Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1259/2021-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja KL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić d.o.o. iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 24. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja odvjetnika Gorana Jarić i zamjenika punomoćnika tuženika Anđele Varnica, odvjetnice iz Zagreba, dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 3.4. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća„.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250 - 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: „ …..koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 13.227,02 EUR (trinaesttisućadvjestodvadesetsedam euradvacenta),sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- na iznos od 13,42 EUR od 19. srpnja 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. rujna 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. listopada 2006.g.

na iznos od 12,05 EUR od 14. studenog 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 15. prosinca 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. siječnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16 veljače 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. ožujka 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 13. travnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. svibnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. lipnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. srpnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. rujna 2007.g.

na iznos od 2,93 EUR od 17. listopada 2007.g.

na iznos od 2,68 EUR od 15. studenog 2007.g.

na iznos od 2,86 EUR od 14. prosinca 2007.g.

na iznos od 2,53 EUR od 17. siječnja 2008.g.

na iznos od 2,54 EUR od 18. veljače 2008.g.

na iznos od 2,29 EUR od 18. ožujka 2008.g.

na iznos od 2,57 EUR od 17. travnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 15. svibnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 19. lipnja 2008.g.

na iznos od 2,61 EUR od 16. srpnja 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 13. kolovoza 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 16. rujna 2008.g.

na iznos od 2,12 EUR od 16. listopada 2008.g.

na iznos od 2,11 EUR od 17. studenog 2008.g.

na iznos od 2,01 EUR od 17. prosinca 2008.g.

na iznos od 135,52 EUR od 16. veljače 2011.g.

na iznos od 134,82 EUR od 16. ožujka 2011.g.

na iznos od 114,21 EUR od 14. travnja 2011.g.

na iznos od 260,83 EUR od 15. lipnja 2011.g.

na iznos od 75,97 EUR od 16. kolovoza 2011.g.

na iznos od 71,02 EUR od 15. rujna 2011.g.

na iznos od 70,80 EUR od 14. listopada 2011.g.

na iznos od 73,43 EUR od 14. studenog 2011.g.

na iznos od 73,09 EUR od 16. prosinca 2011.g.

na iznos od 103,09 EUR od 18. siječnja 2012.g.

na iznos od 72,35 EUR 15. veljače 2012.g.

na iznos od 72,62 EUR od 15. ožujka 2012.g.

na iznos od 72,55 EUR od 13. travnja 2012.g.

na iznos od 72,36 EUR od 15. svibnja 2012.g.

na iznos od 72,31 EUR od 14. lipnja 2012.g.

na iznos od 72,59 EUR od 13. srpnja 2012.g.

na iznos od 72,70 EUR od 14. kolovoza 2012.g.

na iznos od 73,23 EUR od 14. rujna 2012.g.

na iznos od 72,58 EUR od 15. listopada 2012.g.

na iznos od 72,54 EUR od 14. studenog 2012.g.

na iznos od 72,76 EUR od 14. prosinca 2012.g.

na iznos od 73,43 EUR od 15. siječnja 2013.g.

na iznos od 72,86 EUR od 14. veljače 2013.g.

na iznos od 72,91 EUR od 15. travnja 2013.g.

na iznos od 73,65 EUR od 14. svibnja 2013.g.

na iznos od 73,77 EUR od 13. lipnja 2013.g.

na iznos od 73,54 EUR od 15. srpnja 2013.g.

na iznos od 73,37 EUR od 14. kolovoza 2013.g.

na iznos od 73,06 EUR od 12. rujna 2013.g.

na iznos od 73,31 EUR od 14. listopada 2013.g.

na iznos od 73,23 EUR od 13. studenog 2013.g.

na iznos od 73,10 EUR od 13. prosinca 2013.g.

na iznos od 73,11 EUR od 14. siječnja 2014.g.

na iznos od 117,09 EUR od 18. veljače 2014.g.

na iznos od 37,43 EUR od 12. ožujka 2014.g.

na iznos od 63,90 EUR od 14. travnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 13. svibnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 12. lipnja 2014.g.

na iznos od 63,96 EUR od 14. srpnja 2014.g.

na iznos od 64,06 EUR od 13. kolovoza 2014.g.

na iznos od 64,04 EUR od 12. rujna 2014.g.

na iznos od 64,11 EUR od 14. listopada 2014.g.

na iznos od 64,15 EUR od 12. studenog 2014.g.

na iznos od 64,13 EUR od 12. prosinca 2014.g.

na iznos od 66,33 EUR od 13. siječnja 2015.g.

na iznos od 66,39 EUR od 12. veljače 2015.g.

na iznos od 66,38 EUR od 12. ožujka 2015.g.

na iznos od 66,30 EUR od 14. travnja 2015.g.

na iznos od 66,19 EUR od 13. svibnja 2015.g.

na iznos od 26,33 EUR od 12. lipnja 2015.g.

na iznos od 66,12 EUR od 14. srpnja 2015.g.

na iznos od 66,15 EUR od 12. kolovoza 2015.g.

na iznos od 66,07 EUR od 14. rujna 2015.g.

na iznos od 66,23 EUR od 13. listopada 2015.g.

na iznos od 66,04 EUR od 12. studenog 2015.g.

na iznos od 66,02 EUR od 14. prosinca 2015.g.

na iznos od 66,06 EUR od 13. siječnja 2016.g.

na iznos od 66,11 EUR od 12. veljače 2016.g.

na iznos od 66,00 EUR od 14. ožujka 2016.g.

na iznos od 65,83 EUR od 13. travnja 2016.g.

na iznos od 65,77 EUR od 12. svibnja 2016.g.

na iznos od 65,70 EUR od 14. lipnja 2016.g.

na iznos od 65,71 EUR od 13. srpnja 2016.g.

na iznos od 65,62 EUR od 12. kolovoza 2016.g.

na iznos od 65,55 EUR od 13. rujna 2016.g.

na iznos od 86,80 EUR od 12. listopada 2016.g.

na iznos od 89,72 EUR od 14. studenog 2016.g.

na iznos od 92,78 EUR od 16. siječnja 2017.g.

na iznos od 277,01 EUR od 06. veljače 2017.g.

na iznos od 94,99 EUR od 04. ožujka 2017.g.

na iznos od 95,01 EUR od 04. travnja 2017.g.

na iznos od 94,89 EUR od 04. svibnja 2017.g.

na iznos od 94,72 EUR od 04. lipnja 2017.g.

na iznos od 94,59 EUR od 04. srpnja 2017.g.

na iznos od 94,27 EUR od 04. kolovoza 2017.g.

na iznos od 94,22 EUR od 04. rujna 2017.g.

na iznos od 94,33 EUR od 04. listopada 2017.g.

na iznos od 94,21 EUR od 04. studenog 2017.g.

na iznos od 93,95 EUR od 04. siječnja 2018.g.

na iznos od 94,04 EUR od 04. veljače 2018.g.

na iznos od 94,16 EUR od 04. ožujka 2018.g.

na iznos od 94,00 EUR od 04. travnja 2018.g.

na iznos od 93,77 EUR od 04. svibnja 2018.g.

na iznos od 94,11 EUR od 04. lipnja 2018.g.

na iznos od 94,10 EUR od 04. srpnja 2018.g.

na iznos od 94,09 EUR od 04. kolovoza 2018.g.

na iznos od 94,46 EUR od 04. rujna 2018.g.

na iznos od 94,34 EUR od 04. listopada 2018.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. studenog 2018.g.

na iznos od 94,39 EUR od 04. prosinca 2018.g.

na iznos od 94,40 EUR od 04. siječnja 2019.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. veljače 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. ožujka 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. travnja 2019.g.

na iznos od 5.215,71 EUR od 02. svibnja 2019.g.,

i to po stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., a za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29.prosinca 2023., te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 426,47 EUR (četiristodvadesetšesteura četrdesetsedamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 30. svibnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 552,77 EUR (petstopedesetdvaeurasedamdeset sedamcenti),sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. svibnja 2019.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023.g. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 29.prosinca 2023., te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.409,71 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 29.travnja 2025. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.

VIII. S preostalim tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke…“.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 9.999,47 EUR (devettisućadvetstodevedesetdeveteuračetrdesetsedamcenti) – povučena.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 29.prosinca 2021. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tužitelj je kao korisnik kredita dana 23. svibnja 2006.g. sklopio Ugovor o kreditu br.: 5140030250-61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d. iz Osijeka, kasnije Hypo Alpe- Adria Bank d.d. iz Zagreba, a danas Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonske avenije 6 kao kreditorom, a u podružnici Slavonske banke d.d. u Đakovu. Predmetnim Ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 46.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji se podmiruju u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Visina anuiteta je bila određena Otplatnim planom i isti je iznosio 294,83 CHF. Ugovoreni rok otplate kredita je 20 godina. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski ( adhezijski) potrošački ugovor. Člankom 4. Ugovora, a pod naslovom IV. Promjenjivost kamatne stope je utvrđeno da je kamatna stopa promjenjiva i da je vezana uz određenu valutnu klauzulu, kao i da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ugovora, a što stranke potvrđuju svojim potpisom. U čl. 3. Ugovora je, nadalje, utvrđeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,65 % godišnje dekurzivno.... Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Kamatnu stopu je za tijeka otplate kredita tuženik mijenjao u više navrata, odnosno istu povisio, pa je tako: - kamatna stopa na dan 01.10.2007.g. iznosila 5,40 % , kamatna stopa na dan 01.01.2009.g. iznosila 6,00 %;- kamatna stopa na dan 01.06.2009.g. iznosila 6,75 % ;- kamatna stopa na dan 01.01.2011.g. iznosila 6,5 % ;- kamatna stopa na dan 01.11.2011.g. iznosila 6,30 % ;- kamatna stopa na dan 01.01.2014.g. iznosila 3,23 %,a što je utjecalo na visinu anuiteta otplate kredita, odnosno na visinu novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet te posljedično dovelo i do preplate po navedenom osnovu u ovom ugovornom odnosu. Sve ovo, a posljedično tomu i nepošteno, odnosno nezakonito postupanje tuženika vezano za izmjenu kamatne stope je utvrđeno kao takvo u parničnom postupku koji se vodio pred naslovnim sudom pod posl. brojem P- 1621/2015, a u kojem postupku je donesena presuda posl. br.: P- 1621/2015.g. dana 28. veljače 2017.g., kojom je tuženik bio obvezan tužitelju na ime stjecanje bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi naknaditi iznos od 2.634,81 CHF zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom za razdoblje od sklapanja ugovora do prosinca mjeseca 2013.g. Predmetna presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Splitu Gž- 1182/2017 od 24. veljače 2020.g. te je, u međuvremenu, tuženik i postupio sukladno nalogu iz iste. DOKAZ: nesporno, za slučaj potrebe tužitelj će na predmet spisa dostaviti naznačene sudske odluke. Spornim Ugovorom o kreditu br.: 5140030250-61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. svibnja 2006. g. ugovorena je i valutna klauzula vezana uz švicarski franak na način:

Člankom 2. Ugovora je utvrđeno da tuženik odobrava stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 46.000,00 CHF, odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Člankom 3.2. Ugovora je utvrđeno da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF zaračunavaju kamate.... Člankom 3.4. Ugovora je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dana plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Nadalje, u čl. 3.4. ..... da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula u spornom Ugovoru o kreditu je kao takva, također, nepoštena i ništetna. Sporno je pravomoćno utvrđeno presudom Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. posl. br. Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013, a kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ranije citirane presude Visokog Trgovačkog suda RH od dana 14. lipnja 2018. posl. br. Pž- 6632/17 Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 od 04. srpnja 2013.g. donesene su po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv banaka i kao takve su obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke, pa stoga i u ovom konkretnom slučaju. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 ( dalje: ZZP/14 ) propisano je: Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača... obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika,,. Sukladno odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku svaka fizička osoba pa i tužitelj se može u posebnoj parnici pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502.a. istog Zakona koji određuje pravo na podnošenje tužbe protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Činjenica da je tuženik sudjelovao u naznačenom postupku kao kolektivnom sporu te da je naznačenom presudom odlučeno i o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s tužiteljem, daje tužitelju pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnog utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ista to pravno utvrđenje u ovoj konkretnoj parnici. Upravo je smisao tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u budućnosti imati određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom, kao što je to i u ovom slučaju. Osim navedenog, predmetnim Ugovorom o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. svibnja 2006. u čl. 7. pod naslovom VII. TROŠKOVI je ugovoreno i sljedeće: Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.".Prilikom isplate kredita, točnije dana 30. svibnja 2006.g. tuženik je tužitelju naplatio predmetnu naknadu, u iznosu od 3.213,29 kn. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018) (dalje: ZOO- 2005). Odredbom čl. 1021. ZOO- 2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO- 2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužitelja mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 1,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 1,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO- 2005. Kako se radilo o tipskom ( adhezijskom ) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužitelju ponudom ugovora te on nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. DOKAZ: na predmetne okolnosti pozvati i saslušati tužitelja kao stranku u postupku. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužitelja izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN Narodne novine br. 96/2003, 46/2007) ( dalje ZZP- 2003 ), kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužitelja uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C259/19. Spornim Ugovorom bila je ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita na način da je utvrđeno u čl. 9. st. 2.: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke".Prema navedenoj odredbi tuženik je na ime prijevremene otplate kredita tužitelju dana 02. svibnja 2019.g. naplatio iznos od 4.164,86 kn na ime prijevremene otplate kredita. DOKAZ: Pregled prometa za klijenta od 19. studenog 2021.g. Postupanje tuženika i naznačena ugovorna odredba kao takvi su protivni odredbi čl. 1024. ZOO- 2005, obzirom prema navedenoj odredbi tuženik ovu naknadu može naplatiti samo za slučaj nastanka štete uslijed prijevremene otplate kredita. Kako u ovom slučaju tuženik nije trpio nikakvu štetu, jer se prijevremena otplata ne može smatrati situacijom u kojoj je za tuženika nastala bilo kakva šteta, to je evidentno da je ugovaranje ovakve odredbe, kao i postupanje tuženika nepošteno, a time i ništetno. O predmetnoj odredbi Ugovora i ovlaštenju na ovakvo postupanje tuženika se, kako je već i ranije navedeno, prilikom sklapanja Ugovora uopće nije ni pregovaralo, jer se radilo o standardiziranom, tipskom, potrošačkom ugovoru na koji je tužitelj mogao samo pristati. Da je tome tako potvrđuje se već i iz same činjenice da odredba o prijevremenoj otplati uopće ne sadržava uvjete za prijevremenu otplatu, a kamoli da je njome ugovorena visina naknade za istu. U osporavanoj odredbi se samo paušalno navodi da je prijevremena otplata moguća samo ukoliko tužitelj o toj namjeri obavijesti tuženika najmanje 30 dana unaprijed te da se u tom slučaju obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika koji je ovlašten zaračunati i naknadu prema Tarifi tuženika na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici tuženika. Kako se u ovom slučaju radi o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno, u ovom slučaju, Tarifa tuženika, evidentno je da se ovdje radi o institutu Općih uvjeta ugovora, koji su uređeni u čl. 295. ZOO- 2005. Člankom 295. ZOO- 2005 propisuje se da su Opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Obzirom na navedeno, o odredbama tih općih akata tuženika, koji reguliraju ovu materiju, (uvjete i visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ), po prirodi stvari nije se ni moglo pojedinačno pregovarati. Kako je takva odredba i postupanje tuženika stvorila na strani tužitelja samo dodatne troškove te time i znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve suprotno načelu dobre vjere, pozivom na odredbu čl. 96. st. 2. ZZP-2003, evidentno je da je i ova odredba i postupanje tuženika, kao takvo, nepošteno i ništetno. Budući o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO-2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužitelju obvezu s kojom se on nije usuglasio. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZO0- 2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz čl. 6. ZOO- 2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO- 2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radi, jer je tuženik bezuvjetno ugovorio plaćanje naknade čija se visina i uvjeti kod ugovaranja nisu mogli ni pretpostaviti. Zaključno iznijetom, nastavno na ranije utvrđeno nezakonito postupanje tuženika u svezi izmjene ugovorene kamatne stope, a uslijed čega je došlo do porasta visine anuiteta kredita tužitelja, evidentno je da su tužiteljevi mjesečni anuiteti rasli i uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. svibnja 2006.g. sklopljenog između tužitelja i tuženika kojom je bila ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima, kao i činjenice da je u međuvremenu od podizanja kredita došlo do aprecijacije tečaja CHF u odnosu na HRK, i to od početnog iznosa od 1.474,00 kn porasli do iznosa više od 3.000,00 kn, pa je time tuženik, a sve temeljem takve odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sve do dana prijevremene konačne otplate kredita od tužitelja, kroz povećanje anuiteta zbog promjene tečaja CHF, bez ikakve pravne osnove stekao iznos od najmanje 175.000,00 kn, i taj iznos predstavlja razliku nastalu uslijed promjene tečaja CHF između visine anuiteta utvrđenih prvim otplatnim planom i anuiteta kakve je tužitelj plaćao za tijeka ovog ugovornog odnosa. Osim navedenog, uslijed nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu br.: 5140030250-61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 23. svibnja 2006.g., a kojima je ugovorena naplata naknade od 1,50 % od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita te kojom je ugovorena primjena općih akata tuženika kod prijevremene otplate kredita, odnosno naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetnih naknada tužitelju dana 30. svibnja 2006. g. naplatio iznos od 3.213,29 kn, što predstavlja iznos od 1,50 % od iznosa kredita, kao i dana 02. svibnja 2019. g. iznos od 4.164,86 kn na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ukupno na ime naznačenih naknada iznos od 7.378,15 kn, to je evidentno da je od tužitelja bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Sukladno tomu, a pozivom na odredbu čl. 323. ZOO- 2005 tužitelj predlaže da sud nakon provođenja dokaznog postupka donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 5140030250-61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 3.4. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u,, u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dana plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća ...

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja UL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:,, Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed."

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: "Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu ì i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke" te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 175.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svake pojedine uplate anuiteta tužitelja po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 30. lipnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.213,29 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 30. svibnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.164,86 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. svibnja 2019.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana,

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik nadalje ističe kako se između tužitelja i tuženika vodio parnični postupak kod Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-1621/2015, u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda. U navedenom postupku je tužitelju dosuđen iznos stečenog na temelju ugovorne odredbe kojom je tuženik bio ovlašten u Ugovoru o kreditu broj: 5140030250-61000063788/2006 (koji je predmet spora i u ovom postupku) mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom. Iznos koji je tužitelju dosuđen utvrđen je na način da je tužitelju dosuđena razlika koja je nastala svakom promjenom kamatne stope, uzevši da je kamatna stopa od 4,65 % koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila fiksna. Tužitelju je u navedenom postupku dosuđena i razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je povećana odlukom tuženika. Drugim riječima, tužitelju je već dosuđena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je veća od kamate od 4,65 % (koja je navedena u članku 3. Ugovora o kreditu i koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora). Navedeno iz razloga što se prilikom izračuna udjela kamate u anuitetu, anuitet koji je izražen u valuti CHF pretvarao u kune prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Na navedeni način je tužitelju, u odnosu na kamatu (koja je povećana odlukom tuženika) već isplaćena razlika koja je nastala porastom tečaja CHF. Iz historijata tužbe nije razvidno potražuje li tužitelj u ovom postupku razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu od 4,65% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora ili potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu i kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena). U slučaju da tužitelj u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na glavnicu, ali i u odnosu kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja razlika mu je već dosuđena), a ne samo u odnosu na kamatu od 4,65% koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, tuženik ističe je isto tužitelju već dosuđeno te se stoga Naslovnom sudu predlaže, sukladno odredbi iz članka 288. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, donijeti rješenje o odbacivanju tužbe u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosu na isplatu stečenog na temelju porasta tečaja CHF u odnosu na kamatu koja je mijenjana odlukama tuženika (a koja je veća od kamate od 4,65%). Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu. Da u konkretnom predmetu sud nije vezan utvrđenjima iz kolektivnog postupka, odnosno da se pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka ne odnose na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog sa Slavonskom bankom d.d., nedvojbeno proizlazi i iz Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-956/2020 od 25.2.2021.g., iz Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-628/2021 od 8.7.2021.g., iz Rješenja Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-567/2021 od 30.6.2021.g. te iz Rješenja Županijskog suda u Varaždinu, posl. br. Gž-76/2021 od 24.8.2021.g., cit: „jasno proizlazi kako se utvrđenja glede ništetnosti ugovornih odredbi o načinu promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli odnose isključivo na ugovore o kreditu koje je u razdoblju navedenom u toj presudi sklapala Hypo Alpe- Adria-Bank d. d. Zagreb, no ne odnose se i na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala Slavonska banka d. d. Osijek, koja je u tom razdoblju bila samostalan pravni subjekt. Iz toga slijedi zaključak da se pravna utvrđenja iz navedene presude ne mogu primijeniti i na odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i Slavonske banke d. d. Osijek kao kreditora.“ Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003)1 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na:

• namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski);

• visinu iznosa kredita;

• valutu uz koju je kredit vezan;

• rok otplate kredita;

• način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama);

• dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno);

• poček s otplatom kredita;

• vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna);

• visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci);

• instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošač,tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža. Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu). Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika. Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora. Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u. Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu. Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“.Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelj koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz zahtjeva za kredit. Da je tužitelju bila razumljiva odredba o valutnoj klauzuli u valuti CHF, odnosno da je mogao predvidjeti sve ekonomske posljedice koje ista odredba može uzrokovati te da su mu te posljedice bile prihvatljive, proizlazi i iz činjenice da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, a koju mogućnost nikada nije iskoristio te nikada nije podnio zahtjev za konverziju u drugu valutu. Naime, čl. 5. Ugovora o kreditu propisano je da cit. „…Korisnik kredita može Banci podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule u odnosu na početnu ugovorenu valutnu klauzulu…“ kao i „…Banka će taj zahtjev provesti na način da će izvršiti konverziju glavnice u novu valutnu klauzulu…“.Međutim, tužitelj nikada nije postavio navedeni zahtjev te mu je očito u potpunosti bilo prihvatljivo kredit otplaćivati uz primjenu valutne klauzule u CHF. Dapače, neiskorištavanje navedene mogućnosti konverzije prikazuje, osim da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva i prihvatljiva tužitelju, također da odredba o valutnoj klauzuli nedvojbeno ne predstavlja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u smislu testa poštenosti odredbe potrošačkog ugovora. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan. Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima. Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 10,29%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene. Tuženik ovdje napominje, a premda se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o kreditu za koji bi tužitelj sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK) da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“. Spornom odredbom se na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 1,50%, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako ne spori ni samom tužbom i kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu10. Uostalom, sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ) i na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU11, zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za obradu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita. Tako se uostalom navodi i u presudi Suda EU14, cit.: „…prodavatelj robe ili pružatelj usluge nije obavezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje na temelju ugovornih odredbi snosi potrošač, kao što su to „provizija“ ili „početna naknada.“. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge obrade kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova obrade kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni (1,25 %) moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“. Slijedom navedenog, nisu osnovani navodi tužitelja da bi sporna ugovorna odredba bila nejasna ili nerazumljiva. Tužitelj se pritom neosnovano poziva i na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom. Naime, nacionalnim zakonom bilo je propisano kako, cit: „Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.“, a koji uvjet nije predviđen čl. 3. st. 1. Direktive 93/13. Dakle, na ocjenu poštenosti u ovoj pravnoj stvari sporne ugovorne odredbe, ne mogu se primijeniti zaključci iz predmetne presude Suda EU, iz razloga što Zakonom o zaštiti potrošača niti kojim drugim propisom Republike Hrvatske citirani uvjet, niti tomu sličan uvjet, nije predviđen, odnosno hrvatskim nacionalnim zakonodavstvom takav uvjet nije propisan. Konačno se ističe da naplata naknade za obradu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi čl. Zakona o obveznim odnosima niti kojeg drugog zakona. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ15, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Slijedom navedenog, može se zaključiti da je tuženiku dopušteno obvezati potrošača na naplatu troškova u vezi s gospodarskom djelatnošću tuženika, kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja, kako je to nesporno potvrđeno i u praksi Suda EU16. S obzirom na naprijed navedeno, u konkretnom slučaju ne postoje pretpostavke na temelju kojih bi se sporna ugovora odredba mogla utvrditi ništetnom. S obzirom da je naknada na temelju sporne ugovorne odredbe naplaćena 30.5.2006.g., tražbina tužitelja je zastarjela budući da ništetnost, sve i da bude ustanovljena, a što tuženik osporava, nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu te je protekao petogodišnji zastarni rok za povrat naplaćenog iznosa. Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba čl. 9. Ugovora o kreditu, a kojom je uređena prijevremena otplata kredita i naplata naknade, bila ništetna te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe. Da bi se spomenuta odredba utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača17 u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj stoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi kako je ranije već istaknuto. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Osim toga, tuženik smatra važnim istaknuti da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika tužitelja. Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.Naime, predmetnom odredbom Ugovora o kreditu, ugovorne strane su suglasno ugovorile mogućnost da tužitelj, i jedino tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako uslijed prijevremene otplate, odnosno dospijeća kredita suprotno izvorno ugovorenom, tuženiku nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova, jer bi utvrđivanje stvarno nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. U odnosu na štetu, tuženik uvodno ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti, i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank19 i na njih plaćati negativnu kamatu Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženik na okolnost nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i saslušanje svjedoka radnika tuženika, ML, izvršnog direktora riznice tuženika i GL, voditeljice administracije kredita tuženika. smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako postoji protuteža pravu tuženika da naknadu naplati u slučaju da se tužitelj, isključivo svojom dispozicijom, odluči koristiti pravom da učini kredit dospjelim, izmjeni izvorno ugovoreni rok i način otplate, a da je nesporno kako tuženik u tom slučaju trpi i štetu i troškove, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom. Nadalje, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima niti Zakona o potrošačkom kreditiranju. Predmetna odredba u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne i u istu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti, što tuženik niti nije niti učinio jer bi u tom slučaju iznos naknade bio kudikamo viši. Dodatno, odredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Tuženik ističe i kako čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom omogućava pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH23 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

3. U pisanom podnesku od 05.veljače 2024. (stranica 304 spisa) tužitelj po punomoćniku navodi da uređuje svoj tužbeni zahtjev i to na način da zaključno ovim podneskom potražuje preplatu nastalu temeljem promjene tečaja CHF za tijeka ovog ugovornog odnosa u ukupnom iznosu od 13.227,02 EUR, kao i iznos naplaćene ulazne naknade od 426,27 EUR i iznos naplaćene izlazne naknade od 552,77 EUR te predlaže da sud donese sljedeću presudu:

Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora sadržana u čl. 3.4. Ugovora, a u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u „ u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dana plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća „.

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi:„ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed.“

Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9.2. Ugovora o kreditu br.: 5140030250- 61000063788/2006. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog dana 23. svibnja 2006.g. između tužitelja KL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao kreditora koja glasi: “ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke“ te se utvrđuje da je od strane tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 nepropisno, nepravično i nepošteno primijenjena predmetna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, što je tuženik Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 dužan priznati.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 13.227,02 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

na iznos od 13,42 EUR od 19. srpnja 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. rujna 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. listopada 2006.g.

na iznos od 12,05 EUR od 14. studenog 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 15. prosinca 2006.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. siječnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16 veljače 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. ožujka 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 13. travnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. svibnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 18. lipnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. srpnja 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 16. kolovoza 2007.g.

na iznos od 13,42 EUR od 17. rujna 2007.g.

na iznos od 2,93 EUR od 17. listopada 2007.g.

na iznos od 2,68 EUR od 15. studenog 2007.g.

na iznos od 2,86 EUR od 14. prosinca 2007.g.

na iznos od 2,53 EUR od 17. siječnja 2008.g.

na iznos od 2,54 EUR od 18. veljače 2008.g.

na iznos od 2,29 EUR od 18. ožujka 2008.g.

na iznos od 2,57 EUR od 17. travnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 15. svibnja 2008.g.

na iznos od 2,65 EUR od 19. lipnja 2008.g.

na iznos od 2,61 EUR od 16. srpnja 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 13. kolovoza 2008.g.

na iznos od 2,70 EUR od 16. rujna 2008.g.

na iznos od 2,12 EUR od 16. listopada 2008.g.

na iznos od 2,11 EUR od 17. studenog 2008.g.

na iznos od 2,01 EUR od 17. prosinca 2008.g.

na iznos od 135,52 EUR od 16. veljače 2011.g.

na iznos od 134,82 EUR od 16. ožujka 2011.g.

na iznos od 114,21 EUR od 14. travnja 2011.g.

na iznos od 260,83 EUR od 15. lipnja 2011.g.

na iznos od 75,97 EUR od 16. kolovoza 2011.g.

na iznos od 71,02 EUR od 15. rujna 2011.g.

na iznos od 70,80 EUR od 14. listopada 2011.g.

na iznos od 73,43 EUR od 14. studenog 2011.g.

na iznos od 73,09 EUR od 16. prosinca 2011.g.

na iznos od 103,09 EUR od 18. siječnja 2012.g.

na iznos od 72,35 EUR 15. veljače 2012.g.

na iznos od 72,62 EUR od 15. ožujka 2012.g.

na iznos od 72,55 EUR od 13. travnja 2012.g.

na iznos od 72,36 EUR od 15. svibnja 2012.g.

na iznos od 72,31 EUR od 14. lipnja 2012.g.

na iznos od 72,59 EUR od 13. srpnja 2012.g.

na iznos od 72,70 EUR od 14. kolovoza 2012.g.

na iznos od 73,23 EUR od 14. rujna 2012.g.

na iznos od 72,58 EUR od 15. listopada 2012.g.

na iznos od 72,54 EUR od 14. studenog 2012.g.

na iznos od 72,76 EUR od 14. prosinca 2012.g.

na iznos od 73,43 EUR od 15. siječnja 2013.g.

na iznos od 72,86 EUR od 14. veljače 2013.g.

na iznos od 72,91 EUR od 15. travnja 2013.g.

na iznos od 73,65 EUR od 14. svibnja 2013.g.

na iznos od 73,77 EUR od 13. lipnja 2013.g.

na iznos od 73,54 EUR od 15. srpnja 2013.g.

na iznos od 73,37 EUR od 14. kolovoza 2013.g.

na iznos od 73,06 EUR od 12. rujna 2013.g.

na iznos od 73,31 EUR od 14. listopada 2013.g.

na iznos od 73,23 EUR od 13. studenog 2013.g.

na iznos od 73,10 EUR od 13. prosinca 2013.g.

na iznos od 73,11 EUR od 14. siječnja 2014.g.

na iznos od 117,09 EUR od 18. veljače 2014.g.

na iznos od 37,43 EUR od 12. ožujka 2014.g.

na iznos od 63,90 EUR od 14. travnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 13. svibnja 2014.g.

na iznos od 63,88 EUR od 12. lipnja 2014.g.

na iznos od 63,96 EUR od 14. srpnja 2014.g.

na iznos od 64,06 EUR od 13. kolovoza 2014.g.

na iznos od 64,04 EUR od 12. rujna 2014.g.

na iznos od 64,11 EUR od 14. listopada 2014.g.

na iznos od 64,15 EUR od 12. studenog 2014.g.

na iznos od 64,13 EUR od 12. prosinca 2014.g.

na iznos od 66,33 EUR od 13. siječnja 2015.g.

na iznos od 66,39 EUR od 12. veljače 2015.g.

na iznos od 66,38 EUR od 12. ožujka 2015.g.

na iznos od 66,30 EUR od 14. travnja 2015.g.

na iznos od 66,19 EUR od 13. svibnja 2015.g.

na iznos od 26,33 EUR od 12. lipnja 2015.g.

na iznos od 66,12 EUR od 14. srpnja 2015.g.

na iznos od 66,15 EUR od 12. kolovoza 2015.g.

na iznos od 66,07 EUR od 14. rujna 2015.g.

na iznos od 66,23 EUR od 13. listopada 2015.g.

na iznos od 66,04 EUR od 12. studenog 2015.g.

na iznos od 66,02 EUR od 14. prosinca 2015.g.

na iznos od 66,06 EUR od 13. siječnja 2016.g.

na iznos od 66,11 EUR od 12. veljače 2016.g.

na iznos od 66,00 EUR od 14. ožujka 2016.g.

na iznos od 65,83 EUR od 13. travnja 2016.g.

na iznos od 65,77 EUR od 12. svibnja 2016.g.

na iznos od 65,70 EUR od 14. lipnja 2016.g.

na iznos od 65,71 EUR od 13. srpnja 2016.g.

na iznos od 65,62 EUR od 12. kolovoza 2016.g.

na iznos od 65,55 EUR od 13. rujna 2016.g.

na iznos od 86,80 EUR od 12. listopada 2016.g.

na iznos od 89,72 EUR od 14. studenog 2016.g.

na iznos od 92,78 EUR od 16. siječnja 2017.g.

na iznos od 277,01 EUR od 06. veljače 2017.g.

na iznos od 94,99 EUR od 04. ožujka 2017.g.

na iznos od 95,01 EUR od 04. travnja 2017.g.

na iznos od 94,89 EUR od 04. svibnja 2017.g.

na iznos od 94,72 EUR od 04. lipnja 2017.g.

na iznos od 94,59 EUR od 04. srpnja 2017.g.

na iznos od 94,27 EUR od 04. kolovoza 2017.g.

na iznos od 94,22 EUR od 04. rujna 2017.g.

na iznos od 94,33 EUR od 04. listopada 2017.g.

na iznos od 94,21 EUR od 04. studenog 2017.g.

na iznos od 93,95 EUR od 04. siječnja 2018.g.

na iznos od 94,04 EUR od 04. veljače 2018.g.

na iznos od 94,16 EUR od 04. ožujka 2018.g.

na iznos od 94,00 EUR od 04. travnja 2018.g.

na iznos od 93,77 EUR od 04. svibnja 2018.g.

na iznos od 94,11 EUR od 04. lipnja 2018.g.

na iznos od 94,10 EUR od 04. srpnja 2018.g.

na iznos od 94,09 EUR od 04. kolovoza 2018.g.

na iznos od 94,46 EUR od 04. rujna 2018.g.

na iznos od 94,34 EUR od 04. listopada 2018.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. studenog 2018.g.

na iznos od 94,39 EUR od 04. prosinca 2018.g.

na iznos od 94,40 EUR od 04. siječnja 2019.g.

na iznos od 94,35 EUR od 04. veljače 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. ožujka 2019.g.

na iznos od 94,57 EUR od 04. travnja 2019.g.

na iznos od 5.215,71 EUR od 02. svibnja 2019.g.

i to po stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007.g., a za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 426,47 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje od 30. svibnja 2006.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužitelju DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 552,77 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. svibnja 2019.g. do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023..g. pa do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

te parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

4. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Isplatni nalog,Otplatni plan, Ugovor o kreditu,Pregled prometa za klijenta, Zahtjev za kredit, Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule,Specifikaciju uplata, Ugovor o kupoprodaji nekretnina,Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra,Izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom,Simulirani otplatni plan, Izvadak iz Odluke o naknadama za usluge Addiko Bank d.d., proveo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke DV consulting d.o.o.,izvršio uvid u pisana očitovanja vještaka te saslušao vještaka financijsko-knjigovodstvene struke,saslušao svjedoka SL i tužitelja u svojstvu stranke.

5. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli,zahtjev za isplatu preplaćnih iznosa po navedenoj osnovi, zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe o naknadi za obavljanje bankarskih usluga, te naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i zahtjev za isplatu plaćenih iznosa po navedenim osnovama.

6. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]

- 61000063788/2006 (stranica 16 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 23. svibnja 2006. između Slavonske banke d.d. Osijek kao kreditora i korisnika kredita KL iz [adresa].

Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita (čl.2.).

Člankom 3. ugovora kredit je odobren na rok vraćanja od 20 godina (toč.1.).Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,65 % godišnje,dekurzivno. Efektivna kamatna stopa EKS odnosno realna godišnja kamatna stopa RGKS iznosi 4,94 % godišnje (toč.2.). Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja,ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (st.4.). Prvi anuitet dospijeva do 01. srpnja 2006. Dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog prvog dana u mjesecu. U razdoblju korištenja kredita do početka otplate anuiteta Banka zaračunava interkalarne kamate na kredit u visini redovne kamatne stope iz toč.2. ovog članka. Kamate se obračunavaju u CHF,a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje glavnici kredita što čini novu osnovicu za raspored anuiteta (čl.3.5.). Kamate su uključene u anuitete i plaćaju se sukladno odredbama iz navedenog članka. ( čl.3.6.). Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ugovora,bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru,a što stranke potvrđuju potpisom na ugovoru. Korisniku kredita je uručena otplatna tablica i upoznat je s efektivnom kamatnom stopom.

Člankom 7.1. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu,a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%.

Člankom 9.st.2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita,sukladno poslovnoj politici banke.

U članku 24. ugovora navedeno je da potpisom ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale,razumjele,te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju,te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu,kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ugovora,te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja ugovora.

7. Navedeni ugovor o kreditu solemniziran je po javnom bilježniku Jozi Aščić iz Đakova, dana 25. svibnja 2006., broj OU- 136/ 2006 (stranica 24 spisa).

8. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d. Dakle,tužena je pravni sljednik Slavonske banke d.d.,te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj,imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja,a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva,te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva (Djelomični povijesni izvadak iz sudskog regostra (stranica 189 spisa).

9. Svjedok FL,izjavio je saslušan na ročištu kod suda da je tužitelj DL njegov susjed od kojeg je kupio kuću u [adresa]. Sjeća se da je bilo potrebno skinuti hipoteku sa kuće, te je tužitelj uplatio novac banci radi skidanja hipoteke. Na decidirani upit svjedoku da se izjasni o evidentiranom u specifikaciji uplata za predmetni kredit, o uplati 02. svibnja 2019. u iznosu od 142.334,52 kune svjedok je izjavio da je od tada prošlo dosta vremena te da je on DL uplatio kupoprodajnu cijenu za kuću koju je kupio od TL. Kupio je kuću od DL kako su se dogovorili. Nema nikakvih potraživanja prema DL niti prema Addiko banci. Sjeća se da je od tužitelja kupio kuću,stolariju i neke pokretnine. Svjedok je izjavio da se sjeća da je bio zajedno sa tužiteljem u Addiko banci (stranica 340 spisa).

10. Tužitelj DL, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da se sjeća da je 2006. godine podigao kredit kod Slavonske banke u Đakovu s obzirom da su mu trebala sredstva za adaptaciju kuće. Koliko se sjeća nije bilo u ponudi kredita kod drugih banaka, te su mu u Slavonskoj banci ponudili kredit u valuti CHF. Rekli su da imaju samo u ponudi taj kredit, te je bilo hoćeš ili nećeš. Nije upozoren na rizik tečaja valute CHF, niti mu je išta rečeno vezano za valutu CHF. Sjeća se da će u banci biti ugovor da pročita. Smatrao je da je ugovor razumio. Nije ništa mogao mijenjati u tom ugovoru. Nije znao što je valutna klauzula. Nije uočio odredbe o naknadama niti mu je išta o tome objašnjeno od djelatnika banke. Ugovor je potpisao na šalteru banke. U vrijeme sklapanja ugovora bio je u Hrvatskoj vojsci,te nije imao niti privatni obrt niti firmu. Kredit mu je isplaćen, te je sredstva kredita utrošio u namjenu za koju je podigao kredit. Napominje da banka nije vršila kontrolu korištenja sredstava kredita. Kredit je sam otplatio. U to vrijeme je imao primanja s obzirom da je bio zaposlen i redovito plaćao rate kredita. Kredit je prijevremeno otplatio. Koliko mu je banka izračunala toliko je platio, te mu nikada nitko nije pojašnjavao izračun banke. Ugovor da pročita je dobio taj dan kada ga je i potpisivao na šalteru. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je od djelatnika banke ili bilo koga drugog upozoren na rizik valute CHF,izjavio je da nije.U banci nije imao mogućnost pregovaranja o odredbama ugovora. Na pitanje punomoćnika tužitelja glede uplate od SL, izjavio je da je FL susjed koji je kupio nekretninu od njega, te je kupoprodajnu cijenu uplatio na račun ovog kredita, s obzirom da više nije mogao podmirivati rate, jer je otišao u mirovinu, te nije imao primanja kao prije. Napominje da je čak prodao naslijeđenu zemlju od roditelja da bi mogao podmirivati rate kredita. Na pitanje punomoćnika tužitelja što je sve FL od njega kupio, izjavio je da je kupio nekretninu, kao i stolariju koja nije bila postavljena, te radijatore za grijanje odnosno pokretnine koje su bile pripremljene za ugradnju u kuću. FL je uplatio na račun njegovog kredita novčani iznos na ime kupoprodaje tih pokretnina i kuće. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je od djelatnika banke tražio da mu objasni odredbe ugovora koje nije razumio, tužitelj je izjavio da je dobio gotov tekst ugovora, da mu je kredit bio potreban, te nije tražio nikakva pojašnjenja. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je nakon rasta tečaja išao tražiti u banku nekakav dogovor, izjavio je da nije. Na pitanje punomoćnika tuženika da li je išao u banku tražiti da ga se oslobodi naknade,tužitelj je izjavio nije niti znao da postoje nekakve naknade. Na decidirano pitanje punomoćnika tuženika da li je pročitao cijeli ugovor, tužitelj je izjavio da je već rekao da je ugovor dobio na šalteru banke i da ga je pročitao (stranica 390 spisa).

11. Da bi odlučio o tužbenom zahtjevu sud je proveo dokaz vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke DV Consulting d.o.o. koji je u pisanom nalazu i mišljenju (stranica 324-333 spisa) naveo:

Dana 3.05.2006. godine je tužitelj kao Korisnik kredita sa Slavonska banka d.d., zaključio Ugovor o kreditu broj: 5140030250-6'1000052788/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, u visini od 46 000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB, važećem na dan korištenja kredita.

Ugovor je ovjeren po Javnom bilježniku pod brojem Ou-136/06 dana 25.05.006. godine.

Visina kamatne stope i članka 3. Ugovora je iznosila 4,65% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva kamatna stopa, a visina anuiteta je iznosila 294,83 CHF mjesečno. Prema dokumentaciji na listu 10 spisa je vidljivo da je kredit isplaćen dana 30.05.2006. godine kada je srednji tečaj HNB-a iznosio 4,656945 kn pa je nastavno na navedeno visine mjesečne obveze anuiteta 294,83 CHF x 4,656945 kn=1.373,01 kn mjesečno.

Na isplatnom nalogu na listu 10 spisa je vidljivo da je prilikom isplate Kreditor obračunao i naplatio 1,50% od odobrenog kredita, a što iznosi 690,00 CHF (46.000,00 CHF x 1,'50%), odnosno 3.213,29 kn.

Dakle, ulazna naknada iznosi 3.213,29 kn.

Kamatna stopa se mijenjala kroz razdoblje otplate kredita i to kako slijedi:

- 10/2007 . godina 5,40% godišnje

- 01/2009. godine 6,00% godišnje

- 07/2009. godine 6,75% godišnje

- 01/2011. godine 6,50% godišnje

- 12/2011 . godine 6,30% godišnje

- 02/2014. godine 3,23% godišnje.

Kredit je prijevremeno otplaćen 02.05.2019. godine u iznosu od 142.334,52 kn, uz napomenu da je isti dan izvršen povrat preplaćenog iznosa u visini od 343,98 kn. Prema prvom otplatnom planu da dan 01 .05.2019. godine je nedospjela glavnica iznosila 21.390,50 CHF x 4,656945 kn=99.614,38 kn.

Tečajna razlika kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike, gdje je negativna tečajna razlika prikazana sa predznakom - iznosi 94.896,18/12.594,80 €. Najveći iznos razlike tečaja je nastao prilikom prijevremene otplate kredita. Prilikom prijevremene otplate kredita je tužena naplatila i iznos u visini od 4.164,86 kn kao iznos naplate troška.

ZAKLJUČAK:

Tečajna razlika iznosi 94.896,18 kn/12.594,80 €.

Ulazna naknada iznosi 3.213,29 kn/426,47 €.

Izlazna naknada iznosi 4.164.86 kn/552,77 €.

11.1. U pisanom očitovanju od 29. travnja 2024. (stranica 317 spisa) vještak je navela da uz podnesak se tužena očituje te dostavlja svoj izračun tečajne razlike u visini od 12.223,59 EUR, dok je izračun tečajne razlika u nalazu i mišljenju 13.014,47 EUR. Vještak navodi da ostaje kod svog izračuna i tablice u nalazu, te navodi da je izračun sačinjen temeljem podataka u predmetu spisa, i to temeljem izvršenih uplata i tečaja na dan dospijeća. Kredit je prijevremeno otplaćen 02.05.2019. godine u iznosu od 142.334,52 kn, uz napomenu da je isti dan izvršen povrat preplaćenog iznosa u visini od 343,98 kn. Prema prvom otplatnom planu da dan 01.05.2019. godine je nedospjela glavnica iznosila 21.390,50 CHF x 4,656945 kn=99.614,38 kn. U cijelosti ostaje kod izračuna visine tečajne razlike od 13.014,47 €.

11.2. U pisanom očitovanju od 04. rujna 2025. (stranica 324 spisa) vještak navodi da tužitelj prigovara prikazivanju negativnih tečajnih razlika, te je u tom smislu sačinila tablicu u kojoj su prikazane samo pozitivne tečajne razlike koje iznose 13.227,02 €.

Nadalje, vještak navodi da tuženik osporava matematički izračun visine tečajne razlike koja je u osnovnom nalazu prikazana u visini od 12.594,80 € (kao razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike), te dostavlja svoj izračun (također prikazivanjem pozitivne i negativne tečajne razlike) u visini od 12.225,59 €. (ukupna razlika 369,21 €).

Prema dokumentaciji u predmetu spisa, kredit je korišten dana 30.05.2006. godine, kada je srednji tečaj HNB-a iznosio 4,656945 kn. (tada je anuitet iznosio 294,86 CHF x 4,656945 kn=1 373,01 kn).

U simulaciji koju je dostavio tuženik nema stvarnih uplata, već je sačinjena samo simulacija otplatnih planova i razlika između otplatnih planova.

Nalaz je sačinjen prema stvarnim podacima, bez simulacije.

lz navedenih razloga u cijelosti ostaje kod nalaza i ovog očitovanja u kojemu su prikazane samo pozitivne tečajne razlike.

11.3. Stalni sudski vještak Dajana Vuković iz DV Consulting d.o.o. saslušana na ročištu kod suda izjavila je da ostaje u cijelosti kod nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja. Zadatak vještačenja bio je izračunati tečajnu razliku, visinu ulazne naknade,kao i izlazne naknade kod otplate kredita. U svezi primjedbi tuženika dostavila je pisano očitovanje dana 09. travnja 2024. godine. U nalazu i mišljenju dala je izračun tečajne razlike na način da je uzela u obzir kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, a na traženje tužitelja dostavila je dopunu izračuna sa samo pozitivnim tečajnim razlikama. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika vještaku zašto je u izračunu koristila stvarne uplate a ne simulaciju banke, što je u skladu sa čl. 3. Ugovora o kreditu, vještak je izjavila da je relevantan izračun sa stvarnim uplatama, a simulacija banke je pretpostavka. Na pitanje vještaku glede navoda tuženika da su uplate izvršene nakon datuma dospijeća, vještak je izjavila da je u nalazu i mišljenju dala izračun na datume dospijeća, međutim na traženje suda u kratkom roku dostavit će izračun sa označenim datumima uplata (stranica 340 spisa).

11.4. U pisanom očitovanju 07. siječnja 2025. (stranica 355 spisa) vještak je navela da izračun tečajne razlike na dan uplate,a koja razlika iznosi 12.594,80 EUR- a,predstavlja razliku između više i manje plaćenih iznosa,uz napomenu da su manje plaćeni iznosi označeni predznakom -.

Samo pozitivna tečajna razlika primjenom tečaja na dan uplate iznosi 13.227,O2 EUR-a.

11.5. Stalni sudski vještak Dajana Vuković iz DV Consulting d.o.o., dopunski saslušana na ročištu kod suda izjavila je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja. Ispravlja navod u dopuni nalaza i mišljenja od 07. siječnja 2025. godine u kojem je navedeno da je tečajna razlika 12.594,80 eura na dan uplate, to je izračun tečajne razlike iz osnovnog nalaza na dan dospijeća, a samo pozitivna tečajna razlika primjenom tečaja na dan uplate iznosi 13.227,02 eura, a kako je navela u pisanom očitovanju od 04. rujna 2024. Datumi uplata koje je navela u pisanom očitovanju od 07. siječnja 2025. su datumi uplata koje je utvrdila iz financijsko knjigovodstvene dokumentacije iz predmetnog ugovora o kreditu. Na pitanje punomoćnika tuženika koliko iznosi izračun sa uključenim negativnim stavkama na dan uplate, vještak je izjavila da taj izračun nije dala. (stranica 389 spisa).

12. Dakle, kako je navedeno, tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli ,te isplatu preplaćenih iznosa razlike tečaja.

13. Odredbom čl.322 ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st. 1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).

15. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO/05 propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

16. Dakle, na temelju provedenog dokaznog postupka te ocjene svih izvedenih dokaza u smislu čl.8. ZPP, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je između tužitelja i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu dana 23.svibnja 2006. godine,ovjeren po javnom bilježniku dana 25.svibnja 2006 godine. Iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak,te je s obzirom na navedeno tužitelju kao korisniku kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora,niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, te su stoga citirane odredbe ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli ništetne.

17. Glede dokaznog prijedloga tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu, sud navedeni dokazni prijedlog nije prihvatio s obzirom da javni bilježnik solemnizaciju vrši temeljem odredbe čl.59.st.2 te čl. 24,57 i 58 Zakona o javnom bilježništvu, što znači da za te isprave vrijedi presumpcija istinitosti dok se ne dokaže suprotno (VTS RH Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.god..

18. Nadalje, za navesti je u ovoj pravnoj stvari da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Gž-Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine i Rev - 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (između ostalih i tužena u ovom predmetu) u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, s napomenom da sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a sud je za takva utvrđenja vezan u ovoj parnici (Napomena: Odluka suda EU u predmetu OTP banka i dr. protiv RH od 08.studenog 2022.,objavljena 01.prosinca 2022 - Zahtjev broj 38541/21).

19. S obzirom na izloženo, te s obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, proizlazi zaključak da je predmetna naprijed citirana ugovorna odredbe u dijelu o valutnoj klauzuli ništetna ( čl.4., čl. 247, čl. 322, čl. 323 i čl. 324. ZOO/05, te čl. 82., 83., 84., 85. i 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača - NN 96/03).

20. Dakle, odredba čl.502 ZPP, te odredbe ZZP (čl.118.) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl.502.a st.1. ZPP-a.

21. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je između stranaka na standardnom obrascu, te se o odredbama o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe ugovora definirane od strane tuženika,s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.

22. Također je za navesti da na temelju provedenih dokaza nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

23. Nadalje, za navesti je da je presudom donesenom u kolektivnom sporu utvrđeno da je Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklapala ugovore o kreditu u periodu od 01.lipnja 2004.godine do 31.prosinca 2008.godine, koji su sadržavali ništetne odredbe vezane uz glavnicu CHF, te da je sklapala ugovore o kreditu u periodu od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008.godine koji su sadržavali ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi,iz čega proizlazi da se utvrđenje iz kolektivnog spora odnosi na sve ugovore koje je navedena banka sklapala u naznačenom periodu,pa s obzirom da je predmetni ugovor sklopljen dana 23.svibnja 2006. godine, uzevši u obzir naznačeno vremensko razdoblje nepoštenog postupanja, evidentno je da se utvrđenje iz kolektivnog spora odnosi na sve pravne prednike tužene tj. i na Slavonsku banku d.d. koja je 2009. godine pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d (što nije sporno), te je tužena kao pravni sljednik preuzela sva prava i obveze iz tako sklopljenih ugovora,odnosno stupila u sve pravne odnose pripojenog društva.

23.1. Napomena: Županijski sud u Splitu broj Gž-1258/2020-2 od 12.studenog 2020.godine: “Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt,no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji,jer se fuzirala s tuženikom,te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni,no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Banka ili Slavonska banka,s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.“

24. Odredbom čl. 323. st.1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

25. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko knjigovodstvene struke čiji izračun u nalazu i mišljenju je sud prihvatio, jer je dan u skladu s pravilima struke i nepristrano, s napomenom da tuženik nije predlagao novo vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelj po osnovu ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 13.227,02 EUR. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužitelju zbog ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli navedeni iznos sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine mjesečne preplaćene iznose, tekuće od dospijeća do isplate kako je to navedeno u izreci presude (čl.214. ZOO/91,čl.1115. ZOO;čl.29 ZOO,čl.1165 ZOO/05). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ),proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

26. Za napomenuti je da s obzirom da je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu povećanja tečaja zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, da je stoga relevantan izračun vještaka u kojem su navedeni preplaćeni iznosi a prema kojem izračunu je tužitelj i postavio tužbeni zahtjev za isplatu. Dakle, za navesti je da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl.2.st.1.ZPP), te je za navesti da tužitelj kao ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu nije odgovoran za ništetnost citiranih ugovornih odredbi u dijelu o valutnoj klauzuli, već je tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kako je naprijed navedeno tj. zaključujući ugovore o kreditu korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, te eventualna korist koju smatra da je izgubio zbog ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi i vlastitih obračuna ne može teretiti potrošača (čl.323.st.2. ZOO/05). Također je za navesti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe o stjecanju bez osnove,te je u konkretnom slučaju naloženo tuženiku vratiti tužitelju samo one iznose koje je neosnovano primio na osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli,a kako je to naprijed navedeno. Za navesti je i to da tuženik nije istakao procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl.333 ZPP, niti materijalno pravni prigovor prijeboja iz čl.195. i 196. ZOO, niti podnosio protutužbu u odnosu na iznose za koje smatra da predstavljaju tzv. negativnu razliku anuiteta (VSRH Rev-549/2023-4 od 18.prosinca 2023.).

27. Neutemeljen je dokazni prijedlog tuženika za provođenje vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na način da se primijeni kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite (stranica 248 spisa), s obzirom da takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu, te stoga što navedeno nije predmet spora, odnosno predmet spora nije potraživanje po osnovu promjene kamatne stope, već zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

28. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, jer da jer da su uplate vršene po trećoj osobi SL, za navesti je da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da je prodao nekretninu i pokretnine susjedu SL,koji je kupoprodajnu cijenu uplatio na račun ovog kredita,jer on više nije mogao podmirivati rate kredita s obzirom da je otišao u mirovinu, o čemu je priložio ugovor o kupoprodaji nekretnina od 02.05.2019. (stranica 187 spisa),a navode tužitelja potvrdio je svjedok FL koji je izjavio da je kupio kuću od KL i uplatio kupoprodajnu cijenu,da se sjeća da je bio zajedno s tužiteljem u Addiko banci,te da nema nikakvih potraživanja prema KL,niti prema Addiko banci. Dakle, s obzirom na izloženo u konkretnom slučaju tužitelj je u obveznom odnosu prema tuženiku, te ne proizlazi dokazanim da je eventualno treća osoba ovlaštenik utuženog potraživanja, pa je prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je istakao tuženik neosnovan (čl.161. ZOO,čl.219.st.1.ZPP).

29. U odnosu na prigovor zastare, za navesti je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

29.1. U konkretnom slučaju utužena je tražbina dospijeća kako je navedeno. U predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta dana 4. travnja 2012. i prekinula je tijek zastare za tužitelja,te je zastara počela teći iznova (čl.245.s.t.1.ZOO) od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12,dakle nakon 13.lipnja 2014. a tužba u ovom predmetu je podnijeta dana 29.prosinca 2021., s napomenom da je u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna dana 14.lipnja 2018.(Pž-6632/2017), pa s obzirom na navedeno prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan i (VSRH Revd - 3538/2020-2 od 09.ožujka 2021.godine; VSRH Građanski odjel,Objedinjeno pravno shvaćanje broj: Su-IV-33/2022-2 od 31.siječnja 2022.godine).

29.2. Dakle, zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke koja je donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kako je naprijed navedeno,neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju,a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Nadalje, tužitelj tužbom traži i utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za obavljanje bankarskih usluga i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te isplate iznosa koje je tužitelj platio po navedenim osnovama.

31. Kako je naprijed navedeno odredbom članka 7.1. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga,koja trenutačno iznosi 1,50%,a odredbom članka 9.st.2. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi banke na preostali iznos kredita,sukladno poslovnoj politici banke.

32. Prema Isplatnom nalogu na listu 10 spisa,te prema nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je tužitelju prilikom isplate kredita dana 30. svibnja 2005. kreditor obračunao i naplatio 1,50% od odobrenog kredita,a što iznosi 690 CHF(46.000,00 CHFx1,50%) odnosno 3.213,29 kn.

33. Provedenim vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen dana 02.05.2019. u iznosu od 142.334,52 kn, s tim da je isti dan izvršen povrat u visini od 343,98 kn,te je utvrđeno da je prilikom prijevremene otplate kredita tužena naplatila i iznos od 4.164,86 kn kao iznos naplate troška.

34. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

35. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.6.st.1. predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi obrade zahtjeva i administracije kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu,a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao,niti procjenjivao tj. njezino postojanje,stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni,te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta .

36. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik,te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju kredita ništetna,uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).

37. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti .

38. S obzirom na sadržaj odredbe čl. 9.st.2. ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka te provedene dokaze, utvrđeno je u ovoj pravnoj stvari da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka, iz čega također slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita, jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke, odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.

39. Dakle, kako je naprijed navedeno predmetni ugovor pisan je na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna a kako je to navedeno u izreci. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platilo na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.

40. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita,može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).

41. S ud nije prihvatio dokazni prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka ML, izvršnog direktora riznice tuženika i GL, voditeljice administracije kredita tuženika, na okolnost dokazivanja nastanka i visine pretrpljene štete i troškova uslijed prijevremene otplate kredita, iz naprijed iznijetih razloga, kao i s obzirom da je evidentno iz predmetnog ugovora o kreditu da ML i GL nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.

42. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki III. petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl. 9.st.2. u dijelu koji glasi: “ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 ( trideset ) dana unaprijed. U tom slučaju korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke..“,tj. u dijelu koji se odnosi na prijevremenu konačnu otplatu kredita, za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).

43. U odnosu na prigovor zastare zahtjeva za isplatu zbog ništetnh odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

43.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora .".

43.2. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.

44. Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za obradu kredita u iznosu od 426,47 EUR (3.213,29 HRK), te iznos od 552,77 EUR ( 4.164,86 kn ) na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO).

45. U odnosu na prigovor presuđene stvari jer da se između tužitelja i tuženika vodio parnični postupak kod Općinskog suda u Osijeku pod brojem P-1621/2015 u kojem je donijeta pravomoćna presuda, za navesti je da uvidom u presudu koju je tužitelj dostavio uz podnesak od 7.ožujka 2022. (stranica 144 spisa), kao i uvidom u podatke e-spisa je utvrđeno da je u predmetu Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Đakovu broj P-1621/2015 vođen parnični postupak između tužitelja KL protiv tuženika Addiko bank d.d. radi isplate razlike preplaćenih kamata zbog ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, u kojem je dana 28.veljače 2017,donijeta presuda kojom je naložena isplata razlike preplaćenih kamata zbog ništetne odredbe koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-1182/2017 od 24.veljače 2020., pa stoga s obzirom na izloženo navedeni prigovor nije osnovan.

46. Tužitelj po punomoćniku u pisanom podnesku od 5.veljače 2024 (stranica 304 spisa) je snizio tužbeni zahtjev za isplatu kako je naprijed navedeno, što ima karakter povlačenja tužbe, čemu se tuženik nije protivio, te je stoga sud temeljem odredbe čl.193 ZPP donio rješenje kao u izreci (23.226,49 EUR -13.227,02 EUR = 9.999,47 EUR).

47. Tužitelj po punomoćniku je u pisanom podnesku od 5.veljače 2024. nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke specificirao tužbeni zahtjev za isplatu sukladno izračunu vještaka kako je naprijed navedeno, pri čemu je snizio tužbeni zahtjev, te se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti u smislu čl. 191. st. 2. ZPP (ŽS Rijeka Gž R-469/17-2). Za navesti je i to da s obzirom da je tužitelj o egzaktnoj visini svoje tražbine mogao saznati tek nakon provedenog vještačenja, da je preinaka tužbe dopuštena temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP (čl. 39., čl. 117. st. 2. ZID ZPP), (Napomena: Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-162/2021 od 26.studenog 2020.godine – točka 4.).

48. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a (čl.155 ZPP).

48.1. S obzirom na uspjeh u postupku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 5.409,71 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1.) 250 bodova, sastav pisanih podneska od 12.09.2022. (Tbr.8.t.1.) 250 bodova i 22.01.2025. (Tbr.8.t.1.) 250 bodova. te za zastupanje na ročištima od 12.01.2023. (Tbr. 9. toč. 1.) 250 bodova, 24.10.2024. (Tbr.9.t.1.) 250 bodova i 24.03.2025. (Tbr.9.t.1.) 250 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV, te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 144,26 EUR i troška vještačenja po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 265,45 EUR. Za napomenuti je u odnosu na zahtijevani trošak sudske pristojbe na presudu da je odredbom čl.6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano da su tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi, a odredbom čl.13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23 od 12.5.2023.) propisano je da navedeni zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u „ Narodnim novinama“.

49. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).

50. S obzirom da tuženik nakon što mu je dostavljen podnesak tužitelja od 05.veljače 2024. (stranica 304 spisa) kojim je snižen tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa, što ima karakter povlačenja tužbe kako je naprijed navedeno, nije u roku od 15 dana iz čl.164.st.8. ZPP, koji rok je prekluzivan, zahtijevao naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbenog zahtjeva, već izvan navedenog roka u podnesku od 26. veljače 2024. (stranica 311 spisa),bez da je navedeni trošak određeno zahtijevao u smislu čl.164.st.2. ZPP, s napomenom da određeno zahtijevanje troška znači određeno novčano izražavanje troška, to je stoga sud donio rješenje kao u izreci.

51. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.

Osijek, 29. travnja 2025.

SUDAC

Spomenka Rodić

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu.Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude i rješenja, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude i rješenja.

DOSTAVITI:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika