom 4. tuženice – ŽTP ŽG OOUR Saobraćaj, Zidani most), kao odgovornom za štetu nastalu tužiteljici u spornom štetnom događaju od 7. prosinca 1980., naloženo, između ostalog, tužiteljici isplaćivati rentu za tuđu pomoć i njegu, slijedom čega pravilno odbija istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije navedenih tuženika.

19. Naime, stupanjem na snagu Zakona o hrvatskim željeznicama od 5. listopada 1990. („Narodne novine“, broj 42/90), čl. 41. je propisano da od 1. siječnja 1991. prestaju važiti Zakon o samoupravnoj interesnoj zajednici za željeznički promet ("Narodne novine", br. 30/76 i 33/84) i Zakon o osnivanju samoupravne interesne zajednice željezničkog prometa u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", br. 53/83), čime je navedenim Zakonom o hrvatskim željeznicama ukinuta Samoupravna interesna zajednica željezničkog prometa u Republici Hrvatskoj, koja je prestala s radom 31. prosinca 1990., a umjesto nje je istim Zakonom osnovano javno poduzeće HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće u Zagrebu, koje je temeljem Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti prometa i veza koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni od 28. lipnja 1991. („Narodne novine“, broj 53/91), pravni slijednik javnog poduzeća ŽTP, kako to proizlazi iz čl. 5. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz područja prometa i veza, koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni od 28. lipnja 1991., prema kojem ovlaštenja i poslovi željezničkih transportnih poduzeća postaju ovlaštenja i poslovi HŽP - Hrvatskog željezničkog poduzeća.

20. Nakon toga, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskim željeznicama od 31. ožujka 1992. („Narodne novine“, broj 19/92), HŽP - Hrvatsko željezničko poduzeće mijenja naziv u Javno poduzeće HŽ - Hrvatske željeznice te se Zakonom o hrvatskim željeznicama od 1. srpnja 1994. („Narodne novine“, broj 53/94), Javno poduzeće HŽ Hrvatske željeznice preoblikuje u društvo s vlastitom pravnom osobnošću, a na društvo su se primjenjivali propisi koji su vrijedili za društva s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), nakon čega su HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. Zagreb, prestale postojati 29. prosinca 2006. te su izbrisane iz Registra Trgovačkog suda u Zagrebu.

21. Odredbom čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli izričito je navedeno da su trgovačka društva iz članka 1. tog Zakona (upravljanje, održavanje i izgradnja željezničke infrastrukture; prijevoz putnika; prijevoz tereta; vuča vlakova), pravni slijednici trgovačkog društva HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze (osim obveze iz čl. 42. st. 3. Zakona o željeznici - obveze po kreditima koje preuzima Republika Hrvatska). Iz navedenog slijedi da su novoosnovana trgovačka društva sveopći pravni slijednici trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. te da za obveze odgovaraju sukladno čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli, pri čemu je isto navedeno i u točki 2.2. Plana podjela trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. te je i u sudskom registru za trgovačko društvo HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. upisano da su nova društva pravni slijednici društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o.

22. Sukladno navedenom, suprotno navodima žalbe, navedeni tuženici su kao pravni slijednici HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. (zajedno s 1. tuženicom), njegovi pravni sljednici i u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze, što proizlazi i iz čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli, a za koje obveze svog pravnog prednika navedeni tuženici (zajedno s 1. tuženicom), odgovaraju prema čl. 550.a. st. 6. Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/2008, 137/2009, 111/2012, 125/2011, 68/2013, 110/2015, 40/2019, 34/2022, 114/2022, 18/2023, 130/2023, 136/2024), koji članak je istovjetno propisivao navedenu odgovornost na isti način i u vrijeme podjele HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o., na način da su nova društva odnosno društvo ili društva preuzimatelji, sveopći pravni sljednici društva koje se dijeli te za obveze društva koje se dijeli odgovaraju suglasno odredbama navedene glave istoga Zakona (glava VII.a, PODJELA DRUŠTAVA KAPITALA), s time da sukladno čl. 550.n istog Zakona, upisom podjele u sudski registar nastupaju pravne posljedice preuzimanja, između kojih posljedica je i to : (1.) da dijelovi imovine društva koje se dijeli, obveze i pravni odnosi, suglasno planu podjele sveopćim sljedništvom prelaze na nova društva, pri čemu (4) Vjerovnik društva koje se dijeli, sve dok nije obaviješten o tome na koje od novih društava odnosno društava koja sudjeluju u podjeli je prešla njegova tražbina, može zahtijevati njeno podmirenje od bilo kojeg od njih.

23. Dakle, navedeni žalitelji su jedni od pravnih slijednika trgovačkog društva HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. u odnosu na preuzetu imovinu, prava i obveze te odgovaraju za obveze tog društva prema trećim osobama neovisno o tome koju su imovinu stekle podjelom imovine istog društva između pravnih slijednika tog društva. Utoliko je neutemeljen žalbeni prigovor da je radi utvrđivanja pravnog sljedništva trebalo utvrditi tko je preuzeo obvezu Planom podjele.

24. Stoga, okolnost što u Podjeli imovine, prava i obveza HŽ - Hrvatske željeznice d.o.o. na nova društva, nisu navedene i obveze koje proizlaze iz sudskih sporova, ne može imati za posljedicu da tuženici nisu odgovorni za naknadu štete tužiteljici (utvrđenu sudskom odlukom), samo zbog izvršene podjele društva, pri kojoj su ispuštene obveze po sudskim odlukama.

25. Pored navedenog, pogrešno 2. tuženik smatra da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske, Željezničko transportno poduzeće Zagreb prestalo postojati. Naime, Odlukom Vlade Republike Hrvatske o prestanku primjene odredaba stavka 1. članka 32. Zakona o hrvatskim željeznicama od 18. prosinca 1997. („Narodne novine“ broj 162/98), utvrđeno je da su stečeni uvjeti za prestanak primjene odredaba stavka 1. članka 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama („Narodne novine“ broj 53/94), slijedom čega će se s danom 31. prosinca 1998. godine, prestati postupati prema propisima stavka 1. članka 32. Zakona o Hrvatskim željeznicama.

