Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1461/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić, predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Snježane Androš članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], ranije [adresa], koju zastupa punomoćnica Jasmina Brkić Kristanić, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društava Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-198/2021-18 od 5. rujna 2023., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-

198/2021-18 od 5. rujna 2023.:

a) potvrđuje u točki I. izreke u kojoj je prihvaćen tužbeni zahtjev,

b) preinačava u odluci o trošku postupka pod točkom II. izreke, tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.037,41 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužiteljici BE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, isplati iznos od ukupno 1.461,04 €1/ 11.008,20 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijedi:

- 7,23 kn/0,96 € od 21.11.2007.g. pa do isplate

- 8,94 kn/1,19 € od 02.02.2008.g. pa do isplate

- 19,52 kn/2,59 € od 04.03.2008.g. pa do isplate

- 29,03 kn/3,85 € od 02.04.2008.g. pa do isplate

- 8,34 kn/1,11 € od 03.05.2008.g. pa do isplate

- 10,77 kn/1,43 € od 02.07.2008.g. pa do isplate

- 8,12 kn/1,08 € od 02.10.2008.g. pa do isplate

- 67,51 kn/8,96 € od 04.11.2008.g. pa do isplate

- 23,91 kn/3,17 € od 02.12.2008.g. pa do isplate

- 72,30 kn/9,60 € od 03.01.2009.g. pa do isplate

- 78,87 kn/10,47 € od 03.02.2009.g. pa do isplate

- 82,18 kn /10,91€ od 03.03.2009.g. pa do isplate

- 74,32 kn/9,87 € od 02.04.2009.g. pa do isplate

- 73,18 kn/9,71 € od 05.05.2009.g. pa do isplate

- 60,86 kn/8,08 € od 02.06.2009.g. pa do isplate

- 50,02 kn/6,64 € od 02.07.2009.g. pa do isplate

- 53,80 kn/7,14 € od 04.08.2009.g. pa do isplate

- 61,84 kn/8,21 € od 02.09.2009.g. pa do isplate

- 57,26 kn/7,60 € od 02.10.2009.g. pa do isplate

- 52,80 kn/7,08 € od 03.11.2009.g. pa do isplate

- 63,05 kn/8,37 € od 02.12.2009.g. pa do isplate

- 72,77 kn/9,66 € od 05.01.2010.g. pa do isplate

- 83,00 kn/11,02 € od 02.02.2010.g. pa do isplate

- 80,31 kn/10,66 € od 02.03.2010.g. pa do isplate

- 97,54 kn/12,95 € od 02.04.2010.g. pa do isplate

- 93,10 kn/12,36 € od 04.05.2010.g. pa do isplate

- 101,76 kn/13,51 € od 02.06.2010.g. pa do isplate

- 150,54 kn/19,98 € od 02.07.2010.g pa do isplate

- 139,44 kn/18,51 € od 03.08.2010.g. pa do isplate

- 181,09 kn/24,03 € od 02.09.2010.g. pa do isplate

- 159,12 kn/21,12 € od 02.10.2010.g. pa do isplate

- 142,60 kn/18,93 € od 03.11.2010.g. pa do isplate

- 192,84 kn/25,59 € od 02.12.2010.g. pa do isplate

- 223,52 kn/29,67 € od 13.01.2011.g. pa do isplate

- 201,39 kn/26,73 € od 02.02.2011.g. pa do isplate

- 204,69 kn/27,17 € od 02.03.2011.g. pa do isplate

- 188,51 kn/25,02 € od 02.04.2011.g. pa do isplate

- 193,50 kn/25,68 € od 03.05.2011.g. pa do isplate

- 248,51 kn/32,98 € od 02.06.2011.g. pa do isplate

- 256,23 kn/34,01 € od 02.07.2011.g. pa do isplate

- 317,12 kn/42,09 € od 02.08.2011.g. pa do isplate

- 295,01 kn/39,15 € od 02.09.2011.g. pa do isplate

- 260,58 kn/34,58 € od 04.10.2011.g. pa do isplate

- 259,68 kn/34,47 € od 03.11.2011.g. pa do isplate

- 255,91 kn/33,97 € od 01.12.2011.g. pa do isplate

- 268,42 kn/35,63 € od 03.01.2012.g. pa do isplate

- 282,18 kn/37,46 € od 02.02.2012.g. pa do isplate

- 282,60 kn/37,51 € od 02.03.2012.g. pa do isplate

- 273,94 kn/36,36 € od 03.04.2012.g. pa do isplate

- 277,46 kn/36,83 € od 03.05.2012.g. pa do isplate

- 282,61 kn/37,51 € od 02.06.2012.g. pa do isplate

- 277,05 kn/36,77 € od 03.07.2012.g. pa do isplate

- 277,53 kn/36,83 € od 02.08.2012.g. pa do isplate

- 272,40 kn/36,15 € od 04.09.2012.g. pa do isplate

- 262,90 kn/34,89 € od 02.10.2012.g. pa do isplate

- 274,48 kn/36,43 € od 03.11.2012.g. pa do isplate

- 278,69 kn/36,99 € od 04.12.2012.g. pa do isplate

- 277,01 kn/36,77 € od 03.01.2013.g. pa do isplate

- 260,10 kn/34,52 € od 02.02.2013.g. pa do isplate

- 271,82 kn/36,08 € od 02.03.2013.g. pa do isplate

- 274,50 kn/36,43 € od 03.04.2013.g. pa do isplate

- 269,23 kn/35,73 € od 03.05.2013.g. pa do isplate

- 253,65 kn/33,67 € od 04.06.2013.g. pa do isplate

- 243,98 kn/32,38 € od 02.07.2013.g. pa do isplate

- 252,55 kn/33,52 € od 02.08.2013.g. pa do isplate

- 232,49 kn/30,86 € od 03.09.2013.g. pa do isplate, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju BE, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,51 EUR / 16.956,47 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na taj iznos od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu troškova tuženiku, podredno ukine i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovan postupak. Traži trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud nalazi da nisu počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Neosnovano u žalbi tuženik navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 344. i čl. 345. ZPP-a te bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a kada nije prihvatio njegov prigovor mjesne nenadležnosti.

6.1. Sud prvog stupnja zaključuje da ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu banke iz dijela čl. 16. (a ne čl. 12. kako to očitom pogreškom navodi sud prvog stupnja), predmetnog Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210669492 od 29. kolovoza 2007., koji je solemniziran po javnom bilježniku Nini Bubaš Magličić iz Karlovca, poslovni broj Ov-11552/07 od 31. kolovoza 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati pa ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer bi tužiteljica radi ostvarenja svojih prava i obveza trebala putovati iz [adresa] kao mjesta prebivališta u [adresa], a što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu obzirom na cijenu putovanja i na za to potrebno vrijeme, dok se isto ne odnosi i na tuženika s obzirom da se njegovo sjedište nalazi u Zagrebu, što bi dovelo do znatne neravnoteže u položaju ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja smatra da je odredba iz čl. 16. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke nepoštena pa time i ništetna sve temeljem odredbi čl. 96. st. 1. do 3., čl. 97. toč. 19., čl. 102. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.; u daljnjem tekstu: ZZP/07), odredbe kojeg su se primjenjivale u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a ne odredbi čl. 49., čl. 50. toč. 19. i čl. 51. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19; u daljnjem tekstu: ZZP/14) na koje se poziva sud prvog stupnja, koje isto propisuju ali koje su se primjenjivale nakon sklapanja Ugovora o kreditu. Prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 2013., koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav i kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

6.2. Takva utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja da među strankama Ugovora o kreditu nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 3. ZPP-a prihvaća i ovaj sud.

6.3. Uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužiteljice kao korisnika kredita iz Ugovora o kreditu, kao i okolnosti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti suda u sjedištu banke (čl. 16. Ugovora o kreditu) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.

6.4. Pravilno sud prvog stupnja ukazuje na praksu Suda Europske unije iz spojenih predmeta C-241/98 do C-244/98, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.5. Tužiteljica je imala mogućnost izbora prema odredbi čl. 59. ZPP-a, ali i dijela odredbe čl. 16. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena nadležnost suda u sjedištu podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je Ugovor sklopljen ([adresa]) i prema odredbi čl. 46. st. 2. ZPP-a općemjesno nadležnog suda (Zagreb). Nije odlučno to što poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru već da je obavljala djelatnost plasmana kredita, a što u okolnostima konkretnog slučaja podružnica u [adresa] jest s obzirom na to da je Ugovor sklopljen i realiziran upravo u toj podružnici. Tužiteljica kao potrošača prema odredbi čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/14, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16; u daljnjem tekstu: ZPK) koja se primjenjivala u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, bila je ovlaštena pokrenuti spor i pred sudom mjesta gdje ima prebivalište, što je [adresa] jer ima prebivalište u [adresa]. U tom smislu, treba istaknuti da i Vrhovni sud RH u predmetu Gr1-143/19 (odluka od 11. prosinca 2019.) izražava pravno shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s Ugovorom o kreditu, u smislu odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009., mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

6.6. Slijedom navedenog, kako je spor u ovoj pravnoj stvari nastao u povodu djelatnosti podružnice koja ima sjedište na području nadležnosti suda prvog stupnja koja je bila ovlaštena sklopiti predmetni Ugovor, i kako je prebivalište tužiteljice na području suda prvog stupnja, pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda u [adresa].

6.7. Iako je tuženik u pravu kada navodi da je već u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja, pa da je sud o njenom prigovoru trebao odmah posebnim rješenjem odlučiti, propust suda da zasebnim rješenjem odluči o prigovoru mjesne nenadležnosti te ocjenjujući prigovor mjesne nenadležnosti neosnovanim u obrazloženju pobijane presude, uz to da sud u [adresa] jest nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, nije bio od utjecaja na donošenje pobijane presude. Suprotno žalbenim navodima tuženiku nije povrijeđeno pravo raspravljanja pred sudom niti je tuženik uskraćen u izjavljivanju pravnog lijeka o neprihvaćenom prigovoru mjesne nadležnosti jer je imao mogućnost očitovati se na navode tužiteljice kojim ona osporava prigovor mjesne nenadležnosti i jer je u predmetnoj žalbi iznio žalbene razloge koji se odnose na ocjenu tog prigovora neosnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je glavnica vezana uz švicarski franak (u daljnjem tekstu: CHF) i to Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika 29. kolovoza 2007.

8. Pozivajući se na odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 48/08, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO), presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzule uz koju je vezana glavnica u CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužiteljice.

9. Osnovano tuženik u žalbi navodi da sud prvog stupnja u pobijanoj presudi ne utvrđuje niti obrazlaže status tužiteljice kao potrošača. Stoga je počinjena bitna povreda odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik. Međutim kako odlučne činjenice proizlaze iz iskaza tužiteljice i Ugovora o kreditu na koje se sud prvog stupnja poziva, primjenom odredbe čl. 373. a. st. 3. ZPP-a ovaj sud je odbio žalbu tuženika u tom dijelu.

9.1. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/07, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Predmetni Ugovor o kreditu tužiteljica je sklopila kao fizička osoba za kupnju osobnog automobila te u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti. Tuženik nije predočio dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno. Stoga se na tužiteljicu odnose utvrđenja iz navedenih presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštiti prava i interesa potrošača.

9.2. Osim toga, Sud Europske unije u svojoj presudi od **.**.2015., B, C-110/14, EU:C:2015/357 protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. toč. (b) Direktive 93/13 navodeći u bitnome: „…pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže“, zatim „…uz prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezao uz svrhu ugovora ne utječu na procjenu svojstva potrošača.“

10. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 96. ZZP/07), da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 99. ZZP/07), da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 100. ZZP/2007), da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 101. ZZP/2007) i da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništetne odredbe (čl. 102. ZZP-a/2007).

11. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. donesenom u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača utvrđeno je da pojedine banke, među kojima je tuženik, vezano za spornu odredbu o valuti obveze u CHF u predugovornoj fazi u kojoj su komunicirale općenito sa svim potrošačima, njima nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama, nisu potrošačima objasnile razloge i iznijeli točne i razumljive kriterije na temelju kojih prosječni potrošač može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz spornih odredaba, a što su u tom postupku kolektivne zaštite i bile jedino pravno relevantne činjenice. Iz tog razloga sud nije trebao u ovom postupku individualne zaštite potrošača na temelju navoda tuženika i dokaza koje je dostavio u spis u vidu dokumentacije i materijala (reklamni materijal, brošure, dokument za informiranje), ponovno utvrđivati te činjenice jer je za ta utvrđenja vezan naprijed navedenom pravomoćnom presudom.

11.1. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na odredbe čl. 502.c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

11.2. U tom smislu ovaj sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11.3. Sud prvog stupnja je izveo dokaze predložene po tužiteljici i tuženiku za koje je u smislu čl. 220. st. 2. ZPP-a pravilno ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, pa je tako saslušao tužiteljicu, dok tuženik tijekom postupka nije ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi da su tužiteljici pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica u CHF i da su joj te odredbe učinili razumljivima.

11.4. Cijeneći iskaz tužiteljice sud prvog stupnja je utvrdio da su joj u poslovnicu tuženika u [adresa], gdje se raspitala za autokredit, rekli koja je kamatna stopa, što joj je bilo prihvatljivo, te je potpisala Ugovor o kreditu. Osobni bankar joj nije ništa govorio vezano za valutnu klauzulu, niti su razgovarali o tome uz koju valutu je vezana otplata kredita. Navodi da je sve rate kredita redovno platila. Nije pročitala ugovor prije potpisivanja. Navodi da je kredit u cijelosti osobno otplatila sa svog tekućeg računa u RBA gdje je u svrhu otplate ovog kredita otvorila trajni nalog. U vrijeme sklapanja Ugovora o kredita nije bila upoznata sa pojmom valutne klauzule, niti joj je to tko spominjao, a sad joj je taj pojam poznat jer je o tome puno čula iz medija.

11.5. Teret dokaza da je tužiteljica kao korisnica kredita bila valjano informirana o svim aspektima valutne klauzule uz koju je vezana glavnica u CHF prije sklapanja Ugovora o kreditu, na način razumljiv prosječnom potrošaču, a da bi prosječni potrošač, što je i tužiteljica u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a).

12. Iako je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne može se isključiti od ispitivanja nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016.

12.1. Presude Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, u kojima je Sud Europske unije izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, nije primjenjiva u ovom konkretnom slučaju iz razloga što se sud prvog stupnja pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača i nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

13. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da on nije postupao na nepošten način; da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da sud prvog stupnja nije uzeo u obzir njegove navode o informiranosti tužiteljice čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a; da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, o čemu je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju odlučio kao o prethodnom pitanju.

13.1. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s odredbama čl. 8. i čl. 338. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je sud prvog stupnja u obrazloženju presude naveo sve bitne elemente propisane čl. 338. st. 4. ZPP-a, te je donio presudu na temelju dokaza za koje je ocijenio da ih je potrebno izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

14. S pravom je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.461,04 EUR-a/11.008,20 kn sa zateznim kamatama koje teku na svaki mjesečno preplaćeni iznos (čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a).

14.1. Naime, provedenim vještačenjem utvrđeno je da zbog promjene tečaja CHF u odnosu na onaj koji je važio na dan isplate kredita postoji razlika u ukupnom iznosu od 11.008,20 kn što prema fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 1.461,04 EUR-a, a koju je vještak iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima.

15. Zaključak suda prvog stupnja o nepoštenju tuženika prihvaća i ovaj sud jer je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljenih i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je, suprotno žalbenim navodima, na novčani iznos pravomoćno dosuđen tužiteljici temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana stjecanja odnosno od prvog dana nakon plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

16. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

16.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina, te da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. Glede valutne klauzule zastara je počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužitelj tužbu podnio 23. ožujka 2021. zastara nije nastupila.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi tužiteljici pogrešno dosudio zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (("Narodne novine" broj 83/2020), jer se prema čl. 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti posebne interventne mjere propisane samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se isti Zakon ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvar.

18. Sud prvog stupnja je primjenom odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP-a, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa) odlučio o parničnim troškovima.

18.1. Žalba tuženika u dijelu u kojem navodi da je sud prvog stupnja neosnovano tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 EUR-a, obzirom da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama. ("Narodne novine" broj 118/18, 51/23; u daljnjem tekstu: ZSP), je osnovana. Naime odredbom čl. 6. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23), koji je na snazi od 20. svibnja 2023., odredba čl. 20. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18) izmijenjena je tako da su od plaćanja sudske pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga tuženik nije dužan tužiteljici naknaditi trošak sudske pristojbe na presudu.

18.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na tužbu koji je plaćen u ožujka 2021. u iznosu od 200,00 kn što prema fiksnom tečaju 1 EUR=7,5340 kn iznosi 26,54 EUR-a, kako proizlazi iz Univerzalnog naloga za plaćanje dostavljenog na spis (list 21), i jer prema prethodno navedenim odredbama tužiteljica tada još nije bila oslobođena od plaćanja pristojbi.

18.3. Osnovano tuženik u žalbi navodi da tužiteljici za podneska od 7. listopada 2022. u kojem je tužbeni zahtjev iskazala u EUR-o valuti ne pripada trošak prema Tbr. 8. st. 1. Tarife. Kako se ne radi o obrazloženom podnesku tužiteljici pripada trošak prema Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife u iznosu od 62,19 EUR-a u koji iznos je ubrojen PDV od 25%. Kada se od 248,75 EUR-a koliko je priznato tužiteljici za taj podnesak odbije iznos od 62,19 EUR-a dobije se iznos od 186,56 EUR-a koji ne pripada tužiteljici.

18.4. Kada se od ukupno odmjerenih troškova tužiteljici od 2.250,51 EUR-a oduzme trošak sudske pristojbe na presudu od 26,54 EUR-a i dio troška za sastav podneska od 186,56 EUR-a dobije se iznos od 2.037,41 EUR-o troškova postupka koji pripadaju tužiteljici prema odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a. Stoga je odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke preinačena kao u točki I. izreke ove presude.

19. Slijedom iznijetog, na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

20. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom i to u odnosu na sporednu tražbinu (dio troška postupka) pa mu prema odredbi čl. 166. st. 1. ZPP-a nije priznat trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu, kako je navedeno u točki II. izreke ove presude.

Osijek, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić