1

Gž-807/2023-2

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Radaković Bašić, predsjednice vijeća, Milke Vraneš, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., OIB, H. 10, Z., zastupanog po punomoćniku R. A., odvjetnik u Z., protiv tuženika L. V., OIB, D. trg 12, Z., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-510/2022-11 od 29. kolovoza 2023., na sjednici vijeća održanoj  17. studenoga 2023.

 

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-510/2022-11 od 29. kolovoza 2023..

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenim od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika V. P. poslovni broj Ovrv-10545/2021 od 12. siječnja 2022., te se tužbeni zahtjev odbija.

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 497,50 eura / 3.748,41 kn u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešne odluke o parničnom trošku. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je sud propuštanjem provođenja dokaza uvidom u pisanu dokumentaciju koju je tužitelj dostavio u prilogu svog podneska od 24. kolovoza 2022. i propuštanjem izvođenja dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i predloženih svjedoka pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, iz međuskladišnica koje je tužitelj dostavio u prilogu svog podneska od 24. kolovoza 2022., jasno proizlazi da je na svakoj pojedinoj međuskladišnici jasno naznačena vrijednost robe po količini, odnosno po pojedinom svakom komadu/artiklu, a svako međuskladišnicu tuženik je potpisao kao potvrdu da je zaprimio robu od poslodavca. Nadalje, tužitelj navodi da je u podnesku od 24. kolovoza 2022. jasno ukazao na vezu svakog pojedinog artikla i njegove brojčane oznake (šifre), sa svakom pojedinom međuskladišnicom po kojoj je taj svaki pojedini artikl tuženik preuzeo robu od poslodavca. Svaki pojedini artikl za koji je na temelju provedene inventure poslodavac utvrdio da nedostaje, te stoga isti predstavlja inventurni manjak pod tom istom brojčanom oznakom (šifrom) i u jednakoj vrijednosti po količini, tj. komadu koji nedostaje specificiran je u tužiteljevom računu broj 535/001/001 od 9. rujna 2021. kojim je tužitelj inventurni manjak fakturirao tuženiku. Tužitelj također u žalbi tvrdi da vrijednost robe nije sporna, jer je evidentirana u međuskladišnjicama koje je tuženik uredno potpisao i koje su dostavljene u sudski spis, pa stoga tužitelj smatra da ne zna što bi točno dobio provođenjem vještačenja na okolnost utvrđivanja vrijednosti robe za koju je tužitelj zadužio tuženika i koja je iskazana u utuženom računu. Po mišljenju tužitelja provođenje dokaza vještačenjem na okolnost utvrđivanja vrijednosti robe bilo bi suvišno, nepotrebno i neekonomično. Isto tako, tužitelj u žalbi tvrdi da kod svake inventure za utvrđivanje pravog, stvarnog stanja količine robe na pojedinom skladištu (kako na centralnom skladištu S001, tako i na stanju kod tuženika S014), kao valjane knjigovodstvene isprave – temeljnice mjerodavne su upravo međuskladišnica, kao određeni oblik zadužnice, tj. potvrde o zaduženju robe, koje međuskladišnice osoba koja preuzima robu sa jednog skladišta da bi se premjestila na drugo skladište mora potpisati onog trenutka kada uzima robu sa tog jednog (prvog, centralnog) skladišta, a sve sukladno zakonskoj regulativi. Činjenica je da tuženik nije vratio robu od sebe sa skladišta (S014), na tužiteljevo centralno skladište (S001) niti je ta roba bilo gdje ugrađena jer da je ugrađena bila bi fakturirana kupcu čime bi se automatski ona makla sa stanja kod tuženika na skladištu S014. Tuženik nije htio izvršiti primopredajnu inventuru svog skladišta S014, pa je poslodavac isto morao učiniti sam i utvrditi činjenično stanje brojanjem u prisutnosti 4 osobe, te u odsutnosti tuženika. Tužitelj također osporava i odluku o trošku. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika, te da obveže tuženika na naknadu parničnog troška, kao i troška žalbe u iznosu od 310,94 eura/2.342,78 kuna, kao i trošak sudske pristojbe u iznosu od 66,36 eura/499,99 kuna.

 

3. Na žalbu tužitelja odgovorio je tuženik koji u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tužitelja i predlaže da drugostupanjski sud odbaci žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu u cijelosti. Potražuje trošak odgovora na žalbu u iznosu od 248,85 eura/1.874,96 kuna.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tužitelja i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju sadržajem žalbe ukazuje tužitelj, budući presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima provedenog dokaznog postupka. 

 

7. Nije osnovan ni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni prigovor pogrešnih i pravno neutemeljenih zaključaka, a samim time i prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, budući je prvostupanjski sud proveo pravno relevantne dokaze obzirom na predmet spora.

 

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu namiri novčanu tražbinu u iznosu od 12.037,51 kunu uvećanu za zakonske zatezne kamate koje teku od 10. rujna 2021., pa da isplate.

 

9. Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, te na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a potpuno utvrdio činjenično stanje, koje je pravno relevantno za zakonito presuđenje ovog spora. 

 

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporno da je tuženik bivši radnik tužitelja, a uvidom u Ugovor o radu utvrđeno je da je člankom 4. između ostalog ugovoreno da je u slučaju otkazivanja Ugovora o radu, radnik obvezan izvršiti primopredaju zaduženog alata i reporomaterijala, te da je u slučaju manjka alata i repromaterijala radnik obvezan naknaditi štetu poslodavcu.

 

11. Pored toga prvostupanjski sud je također utvrdio da je između stranaka sporno da li je tuženik uopće zadužio robu za koju mu je nakon prestanka radnog odnosa ispostavljen utuženi račun i na tu okolnost je tužitelj predložio saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja, te svjedoka M. L. i D. S.. Međutim, prvostupanjski sud kao neodlučne nije izvodio te dokaze, a niti je cijenio pisanu dokumentaciju koju je tužitelj na tu okolnost dostavio u spis, a ovo stoga što tužitelj nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, koju je tuženik osporio još u prigovoru protiv rješenja o ovrsi, pa već zbog te okolnosti tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

12. Naime, sukladno odredbi članka 14. Ugovora o radu tuženik je dužan naknaditi štetu poslodavcu u slučaju manjka alata i repromaterijala koji je dužan vratiti poslodavcu nakon prestanka radnog odnosa. Dakle, pravna osnova tužbenog zahtjeva je naknada štete, a ne kupoprodaja.

 

13. Nije sporno da je predmetni postupak pokrenut na temelju vjerodostojne isprave – računa koji je tužitelj ispostavio tuženiku za robu za koju je zadužio tuženika i koju mu tuženik navodno nije vratio i to po prodajnim cijenama kako je to tužitelj naveo na ročištu 23. svibnja 2023.

 

14. Prema zaključku prvostupanjskog suda u navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, kada stranke nesporno nisu u odnosu kupoprodaje nije bilo mjesta izdavanju računa, niti se računom može dokazati visina štete koju tužitelj trpi. Naime, cijena svakog pojedinog artikla u utuženom računu je proizvoljno određena od strane tužitelja i u situaciji kad je visina zahtjeva sporna i kad uopće nije bilo osnove za izdavanje utuženog računa, tužitelj ne može takvom ispravom (računom) dokazati visinu svoje tražbine, odnosno visinu štete koju trpi. Tužitelj na okolnost tužbenog zahtjeva nije predložio izvođenje niti jednog drugog adekvatnog dokaza (konkretno odgovarajućeg vještačenja na okolnost vrijednosti robe za koju je tužitelj zadužio tuženika).

 

15. Zbog navedenog, na temelju članka 14. Ugovora o radu i članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 38/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), u vezi sa člankom 451. stavak 3. ZPP-a sud je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi donesenim od strane vršitelja dužnosti javnog bilježnika V. P. poslovni broj Ovrv-10545/2021 od 12. siječnja 2022., te odbio tužbeni zahtjev.

 

16. U odnosu na žalbene navode tužitelja u kojima ističe da je sud propuštanjem provođenja dokaza uvidom u pisanu dokumentaciju priloženu u spis i propuštanjem izvođenja dokaza saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja i predloženih svjedoka činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, nisu osnovani, a ovo stoga što sud nije vezan prijedlozima stranaka koji se odnose na činjenice koje treba utvrđivati, te dokaze kojima se iste mogu utvrditi, a sve to sukladno odredbi članka 8. i 292.a ZPP-a.

 

17. Naime, dokumentacija priložena u spis i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, a koja je temelj tužiteljeva potraživanja nije pravno-relevantan dokaz za utuženo potraživanje, budući je sasvim logično da je tuženik tijekom trajanja Ugovora o radu zaprimio velik broj radnih naloga koje je uredno izvršio i u kojima je navedene artikle upotrijebio. U prilog navedene činjenice potrebno je istaknuti račun broj 535/001/001 koji je tužitelj kao inventurni manjak fakturirao tuženiku, a u kojem je naveden slijedeći potrošni materijal i to: izolacijska traka, tiple, kabel, vijak za knauf, vijak iver i sl.

 

18. Dakle, sasvim je logično da se ovdje radi o robi prijeko potrebnoj za redovito obavljanje poslova radnog mjesta servisera/ instalatera, kao i ostali artikli koji su navedeni u spornom računu.

 

19. Iz stanja spisa nedvojbeno se može zaključiti da tužitelj naprijed navedene tvrdnje iznosi pod predmnijevom da tuženik nije izvršio niti jedan radni nalog, a koje tvrdnje u konkretnom postupku nisu dokazane, a niti su za iste sudu ponuđeni adekvatni dokazi.

20. Nije sporno da je tužitelj zadužio određeni materijal/robu, a od navedenog zaduženja pa do prestanka Ugovora o radu sasvim je logično da je tuženik izvršio i određene radne naloge, a kako tužitelj nije dostavio u spis niti jedan radni nalog na temelju kojeg bi dokazao razliku zadužene, a ne upotrijebljene robe, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, tim više budući bi se visina štete koju je eventualno pretrpio tužitelj mogla dokazati jedino provođenjem odgovarajućeg vještačenja kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud i to pod predmnijevom da sporna roba nije upotrijebljena u izvršenju radnih naloga, odnosno da nije rashodovana.

 

21. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđeno činjenično stanje, pravne zaključke i primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja, budući iste tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u dvojbu.

 

22. Prema tome, suprotno svim žalbenim navodima tužitelja prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, te na temelju činjenica utvrđenih ocjenom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. ZPP-a potpuno utvrdio činjenično stanje, koje je pravno relevantno za zakonito presuđenje ovog spora, pri tome imajući u vidu prvenstveno činjenicu da tužitelj za utuženo potraživanje nije predložio odgovarajuće dokaze, odnosno odgovarajuće vještačenje. 

 

23. Pravilna je i odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom II. izreke, kako po osnovu tako i po visini, pravilno je obrazložena i kao takva utemeljena na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. stavak 1. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pa je tužitelj neosnovano osporava.

 

24. S obzirom na naprijed izneseno, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužitelja, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

25. Tužitelju nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer isti nije uspio sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

26. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu iz razloga jer ovaj trošak nije bio potreban niti nužan za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

U Gospiću, 17. studenoga 2023.

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

Tatjana Radaković Bašić, v.r.