Poslovni broj: P-1246/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Mirni Santini, u pravnoj stvari tužiteljice ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nikoli Sabljaru, odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb,Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 10. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, a koja presuda je objavljena 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 1. i odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj 628-50-3929885, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tužene kao Kreditora, od dana 20. veljače 2007. godine, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ČĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 814,89 €, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- na iznos od 0,90 Eura od 04.04.2007. godine do isplate,

- na iznos od 0,63 Eura od 21.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,84 Eura od 01.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 3,10 Eura od 18.11.2008. godine do isplate

- na iznos od 10,33 Eura od 16.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,34 Eura od 01.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 739,75 Eura od 26.02.2010. godine do isplate,

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje koje do 31. prosinca 2007.g. teku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g do 31. srpnja 2015.g. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III.Utvrđuje se ništetnom dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-3929885, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tužene kao Kreditora, dana 20. veljače 2007. godine, koji glasi : „ Naknada 3.30% ( tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.''

IV. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ČĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plaćeni iznos - s osnove dijela ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 628-50-3929885, sklopljenog između tužitelja kao Korisnika kredita, i tužene kao Kreditora, dana 20. veljače 2007. godine, od 431,86 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom,od 22.02.2007.g. pa do isplate, koje do 31. prosinca 2007.g. teku po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da naknadi tužitelju ČĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročene troškove postupka u iznosu od 1.625,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Dok se za više zatraženi parnični trošak zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 20. veljače 2007.. sklopila sa tuženikom ugovor o kreditu u svojstvu potrošača kojim joj je odobren kredit u iznosu od 21.805,35 CHF u protuvrijednosti u kunama uz valutnu klauzulu vezanu za navedenu stranu valutu. Navodi da se obvezala vratiti kredit u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća a prema otplatnom planu. Predmetni kredit podigla je radi kupnje osobnog automobila kojeg koristi u privatne svrhe. Navodi da su odredbe ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula ništave. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/12 u dijelu u kojem je između ostalog utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 01.06.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Dalje navodi da joj je tužitelj nezakonito naplatio i tzv. naknadu za obradu kredita u visini od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita i to u iznosu od 431,86 eura. Nepoštena i ništava da je odredba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je navedeno da se korisnik obvezuje prije korištenja ili istovremeno sa korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita . To stoga što se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Slijedom navedenog predlaže da sud usvoji tužbeni zahtjev sadržaja naznačenog kao u izreci prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz podneska od 07. ožujka 2025.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i osnov i visinu. Tužiteljica da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena te ništava. Zakonom o obveznim odnosima da je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost govorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom. Tuženik da je o okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora te je tužiteljica po vlastitom izboru a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrala valutnu klauzulu u valuti CHF. Takav odabir između više valuta da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama jer je tužiteljica mogla samostalno i neovisno birati ugovorne odredbe. Promjena tečaja strane valute da nije ni na koji način predvidiva niti je on mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Tužiteljica da neosnovano navodi da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor zastare. Odredba čl. 3. ugovora o kreditu da je jasna, uočljiva i razumljiva pa tužiteljica neutemeljeno ističe da bi se radilo o nepoštenoj i nedopuštenoj odredbi. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, saslušao tužiteljicu a proveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljenović Butković.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništavosti valutne klauzule iz ugovora o kreditu od 20.,02.2007. g. kao i ništavosti odredbe čl .3. istog ugovora o plaćanju naknade za korištenje kredita. Potražuje razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima kao i iznos plaćene ulazne naknade kod obrade kredita.

6. Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.

7. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili dana 20. veljače 2007. ugovor kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici novčani iznos od 21.805,35 CHF protuvrijednosti u kunama a kako je to određeno čl. 1. istog ugovora.

8. U čl.7. ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od kunske protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važeće na dan dospijeća dok je u čl. 1. ugovoren iznos kredita od 21.805,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF banke tuženika važećem na dan korištenja. U članku 3. ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 3,30 % od iznosa kredita.

9. Nesporno je da je kredit isplaćen po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita koji je na dan isplate iznosio 1 CHF=4,521884 HRK.

10. Sporno je među parničnim strankama da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl.1.i 7. predmetnog Ugovora o kreditu ništave slijedom čega bi onda tuženik bio u obvezi vratiti tužiteljici isplaćene iznose primjenom tih ugovornih odredbi. Sporna je i odredba čl. 3 ugovora o jednokratnoj naknadi za korištenje kredita. Sporno je i da li je nastupila zastara . Sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva koji je naznačen u tužbi ali je dužan sam iznaći pravnu osnovu tužbenog zahtjeva u okviru činjenične osnove tužbe kojom je vezan. ( čl 186. ZPP-a ).

11. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO- a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014.g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina. Uzimajući u obzir primjenu shvaćanja iz navedenih odluka zastara za više isplaćene iznose po osnovu tečajne razlike bi počela teći 14. lipnja 2018. g. i istekla bi 14. lipnja 2023. g. Kako je tužba podnesena 09.06.2023. to slijedi da utuženi iznos s osnove preplaćenih tečajnih razlika nije u zastari,.

12.Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. g. izražen je stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To se odnosi na pravomoćnost odluke donesene u postupku povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača a ne na pravomoćnost odluke u ovom postupku. U odnosu na prigovor zastare za isplatom naknade za korištenje sud nalazi da ovaj dio zahtjeva nije u zastari. Tužitelj je platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva 21.02.2007.g, tužba je podnesena 09.06.2023.;ništavost ovih odredbe 3. ustanovljena je ovom presudom pa je onda jasno da nije istekao petogodišnji zastarni rok predviđen odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima

13. Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15. Što se tiče valutne klauzule treba uzeti u obzir utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapale u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvala se i ovdje tužiteljica. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

16. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanja ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se i pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Tuženik nije predložio niti jednog svjedoka na okolnost da se o spornim odredbama pregovaralo na način da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaja ugovore o kreditu. Tužiteljica je pak u svom iskazu navela da joj je ponuđen kredit u CHF još u autokući a od strane bankarskog službenika da nije bilo nikakvog posebnog govora o valuti CHF već je to bila ponuda uzmi ili ostavi.

17. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužiteljica se pozvala na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda.

18. Vezano za osnov tužbenog zahtjeva sud je uzeo u obzir i utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018, Rev-249/14 i Rev-2245/2017 te Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Tuženik tijekom postupka nije dokazao suprotno. Pri tome se ističe da niti u jednom postupku potrošača protiv tuženika ili ostalih banaka nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo prilikom sklapanja ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli. Treba reći i da činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljicom o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To je upravo bila obveza tuženika; iz iskaza tužiteljice slijedi da je predmetni ugovor bio pripremljen i ona nije mogla utjecati na njegov sadržaj .

19. Sud utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena ugovorena valutna klauzula u CHF a to su odredbe odnosno dijelovi odredbi 1.i 7.predmetnog ugovora o kreditu . Ovo stoga što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a a o čemu se radi u ovom slučaju. Već je navedeno da se tužiteljica pozvala na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.

20.Stoga nisu od važnosti navodi tuženika izneseni tijekom postupka kojim se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Konačno i Ustavni sud Republike Hrvatske odbio je 03. veljače 2021. g. tužbe sedam hrvatskih banaka i potvrdio ništetnost valutne klauzule i promjenjive kamatne stope u švicarskim francima.

22.Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ( NN- 96/03) jer je sklopila predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu. Tužiteljica je podigla predmetni kredit radi kupnje vozila kojeg koristi u privatne svrhe. Tuženik je taj koji je u obvezi dokazati da tužiteljica eventualno koristi sredstva kredita u svrhe koje bi joj osporavale svojstvo potrošača.

23. Kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništavne to je trebalo tužbeni zahtjev usvojiti u točkama I. i II. tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužiteljici ( u odnosu na razliku u tečaju ) temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

24. Vještak financijske struke Dijana Tomljenović Butković izračunala je tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita što ukupno iznosi 814,89 eura. Manje plaćeni anuiteti- negativne tečajne razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita da iznose 48,43 eura. Nadalje je utvrdila da je 21.02.2007 tužiteljica podmirila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 431,86 eura.

25. Na nalaz imenovanog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi i uredila je tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

26. Tuženik nije imao primjedbi na nalaz vještaka. Stranke nisu tražile da vještak pristupi na ročište te su se odrekla saslušanja vještaka.

27. Sud je dosudio naknadu sukladno nalazu vještaka koji je od strane suda prihvaćen u cijelosti pa su tužiteljici dosuđeni naznačeni iznosi sukladno nalazu vještaka. parničnom postupku. Tuženik je danom uplate tužiteljice stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega kamata ima teći od dana stjecanja tj. od uplate tužiteljice.

28. U odnosu na ništavost odredbe o jednokratnoj naknadi za korištenje sud nalazi da su i dijelovi ove odredbe čl. 3. ništetni.

29.Odredba čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 i dr. ) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovor propisuje kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

30. Analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 3. o jednokratnoj naknadi za korištenje a ta ugovorna odredba tj. dio iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl .87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu. Tuženik dakle, nije dokazao da se o odredbi čl .3. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30 % te koje je točno troškove banka imala a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,30 % od odobrenog kredita. Tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita . Tuženik je onda svojevoljno i jednostrano utvrdio trošak obrade kredita bez pojašnjenja koji su to objektivni nastali troškovi koje je imao a da su vezani za obračun naknade troška kredita .Prije sklapanja ugovora je morao informirati tužiteljicu o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova. To tuženik nije učinio i u tom pravcu je tužiteljica iskazivala u svom iskazu. I Sud Europske unije je u presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskim ugovorima na početku kredita ugovarati naknade ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i neproporcionalni.

32. Stoga je tuženik u obvezi isplatiti iznos od 431,86 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužiteljice.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1.Zakona o parničnom postupku. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 15.11.2023. u visini od po 75 bodova, sastav podneska od 07.03.2025. g. u visini od 37,5 bodova (Tbr.8/3) zastupanje po punomoćniku iz redova odvjetnika na ročištima 21.10.2024. g., 04.02.2025. g. i 10.04.2025. g. u visini od po 75 bodova a na ročištu 02.02.2024.g.. u visini od 37,5 bodova ( Tbr.9/2 jer se na ovom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari u smislu da su se izvodili dokazi ) što sa PDV-om iznosi 1.125 eura. Tome treba pridodati troškove vještačenja od 500,00 eura pa je ukupni trošak tužiteljice 1.625,00 eura.

34. U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice trebalo je odbiti. Ovo stoga što joj nije priznat trošak sastava podneska od 07.03.2025. g. po 75 bodova već po 37,5 jer se ne radi o obrazloženom podnesku već o preciziranju zahtjeva. Nije joj priznat ni trošak pristupa na ročište 02.02.2024. u visini od 75 bodova već od 37,50 iz već iznesenih razloga. Također joj nisu priznati troškovi sastava podnesaka uz dostavu podataka za čiji sastav tužiteljici ne pripada posebna naknada.

U Rijeci, 29. travnja 2025.

S U D A C

Mirna Santini

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

D N A :

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po pun.

U Rijeci, 29.04.2025.