26. Dakle, kako su Hrvatske željeznice d.o.o., pravni sljednici Željezničkog transportnog poduzeća (ŽTP) Zagreb, time Hrvatske željeznice d.o.o. preuzima odgovornost za obveze ŽTP-a, unatoč promjenama u organizacijskoj strukturi i imenu, slijedom čega Hrvatske željeznice d.o.o. snosi pravnu odgovornost za obveze ŽTP-a, a time i njegovi pravni sljednici, ovdje 1., 2, i 3. tuženici (koje pravno sljedništvo 2. i 3. tuženici ne spore), tako da je utužena obveza za tuženike nastala izvanugovorno (samom činjenicom da su pravni sljednici prijevoznika kod kojega se štetni događaj zbio 1980.), pa se 2. tuženik neosnovano poziva i na to da su tuženici, kao pravni sljednici, osnovani 2006. te da ne mogu nikako biti odgovorni za štetni događaj iz 1980., kao niti njihov pravni prednik. Pri tome se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete koja se sastoji od troškova s osnova tuđe pomoći i njege, odnosno naknadi štete koja za tužiteljicu sukcesivno nastaje, svaki mjesec, slijedom čega dolazi do primjene propisa koji je na snazi u trenutku dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, a kako je predmet tužbe potraživanje nastalo od 1. svibnja 1995. pa nadalje, irelevantno je što se nesreća dogodila 1980. i što su tuženici osnovani tek 2006. godine.

27. Slijedom svega naprijed obrazloženog, ukazuju se neosnovanima i žalbeni prigovori kojima 3. tuženik upire na to da ne obavlja prijevoz putnika, već prijevoz tereta, pa da ne može odgovarati za predmetni štetni događaj.

28. Stoga, neutemeljeno 2. i 3. tuženici žalbenim prigovorima otklanjaju svoju pasivnu legitimaciju, o čemu je sud prvog stupnja dao potrebna obrazloženja koja prihvaća i ovaj sud.

29. Međutim, 2. tuženik u žalbi osnovano ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, uz tvrdnju da se pobijana presuda ne može ispitati jer nedostaju odlučne činjenice o odgovornosti tuženika za predmetni štetni događaj (s obzirom da svojstvo pravomoćnosti može steći samo izreka presude, ali ne i navodi suda koji su sadržani u obrazloženju presude).

30. To stoga što je utvrđivanje odgovornosti kao osnove za dosuđivanje naknade štete, prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti zahtjeva za njezinu naknadu, jer se pravomoćnost odluke ne odnosi na osnovu odgovornosti, čemu 2. tuženik žalbenim navodima osnovano prigovara, pa je stoga u svakom drugom postupku radi naknade štete, pa makar i iz istog štetnog događaja, potrebno ponovno raspraviti i navesti razloge o odlučnim činjenicama u svezi odgovornosti za nastanak štetnog događaja, a što je u ovom konkretnom slučaju izostalo.

31. U konkretnom slučaju tužiteljica je podnijela tužbu 13. travnja 1994. radi povećanja iznosa dosuđene rente za tuđu pomoć i njegu iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3047/1992 od 1. ožujka 1994., počevši od 1. svibnja 1995. pa nadalje.

32. Prema odredbi čl. 196. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i podnošenja tužbe („Službeni list“ SFRJ, broj 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 te „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91), s time da istovjetno propisuje i odredba čl. 1096. sada važećeg ZOO/05, sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

33. Dakle, u postupku pokrenutom zbog izmjene dosuđene rente, sud cijeni okolnosti na kojima je temeljena prijašnja presuda u odluci o dosudi rente te utvrđuje jesu li se i u čemu te ranije okolnosti koje je sud imao u vidu pri donošenju odluke o renti, znatnije promijenile. Na temelju toga donosi odluku ima li uvjeta za izmjenu ranije odluke o visini dosuđene rente, tako da ranije odluke mogu služiti samo identifikaciji pravnog odnosa o kojem je odlučeno u izreci.

34. S obzirom da u pobijanoj presudi zbog pogrešnog pravnog pristupa (da je pravo tužiteljice na isplatu rente za tuđu pomoć i njegu na teret pravnih prednika tuženika utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, radi čega da se u ovoj parnici ne može ponovno odlučivati o odgovornosti tuženika za isplatu rente tužiteljici, već samo o razlozima njezinog povišenja), nedostaju jasni razlozi o tim odlučnim činjenicama, navedenu povredu je valjalo otkloniti u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja koja za ovaj sud drugog stupnja proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

35. Pri tome, po stavu ovoga suda drugog stupnja, prema stanju spisa, utvrđujući bitne činjenice na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što prvostupanjski sud pri donošenju svoje odluke iste nije uzeo u obzir, o postavljenom tužbenom zahtjevu je valjalo jednako odlučiti (prihvaćanjem postavljenog tužbenog zahtjeva).

36. Naime, na predmetni pravni odnos stranaka i pitanje utvrđivanja odgovornosti za sporni štetni događaj, imaju se primijeniti odredbe Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu iz 1974. koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja („Službeni list SFRJ“, br. 2/74 i 17/90 te „Narodne novine“, br. 53/91 i 71/91, dalje ZUPŽP/74), s time da u onome bitnom istovjetno propisuje i sada važeći Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu („Narodne novine“, br. 87/96 i 114/22), a koji ZUPŽP/74 je u čl. 16. propisivao odgovornost prijevoznika za štetu koja nastane, između ostalog, zbog tjelesne ozljede ili duševne povrede putnika prouzročene nesrećom ili nezgodom u toku prijevoza željeznicom, odnosno dok se putnik nalazio u kolima ili dok je ulazio u kola ili izlazio iz kola te za štetu nastalu zbog zakašnjenja ili prekida putovanja, dok je odredbom čl. 17. tog Zakona (ZUPŽP/74), bilo propisano i oslobođenje prijevoznika od odgovornosti u slučaju ako je nesreća uzrokovana krivnjom putnika ili uzrokom koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili otkloniti, a čl. 19., da prijevoznik za štetu odgovara po općim propisima o odgovornosti za štetu.

37. Nije upitno da je vlak u pokretu opasna stvar, a da su prednici tuženika (ŽTP RO Željeznički prijevoz OOUR Zagreb i ŽG ŽTP OOUR za promet (tj. saobraćaj) Zidani most), tada kao prijevoznici, bili imatelji vlaka kojim je 7. prosinca 1980. putovala tužiteljica.

38. Prema odredbi čl. 177. st. 2. ZOO/91 (a isto propisuje i odredba čl. 1067. st. 2. ZOO/05), imalac opasne stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjama oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

39. To znači da je riječ o oborivoj predmnjevi odgovornosti upravo tuženika (tj. njihovih pravnih prednika), pa je na tuženicima bio teret dokaza potrebnih za obaranje navedene predmnjeve, tj. za oslobađanje od odgovornosti, sukladno odredbi čl. 177. st. 2. ZOO/91, imajući u vidu da tuženici, odnosno njihovi pravni prednici, odgovaraju kao prijevoznici bez obzira na krivnju (po načelu objektivne odgovornosti).

40. Tijekom prvostupanjskog postupka, uvidom u presudu Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-2836/82 od 8. srpnja 1988. (konkretno u obrazloženje navedene presude), utvrđeno je da je tužiteljica pala pod vlak u trenutku kada je zakoračila na stepenicu vlaka koja je bila zaleđena, a vlak je naglo krenuo, pri čemu u blizini nije bilo konduktera koji bi pištaljkom upozorio putnike da će vlak krenuti i koji bi zatvorio vrata na vagonu.

41. Tijekom ovog postupka nije utvrđeno postojanje drugih činjenica i okolnosti odvijanja predmetnog štetnog događaja. Naime, 1, 2. i 3. tuženici su tijekom prvostupanjskog postupka tvrdili da je nesreća uzrokovana krivnjom tužiteljice (jer da je ista uskakala u vlak u pokretu), pri čemu, međutim, u provedenom postupku navedeno nisu dokazali. Utvrđeno je, naime, da je tužiteljica pala u trenutku kada je zakoračila na stepenicu vlaka koja je bila zaleđena, a ne da je uskakala u vlak. Bez obzira na navedeno (jer tuženici odgovaraju objektivno), treba ipak reći da su osobe koje su zaposlenici prijevoznika (prvenstveno kondukteri, odnosno osobe koje daju znak za polazak vlaka), da su postupale s dužnom pažnjom, prije nego što su dale znak za polazak vlaka, morale uočiti da se tužiteljica nalazi izvan vagona u koji je ulazila i u takvim okolnostima spriječiti polazak vlaka.

42. Kako tuženici nisu predložili nikakve dokaze na okolnost da je šteta nastala isključivo radnjama tužiteljice (a koje radnje bi oslobodile tuženike kao pravne slijednike imatelja opasne stvari od odgovornosti za štetu u smislu spomenutih zakonskih odredbi), a iz činjenica koje proizlaze iz presude Općinskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-2836/82 od 8. srpnja 1988., tako nešto ne proizlazi (koje činjenice tuženici tijekom postupka nisu osporavali, pri čemu presuda kao javna isprava, u smislu čl. 230. ZPP-a, dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje, dok sami tuženici nisu dokazivali da su u presudi neistinito utvrđene činjenice), a postojanje drugih činjenica (koje su isključivale njihovu odgovornost s tvrdnjom da je tužiteljica zbog uskakanja u vlak koji se kretao pala), tuženici nisu dokazali, prema ocjeni ovog suda, tuženici, kao pravni sljednici prijevoznika, ne mogu se osloboditi odgovornosti za nastanak štetnog događaja i štetu koja je nastala tužiteljici u spornom štetnom događaju. Stoga, iz naprijed navedenih činjenica, ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 17. ZUPŽP/74 i čl. 177. st. 2. ZOO-a.

43. Slijedom svega obrazloženog, ovaj sud smatra da su za nastanak štetnog događaja isključivo odgovorni tuženici, odnosno njihovi pravni prednici, koji nisu očistili od leda stepenice vlaka i čiji kondukteri nisu upozorili putnike da će vlak krenuti, niti su zatvorili vrata na vagonu prije njegovog kretanja, slijedom čega je došlo do pada tužiteljice iz vlaka prilikom ulaska u vagon vlaka, kojom prilikom je ista teško ozlijeđena, u kojim okolnostima takvo postupanje prijevoznika, po stavu ovoga suda, predstavlja grubu nepažnju.

44. Stoga, pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da postoji osnova tužbenog zahtjeva, tj. da su tuženici u osnovi odgovorni za nastalu štetu, iz naprijed obrazloženih razloga, prihvaća i ovaj sud.

45. Pored navedenog, tužiteljica i pravni prednik 1., 2. i 3. tuženika (Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb), u predmetu posl. br. Pn-6801/02 (koji je vođen po zahtjevu tužiteljice za povišenja rente za tuđu pomoć i njegu vezano za predmetni štetni događaj), sklopili su 6. srpnja 2005. sudsku nagodbu (list 452 - 453 spisa), prema kojoj je utvrđeno da postoji obveza tuženika Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb, da tužiteljici plaća rentu na ime tuđe pomoći i njege počevši od 1. ožujka 1993. u iznosu od 1.380,00 kuna mjesečno (točka I. sudske nagodbe), da je isti prednik navedenih tuženika platio tužiteljici dosuđeni iznos po pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994. u cijelosti te da joj od 1. ožujka 1993. neprekidno plaća rentu u iznosu od 1.380,00 kuna mjesečno (točka II. sudske nagodbe) i da stranke nemaju nikakvih međusobnih potraživanja s naslova isplaćene rente na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 1. svibnja 1995. (točka III. sudske nagodbe).

46. Pri tome treba napomenuti i to da je prednik 1., 2. i 3. tuženika (Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb), i u ovom predmetu, u odgovoru na tužbu (list 4. spisa), učinio nespornim da je tužiteljici potrebna pomoć 6-7 sati dnevno, što je potvrdio i na ročištu od 22. studenog 2001. (list 85-86 spisa), zajedno s prednikom 4. tuženice, čime su neizravno priznali i odgovornost za nastalu štetu tužiteljici, koje priznanje su u poodmaklom stupnju postupka porekli, što je, imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, također valjalo uzeti u obzir u skladu s odredbom čl. 221. st. 2. ZPP-a.

47. U kontekstu svega naprijed obrazloženog vezano za pitanje odgovornosti za nastanak štetnog događaja, pravilno sud prvog stupnja otklanja i istaknuti prigovor iscrpljene svote osiguranja (tzv. limita) do kojeg odgovara prijevoznik u skladu s odredbom čl. 21. ZUPŽP/74, pravilno cijeneći da tuženici u ovom predmetu nisu dostavili ili predložili adekvatne dokaze na okolnost da prednici tuženika štetu tužiteljici nisu uzrokovali namjerno ili krajnjom nepažnjom, tako da nema mjesta primjeni naprijed navedene odredbe koja je u vrijeme štetnog događaja. propisivala da za štetu što nastane zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika prijevoznik odgovara do svote od 200.000 dinara po putniku (st. 1.), s time da se prijevoznik može pozivati na odredbu iz stavka 1. toga člana samo ako dokaže da štetu nije uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (st. 2.), iz koje odredbe jasno proizlazi, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, da teret dokazivanja činjenice da šteta nije počinjena namjerno ili krajnjom nepažnjom prijevoznika, leži upravo na tuženicima.

48. Na žalbene navode 3. tuženika kojima osporava zaključak suda prvog stupnja da tuženici nisu dostavili, niti predložili adekvatne dokaze na okolnost istaknutog prigovora limita, uz tvrdnju da su tuženici na tu okolnost predložili vještačenje iz kojeg bi se utvrdilo da štetu nisu počinili namjerno ili iz krajnje nepažnje, valja odgovoriti da stoji da su 1., 2. i 3. tuženici predložili izvođenje prometnog vještačenja na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja, međutim, isti tuženici su na tom istom ročištu (12. lipnja 2017., list 418-420 spisa), zatražili rok „kako bi dostavili dokumentaciju ili predložili druge dokaze na temelju kojih bi se moglo provesti vještačenje“, iz čega proizlazi da su i sami tuženici držali da je za potrebe izvođenja predloženog vještačenja, prethodno bilo potrebno pribaviti određenu dokumentaciju ili izvesti druge dokaze, pa kako ovi tuženici do zaključenja glavne rasprave nisu dostavili dokumentaciju ili druge dokaze na temelju kojih bi se prometno vještačenje moglo provesti, a takva dokumentacija spisu ne prileži (npr. zapisnik o očevidu, fotoelaborat i sl.), što 3. tuženik žalbenim navodima ne spori, pravilno sud prvog stupnja u takvim okolnostima nije usvojio navedeni dokazni prijedlog, pri čemu su i sami tuženici na ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena (2. ožujka 2022., list 720-721 spisa), izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

49. Stoga, suprotno žalbenim navodima 2. i 3. tuženika, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor tuženika da je iscrpljena svota osiguranja do koje odgovaraju tuženici (tj. da nije osnovan prigovor tzv. limita), pa se time ukazuju neosnovanima i žalbeni navodi 2. tuženika kojima upire na to da su tuženici dokazali da do predmetnog štetnog događaja nije došlo krivnjom ili grubom nepažnjom prijevoznika, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa (postupanje prijevoznika u utvrđenim okolnostima odvijanja štetnog događaja predstavlja grubu nepažnju), pri čemu pozivanje 2. tuženika na činjenicu da nakon štetnog događaja niti protiv jednog zaposlenika prijevoznika nije pokrenut disciplinski ili neki drugi postupak u vezi predmetnog štetnog događaja, samo po sebi ne može upućivati na suprotan zaključak koji bi isključio odgovornost tuženika, s time da tuženici navedenu tvrdnju nisu niti dokazivali (kako to proizlazi iz sadržaja spisa).

50. Dakle, tuženici su kao pravni sljednici prijevoznika koji su sudjelovali u prijevozu na dan štetnog događaja, solidarno odgovorni za cjelokupnu štetu koja je tužiteljici nastala u predmetnom štetnom događaju.

51. U odnosu na istaknuti žalbeni navod 1. i 4. tuženice kojima prigovaraju zaključku suda prvog stupnja o istaknutom prigovoru zastare, valja odgovoriti da pravilno sud prvog stupnja, i po stavu ovoga suda, otklanja istaknuti prigovor zastare.

52. Naime, kako se u konkretnom slučaju traži povišenje već ranije dosuđene mjesečne rente (čime je ranijom odlukom već uređen odnos između stranaka), dakle povećanje rente koje se dosuđuje za ubuduće, tj. od podnošenja tužbe pa nadalje (kako je i zatraženo predmetnom tužbom), neosnovano se navedeni tuženici i u ovom žalbenom stupnju postupka, kao i u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, pozivaju na zastaru potraživanja za povećanjem rente koje je predmetom ovoga spora (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-x 388/2016-2 od 21. travnja 2021.).

53. Dakle, kako tužiteljica zahtijeva povećanje već ranije dosuđene mjesečne rente, nema zastare, jer se povećanje rente dosuđuje za ubuduće, tj. od podnošenja tužbe pa nadalje, pri čemu ne stoji niti prigovor zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva podneskom od 9. veljače 2021. (list 613-619 spisa), kojim je tužiteljica uskladila potraživanje s rezultatima izvedenog medicinskog vještačenja (na okolnost stvarne potrebe za tuđom pomoći i njegom i njezinog obima) i financijskog vještačenja (na okolnost cijene sata tuđe pomoći i njege), kao i s obzirom na protek vremena od utuženja pa do sastavljanja navedenog podneska, kojim podneskom tužiteljica u konačnome za iznose koji su dospjeli od utuženja 1. svibnja 1995. do sastavljanja navedenog podneska, zahtijeva isplatu u apsolutnom iznosu (umanjeno za iznos od nesporno plaćenih mjesečnih iznosa po ranijoj pravomoćnoj odluci u visini od 2.520,00 kuna mjesečno), pri čemu niti jedan mjesečni iznos ne prelazi iznos od prvotno utuženih 3.300,00 kuna mjesečno, tako da se navedeni tuženici ne mogu osnovano pozivati niti na zastaru u odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev, a time niti na zastaru potraživanja zateznih kamata na svaki pojedini mjesečni iznos zatražene naknade, koje zatezne kamate (na svaki pojedini mjesečni iznos počevši od dospijeća svakog mjesečnog iznosa dospijevajućeg do svakog 10. u mjesecu, do isplate), je tužiteljica potraživala već u samoj tužbi. Za povećani zahtjev kojim tužiteljica podneskom od 9. veljače 2021. traži povećanje rente za ubuduće (od 1. ožujka 2019. pa nadalje, u skladu s nalazom financijskog vještaka, u mjesečnom iznosu od 5.397,09 kuna), kako je već rečeno, nema zastare, imajući u vidu da je tužiteljica mjesečni iznos rente za ubuduće povećala na iznos od 8.000,00 kuna (koji je, dakle, veći od konačno zatraženih 5.397,09 kuna), još podneskom od 16. siječnja 2004. (list 112-115 spisa), potom ga smanjujući na iznos od 6.123,60 kuna mjesečno podneskom od 29. studenog 2013. (list 322-323 spisa), koji je također veći od konačno zatraženih 5.397,09 kuna, tako da u skladu s odredbom čl. 376. ZOO/91 (odnosno čl. 230. sada važećeg ZOO/05), nema zastare niti za potraživanje koje se odnosi na razdoblje od 1. ožujka 2019. pa do podnošenja podneska tužiteljice s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 9. veljače 2021.

54. Kako potraživanje tužiteljice nije zastarjelo niti u jednom dijelu, pravilno sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučuje o osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 196. ZOO/91 (odnosno čl. 1096. ZOO/05), pravilno cijeneći da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za povećanje rente iz tog propisa (jer je utvrdio da su se promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke, utoliko što je došlo povećanja opsega potrebe za tuđom pomoći i njegom sa 6-7 sati dnevno, na 7 sati dnevno, i što je došlo do porasta cijene jednog sata tuđe pomoći i njege).

55. Naime, u konkretnom slučaju, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3047/92 od 1. ožujka 1994. (u odnosu na koju presudu je podnesenom tužbom u ovom predmetu traženo povećanje rente) , prednicima tuženika je, između ostalog, naloženo plaćati tužiteljici rentu za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. rujna 1993.. pa nadalje, u iznosu od tadašnjih 1.368.000 HRD mjesečno, odnosno 1.368,00 kuna, s time da se pri donošenju navedene odluke sud rukovodio nalazom i mišljenjem Klinike za traumatoligiju Zagreb, temeljem kojeg je utvrđeno da je tužiteljici tuđa pomoć i njega druge osobe potrebna svakodnevo, najmanje 6-7 sati dnevno i to pomoć pri svakodnevnoj njezi, poslovima u kući i van kuće za nabavku hrane, dok je visina štete utvrđena temeljem cjenika Centra za pomoć i njegu koji je bio mjerodavan za Republiku Hrvatsku. Po reviziji prednika 1., 2. i 3. tuženika, navedena pravomoćna presuda je ukinuta, spis je ustupljen na rješavanje nadležnom Općinskom sudu u Zagrebu, nakon čega dolazi do sklapanja naprijed opisane sudske nagodbe od 6. srpnja 2005. (u predmetu novog poslovnog broja Pn-6801/02 koji se nalazi u priklopu ovoga spisa), prema kojoj sudskoj nagodbi je utvrđeno da postoji obveza tuženika Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb, da tužiteljici plaća rentu na ime tuđe pomoći i njege počevši od 1. ožujka 1993. u iznosu od 1.380,00 kuna mjesečno (točka I. sudske nagodbe), da je isti prednik navedenih tuženika platio tužiteljici dosuđeni iznos po pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-3047/92 od 1. ožujka 1994. u cijelosti te da joj od 1. ožujka 1993. neprekidno plaća rentu u iznosu od 1.380,00 kuna mjesečno (točka II. sudske nagodbe) i da stranke nemaju nikakvih međusobnih potraživanja s naslova isplaćene rente na ime tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. ožujka 1993. do 1. svibnja 1995. (točka III. sudske nagodbe).

56. Nakon tako sklopljene sudske nagodbe, u ovom postupku je donesena presuda poslovni broj Pn-10152/97 od 15. prosinca 2005. (list 177-180 spisa), kojom je predniku 1., 2. i 3. tuženika, Hrvatske Željeznice d.o.o. Zagreb (koji se na presudu nije žalio), pravomoćno naloženo počevši od 1. prosinca 2005. pa nadalje, plaćati mjesečnu rentu tužiteljici u iznosu od 2.520,00 kuna (koja renta se uredno i podmiruje u tako određenom iznosu). Pri donošenju navedene odluke sud se rukovodio tada između stranaka nespornom činjenicom – da je tužiteljici potrebna tuđa pomoć i njega dnevno 6-7 sati, pri čemu je utvrdio da se cijena sata tuđe pomoći i njege povećala, radi čega je u smislu odredbe čl. 196. ZOO/91, primjenom čl. 223. ZPP-a, povećao iznos rente s ranije suđenog iznosa od 1.380,00 kuna mjesečno, na iznos od 2.520,00 kuna mjesečno (12,00 kuna po satu, što sud po slobodnoj ocjeni smatra neto zaradom osobe koja takvu pomoć pruža na tržištu u mjestu pružanja).

57. Treba naglasiti da je za donošenje odluke o izmjeni dosuđene rente, od odlučnog značaja u ovom postupku bilo raspraviti i utvrditi jesu li se i u čemu znatnije promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena prijašnja odluka o plaćanju rente.

58. Rukovodeći se rezultatima izvedenog medicinskog vještačenja u ovom postupku po stalnom sudskom vještaku dr. Žarku Rašiću, specijalisti kirurgu, koji je nalaz i mišljenje izradio nakon pregleda tužiteljice i pregleda njezine medicinske dokumentacije, iz kojeg nalaza i mišljenja u bitnome proizlazi da je tužiteljica stradala u štetnom događaju zbog kojeg joj je amputirana lijeva natkoljenica, s time da je u štetnom događaju došlo i do natučenja i potresa mozga, prijeloma lijeve podlaktice, prijeloma unutrašnjeg maleola desne goljenične kosti, prijeloma vanjskog maleola lisne kosti (prijelomi u području desnog gležanjskog zgloba) uz iščašenje u desnom gležanjskom zglobu, koji vještak je mišljenja da je tužiteljici u razdoblju od 1. svibnja 1995. pa nadalje, potrebna stalna (nestručna) tuđa pomoć od 7 sati dnevno (pri održavanju osobne higijene - kupanje, pranje kose, pomoć pri odlasku na WC, pomoć za sve kućanske poslove - kuhanje, pranje, peglanje, održavanje prostora te za nabavku svih potrepština za kućanstvo, a da tužiteljica nije sposobna za nikakav kućanski posao, niti je u mogućnosti se sama brinuti za svoje uobičajene životne potrebe), pravilno sud prvog stupnja na temelju takvog nalaza i mišljenja vještaka zaključuje da se radi o trajnoj potrebi za tuđom pomoći koja se povećala sa ranije utvrđenih 6-7 sati dnevno, na 7 sati dnevno.

59. Povodom prigovora tuženika, navedeni vještak se u usmenom obrazloženju svog pisanog nalaza i mišljenja, određeno očitovao na sve prigovore tuženika, u konačnome navodeći da je prilikom izrade nalaza i mišljenja uzeo u obzir ukupno stanje tužiteljice, način njezine pokretljivosti, kretanja kroz prostor te mogućnosti radne aktivnosti u kući, smatrajući da je na odgovarajući način procijenjena potreba za trajnom tuđom pomoći od 7 sati dnevno, pri čemu nakon saslušanja vještaka 1., 2. i 3. tuženici nisu isticali daljnje primjedbe na njegov nalaz i mišljenje, kod kojih primjedbi je ustrajala jedino 4. tuženica (predlažući da se vještaku predoči mišljenje u invalidskom postupku), koji dokazni prijedlog, suprotno žalbenim navodima 4. tuženice, sud prvog stupnja pravilno nije prihvatio, imajući u vidu da se vještak dr. Rašić na nalaz invalidske komisije očitovao prilikom usmenon obrazlaganja svog pisanog nalaza i mišljenja, navodeći da ga nije uzeo u obzir jer je sačinjen za druge potrebe, pravilno cijeneći da bi dodatno saslušanje vještaka na ovu okolnost bilo nepotrebno.

60. Imajući u vidu da nakon usmenog očitovanja na prigovore tuženika koje su iznosili na pisani nalaz i mišljenje vještaka, 1., 2. i 3. tuženici nisu imali posebnih pitanja za vještaka, niti su na njega iznosili daljnje prigovore, pri čemu 4. tuženica, iako uredno pozvana, nije pristupila na ročište na kojem se vještak usmeno očitovao na prigovore tuženika (pa tako i na prigovore 4. tuženice), stoga žalbeni prigovori kojima 4. tuženica u žalbi i nadalje iznosi tvrdnje suprotne zaključku vještaka, pri čemu 4. tuženica nije predlagala novo vještačenje (koje novo vještačenje, s obzirom na sadržaj i obrazloženje nalaza i mišljenja vještaka, prvostupanjski sud niti nije imao razloga obnoviti s drugim vještacima), po ocjeni ovoga suda, ne dovode u sumnju ocjenu prvostupanjskog suda kojom je, prije svega prihvatio u cijelosti takav nalaz i mišljenje vještaka, a potom, na temelju tako prihvaćenog nalaza i mišljenja (cijeneći da je isti sačinjen na temelju relevantne medicinske dokumentacije i pregleda tužiteljice i kao takav, da je stručan i objektivan, a da je vještak za svoje zaključke dao jasne i prihvatljive razloge), koji nalaz i mišljenje žalitelji nisu doveli u sumnju svojom drugačijom ocjenom tog izvedenog dokaza, ocijenio da je potreba za tuđom pomoći i njegom povećana na 7 sati dnevno, dakle, u obimu kako je to odlučeno i pobijanom presudom.

61. S obzirom na naprijed obrazloženo, po ocjeni ovoga suda, žalbeni navodi 4. tuženice kojima prigovara pravu tužiteljice na tuđu pomoć i njegu, uz tvrdnju da je od sporne nesreće prošao znatan broj godina kroz koje se tužiteljica oporavila do tog stupnja da joj takva pomoć više nije potrebna, a naročito ne u povećanom opsegu od 7 sati dnevno, suprotstavljajući zaključku suda prvog stupnja svoje viđenje predmeta spora, pozivajući se na nalaz invalidske komisije (temeljem koje je, između ostalog, Zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje Slovenije donio odluku da tužiteljica nema pravo na dodatak za pomoć i njegu, list 360-362 spisa) i na predložene dokaze na okolnost da je tužiteljica u potpunosti sposobna brinuti se sama za sebe (jer da je viđena kako je samostalno iz veće nabavke obavljene u tržnom centru u [adresa], sama nosila veću količinu kupljene robe), konkretno dopunsko saslušanje tužiteljice i saslušanje njezine punoljetne djece na tu okolnost (mogućnost tužiteljice da se samostalno snabdijeva), bez utjecaja su na pravilnost zaključka suda prvog stupnja da postoji i nadalje potreba tužiteljice za tuđom pomoći i njegom te da je ista povećana od 1. svibnja 1995. pa nadalje, u opsegu od ranije utvrđenih 6-7 sati dnevno, na 7 sati dnevno, pri čemu je sud prvog stupnja dao jasna obrazloženja vezano za nalaz invalidske komisije (o kojem se vještak određeno očitovao - navodeći da ga nije uzeo u obzir jer je sačinjen za druge potrebe, s time da je stav i ovoga suda da se u tom postupku primarno utvrđivalo ima li tužiteljica pravo na dodatak za pomoć i njegu u skladu s odredbama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, čime nalaz invalidske komisije koji je rađen za potrebe tog postupka, ne može biti relevantan za ocjenu prava tužiteljice na tuđu pomoć i njegu koja za nju proizlaze iz odredbama ZOO-a, pa time niti utjecati na ocjenu stručnosti nalaza i mišljenje vještaka rađenog za potrebe ovog postupka), te iz kojeg razloga nije usvojio dokazni prijedlog 4. tuženice za saslušanjem kćeri i sina tužiteljice, kao i dopunskim saslušanjem tužiteljice (koja je, između ostalog, saslušana na ročištu od 16. veljače 2018., a na koje ročište je bila uredno pozvana i 4 tuženica, koja na ročište nije pristupila), koja obrazloženja prihvaća i ovaj sud, s time da je ipak za istaknuti da sve navedeno, s obzirom na prihvaćeni nalaz i mišljenje liječnika vještaka koji je ključan za utvrđivanje prava tužiteljice na tuđu pomoć i njegu, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima 3. i 4. tuženika, niti ne bi bilo od odlučnog značaja.

62. Naime, prema odredbi čl. 250. ZPP-a, vještačenje se provodi kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zato se sud ne može stavljati u ulogu medicinskog vještaka i odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva i koje je odlučio utvrditi upravo određivanjem medicinskog vještačenja, sam utvrđivati, jer ne raspolaže potrebnim znanjem.

63. U konkretnom slučaju, dakle radi se o činjenicama za koje je potrebno stručno znanje vještaka medicinske struke, a budući da sud nema znanja medicinske struke da bi utvrdio potrebu za tuđom pomoći i njegom druge osobe u obavljanju poslova, koje tužiteljica nije u mogućnosti obavljati zbog svog zdravstvenog stanja.

64. Nadalje, u žalbenom stupnju postupka, po žalbi 1. i 4. tuženica, sporan je i način utvrđivanja cijene za 1 sat pružanja tuđe pomoći i njege (utvrđuje li se na bazi prosječne neto plaće NKV radnika ostvarene u mjestu prebivanja tužiteljice ili na bazi plaće čistačice, a koja u razmjeru s prosječnom plaćom NKV radnika iznosi 48,2% plaće NKV radnika) i početak tijeka zateznih kamata na tuđu pomoć i njegu koju pružaju ukućani besplatno, kad je ta cijena utvrđena prema cijeni sata neto zarade NKV radnika, a cijena sata je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem.

65. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je visinu naknade za 1 sat pružanja tuđe pomoći i njege utvrđivao (vještačenjem) prema prosječnoj neto zaradi NKV radnika, a ne na bazi neto zarade čistačice. Naime, u situaciji u kojoj (kako to proizlazi iz sadržaja spisa), ne postoje podaci o neto zaradi osobe koja bi u [adresa], gdje tužitelj živi, bila sposobna tužiteljici pružiti takvu uslugu, u takvoj situaciji je, i po stavu ovoga suda, visinu naknade valjalo utvrđivati prema prosječnoj neto zaradi NKV radnika, imajući u vidu da u slučaju ako nema podataka o zaradi osobe koja bi u [adresa] bila sposobna tužiteljici pružiti tuđu pomoć i njegu, da bi se tada visina naknade štete po tom osnovu, odnosno visina naknade za 1 sat pružanja tuđe pomoći i njege, dosuđivala prema slobodnoj ocjeni suda, odnosno primjenom čl. 223. ZPP-a, a to je u konkretnom slučaju prosječna neto zarada NKV radnika.

66. Na naprijed navedenu ocjenu su bez utjecaja žalbeni prigovori navedenih tuženica kojima upiru na previsoko odmjerenu naknadu, s tvrdnjom da mnoge djelatnosti u Republici Sloveniji imaju daleko niže neto plaće od prosječne neto plaće NKV radnika, pri čemu su neosnovani i žalbeni prigovori kojima prigovaraju nalazu i mišljenju financijskog vještaka, kao i žalbene tvrdnje 1. tuženice da je vještačenje izrađeno na bazi prosječne plaće NKV radnika, imajući u vidu da je vještak utvrđujući prosječnu plaću NKV radnika, pored navedeno utvrđivao i prosječnu neto plaću NKV radnika, a u skladu s kojom je tužiteljica u konačnome uskladila svoje potraživanje.

67. Naime, financijski vještak je nalaz i mišljenje izradio u potpunosti u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud, a u svezi prigovora 4. tuženice, sud je i usmeno saslušao navedenog vještaka (ročište od 30. rujna 2021., list 648-650 spisa), koji je u iskazu na raspravi dodatno argumentirao svoj pisani nalaz i mišljenje, očitujući se pri tome na sve prigovore 4. tuženice. Na taj način je vještak, i prema ocjeni ovoga suda, potpuno razložno otklonio sve primjedbe te tuženice, pri čemu ista tuženica niti nije pristupila, iako uredno pozvana, na ročište na kojem se vještak očitovao na njezine primjedbe, kako bi dodatno, postavljanjem pitanja vještaku, raspravila iznesene prigovore.

68. U svezi s navedenim, u žalbi 4. tuženica uglavnom ponavlja sve ono što je iznosila i u prigovoru na pisani nalaz i mišljenje, o čemu se vještak očitovao i koji prigovor je usmenim iskazom vještaka u cijelosti otklonjen, a koji iskaz je pak od strane suda prvog stupnja u cijelosti prihvaćen kao stručan i objektivan, pa se stoga ne prihvaćaju u tom dijelu žalbene tvrdnje 4. tuženice.

69. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 195. ZOO/91 (čl. 1095. ZOO/05) i čl. 277. ZOO/91 (čl. 29. ZOO/05), kada je tužiteljici na pojedine mjesečne iznose rente, utvrđene i dosuđene tužiteljici prema cijenama u vrijeme pružanja tuđe pomoći i njege, dosudio zatezne kamate tekuće od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

70. Naime, naknada materijalne štete s osnova troškova tuđe pomoći i njege utvrđuje se u nominalnom iznosu tih troškova u vrijeme njihova nastanka, odnosno u vrijeme pružanja usluge, s time da u situaciji o kakvoj je ovdje riječ - kada tužiteljca nije imala novčanih izdataka za tuđu pomoć i njegu (s obzirom na to da joj je pružana po članovima obitelji, a u spisu nema podataka da je za tu pomoć plaćala naknadu trećoj osobi), tužiteljici pripada pravo na naknadu u visini koju bi u vrijeme pružanja usluge platila da je osoba koja je pružala usluge tuđe pomoći tu naknadu zahtijevala.

71. Budući da visina te naknade nije utvrđena prema cijenama na dan donošenja prvostupanjske presude - kako to drži 1. tuženica, već u nominalnom iznosu prema vremenu nastanka troškova koji se njome naknađuju - mjesečno, pravilno je odlučeno da na istu zatezne kamate teku od kada je dospjela obveza tuženika da je plate u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZOO/91 (čl. 29. st. 1. ZOO/05). Pri tome su neosnovani žalbeni navodi 3. tuženika kojima prigovara da nije razvidno odnose li se zatezne kamate koje je sud dosudio na svaki pojedini mjesečni iznos od 10. u mjesecu, za prethodni ili za tekući mjesec, imajući u vidu da je tužiteljica konačni tužbeni zahtjev postavila u svemu u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa i u tom dijelu gdje je vještak iskazivao pojedine mjesečne iznose naknade , iz čega je jasno vidljivo da se prvo mjesečno potraživanje tužiteljice odnosi na 12. mjesec 1995. u utvrđenom iznosu od 111,42 kuna, tako da je potuno jasno i neupitno da se zatezne kamate koje je sud dosudio na svaki pojedini mjesečni iznos (od 10. u mjesecu pa nadalje), odnose na tekući, a ne na prethodni mjesec.

72. Isto tako, prigovori 2. tuženika kojim upire na bitnu povredu odredaba postupka, uz tvrdnju da se pobijana presuda ne može ispitati, niti izvršiti, s tvrdnjom da iznos glavnice od 432.789,38 kuna, koliko je navedeno u točki I. izreke, ne odgovara ukupnom zbroju pojedinačno naznačenih mjesečnih iznosa koji je manji i iznosi 432.736,45 kuna, što da čini razliku od 52,93 kuna, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude, pri čemu ista zbog navedene razlike nije nerazumljiva i može se ispitati, tako da u tom dijelu nije počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Naime, kako je to već i obrazloženo, tužiteljica je konačni tužbeni zahtjev postavila u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka kojem 2. tuženik nije prigovarao u matematičkom izračunu, niti je ukazivao na postojanje navedene razlike u zbroju pojedinačnih mjesečnia iznose naknade, čemu ne prigovara niti sada u žalbi, pa to što je potraživanje tužiteljice za isplatu zateznih kamata manje za iznos razlike na koju taj tuženik ukazuje žalbenim navodima (od 52,93 kuna), ne utječe na obvezu tuženika da tužiteljici isplate glavnicu u iznosu od 432.789,38 kuna, te pored navedenog i zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos za koji je bitno da je u okviru iznosa glavnice, a to što je taj iznos manji, nije odlučno (jer je na štetu tužiteljice koja se na to niti ne žali).

73. U odnosu, pak, na žalbene navode 4. tuženice kojima upire na to da pobijanom presudom nije odlučeno o dijelu potraživanja koje se odnosi na iznose koji su preostali tuženici (kao solidarni dužnici), nesporno platili po ranijoj presudi (s obzirom na to da je u ovom postupku u odnosu na navedenu 4. tuženicu, po njezinoj žalbi, ukinuta ranija presuda u dosuđujućem dijelu, pa da je u tom dijelu tužbeni zahtjev prema njoj za taj dio trebalo odbiti), valja odgovoriti da je tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjev potraživala samo razliku u odnosu na nesporno isplaćene iznose, dakle, u sniženom iznosu, kojem sniženju tužbenog zahtjeva se 4. tuženica nije protivila, radi čega je sud pravilno i u odnosu na navedenu tuženicu, odlučio upravo o tako sniženom tužbenom zahtjevu koji je tužiteljica konačno postavila.

74. Kako je sud prvog stupnja na temelju rezultata provedenog postupka, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utvrdio obim tuđe pomoći i njege koju tužiteljica potražuje u ovom postupku te u smislu odredbe čl. 196. ZOO/91 (odnosno čl. 1096. ZOO/05), pravilno utvrdio da su se promijenile okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke, jer je došlo povećanja opsega potrebe za tuđom pomoći i njegom sa 6-7 sati dnevno, na 7 sati dnevno, i jer je došlo do porasta cijene jednog sata tuđe pomoći i njege), slijedom čega je pravilno tužiteljici priznao naknadu u zatraženom iznosu 432.789,38 kuna (za razdoblje od 1. svibnja 1995., odnosno od 1. prosinca 1995. pa zaključno s veljačom 2019.), a od 1. ožujka 2019. pa nadalje, rentu za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 5.397,09 kuna mjesečno.

75. Dakle, neovisno o tome što je osnovano upiranje pojedinih tuženika u žalbi na to da je činjenično stanje u odnosu na odgovornost ostalo nepotpuno utvrđeno, temeljem ovlaštenja koja za ovaj sud drugog stupnja proizlaze iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, utvrđujući bitne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke, na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, o postavljenom tužbenom zahtjevu valjalo je jednako odlučiti kao što je to učinio i sud prvog stupnja (usvajanjem postavljenog tužbenog zahtjeva), slijedom čega je žalbe svih tuženika valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke.

76. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s prije važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, dalje: Tarifa), utvrdio odvjetničku nagradu za zastupanje tužiteljice po punomoćniku odvjetniku u ovom postupku te odlučio o zatraženoj naknadi troškova postupka.

77. Naime, iz pobijane odluke slijedi da je parnični trošak priznat tužiteljici na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. i čl. 164. st. 1. - 4. ZPP-a, imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, pri čemu je kao vrijednost predmeta spora sud uzeo u obzir konačno postavljeni tužbeni zahtjev od 756.614,78 kuna (koji je u konačnici bio niži od ranije postavljenih zahtjeva u podnescima od 16. siječnja 2004. te 29. studenog 2013.), pri čemu djelomično nije prihvatio zahtjev tužiteljice za naknadu određenog broja podnesaka, cijeneći da isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, kao i zahtjev za naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude. Prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici dosudio pripadajuće parnične troškove sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, za radnje koje su poduzete i bile potrebne za vođenje parnice sukladno Tarifi, kao i troškove provedenih vještačenja, troškove prijevoda dokumentacije sa slovenskog na hrvatski jezik te troškove pribavljenih izvadaka iz sudskih registara, čemu 2., 3. i 4. tuženici žalbenim navodima određeno niti ne prigovaraju, dok 1. tuženica to čini paušalno.

78. Stoga, valjalo je potvrditi i odluku o troškovima postupka pod točkom III. pobijane presude.

79. 2. i 3. uženicima nije dosuđen trošak nastao podnošenjem pravnog lijeka, jer su njihove žalbe ocijenjene neosnovanima (čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a), kako je to odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

80. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš