Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5374/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J EŠ E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Damir Klarin, odvjetnik u Zadru, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 58932574776, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 1788/2019 od 30. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Zagrebačka banka d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1788/2019 od 30. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1788/2019 od 30. rujna 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke i sudi:

Odbija se tužitelj RE sa tužbenim zahtjevom koji glasi: "Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti isplati tužitelju 17.738,45 EUR koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju sa pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa po stopi od 15% godišnje do 31. 12. 2007. godine, po stopi od 14% godišnje od 01. 01. 2008. godine do 30. 06. 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 01. 07. 2011. godine do 31. 07. 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 01. 08. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 01. 01. 2016. godine do 30. 06. 2016. godine, po stopi 7,88% od 01. 07. 2016. godine do 31. 12. 2017. godine, po stopi 7,09% od 01. 01. 2018. do 30. 06. 2018. po stopi 6,82% od 01. 07. 2018 do 31. 12. 2018. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:

- na iznos od 77,27 kn/ 10,26 EUR od 02.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 362,83 kn/ 48,16 EUR od 02.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 434,35 kn/ 57,65 EUR od 02.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 278,72 kn/ 36,99 EUR od 02.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 226,71 kn/ 30,09 EUR od 02.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 297,03 kn/ 39,42 EUR od 02.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 184,89 kn/ 24,54 EUR od 02.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 201,47 kn/ 26,74 EUR od 02.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 277,10 kn/ 36,78 EUR od 02.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 723,87 kn/ 96,07 EUR od 02.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 395,93 kn/ 52,55 EUR od 02.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 759,99 kn/ 100,87 EUR od 02.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 809,38 kn/ 107,42 EUR od 02.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 834,28 kn/ 110,73 EUR od 02.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 775,16 kn/ 102,88 EUR od 02.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 766,59 kn/ 101,74 EUR od 02.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 673,87 kn/ 89,44 EUR od 02.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 592,34 kn/ 78,62 EUR od 02.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 778,18 kn/ 103,28 EUR od 02.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 840,41 kn/ 111,54 EUR od 02.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 804,91 kn/ 106,83 EUR od 02.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 770,36 kn/ 102,24 EUR od 02.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 849,74 kn/ 112,78 EUR od 02.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 924,92 kn/ 122,76 EUR od 02.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.004,07 kn/ 133,26 EUR od 02.02.2010 godine do isplate,

- na iznos od 983,30 kn/ 130,51 EUR od 02.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.116,58 kn/ 148,20 EUR od 02.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.082,25 kn/ 143,64 EUR od 02.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.069,78 kn/ 141,98 EUR od 02.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.442,29 kn/ 191,43 EUR od 02.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.357,52 kn/ 180,17 EUR od 02.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.675,56 kn/ 222,39 EUR od 02.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.507,80 kn/ 200,12 EUR od 02.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.381,63 kn/ 183,37 EUR od 02.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.579,29 kn/ 209,61 EUR od 02.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.809,90 kn/ 240,21 EUR od 02.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.642,70 kn/ 218,02 EUR od 02.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.667,21 kn/ 221,28 EUR od 02.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.547,11 kn/ 205,34 EUR od 02.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.584,20 kn/ 210,26 EUR od 02.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.992,50 kn/ 264,45 EUR od 02.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.049,86 kn/ 272,06 EUR od 02.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.411,27 kn/ 320,03 EUR od 02.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.249,21 kn/ 298,52 EUR od 02.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.996,70 kn/ 265,01 EUR od 02.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.990,11 kn/ 264,13 EUR od 02.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1.962,51 kn/ 260,47 EUR od 02.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2.054,19 kn/ 272,64 EUR od 02.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.155,12 kn/ 286,03 EUR od 02.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.158,15 kn/ 286,44 EUR od 02.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.094,71 kn/ 278,02 EUR od 02.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.120,47 kn/ 281,43 EUR od 02.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.158,32 kn/ 286,46 EUR od 02.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.117,52 kn/ 281,04 EUR od 02.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.121,02 kn/ 281,51 EUR od 02.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.083,38 kn/ 276,51 EUR od 02.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.013,75 kn/ 267,27 EUR od 02.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.098,64 kn/ 278,54 EUR od 02.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.129,48 kn/ 282,63 EUR od 02.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 2.117,15 kn/ 280,99 EUR od 02.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.993,18 kn/ 264,54 EUR od 02.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.079,11 kn/ 275,95 EUR od 02.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.098,79 kn/ 278,56 EUR od 02.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.060,18 kn/ 273,43 EUR od 02.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.945,91 kn/ 258,27 EUR od 02.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.874,95 kn/ 248,85 EUR od 02.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.937,85 kn/ 257,20 EUR od 02.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 1.981,20 kn/ 262,95 EUR od 02.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.091,85 kn/ 277,64 EUR od 02.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.030,93 kn/ 269,55 EUR od 02.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.058,19 kn/ 273,17 EUR od 02.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 2.080,50 kn/ 276,13 EUR od 02.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.583,47 kn/ 210,16 EUR od 02.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.624,64 kn/ 215,63 EUR od 02.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.603,50 kn/ 212,82 EUR od 02.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.562,41 kn/ 207,37 EUR od 02.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.543,85 kn/ 204,90 EUR od 02.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.551,99 kn/ 205,99 EUR od 02.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.603,71 kn/ 212,85 EUR od 02.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.656,54 kn/ 219,86 EUR od 02.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.651,85 kn/ 219,24 EUR od 02.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.678,38 kn/ 222,76 EUR od 02.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.716,50 kn/ 227,82 EUR od 02.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 1.700,97 kn/ 225,76 EUR od 02.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 1.722,55 kn/ 228,62 EUR od 02.09.2015. godine do isplate.“

r i j e š i o  j e

Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-1788/2019 od

30. rujna 2024. i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja su pod točkom I izreke utvrđeni ništetnim dijelovi odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o [broj kredita], kreditna partija 7103088654, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a pod točkom II izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 17.738,45 eura sa pripadajućom zateznom kamatom na svaku pojedinu svotu više otplaćenog mjesečnog anuiteta počam od svake pojedine uplate pa do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u svoti od 3.428,24 eura u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, pobijanu presudu i rješenje preinačiti a podredno, ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su ništetni dijelovi odredbi čl. 2. i 7. Namjenskog Ugovora o [broj kredita] kojega su nesporno, 4. travnja 2006. sklopili tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita na svotu od 145.310,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (dalje: Ugovor o kreditu) kojim dijelovima njegovih odredbi je ugovorena kamatna stopa od 4,5 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika te ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu CHF važećem na dan dospijeća jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama kao i zahtjev za isplatu svota koje je u ispunjenju tih odredbi preplatio tužitelj.

5. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijelova označenih ugovornih odredbi upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i na odredbu čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) jer je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj a više puta je tuženik mijenjao kamatnu stopu te nije na transparentan način informirao tužitelja kao potrošača na rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezano za CHF koji je neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u eurima.

6. Potom, na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka sudi preplatu kamata u anuitetu po mjesecima u utuženom razdoblju koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose kamata koje bi platio da se otpočetka otplate primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa kao i preplatu anuiteta izraženih u kunama po mjesecima koje je tužitelj preplatio stvarnom otplatom kredita u odnosu na svote anuiteta koje bi otplaćivao po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita a sve obračunato do 30. rujna 2015. kao dana konverzije, sa kamatama tekućim od svake preplate do isplate.

7. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

8. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

9. Tuženik međutim nije predlagao dokaze radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik.

10. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP, ako ga tuženik osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom žalbenim navodima osporavati tužitelju.

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

12. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

14. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

15. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba u dijelu Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

16. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

17. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je nadalje utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

18. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

19. U odnosu na nesporno zaključeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 9. veljače 2016. na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK, dalje: Dodatak) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZIDZPK, postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Slijedom svega iznijetog je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

21. Pobijanim dijelom prvostupanjske presude pod točkom II izreke prvostupanjski sud, prema nalazu i mišljenju vještaka obvezuje tuženika isplatiti tužitelju svotu od 17.738,45 eura što predstavlja preplaćene svote po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena otplata kredita vezana za valutu CHF kao i promjene visine kamatne stope što je bilo predmet ovog postupka .

22. Između stranaka nije sporno da su 9. veljače 2016. sklopili Dodatak na temelju ZIDZPK, koji Zakon je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga, jer je s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošače u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZIDZPK predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike, ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

23. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

24. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja Dodatka pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

25. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate (čl. 6. Dodatka), očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

26. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

27. Tuženik je na temelju sklopljenog Dodatka u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

28. Tako je valjano prestala obveza tuženika sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

29. Ovo je izrijekom ugovoreno odredbom čl. 1. Dodatka prema kojemu je tuženik poduzeo radnju sklapanja Dodatka na temelju ZIDZPK u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZIDZPK u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije dok je u odredbi čl. 2. st. 2. Dodatka ugovoreno da su na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja Dodatkom izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, sve na način kako to nalaže ZIDZPK te je prema čl. 2. st. 3. Dodatka tužitelj potpisom Dodatka potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje Dodatka dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog Ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF i kredite u valutnu klauzulu u euro pa je (čl. 2. st. 4. Dodatka) tužitelj potpisom Dodatka potvrdio da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je tuženik dostavio u skladu s odredbama zakona i suglasan da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio Dodatka.

30. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

31. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u Ugo v o r u o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

32. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

34. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran je povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

35. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetnih odredbi iskorištene u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom i koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

36. Budući da je tužitelj kao korisnik kredita prihvatio konverziju na temelju odredbi ZIDZPK sklapanjem Dodatka sa tuženikom, on više nema pravo na povrat više plaćenih svota po osnovi ništetne odredbe kamatne stope iz kredita denominiranog u CHF odnosno, kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF jer izračun konverzije kredita iz čl. 19.c st. 1. ZIDZPK uključuje i te uplate.

37. Slijedom iznijetoga je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku o tome da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u prvostupanjskoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom II izreke tako, da je zahtjev za isplatu odbijen ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda.

38. Odluka o parničnom trošku u ovom rješenju donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da je tužitelj djelomice izgubio parnicu.

39. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za potpuni uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer cjeloviti tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP uvažena žalba tuženika i preinačeno pobijano prvostupanjsko rješenje s time, da je odlučeno sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima stranaka cijele parnice, jednom odlukom.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis