Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-205/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Ani Lazić, u pravnoj stvari tužiteljice UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelja ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužiteljice ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Daliboru Gradinšćaku, odvjetniku iz Varaždina, Pavlinska 5, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu 3. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice UV i punomoćnika tužiteljice Dalibora Gradinščaka, odvjetnika iz [adresa], i punomoćnice tuženika Dore Pintarić Planinc odvjetnice u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui iz Zagreba, te objave presude 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu od 29. ožujka 2007. broj 320-50-4005399, solemniziranog po Javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier, br. OV- 4013/07 dana 30. ožujka 2007., sklopljenog između prednika tužitelja – EV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kao kreditora, a koja:

- u čl. 7. a) Način otplate glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“

- u čl. 7. b) Način otplate glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužiteljici ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.510,07 eura (dvije tisuće petsto deset eura i sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 24. lipnja 2013. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi zatezne kamate u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju PV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tužitelju ČV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tužiteljici ZV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova ovog postupka isplati iznos od 1.335,78 eur (tisuću tristo trideset pet eura i sedamdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da je pokojni EV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4005399, kojim je tuženik odobrio predniku tužitelja kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 20.873,69 CHF obračunato po srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, a koji ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz [adresa] dana **.**.2007. EV je **.**.2016. preminuo, a njegovim nasljednicima, temeljem Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Varaždinu br. O.130/17; UPP-OS-49/17 od 15. svibnja 2017. proglašeni su ovdje tužitelji. Za vrijeme trajanja otplate kredita sukladno Ugovoru više puta mijenjao se tečaj CHF prema HRK, a što je itekako utjecalo na visinu obveze prednika tužitelja prema tuženiku, na način da su pojedini mjesečni anuiteti značajno porasli u odnosu na one koji su bili ugovoreni. Prednik tužitelja otplatio je predmetni kredit u lipnju 2013. Tužitelji drže da je njihov prednik oštećen za razliku između onog iznosa koji bi otplatio da promjena tečaja valute CHF prema HRK nije bilo te iznosa koji je zaista otplatio, pa navedeni iznos potražuje ovom tužbom, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana otplate kredita, pa do povrata. Prednik tužitelja je, kao potrošač, u dobroj vjeri stupio u kreditni odnos s tuženikom, kao bankom, a zbog financiranja svojih potreba kao potrošača, radi nabave osobnog motornog vozila. Pritom mu je ponuđen kredit s valutnom klauzulom, a bez da su mu predočene moguće štetne posljedice takvog ugovora, niti s njime skopčani rizici. Također, na odredbu o valutnoj klauzuli nije se moglo utjecati niti o istoj pregovarati, već je tuženik koristio vlastiti obrazac, identičan u brojnim drugim kreditnim predmetima. Navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, koje je konkretno sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Odlukom Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2221/18-11 i odlukom Ustavnog suda na sjednici 3. veljače 2021. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. S obzirom na utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. -31.12.2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima. Poziva se na odredbu iz članka 502.c Zakona o parničnom postupku te čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07 i 79/09). Stoga predlaže da se utvrde ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF te da se tuženiku naloži isplata preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da nije sporno da su prednik tužitelja i tuženik dana 29. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-4005399. Navodi da je nesporno da je prednik tužitelja slobodnom voljom sklopio Ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se prednik tužitelja svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Ističe prigovor aktivne legitimacije jer da činjenica smrti korisnika kredita, EV ne dokazuje da su tužitelji nasljednici svog prednika u pogledu nasljeđivanja prava i obveza iz ugovora o kreditu sklopljenog između prednika tužitelja i tuženika. Osporava i pasivnu legitimaciju jer sa tužiteljima nije bio u nikakvom ugovornom odnosu. Navodi da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio prednika tužitelja pri sklapanju Ugovora te se ističe da je prednik tužitelja u zahtjevu za kredit samostalno odabrao valutnu klauzulu CHF (između više ponuđenih: EUR, CHF, USD, kunski kredit). Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. ugovaranjem valutne klauzule, a prednik tužitelja je preuzeo valutni rizik. Pružanje mogućnosti korisniku kredita da vlastoručno odabere valutnu klauzulu kredita predstavlja pojedinačno pregovaranje te je prednik tužitelja također obavješten o kretanju valuta na tržištu. Nadalje, s obzirom na to da je prednik tužitelja, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare te osporava visinu tužbenog zahtjeva te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan. Na ročištu 6. ožujka 2025. tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva dok ostaje kod svih ostalih izjavljenih prigovora.

3. U podnesku od 19. prosinca 2024. tužitelji su naveli da svoju aktivnu legitimaciju temelje na odredbama članka 4. i 5. Zakona o nasljeđivanju te se ponovno pozivaju na sudske odluke proizašle iz kolektivnog spora o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu glede valutne klauzule u CHF.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao svu dokumentaciju u spisu predmeta i to presliku Ugovora o kreditu broj 320-50-4005399 od 29. ožujka 2007. sa pripadajućom otplatnom tablicom kredita, ponudom za kredit i potvrdom o solemnizaciji, otplatni plan od 2. travnja 2007. rješenje o nasljeđivanju od 15. svibnja 2017. poslovni broj O.130/17, UPP-OS-49/17, prijepis knjigovodstvene kartice od 25. srpnja 2013. obavijest o konačnoj otplati kredita od 2. travnja 2014., izračun potraživanja, zahtjev za kredit od 28. ožujka 2007. te je saslušana tužiteljica UV u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima se ugovara valutna klauzula vezana uz valutu CHF te novčano potraživanje tužitelja s osnova stjecanja bez osnove radi preplate po kreditu primjenom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

7. Nesporno je između stranaka da je prednik tužitelja s tuženikom 29. ožujka 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-4005399 i to prednik tužitelja kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, s tim da je taj ugovor 30. ožujka 2003. i solemniziran kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš Klier iz [adresa], pod brojem OV-4013/07, kao i to da je kredit otplaćen u cijelosti. Nesporno je prednik tužitelja preminuo **.**.2016., a njegovim nasljednicima su proglašeni tužitelji. Tijekom postupka nesporna je postala i visina tužbenog zahtjeva.

8. Sporna je među strankama aktivna legitimacija tužitelja te ujedno i pasivna legitimacija tuženika, da li je potraživanje tužitelja zastarjelo, da li su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF ništetna te da li tužitelji imaju pravo na isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi ugovora.

9. Glede prigovora aktivne legitimacije valja reći da su tužitelji kao nasljednici korisnika kredita aktivno legitimirani na temelju čl. 5. st. 2. i čl. 129. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine" broj 48/03., 163/03., 35/05., 127/13., 33/15. i 14/19. , dalje ZN), dakle, po sili zakona. Nasljednik je univerzalni sukcesor pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti, a ne u trenutku donošenja rješenja o nasljeđivanju. Samo donošenje rješenja o nasljeđivanju ne znači da ostavitelj nema druge imovine, s obzirom na postojeći institut naknadno pronađene imovine iz članka 234. ZN. Smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose se na nasljednike, pa je stoga prigovor aktivne legitimacije neosnovan. Neosnovan je i prigovor pasivne legitimacije. Nesporno je da tužitelji nisu bili u ugovornom odnosu sa tuženikom već je s njime u ugovornom odnosu bio njihov prednik. Budući da su oni nasljednici njegovih prava prema tuženiku na temelju ugovora o kreditu, tuženik je pasivno legitimirana stranka u ovom postupku.

10. Odredbom članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisane su posljedice ništetnosti na način da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a što proizlazi i iz općeg pravila stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavak 1. ZOO, pri čemu odredba članka 1115. ZOO regulira i plaćanje zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove na način da se iste plaćaju od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. Odredbom iz članka 22. stavka 1. ZOO-a dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz citirane odredbe proizlazi da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale valutnu klauzulu. Međutim, sporno je između stranaka da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakonit način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da su 21. studenoga 2005. tuženik – banka, davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik, sklopili ugovor o potrošačkom kreditu te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/2003., dalje: ZZP/03). Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2. tog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 83. ZZP/03 propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba čl. 87. ZZP/03 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema st. 2. tog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. O ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ugovorima o potrošačkom kreditu već su pravomoćno odlučili sudovi u sporu vođenom po kolektivnoj tužbi potrošača. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (P-1401/12) bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. Presudom od 4. srpnja 2013. Trgovački sud u Zagrebu je, ocijenivši ih netransparentnima i nepoštenima, utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovi jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju te je naložen prekid navedenog postupanja.

13. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je djelomično presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., i to u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugog stupnja i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Povodom odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br. U-III- 2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U- III-2605/15 od 13. prosinca 2016. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. ukinuo djelomično presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točci 4. tužbenog zahtjeva, a u kojoj se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Također je točkom 9. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

15. Presudom od 3. rujna 2019. (Rev-2221/18) Vrhovni sud Republike Hrvatske je odbio reviziju kreditora protiv dijela presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu upućujući pritom na razloge iz drugostupanjske presude. Dakle, spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno je okončan i to na način da su konačno obje sporne ugovorne odredbe i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati kao i odredba o valuti švicarski franak utvrđene nepoštenim i ništetnim. Ustavni sud je svojom odlukom od 3. veljače 2021. odbio tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

16. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz odluke kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. 1 stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke.

18. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 29. ožujka 2007. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud smatra kako je tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

19. Također, iz odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. proizlazi i da predmet kolektivnog spora i dokazivanja nisu bile obavijesti dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu te da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba te da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog ugovora. Na ove sporne okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice.

20. U svom iskazu tužiteljica UV, supruga pok. EV je navela da im je, u vrijeme kad je njezin pokojni suprug sklopio predmetni ugovor o kreditu, bio potreban novac, i to za različite svrhe - za udaju kćeri ili za kupnju automobila, te da su ga na koncu potrošili za kupnju novog automobila marke Opel Astra koji im je bio potreban za osobne potrebe. Navela je da je ona bila klijentica tuženika, te da je i danas klijentica tuženika i da je putem tuženika dobivala plaću, pa su se upravo zbog toga kod tuženika suprug i ona raspitali o uvjetima kreditiranja. Nadalje je tužiteljica navela da im je upravo ovaj predmetni ugovor sa valutnom klauzulom u chf bio ponuđen kao najbolji ugovor i najpovoljniji, a u što da su i vjerovali, te su se odlučili zajedno da će ugovor sklopiti suprug. Sva daljnja pitanja vezana za ugovor o kreditu rješavao je pokojni suprug. On je po struci bio soboslikar i tužiteljica nije znala koliko je on taj ugovor pročitao niti koliko ga je razumio niti da li je suprug znao što znači valutna klauzula. Prije sklapanja ugovora nitko ih nije upozorio da bi postojali bilo kakvi rizici kod takvih ugovora već su im dapače preporučivali baš takav ugovor i njezin suprug ga je prihvatio. Nije joj poznato niti da li je njezin suprug posebno pregovarao o odredbama ugovora, niti joj je poznato da li je na bilo kakav rizik upozoren kod javnog bilježnika budući da je tamo išao sam. Kredit su otplaćivali tako što su nosili gotovinu u banku. Sredstva od kredita potrošili su u cijelosti za kupnju automobila koji su koristili za kućanstvo.

21. Sud je iskaz tužiteljice u cijelosti našao vjerodostojnim jer je ista iskazivala izravno, dosljedno i životno. Iz iskaza upravo proizlazi kako se predniku tužitelju kredit čija je otplata vezana uz valutu švicarskog franka nudio kao jedini kredit, a prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvih pregovora vezano za odredbe ugovora, niti su se predniku tužitelju posebno tumačile pojedine odredbe ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti vezano za obveze prednika tužitelja. Povezujući iskaz tužiteljice i dostavljenu ponudu za kredit od 28. ožujka 2007. s lista 14 spisa, vidljivo je da je predmetni kredit ponuđen već u trgovini Auto-Knez budući da iz iste proizlazi ponuđeni iznos kredita, rok otplate i kamatna stopa upravo onakvi kakav je sa tuženikom i ugovoren ugovorom o kreditu, odnosno predmetna dokumentacija potvrđuje navode tužiteljice da je isti ponuđen kao jedini ugovor o kreditu.

22. Uzevši u obzir iskaz tužiteljice i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su predniku tužitelja pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su predniku tužitelja od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste protumačene predniku tužitelja, odnosno da je prednik tužitelja odabirom valutne klauzule između više ponuđenih pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora, a kako to tuženik navodi u odgovoru na tužbu.

23. Kako tuženik dakle nije dokazao da se o spornim odredbama pregovaralo s prednikom tužitelja niti da su predniku tužitelja sporne odredbe ugovora protumačene te prihvaćanjem utvrđenja iz navedenih presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kojih proizlazi da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/ 03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09), sud je zaključio da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o potrošačkom kreditiranju koji je sklopio ovdje prednik tužitelja s tuženikom prema kojima je glavnica vezana uz švicarski franak.

24. Vezano za prigovor zastare, treba navesti da sukladno odredbi iz članka 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi pet godina, dok je odredbom iz članka 241. ZOO- a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi. U konkretnom slučaju presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, postala je pravomoćna danom donošenja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda toga suda broj Pž-6632/2017, kojom je, kako je to u prethodnoj točci obrazloženja navedeno, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba tužitelja podnesena je 19. travnja 2023. dakle, unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa bi zastara potraživanja tužitelja vezano za stjecanje bez osnove zbog stjecanja prema ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nastupila 14. lipnja 2023., a slijedom čega je prigovor zastare tuženika neosnovan.

25. Neosnovanim sud smatra prigovor tuženika da se presuda donesena u kolektivnom sporu ne može primijeniti na konkretan slučaj treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe) propisana obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača za ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Osim toga, iz odredbe članka 502.c ZPP (i to odredbe ZPP koje su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom sporu) proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

26. S obzirom na obvezujući učinak presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, koje se, kako je rečeno, primjenjuju i u konkretnom sporu, sud smatra za ovaj spor irelevantnima navode tuženika o tome da nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF u odnosu na HRK. Dakle, budući da je ništetan način na koji je ugovorena valutna klauzula, kojim se tečajna razlika zbog rasta tečaja isključivo prebacuje na potrošača, to je i ovu preplatu bilo moguće utvrditi jedino prema onom tečaju prema kojem je predniku tužitelja isplaćen odobreni iznos kredita.

27. Budući da je nesporno da utuženi iznos predstavlja iznos koji je prednik tužitelja platio više u odnosu na početno ugovoren tečaj chf, proizlazi da je prednik tužitelja otplaćujući kredit tuženiku prema djelomično ništetnim odredbama ugovora o kreditu tuženiku platio više, i to iznos od 2.510,07 eur, kako je to naznačeno u tužbi stoga je tužbeni zahtjev u cijelosti sud našao osnovanim.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a. Kako su tužitelji u sporu u cijelosti uspjeli sud je tužiteljima priznao trošak sastava tužbe u zatraženom iznosu od 325,00 eur sukladno tbr. 7. st. 1., tbr. 40 st. 1. i tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 - dalje Tarifa), trošak sastava podneska od 19. prosinca 2024. u zatraženom iznosu od 325,00 eur sukladno tbr. 8. st. 1., tbr. 40 st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu 6. ožujka 2025. u zatraženom iznosu od 325,00 eur, sukladno tbr. 9. st. 1., tbr. 40 st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 3. travnja 2025. u zatraženom iznosu od 325,00 eur sukladno tbr. 9. st. 1., tbr. 40 st. 1. i tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu sukladno tbr. 1. st. 1. Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19, 92/21 i 37/23, dalje: Tarifa sudskih pristojbi) i čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18, 51/23dalje: ZOSP), u iznosu od 35,78 eur koji iznos su tužitelji podmirili prilikom podnošenja tužbe. Sud nije priznao zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 71,55 eur budući da su tužitelji na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 20. ZOSP koja je stupila na snagu 20. svibnja 2023. oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi u konkretnom postupku te je isti trošak pristojbe dužan snositi tužitelj. Ukupno je tužiteljima priznat trošak u iznosu od 1.335,78 eur. Na parnične troškove dosuđena je i zatražena zakonska zatezna kamata sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Varaždinu 29. travnja 2025.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelji po punomoćniku Daliboru Gradinščaku, odvjetniku iz Varaždina, Pavlinska

2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui iz Zagreba,

Zelinska 4