REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3043/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić u pravnoj stvari tužitelja ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupano po predsjedniku Uprave ŠO i članu Uprave ČO, a oni po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njenog punomoćnika Nenada Horvata, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika Melite Grozaj, odvjetnice, 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 016-44/2007 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika od 15.1.2007., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “TROŠKOVI”, a koja glasi:

“Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 327,83 EUR, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 16.1.2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine br. 153/04), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 1.099,54 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 29. travnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 15.1.2007. s prednikom tuženika Hypo Alpe Adria bank d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-44/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 36.080,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Odredbom čl. 5. predmetnog Ugovora prednik tuženika je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u visini od 1,50 % od iznosa kredita, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

1.1. Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st.1 i st.2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Tužitelju je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita- potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava.

1.2. Također, u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno, nije precizirano niti da li će biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, koja obrada, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Tuženik je naplatio tužitelju, prilikom isplate kredita 15.1.2007. naknadu u iznosu od 2.470,04 kn što predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 541,20 CHF (1,50 % od iznosa kredita), obračunato po srednjem tečaju tuženika na dan 15.1.2007. koji je za 1 CHF iznosio 4,673000 kn. Obračunato po fiksnom tečaju konverzije, koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn tužitelj na ime naknade za obradu kredita potražuje iznos od 327,83 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.3. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača, jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem ugovora o kreditu, pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Slijedom iznesenog predlaže sudu donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu Ugovora o kreditu broj 016-44/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika od 15.1.2007., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 327,83 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 16.1.2007. do isplate sve uz naknadu parničnih troškova sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvenstveno ističe da je tužitelj po struci diplomirani ekonomist te je zbog svoje ekonomske naobrazbe bila svjesna značenja pojedinih odredaba ugovora, pa tako i odredbe o naknadi za obradu kredita. Stoga se ne može smatrati da se radi o potrošaču u svezi kojem Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi i u tom smislu ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli posl. broj Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019., koju djelomično citira. Tuženik ne spori da je 15. siječnja 2007. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 016- 44/2007 (dalje: ugovor o kreditu) te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu, koji je označen u tužbi. No, tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, stoga sporni čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti (članak 84. Zakona o zaštiti potrošača). Predmetna odredba, ne samo da je gramatički razumljiva, već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tužitelj je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti, koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge.

2.1. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana, nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu, pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,50% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove, koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Tuženik smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženikova djelatnost je puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu, koju pruži, morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima, čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita, koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Poziva se i na sudsku praksu u presudama Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž- 230/2023 od 9. veljače 2023. i Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023., koje djelomično citira.

2.2. Nadalje, tuženik ističe da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nesporno je da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati). Međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužitelj je, prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisio jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogao sam odlučiti odgovara li mu ta odredba. Riječ je o naknadi, koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji.

2.3. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao tuženikov propust. Tužitelj samo paušalno navodi da je ta odredba suprotna Zakonu o zaštiti potrošača jer je unaprijed formulirana od strane tuženika. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi, koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužitelj već u tom trenutku bio svjestan te obveze. U prilog navedenom, tuženik ukazuje na presudu Općinskog suda u Puli, Stalna služba u Rovinju, posl. br. P-517/2018 od 5. ožujka 2020., koju je potvrdio je Županijski sud u Splitu presudom posl. br. Gž-1215/2020 od 24. veljače 2021.

2.4. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Predmetnim je ugovorom odobren i isplaćen iznos 36.080,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50 %. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Tuženik ističe kako su neosnovani navodi tužitelja da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja ugovora, a ne postoji niti danas. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita. Budući da tužitelj svoj zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita temelji na navodima kako u trenutku sklapanja ugovora nije bio na jasan i nedvojben način upoznat sa strukturom navedenih troškova, odnosno od čega se isti sastoje, a da prema praksi Suda EU takve okolnosti ne znače ujedno da bi sporna odredba bila nepoštena, očito je kako je zahtjev tužitelja neosnovan.

2.5. Konačno i podredno, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što tuženik osporava, tužitelju nije dopušteno isticati ništetnost iste sukladno čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Slijedom iznesenoga, nesporno je da ne postoji niti jedan opravdani razlog na temelju kojeg bi odredba čl. 5. ugovora bila ništetna, niti tužitelj ima pravo na isplatu predmetnog iznosa. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade, pa do isplate.

2.6. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata te u tom smislu ukazuje na presude Općinskog suda u Splitu posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021.

2.7. Tuženik još ističe prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove, pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe kada iste postoje. Tumačenje zastare, ovisno o subjektivnom stavu svakog pojedinog suda ili suca dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Ovakvim arbitrarnim mišljenjem ukinuo bi se institut zastare, odnosno stvorilo novo pravno pravilo za koje ne postoji zakonska odredba. Stoga je potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev te obvezati tužitelja da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije, koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj 016-44/2007 od 15.1.2007. (list 5-9 spisa), presliku otplatnog plana za kredit (list 10,11 spisa), presliku kreditnog prijedloga (list 28-34 spisa), saslušan je tužitelj (list 193 spisa) te je pročitana i priložena sudska praksa (list 12-15,35-113,128-190 spisa). Drugih dokaza stranke nisu predlagale, pa je sud zaključio glavnu raspravu.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovoren jednokratni trošak obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 15. siječnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 016-44/2007 i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao davatelj kredita. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj spornog dijela odredbe čl. 5. Ugovora kojim je u stavku 2. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

7. Sporno je da li je prethodno navedeni dio odredbe čl. 5. st.2. Ugovora o kreditu ništetan te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 327,83 € za kojeg tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade.

8. Čitanjem preslike Otplatnog plana za kredit (list 10, 11 spisa) utvrđeno je da je tužitelju, prilikom isplate kredita, naplaćena naknada u iznosu od 541,20 CHF, a koji predstavlja 1,50% od iznosa kredita i koji, prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 327,83 €.

9. Iz iskaza tužitelja, na ročištu 14.4.2025. (list 193 spisa) u bitnom proizlazi da joj je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe te da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Navela je da joj je bilo bitno koliko će auto koštati te koliko će iznositi anuiteti i na koliko godina, a nije bilo riječi ni o kakvim troškovima te je ona, tek po čitanju ugovora, utvrdila da postoje troškovi i prvotno je mislila da se odnose na trošak javnog bilježnika. Kada je pitala na što se ti troškovi odnose, rečeno joj je da je to politika banke, a nije joj objašnjeno na što se odnose i od čega se sastoje. Kada je pitala da li je moguće da ugovor bude bez te odredbe, rečeno joj je da ne može. Naknada joj je naplaćena kod plasmana kredita.

10. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećala o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom te nema nikakvih naznaka da bi nešto izmišljala ili neistinito iskazivala, pa joj sud stoga vjeruje. Iskazom tužitelja opovrgnuta je tuženikova tvrdnja da predmetni kredit nema potrošačko svojstvo. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba, koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući je iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, to je takav tuženikov prigovor ocijenjen neosnovanim. Povrh toga, sud je na tu okolnost saslušao tužitelja i u cijelosti ocijenio iskaz vjerodostojnim, a tuženik baš ničim nije potkrijepio svoju tvrdnju da tužitelj nije potrošač niti je u tom pravcu predlagao izvođenje kakvih dokaza. Tužitelj je iskreno naveo da nije vlasnik obrta ni osnivač kakvog trgovačkog društva i to sud vjeruje, a tuženik je morao i mogao dostaviti u spis izvatke iz odgovarajućih registara, ukoliko tvrdi suprotno. Također, ovom je sudu vrlo teško povjerovati da bi tuženik kao specijalizirana bankarska ustanova bio toliko aljkav u svom poslovanju da bi sklopio kredit sa fizičkom osobom za automobil, koji bi bio za kakve poslovne svrhe, a da u toj situaciji ne bi provjeravao bonitet firme i navedeno stavio kao naznaku u sami Ugovor, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj, radi čega takav prigovor tuženika ovaj sud ocjenjuje u potpunosti proizvoljnim, paušalnim, ničim dokazanim i stoga neosnovanim. Sama činjenica da je tužiteljica ekonomist po struci ne znači da stoga barata svim bankarskim pojmovima i da može znati svaku odredbu ugovora, bez da joj se to posebno pojasni. Uostalom, ispravno ukazuje tužitelj u podnesku od 23.7.2024. da se, prema odluci suda EU C-198/20 od 10.6.2021. zaštita primjenjuje na sve potrošače, a ne samo one koji se mogu smatrati prosječnim potrošačima, normalno informiranim i razumno pažljivim.

11. Odredbom čl. 269. st. 1 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23– dalje: ZOO) propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba, koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je st. 2. propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva - ugovor je ništetan.

12. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07 i 125/07, dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, dok je u st. 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Odredbom čl. 99. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da je odredba čl. 5. st.2. predmetnog ugovora određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi. Naime, iz čl. 5. st.2. predmetnog ugovora, proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadrži odredbu, prema kojoj se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

15. Po ocjeni ovoga suda navedena odredba je neodređena, odnosno neodrediva, a to iz razloga, što na temelju navedene odredbe tužitelj, kako to slijedi i iz njenog iskaza, nije imala mogućnost utvrditi prema kojim parametrima se predmetni troškovi obrade utvrđuju, a niti što ti troškovi točno predstavljaju i zbog čega imaju iznositi upravo 1,50% od iznosa kredita. Naime, iz iskaza tužitelja, koji sud prihvaća kao životan, logičan i uvjerljiv, proizlazi, između ostalog, da joj banka u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kredita nije objasnila parametre, koji utječu na visinu predmetne naknade troškova obrade te da joj je izričito odgovoreno da se o visini te nakade ne može pregovarati.

16. S obzirom na utvrđeno, očito je da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljem, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ga je upoznao s visinom naknade i od čega se ta naknada sastoji.

17. Daljnjom ocjenom predmetnog ugovora jasno je da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru jer Ugovor ima oznaku broj 066- 82/2008 te je više nego jasno da se da se radi o ugovoru kojeg je unaprijed pripremio i otipkao tuženik te da se o odredbama tog ugovora, pa tako i o odredbama Odluke o naknadama za usluge i Općim poslovnim uvjetima, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba nije određena to je ista u smislu odredbe č. 270. ZOO-a ništetna. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništetna i u smislu odredbe čl. 102. st.1. ZZP.

18. Neosnovane su tvrdnje tuženika o tome da bi sporna odredba čl. 5. st.2. navedenog ugovora bila ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način i to stoga što tuženik nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, predočio tužitelju od čega se sastoje naknade i troškovi i o kojim iznosima se točno radi, da bi u vrijeme sklapanja ugovora tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio dužan platiti za usluge u poslovima koje obavlja kreditor, a što znači da je tuženik navedenom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu ekskluzivnog određivanja visine naknade i troškova, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo i bez toga da bi tužitelj mogao utjecati na tu odredbu.

19. Pritom valja navesti da nije sporno kako, sama po sebi, naknada za gotovinsku isplatu kredita nije ništetna jer to proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), ali sve to pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i da ta naknada ne prouzrokuje neravnotežu između prodavača i trgovca, ovdje parničnih stranka.

20 Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve ulazne naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

21. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio zahtjev kao u točci I. izreke presude. Ovdje treba ukazati i na stajalište prihvaćeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. broj Su IV – 308/2020 gdje je dan odgovor na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?“ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“ Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

22. U odnosu na prigovor zastare tuženiku se ukazuje na pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. : "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

23. Tuženik nije tijekom postupka osporio činjenicu plaćanja predmetne naknade, a čije plaćanje proizlazi iz preslike otplatnog plana za kredit (list 10,11 spisa). Kako tužitelj zahtjevom potražuje isplatu iznosa kako je jasno naveden u toj dokumentaciji, to je zahtjev za isplatu iznosa od 327,83 € na temelju odredbi čl. 323. u vezi čl. 1111. ZOO prihvaćen kao osnovan i odlučeno je kao u toč. II. izreke presude. Naime prema čl. 323. st.1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon ne određuje što drugo. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO pa je upravo na temelju navedenih odredbi dakle, odlučeno kao u toč. II. izreke.

24. Na temelju odredbe čl. 1115. ZOO zatezna kamata suđena je od 16. siječnja 2007. do isplate. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. prosinca 2007 po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO. Stopa kamate od 1.1.2023. dosuđena je sukladno Zakonu o izmjenama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 156/22) te od 30.12.2023. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narode novine" broj 155/2023).

25. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio sa zahtjevom. Troškovi se sastoje od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa).

26. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 23.7.2024. od 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 13.2.2025. i 14.4.2025. za svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 400 bodova što primjenom tbr. 54. Tarife iznosi 800,00 €, a uz PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife i uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu 33,18 € i na presudu 66,36 €, sveukupno iznosi 1.099,54 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151.st.3. ZPP i po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

27. Tuženikov zahtjev za naknadu troškova je odbijen kao neosnovan jer je spor izgubio.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. punom. tužitelja uz pristojbu na presudu

2. punom. tuženika