Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-1266/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tihani Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja UD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Davoru radiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šavorić&Partneri Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. ožujka 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Davora Radića, odvjetnika u Splitu i punomoćnika tuženika Maria Mihaljevića odvjetnika u OD Šavorić i Partneri, na ročištu za objavu presude 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5., stavka 2, Ugovor o kreditu broj: 216- 388/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 2. veljače 2007.g. solemniziranog od JB Zoje Puljiz, u Splitu dana 15. veljače 2007.g. pod posl. br. OU-103/07.

II. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 607,242 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2022.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. g. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja kamata na navedeni iznos teče od 26. veljače 2007.

III. Nalaže se tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 490,58 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. travnja 2024. navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 216-045/2007 dana 2. veljače 2007. Navedenim Ugovorom o kreditu tužitelju je odobren iznos kredita od 81.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 5. predmetnog ugovora da je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita. Navedena naknada da je tužitelju naplaćena 26. veljače 2007. u iznosu od 607,42 eura, a što je vidljivo iz popisa uplata izrađenog od strane tuženika prilikom konverzije kredita. Tužitelj navodi kako bi navedena odredba bila ništetna jer uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a pri tomu ni da plaćeni iznos naknade za obradu kredita ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Slijedom izloženog predlaže da mu sud pruži pravnu zaštitu na način naveden u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu, tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te istaknuo prigovor zastare. Nadalje, navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca. Ukazuje kako uz pravo na kamatu tuženik ima pravo naplatiti i naknadu troškova. Naime, tuženik prilikom realizacije kredita ima razne troškove u vidu angažiranja osoblja uključenog u pregovore, angažiranja zaposlenika pravne službe oko pripreme ugovora i sli., a navedenim troškovima da valja pridodati i troškove odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita. Slijedom navedenoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Podneskom od 2. rujna 2024. tuženik je naveo kako ostaje kod svih prigovora te dodatno ističe kako je tužitelj vlasnik četiri stana koja koristi za iznajmljivanje turistima i studentima, slijedom čega da nije potrošač, a što je vidljivo iz same svrhe ugovora te novog zapisnika br. HBST1-001079/2006 od 30. siječnja 2007. slijedom čega predlaže na navedene okolnosti saslušati tužitelja i zaposlenika tuženika.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem Ugovora o kreditu broj 216- 045/2007, Izračun konverzije kredita, popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., proceduru za rad u LOM@S-u, prihvaćanje izračuna konverzije, simuliranog plana otplate, ankesa ugovora o kreditu broj 216-045/2007, novog zapisnika br. HBST1-001079-2006 od 30. siječnja 2007., te je saslušan tužitelj.

3.1. Tuženik je podneskom od 16. siječnja 2025. odustao od prijedloga za saslušanjem svjedoka RD – zaposlenika tuženika.

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

5. Pitanje zaštite interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije.

6. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i pravni prednik tuženika 2. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 216-045/2007, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 81.200,00 CHF;

- da je čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,25 % od iznosa kredita,

- da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

8. Sporno je je li predmetna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade, kao i to je li potraživanje zastarjelo.

9. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti kako isti nije osnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Navedeno znači da zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je u postupku saslušao tužitelja.

11. Tužitelj u iskazu navodi da je te 2007 godine došao u Addiko banku s namjerom podizanja kredita. Supruga i on su bili klijenti Addiko banke te su je zato i odabrali, a već je i ranije podizao kredit u ovoj banci. Obradu kredita da je vodio gosp. RD te da mu je on savjetovao da donese nekakav troškovnik iz kojeg bi se vidjelo za koje radove mu je kredit potreban. Misli da je navedeno trebalo da gosp. RD opravda odobravanje kredita. U to vrijeme da je u Brodomerkuru i redovito surađivao sa građevinarima te je neke od svojih poznanika zamolio da mu sastave troškovnik. Gospodin koji mu sastavio troškovnik da je bio upoznat sa trenutnim stanjem cijena na tržištu, međutim nije išao u stan u [adresa] niti u kuću u [adresa]. Pojasnio je kako su mu sredstva odobrena ovim kreditom bila potrebna da bi svojem sinu pomogao adaptirati stan u [adresa] u [adresa] i da bi adaptirao kuću u [adresa] koju je naslijedio od svoje majke. Sva sredstva odobrena ovim kreditom je uložio u adaptaciju te dvije nekretnine. U toj nekretnini u [adresa] da je te 2007. godine živjela njegova punica te se nikada nije iznajmljivala. Nekretnina u [adresa] da je te 2007. godine bila nepodesna stanovanje, zato je i bila potrebna adaptacija. Ni tu nekretninu da nije nikada iznajmljivao te mu služi osobne potrebe. Kada je banci predao troškovnik nakon par dana su ga pozvali na potpisivanje ugovora. Ne može se sjetiti da li je ugovor pročitao, misli da nije jer je vjerovao banci, osobito zato jer je već u toj banci bio podigao kredit. Službenik banke mu je rekao kako prije isplate kredita moram uplatiti naknadu u iznosu od 1,25 % iznosa kredita. Smatrao je da to tako mora biti, nije pokušao pregovarati o naknadi. Službenik banke mu nije objasnio za naknadu kojih troškova banke se taj iznos odnosi. Nije tražio dodatna pojašnjenja, iako mu odredba nije bila jasna. Naveo je i to da u vrijeme realizacije kredita nije imao obrt u svojem vlasništvu, nije bio član trgovačkog društva niti se bavio poslovnom djelatnošću.

11.1. S obzirom na tuženikov prigovor, najprije je potrebno raspraviti tužiteljev status potrošača. Tuženik u podnesku od 2. rujna 2024. navodi kako je tužitelj vlasnik četiri stana koja koristi za iznajmljivanje turistima i studentima, a što da je razvidno iz svrhe Ugovora te Novog zapisnika br. HBST1-001079/2006 od 30. siječnja 2007., a kojeg uz podnesak i prilaže.

11.2. Čitanjem predmetnog Novog zapisnika sud je utvrdio kako je isti sačinjen na 5. sjednici Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Split održane 30. siječnja 2007. te da se na istoj raspravljalo o zahtjevu tužitelja za odobrenjem ovog predmetnog stambenog kredita. Utvrđeno je i to da bi kao svrha kredita bila navedena adaptacija stanova te da se u dijelu pod točkom 6. "obrazloženje" navodi kako je podnositelj zahtjeva (tužitelj) vlasnik četiri stana u [adresa] koje (osim jednog u kojem živi) iznajmljuje tokom cijele godine, a koji prihodi nisu navedeni u izračunu kreditne sposobnosti, te da će se sredstva kredita utrošiti na adaptaciju stana u [adresa] i [adresa] u [adresa].

11.3. Sud smatra kako suprotno navodima tuženika, iz navedenog obrazloženje samo po sebi ne proizlazi da tužitelj ne bi bio potrošač. Naime, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Pritom nije odlučno što je u internom dokumentu banke navedeno kao svrha realizacije kredita, ovo osobito kod činjenice da je predmetni kredit bio stambene namjene i da je donesen na sjednici Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Split, već je odlučno da li je tužitelj sredstva dobivena predmetnim ugovorom o kreditu faktično koristio za neku djelatnost kojom je ostvarivao dobit na tržištu, a navedeno iz provedenih dokaza nije utvrđeno.

11.3. Analizom iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio, kao uvjerljiv i istinit te predmetnog Novog zapisnika, sud je utvrdio kako je tužitelj dio sredstva odobrenih kreditom koristio za adaptaciju stana i to stana u [adresa], dok je ostatak sredstva koristio za adaptaciju nekretnine na [adresa]. Saslušan na ročištu tuženik je kazivao kako nekretnina u [adresa] u vrijeme realizacije kredita nije bila imovinskopravno riješena slijedom čega suda zaključuje kako bi to bio razlog iz kojeg se ista u zahtjevu tužitelja ne spominje kao njegova nekretnina. U svakom slučaju, predmetne nekretnine, prema iskazu tužitelja, nisu bile iznajmljivane već su korištene za potrebe tužitelja i njegove obitelji.

11.4. Prema pravnom shvaćanju prihvaćenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

11.5. Stoga, kada je tužitelj dokazao svoj status u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, teret dokaza se prebacuje na tuženika te je on taj koji mora dokazati da tuženik, u ovom konkretnom predmetu, ne bi imao status potrošača, a što je propustio učiniti.

11.6. Potrebno je još navesti i to kako iz zapisnika kojeg tuženik dostavlja proizlazi da bi isti bio sastavljen na sjednici Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Split, dakle sam tuženik je u vrijeme realizacije kredita, imajući na raspolaganju sve ove navedene činjenice, tužitelja smatrao potrošačem. U prilog tomu ide i činjenica da bi predmetni kredit 16. siječnja 2016. bio konvertiran sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

11.7. Stoga sud smatra da se u konkretnom predmetu radi o potrošačkom ugovoru te da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio, a od dokaza predloženog na tu okolnost (saslušanja zaposlenika banke RD) je odustao podneskom od 16. siječnja 2025. te je na ročištu od 10. ožujka 2025. predložio zaključenje raspravljanja.

11.8. Zbog navedenoga, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

12. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu: ZZP) koji odredbom čl. 81. st. 1 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se radi o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12.1. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive dok je odredbom čl. 87. st. 1 citiranog Zakona predviđeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U odnosu na navode tuženika da se radi o odredbama koje su jasne lako razumljive i uočljive, valja navesti da je tužitelj potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva za razliku od tuženika koji je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupio u okviru svoje djelatnosti.

14. S obzirom da je tužitelj temeljem čl. 5. 2. predmetnog Ugovora platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP- a jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu citiranog Zakona.

15. Nadalje valja reći da spomenuta odredba ugovora o kreditu na koju tužitelj nije mogao utjecati već je tuženik taj koji je odlučio o istoj stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora. I odredbom čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15.1. Jasan i uvjerljiv iskaz tužitelja te kao takav i prihvaćen od strane ovog suda ukazuje da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika kao i da se prilikom dolaska u banku nije razgovaralo o naknadi niti mu je ista pojašnjena. Upravo navedeno ukazuje na ranije istaknutu činjenicu neravnopravnog položaja tužitelja u odnosu na kreditora, ovdje tuženika te na činjenicu da isti nije mogao utjecati na spornu naknadu o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku

16. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 1201/17) propisana zabrana naplate naknade za obradu i / ili odobravanje stameno potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog zakona dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj: 15/14) kojom je izričito nedopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade što rezultira time da je ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% na iznos kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja ta ugovorna odredba kao nepoštena i ništetna rezultira time da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje takve ništetne odredbe jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču bez mogućeg pregovaranja nepošten stjecatelj. Odredbama akata kreditora, tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može se pojedinačno pregovarati znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora. Iako je tuženik, trgovac prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita što je isticao tuženik tijekom postupka imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, u pitanju su razni operativni i materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata i sl.) troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenata, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.), sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo bi da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanja kredita "pokriveni" plaćeni stvarni troškovi tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita jer troškovi kao što su trošak rada djelatnika banke, informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze podataka nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Isto tako nejasno je iz kojeg razloga bi se trošak rada djelatnika banke uopće isplaćivao iz predmetne naknade jer se u opis poslova radnog mjesta kreditnog referenta nesumnjivo ubraja i razgovor s klijentima, informacije o svim uvjetima kredita, ali isto tako i sama obrada kredita.

17. Slijedom svega izloženog ovaj sud prihvaća navode tužitelja o ništetnosti naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, točnije tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, nalazi utvrđenim da se radi o standardnoj odnosno tipskoj ugovornoj odredbi, da u Ugovoru o kreditu nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada u iznosu od 1,25% niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu što je dovelo da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu obveza na štetu potrošača te je iz svih navedenih razloga takva ugovorena naknada ništetna ugovorna odredba.

18. Tuženik nije određeno prigovarao visini tužbenog zahtjeva, a uvidom u popis uplata izrađen od tuženika prilikom konverzije kredita, sud je utvrdio kako je dana 26. veljače 2007. tužitelju, s osnove jednokratnih troškova naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 607,42 eura.

19. Stoga je obvezan tuženik, isplatiti tužitelju 607,242 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2007. do isplate, kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunavanja utužene naknade.

20. Što se tiče pitanja tijeka kamata na iznos naplaćene naknade, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja ulazne naknade od 26. veljače 2007. kada je kredit isplaćen a ulazna naknada dospjela (čl. 1115. ZOO-a).

21. Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi članka 277. ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) , kao i na temelju odredbe članka 29. stavka 2. i 8. ZOO-a.

22. Stoga je, odlučeno kao pod točkom I i II izreke ove presude.

23. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na članku 154. stavku 5., članku 155. i članku 164. ZPP.

24. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora u iznosu od 607,42 eura, te Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 eura.

25. S obzirom na odredbe Tarife kao i postavljeni zahtjev za naknadu troškova, tužiteljici su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- sastav tužbe u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 30. rujna 2024., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 25. studenog 2024., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 3. rujna 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 3. listopada 2024., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife).

- zastupanje na ročištu od 15. siječnja 2025., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

- zastupanje na ročištu od 10. ožujka 2025., u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife),

26. Ovako dosuđeni ukupan iznos od 250,00 eura valjalo je uvećati za 25% poreza na dodanu vrijednost (87,50 eura) što ukupno daje iznos od 437,50 eura.

27. Nadalje, tužitelju je, sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., 51/23.) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 eura (Tar.br. 1. stavak 2. i Tar. br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi), kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura (sukladno Tar.br. 2. stavak 1. Tarife sudskih pristojbi).

28. Dakle, tužitelju je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 490,58 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate, a kako je i zatraženo u tužbenom zahtjevu.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom III izreke ove presude.

U Splitu 29. travnja 2025.

Sudac

Tihana Lovrić

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o tom ročištu) odnosno od dana dostave prijepisa presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o tom ročištu). Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud Republike Hrvatske.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika

- u spis