Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Stalna služba u Benkovcu

Stjepana Radića 10 23420 Benkovac

Poslovni broj: P-189/2025-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, po sucu toga suda Zoranu Vrankoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Zekanović, Bitanga i partneri iz Zadra, protiv tuženice Addiko banke d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj: 236-181/2007 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 26.11.2007. i to sve odredbe istog ugovora kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i Članak 6. istog ugovora koji glasi:

"Promjenjivost kamatne stope

Banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom."

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos koji je tuženik stekao bez osnove radi primjene ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 236-181/2007 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 26. studenog 2007. god, o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, od ukupno 4.484,22 EUR, zajedno sa iznosom od ukupno 3.766,53 EUR na ime zakonske zatezne kamate obračunate za period od uplate svakog pojedinačnog iznosa pa do dana 31. listopada 2022. god, te zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 3.766,53 EUR teku od dana 01. studenog 2022. god. pa do 31. prosinca 2022. god., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.01.2023. god. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.“

i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.601,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja odluke pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu preko dosuđenog kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. 26. studenog 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 236-181/2007 kojim je ugovorom prednik tuženika odobrio tužitelju nenamjenski kredit u iznosu od 16.700,00 CHF prema srednjem tečaju CHF navedene banke, važećim na dan korištenja kredita s rokom otplate od 7 godina u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 260,29 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika na dan plaćanja, sa početnom kamatnom stopom od 8,00 % godišnje. Navodi nadalje da je u čl. 6. navedenog ugovora ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. ili drugog akta banke te da se o navedenim ugovornim odredbama kao niti o drugim ugovornim odredbama prije zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo već da se radilo o tipskom ugovoru kojeg je kao takva sastavila banka-prednik tuženika a za vrijeme trajanja ugovora tuženik je u više navrata mijenjao tj. povećavao kamatnu stopu po kreditu svojim jednostranim odlukama, temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, obračunavao tužitelju veće kamatne stope od ugovorenih te je na taj način bez osnove stekao određene novčane iznose. Dalje navodi da je tijekom otplate kredita tečaj valute švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu drastično porastao pa da je primjenom ugovornih odredbi kojima je visina rate kredita vezana za protuvrijednost valute švicarskog franka, prednik tuženika i po tom osnovu stekao bez osnove određene novčane iznose čime je uslijed primjene nepoštenih ugovornih odredbi koje su kao takve ništetne dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika bez pravne osnove pa da je taj dio imovine tuženik dužan vratiti tužitelju temeljem čl.1111. Zakona o obveznim odnosima a kako je postupanje tuženika bilo nesavjesno isti da je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od dana stjecanja temeljem odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu (l.s. 12-19) tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te je istakao nedostatak pravog interesa tužitelja za vođenje ovog postupka s obzirom da se od 1. siječnja 2014. na predmetni Ugovor o kreditu primjenjivala kamatna stopa u visini od 3,23 % godišnje sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 142/2013, dalje ZKP) te da je tuženik nakon stupanja na snagu ZKP-a u cijelosti uskladio svoje poslovanje s istim te je promjenjivu kamatnu stopu u svim ugovorima o kreditu izražavao na način određen čl. 11.a citiranog zakona. Dalje navodi da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive e da nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost jer da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao svim važećim kogentnim propisima i važećem Zakonu o bankama i da se svih zakonskih obveza u potpunosti pridržavao, da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i obavještavao potrošače o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan i da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, da je takav ugovor tužitelj potpisao i da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila objašnjena od strane kreditnog referenta prilikom odobravanja kredita u smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope te da je tužitelj prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvog prigovora. Što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli tuženik navodi da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo te da je tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja i da je sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bio izbor tužitelja te da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na valjanost odredbe o valutnoj klauzuli te da nije razumno za očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu nit je razumno zahtijevati da isključivo tuženik snosi valutni rizik te da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva jer da je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Tuženik je istakao i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

3. U podnesku od 23.11.2022.. (l.s. 163) tužitelj je uredio toč. II. tužbenog zahtjeva u skladu sa nalazom i mišljenjem sudskog vještaka mr. sc. Martine Maté.

4. U podnesku od 23.01.2023. (l.s. 167-169) tuženik se usprotivio uređenju tužbe iz podneska tužitelja od 23.11.2022. koje uređenje je kvalificirao kao preinaku. Istim podneskom istakao je i prigovor zastare i na preinačeni dio tužbenog zahtjeva.

5. U podnesku od 22.02.2023. (l.s. 170) tužitelj je naveo, u bitnom, da je prigovor tuženika u pogledu preinake tužbenog zahtjeva neosnovan kao i prigovor zastare pozivajući se na toč. 4. zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem.

6. Na ročištu od 06.03.2023. (l.s. 177-178) tužitelj je ispravio i dopunio tužbeni zahtjev na način da je iznose u kunama iz podneska od 23.11.2022.g. označio u valuti EUR kao i u dijelu koji se odnosi na razdoblja primjene stope zatezne kamate.

7. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-746/2023-2 od 17. siječnja 2025. je ukinuta presuda kao i rješenje ovoga suda poslovni broj P-2081/2019- 32 od 18. travnja 2023. i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka jer da je propustom saslušanja djelatnika tuženika UČ pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje a tuženiku onemogućeno dokazivanje da je kod sklapanja ugovora o kreditu tužitelju dao obavijesti o spornim ugovornim odredbama odnosno je li tužitelj prilikom sklapanja ugovora pregovarao o spornim ugovornim odredbama i bio informiran o istima.

8. U podnesku od 3. veljače 2025. (l.s. 217) tuženik je odustao od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka UČ.

9. U podnesku od 13. veljače 2025. (l.s. 219-221) tužitelj je postavio podredni tužbeni zahtjev kojim isti tužbeni zahtjev ne izražava u skupnom iznosu kamata već u pojedinačnim stavkama.

10. U podnesku od 19. veljače 2025. (l.s. 222-224) tuženik se usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja 13. veljače 2025. Istim podneskom predložio je isto kao i tužitelj saslušati tužitelja u vezi pregovaranja o spornim ugovornim odredbama.

11. Na ročištu od 24.03.2025. (l.s. 233-235) saslušan je tužitelj PČ na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama.

12. U dokaznom postupku izvršen je uvid u ugovor o kreditu (l.s. 4-7), priloženu tablicu (l.s. 81-82), izjavu svjedoka (l.s. 83-85), dopis tužitelju o promjeni kamatne stope s prilogom (l.s. 91-96), dopis tužitelju uz priloženu dokumentaciju (l.s. 100-106), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Martine Maté, (l.s. 142-153) te je saslušan tužitelj PČ kao stranka (l.s. 233-235).

13. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

14. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 236-181/2007 od 26.11.2007. godine (l.s. 4-7) sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (odredbe o valutnoj klauzuli) kao i utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. navedenog ugovora koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope.

15. Među strankama nije sporno da je sklopljen navedeni ugovor o kreditu 26.11.2007. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

16. Za ocjenu valjanosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP) s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 25.05.2006.

17. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Iz citirane odredbe proizlazi da značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana mora biti na štetu potrošača.

18. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga primijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. ZOO), propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

19. Nadalje, prema odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) proizlazi da je Ugovor, koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

20. Prema odredbi čl.323.st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Prema odredbi čl.324.st.1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

22. Prema odredbi čl.295.st.2. ZOO opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.

23. Prema odredbi čl.272.st.1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

24. Prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

25. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nega proizlaze.

26. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

27. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 4. ZOO kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

28. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je kao potrošač jedino mogla znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora te do prve sljedeće promjene kamatne stope do koje dolazi, u konkretnom slučaju, bez pojedinačnog pregovaranja između tužitelja kao korisnika kredita i banke kao kreditora, već do iste dolazi jednostranom odlukom banke, što posljedično dovodi do toga da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, odnosno potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku, odnosno trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, a prije svega načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a posljedično tome da je takva ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbama ZZP.

29. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a koja je djelomično u prijepornom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2, pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženicom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača s tim da je zaključak te sudske odluke da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne.

30. Odredba o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita su nepoštene te stoga ništetne, a to sukladno ranije citiranim odredbama iz čl. 96. st. 1. ZZP u vezi odredaba iz čl.322.st.1. i čl.324.st.1. ZOO, a kako proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2I gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 8,00 % koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

31. Zaključno, ovaj sud smatra da je kamatna stopa prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelja i prednika tuženika bila određena i to u visini od 8,00 %, a to i s obzirom da je tužitelju kao korisniku kredita koji je od banke kao kreditora dobio otplatni plan bilo vidljivo kolika je njegova mjesečna obveza u smislu podmirenja mjesečnog anuiteta banci, te koliko u otplati svakog mjesečnog anuiteta plaća glavnicu kredita, a koliko kamatu, dok su kamatne stope koje je banka mijenjala svojom jednostranom odlukom utvrđene kao nepoštene, a potom i ništetne, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2I.

32. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka mr.sc. Martine Maté (l.s. 142-153) koji ovaj sud u cijelosti prihvaća ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, izrađenim po pravilima struke i stručno obrazloženim slijedi da preplata tužitelja, kako po osnovi promjenjive kamatne stope tako i po osnovi tečajne razlike u odnosu CHF prema HRK u razdoblju od 2. siječnja 2008. do 13. ožujka 2015. ukupno iznosi 33.786,32 HRK od čega je iznos od 6.982,78 HRK preplata po osnovi promjene kamatne stope a iznos od 26.803,54 HRK preplata po osnovi promjene tečaja CHF za HRK tijekom otplate dok da ukupna zatezna kamata na preplaćene iznose tekuće od datuma uplate istog do 31. listopada 2022. iznosi 28.378,93 HRK.

33. Iz iskaza tužitelja PČ (l.s. 233-235) slijedi, u bitnom, da u vezi spornoga kredita nije bilo ikakvih pregovaranja već da je on od službenika tada Hypo Alpe Adria Bank d.d. dobio papire u vezi spornoga kredita, da se on prihvatio zadužiti u CHF na sugestiju nepoznatog službenika banke jer da je za tu valutu bila propisana najmanja kamatna stopa, da je nakon 3-4 godine primijetio povećanje mjesečnog anuiteta, da je izrazio nezadovoljstvo u kontaktu sa šeficom nekog odjela, da mu je ona kazala da ona i banka ne bi ništa namjerno napravili ili zatajili u pogledu povećanja mjesečnog anuiteta, da je sporno povećanje bilo značajno i to za cca 50 %, da nije bio upozoren na ikakve rizike kojima bi se mogao izložiti za vrijeme otplatnog razdoblja i ponovio da ikakvog pregovaranja u vezi spornog kredita kao i kamate i valutne klauzule nije bilo niti bio upozoren na ikakve rizike sa tih osnova.

34. Ovaj sud nije imao razloga posumnjati u iskaz tužitelja pa ga u cijelosti prihvaća kao vjerodostojan dokaz, štoviše, niti tuženik nije nakon ročišta osporio navedeni iskaz.

35. U odnosu na tuženikov prigovor zastare:

35.1. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. ZOO/05 (čl.104.st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35.2. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 13. lipnja 2014. donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 14. lipnja 2018. donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14.06.2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ovaj sud ocijenjuje neosnovanim.

36. S obzirom na prednja utvrđenja ovaj sud ocijenjuje da su tužbeni zahtjevi tužitelja upravljeni na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i zahtjev za isplatu utuženih iznosa zbog preplate po tim odredbama osnovani pa je temeljem naprijed navedenih odredaba ZZP i ZOO kao i čl. 111. ZOO odlučeno kao u izreci presude.

37. Odluka o zakonskim zateznim kamatama temelji se na odredbi čl.29. ZOO.

38. Temeljem čl.154.st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) tužitelju, zastupanom po punomoćnicima odvjetnicima je priznat parnični trošak u iznosu od 2.601,26 EUR i to za sastavljanje tužbe, pristup na pet ročišta od 16.03.2021., 27.04.2022., 22.02.2023., 25.02.2025. i 24.03.2025., te za tri obrazložena podneska od 13.04.2022., 22.02.2023. i 13.02.2025., iznos od po 200,00 EUR za svaku parničnu radnju sve uvećano za PDV u iznosu od 25 % (Tbr.7.toč.1., Tbr.8.toč.1., Tbr.9.toč.1., Tbr.46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine" broj: 138/23). Tužitelju su priznati i troškovi za sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosu od po 53,09 EUR i troškove vještačenja u iznosu od 398,17 EUR pa je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

39. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u dijelu koji se odnosi na sudsku pristojbu za tužbu i presudu u dijelu preko 53,09 EUR koliko je tužitelj i platio za tužbu do zatraženog iznosa od 91,29 EUR jer taj zahtjev nije postavljen u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama te za troškove "vještačenja" po SČ jer ti troškovi nisu bili nužni za vođenje ove parnice jer je sud na prijedlog tužitelja odredio financijsko vještačenje po sudskom vještaku Martini Maté koje je podloga za tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari, pa je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

40. Tuženik, koji je u cijelosti izgubio u parnici, je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška pa je odlučeno kao u toč. III. izreke rješenja.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci.

Benkovac, 29. travnja 2025.

S u d a c:

Zoran Vranković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana objave istih. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnim Županijskim sudovima, (čl.4. i 5. Zakona o područjima i sjedištima sudova – "Narodne novine" 67/18 i 21/22) pisano u tri jednaka primjerka. Stranci, koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok žalbe teče od dana primitka iste.

DNA:

Tužitelju, po punomoćnicima

Tuženiku, po punomoćnicima