REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-315/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ane Cvitković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD ZAGREB, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika BAREDO COMMERCE d.o.o., OIB 63473562574, Zagreb, Našička 25, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Čipćić-Bragadinu, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2556/2019 od 22. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-2556/2019 od 22. prosinca 2021. u točkama I.,

III. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom poslovni broj Povrv-2556/2019 od 22. prosinca 2021. u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Stjepana Šaškora iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-1206/2019 od 29. svibnja 2019. u dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 20.958,34 eura / 157.910,58 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose te naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 320,05 eura / 2.411,38 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Točkom II. izreke ukinut je platni nalog u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 7,52 eura / 56,63 kn s pripadajućim zateznim kamatama te u dijelu predvidivih troškova ovršnog postupka u iznosu od 9,99 eura / 75,25 kn s pripadajućim zateznim kamatama i u tom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Točkom III. izreke utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 203.863,36 eura / 1.536.008,47 kn s pripadajućim zateznim kamatama, istaknuta radi prebijanja u ovom parničnom postupku, a točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 3.815,78 eura / 28.750,00 kn.

2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu pobijajući je djelomično u točkama I., III. i IV. izreke zbog svih zakonom dopuštenih žalbenih razloga. U bitnome navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku, te da je pogrešno primijenio odredbe članaka 8. i 221.a tog Zakona, zato što dokaze koje je izveo nije pravilno ocijenio, nego ih je jednostavno nabrajao. Dalje u žalbi navodi kako je glavna rasprava zaključena 17. studenog 2021., na kojoj punomoćnik tuženika nije mogao biti prisutan iz opravdanog razloga, jer je bio spriječen pristupiti budući da je u to vrijeme bio na ročištu na Općinskom sudu u Velikoj Gorici, Stalnoj službi u Ivanić Gradu, u predmetu poslovni broj P-221/17. Iako je punomoćnik tuženika pravovremeno prije održavanja ročišta podneskom zatražio odgodu ročišta, prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne navodi razloge zbog čega je odbio tuženikov prijedlog odgode ročišta. Tvrdi da prilikom donošenja presude sud nije uzeo u obzir tuženikov istaknuti prigovor promašene aktivne legitimacije. Naime, tuženik nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, pa nema pravo tuženiku naplaćivati naknadu za njegovo korištenje. Ukazuje da tužitelj tijekom postupka nije predložio očevid radi točne identifikacije nekretnine te geodetsko vještačenje kako bi se utvrdilo nalazi li se predmetni poslovni prostor doista na čestici koja bi bila vlasništvo tužitelja. Smatra da je to bilo potrebno, kako bi se ispunili uvjeti za primjenu načela jedinstvenosti nekretnine, to jest neuknjiženog poslovnog prostora u korist vlasnika čestice ili u korist tuženika kao vlasnika objekta, koji ga je izgradio i u čijem je poštenom posjedu već 30 godina. Zbog toga tvrdi da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Žalitelj dalje tvrdi da je sud suprotno iskazu tužitelja da nema drugih dokaznih prijedloga, danog prije zaključenja prethodnog postupka, proveo financijsko vještačenje na prijedlog tužitelja danog na ročištu održanom 2. veljače 2021. nakon zaključenja prethodnog postupka, a iz toga proizlazi da se presuda zasniva na nezakonitom dokazu. Podredno tvrdi kako se financijsko vještačenje nije moglo provesti bez prethodno točno utvrđene neto korisne površine prostora po vještaku građevinske struke, kao i da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za financije koje se zasniva na podacima iz dopisa Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 14. srpnja 2006., dok se tužbom i tužbenim zahtjevom traži naplata naknade za korištenje nekretnine u razdoblju od srpnja 2017. do prosinca 2018. godine, dakle, o razdoblju dužem od deset godina, kroz koje se promijenila neto korisna površina objekta. S obzirom na to da je prema podacima iz 2006. godine tlocrtno je utvrđena neto korisna površina, što ne mora biti točan podatak, taj dokaz ne može se koristiti u ovom postupku, jer nije izveden u postupku osiguranja dokaza ili u drugom parničnom postupku. Tvrdi kako je tuženik u posjed predmetne nekretnine stupio naplatno 1. listopada 1991. pa smatra da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću, a o tome prvostupanjski sud u obrazloženju nije ništa naveo. Smatra da prvostupanjski sud pogrešno odbija njegov prigovor radi prebijanja njegove tražbine koju ima prema tuženiku zbog nastupa zastare zato što u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći, jer je tuženik još u posjedu predmetnog objekta koji nije upisan ni u katastru niti u zemljišnim knjigama na ime tužitelja. Zastara može početi teći tek od trenutka kada tuženik eventualno izgubi posjed predmetne nekretnine, što je predmet tužiteljevog tužbenog zahtjeva u postupku koji se vodi kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-2056/2017. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članaka 1111. i 1120. Zakona o obveznim odnosima, umjesto da je primijenio odredbe članaka 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka. Slijedom navedenoga predlaže prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinačiti i prihvatiti tuženikov prigovor radi prebijanja, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže tuženikovu žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama. Traži troškove sastavljanja odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11.

- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pritom pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. U postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj. U obrazloženju su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koje nisu u kontradiktornosti s ispravama i dokazima koji se nalaze u spisu, pa se presuda u pobijanom dijelu može ispitati.

7. Predmet spora je zahtjev za plaćanje naknade za korištenje poslovnog prostora u Zagrebu, na adresi [adresa] površine 297,28 m². Naknade koje tužitelj potražuje od tužitelja, odnose se na razdoblje od srpnja 2017. do prosinca 2018. godine. Mjesečna naknada iznosi 8.772,81 kn, ukupno 157.910,58 kn. U prvostupanjskom postupku sud je utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnine, dvorišta u Miškecovom prolazu površine 202 m², koje se nalazi na kat. čestici [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Na toj nekretnini, tuženik je izgradio poslovni prostor površine 297,28 m² koji koristi kao ugostiteljski objekt.

8. Radi utvrđivanja sporne visine naknade prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću. U nalazu i mišljenju (listovi 164.-166. spisa) vještak je izrazio mišljenje kako naknade obračunate u visini zakupnine predmetnog poslovnog prostora na adresi [adresa], u [adresa] (dvorišna zgrada) ukupne površine 297,28 m², primjenom kriterija iz zaključaka Grada Zagreba kojim su regulirani način obračuna zakupnine poslovnih prostora u vlasništvu Grada Zagreba, za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2018., iznose ukupno 157.910,58 kn, a pojedinačni mjesečni iznosi, kao i datumi njihovog dospijeća dani su u tablici nalaza (list 166. spisa).

9. Kako je prvostupanjski sud u postupku utvrdio da je tužitelj vlasnik nekretnine na kojoj je tuženik sagradio poslovni prostor, koji koristi za ugostiteljstvo, prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22.).

10. Ovaj sud kao drugostupanjski žalbeni sud ocjenjuje pravilnim stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o korištenju tuđe stvari koju posjednik nema pravo posjedovati. Naime, tuženik tijekom postupka nije tužitelju osporio činjenicu da je tužitelj vlasnik navedene nekretnine na kojoj je tuženik sagradio predmetni poslovni prostor. U svezi s pitanjem vlasništva nekretnine, zakonski zastupnik tuženika DĐ je na glavnoj raspravi 2. veljače 2021. izjavio da je 1996. godine podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva na nekretnini tužitelja na kojoj je izgrađen poslovni prostor i da je taj spor tuženik izgubio. Iz navedenog proizlazi da je tuženik znao da je poslovni objekt izgradio na nekretnini koja je u vlasništvu tužitelja. U ovakvoj situaciji tužitelj od tuženika, kao nepoštenog posjednika ima pravo sukladno odredbama članka 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 1/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta i 52/25.) zahtijevati naknadu svih koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev, iako je pogrešno primijenio odredbu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima. U svezi s visinom tražbine prvostupanjski sud je pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i za to dao valjane razloge, koje prihvaća i ovaj sud bez potrebe ponavljanja.

11. U pogledu točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je prvostupanjski sud utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.536.008,47 kn prihvativši osnovanim prigovor zastare, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. U konkretnom slučaju radi se o troškovima građenja predmetnog poslovnog prostora. U svezi s njima potrebno je navesti da je tuženik znao da gradi na nekretnini u vlasništvu tužitelja. Prema odredbi članka 9. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno, a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno, dio je te nekretnine sve dok se od nje ne odvoji.

12. S obzirom na navedeni članak Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tužitelj je znao da gradi na nekretnini koja je u vlasništvu tužitelja i da je poslovni prostor sastavni dio tužiteljeve nekretnine koji predstavlja jedinstvenu nekretninu. Odredbom članka 165. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je da nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku; to mu pravo zastarijeva u roku tri godine od dana predaje stvari. Stavkom 5. propisano je da ono što je posjednik dodao, učinivši troškove koji mu se ne naknađuju, ovlašten je odvojiti i sebi uzeti, ali jedino ako to može učiniti bez oštećenja same stvari. Imajući u vidu navedenu odredbu osnovano tuženik navodi da zastara uopće nije počela teći jer njegov zahtjev još nije dospio na plaćanje. Zahtjev dospijeva na plaćanje tek predajom nekretnine u posjed vlasniku. Stoga tuženik u ovom sporu nije niti mogao istaknuti procesnopravni pravni prigovor prijeboja, s obzirom da je još uvijek u posjedu nekretnine, pa je prvostupanjski sud s tog osnova trebao utvrditi da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u navedenom iznosu, a ne s osnova zastare.

13. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud trebao odgoditi ročište za glavnu raspravu koje je održano 17. studenog 2021., na kojem je saslušavao vještaka iz razloga što je tuženik imao opravdan razlog da na njemu ne prisustvuje. Naime, vještaku i strankama poziv za ročište zakazano 17. studenoga 2021. upućen je 19. listopada 2021. Punomoćnik tuženika podneskom od 16. studenog 2021. traži odgodu ročišta zbog zakazanog ročišta u drugom predmetu. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tuženik imao dovoljno vremena za angažiranje zamjene u ovom sporu, pa je održao ročište na kojem je saslušao vještaka. Također, potrebno je navesti da se tuženik podneskom od 15. listopada 2021. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

14. Neosnovan je i tuženikov navod da tužitelj nije predložio vještačenje na okolnost visine naknade u prethodnom postupku. Tužitelj je u podnesku od 10. listopada 2019. predložio vještačenje na okolnost sporne visine naknade, dok je pripremno ročište održano 8. rujna 2020. Dakle tužitelj je vještačenje predložio prije zaključenja prethodnog postupka.

15. Što se tiče žalbenog navoda da je prvostupanjski sud trebao utvrditi neto korisnu površinu poslovnog prostora, ni ovaj žalbeni navod nije osnovan iz razloga što je tuženik u svojem očitovanju na nalaz i mišljenje vještaka prigovorio visini utvrđene naknade koju je vještak obračunao za poslovni prostor površine 297,28 m², a ne za neto površinu koju stvarno koristi. Ukoliko je tuženik smatrao da vještak nije pravilno obračunao naknadu, trebao je prvostupanjskom sudu predložiti dokaze kojima bi doveo u pitanje pravilnost obračuna. Naime, tuženik je u postupku trebao dokazati činjenice koje njemu idu u korist jer se od tužitelja ne može tražiti da dokazuje činjenice na svoju štetu.

16. U pogledu žalbenog navoda da je nekretninu stekao dosjelošću, valja navesti da ni taj žalbeni navod nije osnovan. Naime, u svezi s utvrđivanjem samog vlasništva predmetne nekretnine zakonski zastupnik tuženika DĐ je na ročištu održanom 2. veljače 2021. izjavio da je 1996. godine podnio tužbu protiv tužitelja radi utvrđivanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, koji spor je izgubio. Dakle i sam zakonski zastupnik tuženika je svjestan da se nalazi u nepoštenom posjedu tužiteljeve nekretnine, a prema odredbi članka 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva dosjelošću.

17. Pravilna je odluka o troškovima parničnog postupka po osnovi i visini.

18. Kako žalitelj žalbenim navodima nije uspio dovesti u pitanje pravilnost prvostupanjske presude, a pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 2. ZPP-a njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke.

19. Tužitelju nije dosuđen trošak sastavljanja odgovora na žalbu, jer ovaj sud na temelju odredbe članka 155. ZPP-a smatra da ovaj trošak nije bio potreban u žalbenom postupku.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Ivana Mlinarić