REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-1123/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Vasiljević, u upravnom sporu tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na kuće za odmor, 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-15/24- 01/93, URBROJ: 513-04-24-4 od 15. studenog 2024. i rješenja Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Upravnog odjela za financije, KLASA: UP/I-410-01/24-01/467, URBROJ: 2170-1-11-04-24-1 od 15. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Upravnog odjela za financije, KLASA: UP/I-410-01/24-01/467, URBROJ: 2170-1-11-04-24-1 od 15. svibnja 2024., kojim je tužitelju za 2024. utvrđena obveza plaćanja poreza na kuću za odmor u iznosu od 422,55 EUR.

2. Tužitelj je ovom Sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi da je 7. rujna 2023. primio ''Poziv u svrhu utvrđivanja statusa nekretnine radi razreza poreza na kuću za odmor'' KLASA: 410-01/23-05/7, URBROJ: 2170-1-11-00-23-338, te da je u skladu s istim dostavio ''Podatke o kući za odmor Prijava'' od 3. listopada 2023. u kojoj da je prijavio vlasništvo i korisnu površinu od 126,76 m2. (Podatci), te citira članak 49. Zakona o lokalnim porezima, navodeći da je postupio po istom. Napadano rješenje da ne može diskreciono mijenjati Podatke bitne za oporezivanje koje je dostavio porezni obveznik u Podacima prema Pozivu, a upravo da je to učinilo. Množina u članku 25. ZLP da znači i jedninu "porez na kuće za odmor plaćaju … vlasnici" odnosno "porez na kuću za odmor plaća … vlasnik". To da nikako ne znači da ‘’porez na kuću za odmor plaćaju … vlasnici’’, ako svi vlasnici ne koriste tu kuću, odnosno stan, za odmor, te da to jasno proizlazi i iz Općeg poreznog zakona. Navodi kako ne postoji porezno-pravni odnos, ne može biti porezni dužnički odnos, i ne može biti porezni obveznik, suvlasnik koji ne koristi kuću za odmor, sa kojim nije nastao porezno-pravni odnos, sa kojim nema poreznog dužničkog odnosa. Suvlasnici koji ne koriste nekretninu za odmor nisu u gospodarskoj mogućnosti da plaćaju porez za kuću za odmor, te navodi da su suvlasnici stana koji se oporezuje napadanim rješenjem njegova djeca, koja da imaju stanove u [adresa], imaju prebivalište u [adresa], i ne koriste predmetni stan za odmor, već da on koristi stan za odmor jer ima prebivalište u [adresa], te da je nepravedno da oni plaćaju porez na kuću za odmor koju ne koriste za odmor, i vlasnički su nejednaki sa njime koji isključivo koristi predmetni stan za odmor jer imam prebivalište u [adresa]. Ističe kako ne postoji izbjegavanje poreza u ovom slučaju, već napadano rješenje pogrešno primjenjuje zakon, pogrešno raspoređuje porezno opterećenje jer nepravedno opterećuje sve suvlasnike nekretnine, i nameće poreznu obvezu suvlasnicima koji po zakonu nisu porezni obveznici, a ne poreznog obveznika koji da je i kasko svoju poreznu obvezu prijavio u skladu sa člankom 49. OPZ i predlaže da se poništi rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja, te predlažu istu odbiti.

4. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne a stranke nisu izričito tražile održavanje rasprave, to je, na temelju odredbe članka 98. točka 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24; dalje ZUS) te odredbe članka 8. ZUS-a prema kojoj je Sud dužan upravni spor provesti brzo, bez odugovlačenja i uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, ovaj spor riješen bez održavanja rasprave.

5. Na temelju provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno te razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Sukladno odredbi članka 25. i članka 26. Zakona o lokalnim porezima („Narodne novine“ broj: 115/16, 101/17, 114/22 i 114/23; dalje: Zakon) porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Porez se plaća u iznosu od 0,60 do 5,00 eura po jednom četvornom metru korisne površine kuće, a visinu poreza propisuje svojom odlukom predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave.

7. Odredbom članka 2. stavak 1. točka 12. Zakona propisano je da je kuća za odmor svaka zgrada ili dio zgrade ili stan koji se koriste povremeno ili sezonski.

8. Prvostupanjsko tijelo je pozvalo tužitelja da dostavi prijavu podataka o kući za odmor, što je isti i učinio. Iz podataka iz spisa predmeta upravnog postupka, a i iz navoda samog tužitelja, vidljivo je da se predmetna nekretnina ne koristi za stanovanje, već samo povremeno. Tužitelj je suvlasnik navedene nekretnine u 4/6 dijela, odnosno korisne površine od 84,51 m[2] , dok su DŠ i ZŠ, svaki zasebno, suvlasnici u 1/6 dijela, odnosno korisne površine od 21,12 m[2] , što sveukupno iznosi 126,75 m[2] i odgovara ukupnoj korisnoj površini predmetne nekretnine. Također je nesporno utvrđeno da tužitelj i ostali suvlasnici nemaju prijavljeno prebivalište niti boravište na predmetnoj nekretnini u 2024., slijedom čega im je utvrđena porezna obveza.

9. Tužitelj u stvari niti ne poriče da treba platiti porez na kuće za odmor, ali smatra da je nepravedno da taj porez plaćaju njegova djeca jer da oni ne koriste predmetnu nekretnine za odmor, već samo tužitelj. Kao što to proizlazi iz gore navedene odredbe Zakona, porez na kuće za odmor plaćaju pravne i fizičke osobe koje su vlasnici kuća za odmor. Postoje li dva ili više suvlasnika nad kućom za odmor, tada je svaki od njih porezni obveznik za dio kuće što je ima u vlasništvu i svaki osobno dobiva rješenje o razrezu poreza, što se u konkretnom slučaju i dogodilo, a ostali suvlasnici su imali i mogućnost ulaganja žalbe na prvostupanjsko rješenje ukoliko su smatrali da nisu obveznici plaćanja poreza na kuće za odmor, pa su stoga neosnovani svi prigovori tužitelja u tom smislu.

10. Slijedom gore izloženog, analizirajući ukupnost činjenica koje proizlaze iz sadržaja dokumentacije koje prileži spisu upravnog postupka te podvodeći iste pod kontekst pravnih normi kojima je regulirano predmetno upravno područje, ocjena je ovoga Suda da činjenice utvrđene u tijeku upravnog postupka, na razini koja isključuje svaku razumnu sumnju, upućuju na osnovanost zaključka javnopravnih tijela da predmetna nekretnina tužitelju ne služi kao mjesto stalnog stanovanja gdje se nalazi težište njegovih životnih interesa, slijedom čega Sud utvrđuje da se osporavana odluka tuženika temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, a što tužitelj prigovorima iznijetim u tužbi nije doveo u sumnju.

11. Stoga, Sud utvrđuje da osporavanim rješenjima nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, te je stoga, na temelju odredbe članka 116. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

U Rijeci 29. travnja 2025.

Sutkinja:

Danica Vučinić, dipl. iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

Dostaviti:

- tužitelju ČŠ iz [adresa],

- tuženiku Ministarstvu financija, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5