Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-67/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nevenu Kapitanu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mateša & Kapitan d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ŠP, vlasnika obrta [obrt], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariani Mučnjak, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-6786/2020-22 od 13. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 6786/2020-22 od 13. studenoga 2024. te se sudi :

1. Odbija se, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena tuženikova odluka - Otkaz ugovora o radu zbog nepoštivanja radnih obveza od dana 2.6.2020., kojom je tuženik ŠP, vl. obrta [obrt], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 12.9.2016. godine što ga je sklopio sa tužiteljem HP, [adresa], odvojak 20, OIB: [osobni identifikacijski broj].

II. Nalaže se tuženiku ŠP, vl. obrta [obrt], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelja HP, [adresa], odvojak 20, OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na posao u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 1.000,00 eura, u roku od 15 dana.“

2. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 600,00 €, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbenog postupka u iznosu od 200,00 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je nezakonita i nedopuštena tuženikova odluka - Otkaz ugovora o radu zbog nepoštivanja radnih obveza od dana 2.6.2020., kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 12.9.2016. što ga je sklopio sa tužiteljem. Pod točkom II. izreke je naloženo tuženiku vratiti tužitelja na posao u roku od 15 dana, dok je pod točkom III. naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.000,00 €.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana odluka ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno podredno preinači u cijelosti i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 2. lipnja 2020. (čl. 116. st. 1. Zakona o radu - Narodne novine broj: 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22, u daljnjem tekstu: ZR-a), kao i vraćanje na posao.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nejasni i proturječni te pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Stoga je ovaj žalbeni sud primjenom odredbe čl. 373. a ZPP kroz ocjenu izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice te izveo drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

6. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da je Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 12. rujna 2016. tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta pomoćni radnik u bravariji na kojem se obavljaju svi poslovi vezani za poslovnu jedinicu - [adresa], a čl. 4. je ugovoreno da se zaposlenik obvezuje da će sve poslove radnog mjesta obavljati osobno u skladu s naravi i vrstom posla, uredno, ažurno i savjesno prema pravilima struke te da će u tom pravcu postupati u svemu po uputama poslodavca, stalno imajući u vidu delikatnost posla koja po svojoj naravi od svakog radnika zahtijeva uljudnost u ophođenju, ažurnost u izvršenju posla dok je čl. 6. ugovoreno da za slučaj potrebe posla, raspored radnog vremena poslodavac može i drugačije utvrditi u okviru satnice radnog tjedna;

- da iz Odluke o otkazu ugovora o radu zbog nepoštivanja radnih obveza od 2. lipnja 2020. proizlazi da se raskida Ugovor o adu na neodređeno vrijeme sklopljen 12. rujna 2016. s datumom 2. lipnja 2020. zbog nepoštivanja radnih obveza od strane zaposlenika te teška povreda radne obveze;

- da u bitnom iz iskaza svjedoka ĐP, proizlazi da je bio nadređen tužitelju koji je obavljao bravarske poslove, a razlog za otkaz tužitelju bio je što u ponedjeljak i utorak prije te srijede kada je dobio otkaz trebao je ostati završiti jedan posao, radilo se o jednom važnom projektu za firmu „...“ pa je tužitelja i radnika ABC zamolio da ostanu, a što je bilo dogovoreno ranije, te je bilo rečeno da ukoliko ne uspiju završiti taj projekt u roku da će ostati ponedjeljak i utorak dulje, do 17,00 sati, a tužitelj i radnik AP to su odbili i otišli su kući u 15,00 sati. Zatim, proizlazi da je inače radno vrijeme tužitelja od 7,00 do 15,00 sati, a ako bi se radilo dulje to bi se onda tretiralo kao prekovremeni radi i on je vodio evidenciju prekovremenih sati kao poslovođa i ti prekovremeni sati bili su plaćeni radnicima. Nadalje, proizlazi da u pogledu ranijih kršenje radnih obveza od strane tužitelja, da ga je znao usmeno upozoriti "da se ne zeza odnosno da radi", bilo je par takvih upozorenja s njegove strane, a vlasnik ČP mu je rekao da je razgovarao prije otkaza s tužiteljem te misli da tužitelj nakon ove odluke odmah od idućeg dana nije dolazio na posao. Također proizlazi da je prekovremeni rad tužitelju najavio tri dana ranije, a radilo se o stalnom klijentu, imali su rok i da nisu završili izgubili bi i ostale poslove, a morali su napraviti konstrukciju za tog klijenta;

- da iz iskaza BP proizlazi da više ne radi kod tuženika, ali je radio u vrijeme i kad tužitelj te mu je poznato da je tužitelj dobio otkaz zbog toga jer je bio neradnik jer je bilo situacija kada su morali „zapeti“ s radom i mali termine završiti određeni posao odnosno u konkretnoj situaciji radilo se o izradi konstrukcije za firmu "..." i to je trebalo dovršiti u roku, te su morali ostati do pet sati dva dana, ali tužitelj, radnik AP nisu htjeli ostati. Inače bilo je situacija kada su oni sami procijenili, a i poslovođa im je rekao da moraju ostati dulje, tako je bilo i i konkretnom slučaju dok se inače radilo od 7,00 do 15,00 sati i rijetko je bilo prekovremenih sati, a što su ostali dulje to je uvijek bilo plaćeno na račun i imali su na radnim nalozima evidentirano tko je ostao dulje, kada i koliko, tu evidenciju vodio je poslovođa ĐP i te naloge nisu trebali poslije potpisivati, a nakon otkazivanja tužitelj odmah nije više dolazio na posao od toga dana;

- iz iskaza svjedoka ZP proizlazi iskazao je da kod tuženika radi bravarske poslove od 2018. i zna da je tužitelj dobio otkaz zbog onoga što se dogodilo na montaži te je toga dana došao poslovođa i rekao je njima radnicima da moraju završiti taj posao taj dan, njih nekolicina je ostala a tužitelj i AP nisu ostali, te misli da je i AP dobio otkaz. Isto tako, proizlazi da je i inače radno vrijeme bilo od 7,00 do 15,00 sati, a po potrebi se trebalo ostati i prekovremeno i oni nisu dobivali nikakav raspored radnog vremena unaprijed već se svakog jutra reklo što se radi taj dan, a njemu osobno uredno su isplaćeni prekovremeni sati koje je odradio;

- da iz iskaza svjedoka ŽP proizlazi da je razlog za otkaz tužitelju bio što je zajedno s još jednim radnikom, odbio ostati duže na poslu, inače se radi do 15,00 sati, a trebalo je ostati do 17,00 sati, to je već ranije bilo dogovoreno, no oni su to odbili i otišli su kući. Zatim, proizlazi da inače nije bio rađen nikakav poseban raspored radnog vremena, već par dana prije u ovom slučaju oko tjedan dana je bilo rečeno konkretno tužitelju da mora ostati duže zbog rada na projektu, a to se znalo reći u slučaju hitnosti i dva do tri dana prije te se u ovom slučaju se radi o izvanrednom otkazu jer je tužitelj odbio raditi ponedjeljak i utorak duže, a u srijedu je dobio otkaz te misli da su zapravo jedva čekali da dobiju otkaz i da im je to bio cilj;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da u odluci o otkazu koju je dobio od tuženika nikakav razlog za otkaz nije bio specificiran te mu je otkaz uručila ŽP i nije mu rekla niti koji su točno razlozi za otkaz niti o kakvom se otkazu tu radi, odnosno da li je redovni ili izvanredni, a on ŽP za razlog otkaza nije niti pitao, jer je ona samo došla pružila mu odluku o otkazu i otišla, uz neprimjerene primjedbe. Isto tako, proizlazi da dan prije nego je dobio otkaz voditelj proizvodnje AP je došao i rekao je da moraju ostati i završiti posao taj dan i to nakon 15 sati, jer je radno vrijeme bilo od 7,00 do 15,00 sati, a on nije ostao raditi nego je otišao iza radnog vremena kući.

7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelju nije bilo rečeno o kojoj se vrsti otkaza radi dok mu je isti uručen, tako da niti on kao radnik nije upoznat koji je točno razlog predstavljao razlog da se njemu otkaže ugovor o radu već samo pretpostavlja da bi razlog za otkaz mogao biti to što tužitelj nije po zahtjevu poslodavca ostao raditi prekovremeno, a što je prethodilo otkazivanju. Zatim, prvostupanjski sud utvrđuje da je redovno radno vrijeme tužitelja bilo od 7,00 do 15,00 sati, a što proizlazi iz iskaza tužitelja i ostalih svjedoka, te je on toga dana odradio što mu je tako bilo u ugovoru o radu, odnosno odradio je svoje redovno radno vrijeme u cijelosti, a tuženik mu nije pisanim zahtjevom odredio prekovremeni rad, u smislu čl.65. st.1. ZR, a niti je tvrdio niti dokazivao da bi takav zahtjev eventualno bio potvrđen naknadno, nakon nalaganja prekovremenog rada, u smislu čl.65. st.2. ZR. Isto tako, prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije dokazao niti da bi konkretnog dana bili ispunjeni uvjeti za prekovremeni rad, odnosno da bi se radilo o višoj, sili, izvanrednom povećanju opsega posla ili drugom slučaju prijeke potrebe iz čl.65. ZR, pa stoga tužitelj, imajući u vidu i odredbe njegovog Ugovora o radu i ugovorenom radnom vremenu iz istoga, prekovremeno toga dana nije niti bio dužan raditi. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužitelj počinio povrede koje mu se odlukom o otkazu stavljaju na teret, pa stoga isti nedvojbeno nije niti imao opravdan razlog za otkazivanje tužitelju iz razloga koje je u pobijanoj oduci o otkazu naveo. Također, nije dokazan niti jedan razlog zbog kojeg nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika i dalje ne bi bio moguć tako da je odluka tuženika - Otkaz ugovora o radu zbog nepoštivanja radnih obveza od 2.6.2020. nezakonita i nedopuštena, pa tako ni radni odnos tužitelja nije prestao, te su ispunjeni uvjeti iz čl.124. st.1. ZR za vraćanje na rad, slijedom čega odlučuje kao pod točkom I. i II. izreke pobijane presude.

8. Takav zaključak suda prvog stupnja je nejasan i proturječan stanju spisa te nije utemeljen na izvedenim dokazima i ne može se prihvatiti, a i nejasni su razlozi da tužitelj nije znao zbog čega mu se otkazuje ugovor o radu da bi potom sud prvog stupnja zaključio da tuženik nije dokazao da bi tužitelj počinio povrede koje mu se odlukom o otkazu stavljaju na teret.

9. Naime, sud prvog stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja jer da kao radnik nije bio upoznat koji je točno razlog predstavljao razlog otkaza ugovora o radu odnosno da je otkaz tuženika nezakonit i nedopušten, obzirom tuženik nije obrazložio otkaz u smislu odredbe čl. 120. st. 2. ZR jer da je poslodavac paušalno naveo da se isti daje zbog nepoštivanja radnih obveza, te teške povrede radne discipline, ne navodeći pritom uopće o kakvoj se povredi radnih obveza radi, a niti da iz navedene odluke nije vidljivo o kakvoj se vrsti otkaza uopće radi (redovni ili izvanredni otkaz).

10. Suprotno, utvrđenju prvostupanjskog suda iako u odluci o otkazu nije navedeno o kakvoj vrsti otkaza se radi, ta odluka predstavlja izvanredni otkaz, a što jasno proizlazi iz obrazloženja odluke o otkazu iz koje proizlazi da tužitelju odmah prestaje radni odnos 2. lipnja 2020. bez odrađivanja otkaznog roka, a što između stranaka nije niti sporno jer tužitelj nakon dobivenog otkaza nije više dolazio raditi kod poslodavca.

11. Isto tako, pogrešna su utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 120. st. 2. ZR. To stoga jer otkaz ima pisani oblik, a u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu navedeno je da se ugovor o radu otkazuje zbog nepoštivanja radnih obveza te teške povrede radne discipline. Prema tome, suprotno žalbenim navodima, iz navedenog obrazloženja ne proizlazi da otkaz ne sadrži razloge za otkaz u smislu odredbe čl. 120. st. 2. ZR-a jer proizlazi da tužitelj nije poštivao radne obveze.

12. Dakle, imajući na umu da ZR ne određuje da bi otkaz morao imati oblik odluke koji bi sadržavao uvod, izreku i obrazloženje, dovoljno je da je otkaz obrazložen tako da je iz istog moguće sa sigurnošću zaključiti zbog kojih razloga poslodavac daje otkaz ugovora o radu (tako i Vrhovni sud RH u odluci Revr-68/2010-2). Naime, iz otkaza ugovora o radu jasno je zbog čega je otkaz dan, a to je da radnik ne poštuje radne obveze dakle, nije postupao u skladu s preuzetim obvezama iz radnog odnosa. (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 108/2020-2 od 24. siječnja 2023.)

13. Isto tako, točno je da postojanje opravdanog razloga za otkaz, u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR, mora dokazati poslodavac s time da je, ograničen isključivo razlogom navedenim u odluci o otkazu. To, međutim ne onemogućava poslodavca da tijekom parničnog postupka koji za predmet ima utvrđenje dopustivosti odnosno nedopustivosti određenog otkazivanja pojašnjava i dokazuje postojanje navedenog razloga. (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev 90/2021-3 od 13. listopada 2022.), slijedom čega su pogrešna utvrđenja prvostupanjskog suda. Prema tome, činjenica da povrede nisu jasnije opisane u odluci, otkaz u ovom slučaju ipak ne bi bio nezakonit, jer je tijekom postupka utvrđeno postojanje istog identiteta povreda koje je na umu imao i poslodavac prilikom otkazivanja.

14. Tuženik je tijekom postupka tvrdio i dokazao da tužitelj nije poštivao radne obveze jer je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo završiti važan projekt odnosno posao od kojeg ovisi i financijska situacija tuženika zbog čega je radnicima bilo naloženo da zbog prirode posla i hitnosti završetka posla ostanu dva dana dva sata duže na poslu, dakle, upravo radi završetka prijeko potrebnih radova dok je tužitelj samoinicijativno i bez obrazloženja nakon 15 sati otišao sa radnog mjesta ne poštujući naloge poslodavca i bez opravdanog razloga. Takva utvrđenja proizlaze iz iskaza nadređenog radnika tužitelju ĐP koji je u svom iskazu naveo da je razlog za otkaz tužitelju bio što u ponedjeljak i utorak prije te srijede kada je dobio otkaz trebao ostati završiti jedan posao, radilo se o jednom važnom projektu za firmu "..." pa je tužitelja i radnika AP zamolio da ostanu, a što je bilo dogovoreno ranije, te je bilo rečeno da ukoliko ne uspiju završiti taj projekt u roku da će ostati ponedjeljak i utorak dulje, do 17,00 sati, a tužitelj i radnik AP to su odbili i otišli su kući u 15,00 sati, pri čemu ne proizlazi da je tužitelj imao bilo kakav opravdani razlog da ne postupi po uputi poslodavca. Navedeno, proizlazi i iz iskaza svjedoka BP, koji više i ne radi kod tuženika, a koji je naveo da je tužitelj dobio otkaz zbog toga jer je bio neradnik jer je bilo situacija kada su morali "zapeti" s radom i imali termine završiti određeni posao i to izrada konstrukcije za firmu "..." i to je trebalo dovršiti u roku, te su morali ostati do pet sati dva dana, ali tužitelj, radnik AP nisu htjeli ostati, a navedeno potvrđuje i iskaz radnika ZP, koji je naveo da je tužitelj dobio otkaz zbog onoga što se dogodilo na montaži te su morali hitno završiti posao što im je rekao poslovođa te ih je nekoliko radnika ostalo raditi u skladu s uputom poslodavca, ali tužitelj nije ostao raditi već je odbio postupiti.

15. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno zaključio te pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava koje se imaju primijeniti kod ocjene dopuštenosti ponašanja tužitelja, misleći pri tome na sadržaj odredbe čl. 7. st. 1. ZR i čl. 4. i 6. ugovora o radu, prema kojima je tužitelj u obavljanju preuzetih poslova obavezan postupiti prema uputama poslodavca, u skladu s naravi i vrstom posla, uredno i ažurno te savjesno, a ne bezrazložno odbiti ostati 2 sata duže na poslu, u slučaju kada se radi o hitnim i neodgodivim poslovima.

16. Prema tome, kod tuženika su nedvojbene konkretne okolnosti stvorile uvjerenje o nepoštivanju radne obveze i teške povrede discipline pa formulacija uporabljena u odluci o otkazu "nepoštivanje radne obveze" i "teška povreda radne discipline" ne bi bile nejasne i nedovoljne budući da je tuženik dokazao da doista postoje određene povrede radne obveze, a koje je u činjeničnom smislu upravo i imao na umu prilikom otkazivanja ugovora o radu tužitelju. Navedeno potvrđuje i iskaz svjedokinje ŽP koja je navela da je razlog za otkaz tužitelju bio što je zajedno s još jednim radnikom, odbio ostati duže na poslu, inače se radi do 15,00 sati, a trebalo je ostati do 17,00 sati, to je već ranije bilo dogovoreno, no oni su to odbili i otišli su kući, a bilo je potrebno ostati duže zbog rada na projektu što se događalo u slučaju hitnosti.

17. Nadalje, pogrešna su utvrđenja prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao da bi konkretnog dana bili ispunjeni uvjeti za prekovremeni rad, odnosno da bi se radilo o višoj, sili, izvanrednom povećanju opsega posla ili drugom slučaju prijeke potrebe iz čl. 65. ZR, kada poslodavac može i usmeno naložiti obavljanje prekovremenog rada, budući da iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da se radi o prijekoj potrebi ostanka dva sata duže na poslu radi dovršenja važnog posla za tuženika od kojeg ovisi financijska stabilnost i daljnji poslovi, a kod tuženika je bilo uobičajeno da se u takvim situacijama ostaje prekovremeno, a što je uredno i isplaćivano radnicima kao prekovremeni rad i što je kasnije bilo evidentirano kao prekovremeni rad. Naime, iz iskaza nadređenog poslovođe, ĐP proizlazi da se radilo o jednom važnom projektu za firmu "..." pa je tužitelja i radnika AP zamolio da ostanu, a što je bilo dogovoreno ranije i taj prekovremeni rad tužitelju je najavio tri dana ranije, a radilo se o stalnom klijentu, imali su rok i da nisu završili izgubili bi i ostale poslove, a morali su napraviti konstrukciju za tog klijenta. Navedeno, potvrđuje i iskaz BP koji naveo da su u konkretnom slučaju morali „zapeti“ s radom i imali su termin završiti određeni posao odnosno u konkretnoj situaciji radilo se o izradi konstrukcije za firmu "..." i to je trebalo dovršiti u roku, te je i inače bilo situacija kada su oni sami procijenili, a i poslovođa im je rekao da moraju ostati dulje, tako je bilo i i konkretnom slučaju. Isto tako, s navedenim je suglasan i iskaz ZP te ŽP koja je naglasila da je već par dana prije čak oko tjedan dana bilo rečeno konkretno tužitelju da mora ostati duže zbog rada na projektu, a to se znalo reći u slučaju hitnosti i dva do tri dana prije, a tužitelj je odbio raditi bez ikakvog obrazloženja i razloga.

18. Stoga je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da postupanje tužitelja u konkretnom slučaju nije okolnost zbog koje nije opravdano niti očekivati od poslodavca da omogući davanje obrane. Naime, nesavjesno postupanje tužitelja koji u konkretnom slučaju bez razloga odbija ostati dva sata duže dva dana radi prijeke potrebe završetka posla bez opravdanog razloga, svakako su okolnosti da nije od tuženika bilo opravdano očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane. Uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna je samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu jer bi radnik svoje ponašanje opravdao. Međutim, u konkretnom slučaju, sve što bi tužitelj iznio u svojoj obrani, usmenoj ili pisanoj, ne bi odvratilo poslodavca od izvanrednog otkaza ugovora o radu jer je i sam tužitelj naveo da ŽP za razlog otkaza nije niti pitao, a niti išta drugo, što ukazuje na nezainteresiranost tužitelja i narušene odnose. jer je ona samo došla pružila mu odluku o otkazu. Dakle, uskrata mogućnosti iznošenja obrane relevantna bi bila samo ako bi radnikova obrana, da je iznesena, odvratila poslodavca od donošenja odluke o otkazu, jer bi radnik svoje ponašanje opravdao, što u konkretnom slučaju nije opravdano.

19. Isto tako, iz iskaza nadređenog tužitelju ĐP proizlazi u pogledu ranijih kršenje radnih obveza od strane tužitelja, da ga je znao usmeno upozoriti "da se ne zeza odnosno da radi", bilo je par takvih upozorenja s njegove strane, slijedom čega je tužitelj kao radnik mogao znati da nepoštivanje radne discipline poslodavac neće tolerirati.

20. Slijedom navedenog, u konkretnom slučaju, imajući u vidu povrede radnih obveza koje su u postupku utvrđene i dokazane, ocjena je ovog suda da je za otkazivanje ugovora o radu postojao opravdani razlog. Pri tome, valja napomenuti da ugovor o radu zbog svog trajanja i trajnih obveza koje nastaju za stranku iz tog ugovora, pretpostavlja odnos povjerenja između poslodavca i radnika, a što je u konkretnom slučaju narušeno.

21. Prema tome, za zaključiti je da tužitelj nije savjesno i odgovorno obavljao obveze preuzete ugovorom o radu odnosno da je bez opravdanog razloga odbio postupiti po nalogu poslodavca da u slučaju hitnog i prijeko potrebnog rada ostane samo dva sata dulje na poslu radi dovršetka poslova za važnog klijenta o kojem ovisi i budućnost te financijska stabilnost tuženika.

22. Prema tome, opisano postupanje tužitelja u konkretnom slučaju opravdava donošenje odluke o izvanrednom otkazu, a isto tako takvo postupanje protivno obvezama iz ugovornog odnosa zasigurno je i kod poslodavca dovelo do gubitka povjerenja prema radniku. Stoga je u konkretnom slučaju, pravilnom primjenom odredbe čl. 116. st. 1. toč. 3. i čl. 119. ZR, valjalo tužbeni zahtjev odbiti, a posljedično dopuštenosti odluke o otkazu, neosnovan je i zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te pobijanu presudu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a te odlučiti kao u izreci pod točkom I./

24. Obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi, a koja je sadržana u točki III. pobijane presude.

25. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, tuženik je u cijelosti uspio u parnici, tako da bi mu pripadali troškovi temeljem 7.2 al. 6 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) s osnove jednokratne nagrade za zastupanje u iznosu od 250 bodova uz porez na dodanu vrijednost od 25 % odnosno sveukupno iznos od 625,00 €. Međutim, kako je zatražio 600,00 € tako mu je trošak i dosuđen kao u izreci pod točkom I./toč. 2.

26. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 200,00 € (Tbr. 10.2 OT), dok tuženik nije dokazao da je platio trošak sudske pristojbe na žalbu te je odlučeno kao u izreci pod točkom II. ove odluke.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić