REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4707/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja TI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa odvjetnik Livia Petričić iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Jelačićev trg 10, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Kruno Knežević iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 7. travnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njenog opunomoćenika te zamjenika tuženikovog opunomoćenika, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. platiti tužitelju TI 10.868,12 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate i naknaditi trošak parničnog postupka u svoti od 1.700,00 eur s zateznim kamatama od 29. travnja 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja TI u svoti od 2.320,00 eur.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 1. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženim sklopio ugovor 28. srpnja 2005. godine na 95.700,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima od 620,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan plaćanja, s rokom otplate od 20 godine i 6 mjeseci tj. 242 mjesečna anuiteta te se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 smatrajući valutnu klauzulu u CHF-u ništetnom, nadalje navodi da su stranke 19. prosinca 2015. godine sklopile dodatak tom ugovoru sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, kojim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka te zahtijeva kao u tužbi tj.

"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici TI iz [adresa] (općina Grad Zagreb), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 13.188,12 Eur / 99.365,88 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- iznos od 11,12 Eur / 83,81 kuna od 02.11.2008. godine

- iznos od 14,00 Eur / 105,45 kuna od 02.01.2009. godine

- iznos od 17,92 Eur / 135,03 kuna od 02.02.2009. godine

- iznos od 19,90 Eur / 149,95 kuna od 02.03.2009. godine

- iznos od 15,20 Eur / 114,53 kuna od 02.04.2009. godine

- iznos od 14,52 Eur / 109,40 kuna od 02.05.2009. godine

- iznos od 7,15 Eur / 53,87 kuna od 02.06.2009. godine

- iznos od 0,67 Eur / 5,03 kuna od 02.07.2009. godine

- iznos od 3,03 Eur / 22,85 kuna od 02.08.2009. godine

- iznos od 8,01 Eur / 60,38 kuna od 02.09.2009. godine

- iznos od 5,17 Eur / 38,98 kuna od 02.10.2009. godine

- iznos od 2,41 Eur / 18,14 kuna od 02.11.2009. godine

- iznos od 8,76 Eur / 66,01 kuna od 02.12.2009. godine

- iznos od 14,78 Eur / 111,35 kuna od 02.01.2010. godine

- iznos od 21,11 Eur / 159,08 kuna od 02.02.2010. godine

- iznos od 400,46 Eur / 3.017,24 kuna od 23.02.2010. godine

- iznos od 19,45 Eur / 146,55 kuna od 02.03.2010. godine

- iznos od 30,12 Eur / 226,93 kuna od 02.04.2010. godine

- iznos od 27,37 Eur / 206,23 kuna od 02.05.2010. godine

- iznos od 32,74 Eur / 246,64 kuna od 02.06.2010. godine

- iznos od 62,95 Eur / 474,28 kuna od 02.07.2010. godine

- iznos od 56,67 Eur / 422,47 kuna od 02.08.2010. godine

- iznos od 81,87 Eur / 616,82 kuna od 02.09.2010. godine

- iznos od 68,26 Eur / 514,31 kuna od 02.10.2010. godine

- iznos od 58,03 Eur / 437,21 kuna od 02.11.2010. godine

- iznos od 89,15 Eur / 671,68 kuna od 02.12.2010. godine

- iznos od108,39 Eur / 816,65 kuna od 02.01.2011. godine

- iznos od 94,44 Eur / 711,55 kuna od 02.02.2011. godine

- iznos od 96,48 Eur / 726,95 kuna od 02.03.2011. godine

- iznos od 86,46 Eur / 651,46 kuna od 02.04.2011. godine

- iznos od 89,56 Eur / 674,77 kuna od 02.05.2011. godine

- iznos od 123,62 Eur / 931,43 kuna od 02.06.2011. godine

- iznos od 123,37 Eur / 929,56 kuna od 02.07.2011. godine

- iznos od 157,68 Eur / 1.188,03 kuna od 02.08.2011. godine

- iznos od 144,69 Eur / 1.090,14 kuna od 02.09.2011. godine

- iznos od 124,44 Eur / 937,60 kuna od 02.10.2011. godine

- iznos od 123,91 Eur / 933,63 kuna od 02.11.2011. godine

- iznos od 121,70 Eur / 916,95 kuna od 02.12.2011. godine

- iznos od 129,05 Eur / 972,33 kuna od 02.01.2012. godine

- iznos od 137,14 Eur / 1.033,30 kuna od 02.02.2012. godine

- iznos od 137,39 Eur / 1.035,13 kuna od 02.03.2012. godine

- iznos od 132,30 Eur / 996,81 kuna od 02.04.2012. godine

- iznos od 134,36 Eur / 1.012,37 kuna od 02.05.2012. godine

- iznos od 137,40 Eur / 1.035,23 kuna od 02.06.2012. godine

- iznos od 4.779,16 Eur / 36.008,61 kuna od 21.06.2012. godine

- iznos od 134,13 Eur / 1.010,58 kuna od 02.07.2012. godine

- iznos od 134,41 Eur / 1.012,70 kuna od 02.08.2012. godine

- iznos od 131,39 Eur / 989,97 kuna od 02.09.2012. godine

- iznos od 125,81 Eur / 947,90 kuna od 02.10.2012. godine

- iznos od 132,61 Eur / 999,18 kuna od 02.11.2012. godine

- iznos od 135,09 Eur / 1.017,81 kuna od 02.12.2012. godine

- iznos od 134,10 Eur / 1.010,37 kuna od 02.01.2013. godine

- iznos od 124,16 Eur / 935,48 kuna od 02.02.2013. godine

- iznos od 131,05 Eur / 987,39 kuna od 02.03.2013. godine

- iznos od 132,63 Eur / 999,27 kuna od 02.04.2013. godine

- iznos od 129,53 Eur / 975,95 kuna od 02.05.2013. godine

- iznos od 120,37 Eur / 906,93 kuna od 02.06.2013. godine

- iznos od 114,68 Eur / 864,06 kuna od 02.07.2013. godine

- iznos od 119,72 Eur / 902,06 kuna od 02.08.2013. godine

- iznos od 123,20 Eur / 928,24 kuna od 02.09.2013. godine

- iznos od 132,07 Eur / 995,08 kuna od 02.10.2013. godine

- iznos od 127,19 Eur / 958,28 kuna od 02.11.2013. godine

- iznos od 129,37 Eur / 974,75 kuna od 02.12.2013. godine

- iznos od 131,16 Eur / 988,23 kuna od 02.01.2014. godine

- iznos od 127,08 Eur / 957,51 kuna od 02.02.2014. godine

- iznos od 130,46 Eur / 982,94 kuna od 02.03.2014. godine

- iznos od 128,73 Eur / 969,89 kuna od 02.04.2014. godine

- iznos od 125,36 Eur / 944,50 kuna od 02.05.2014. godine

- iznos od 123,83 Eur / 933,03 kuna od 02.06.2014. godine

- iznos od 124,50 Eur / 938,06 kuna od 02.07.2014. godine

- iznos od 128,74 Eur / 970,00 kuna od 02.08.2014. godine

- iznos od 133,07 Eur / 1.002,64 kuna od 02.09.2014. godine

- iznos od 132,69 Eur / 999,74 kuna od 02.10.2014. godine

- iznos od 134,86 Eur / 1.016,13 kuna od 02.11.2014. godine

- iznos od 137,99 Eur / 1.39,68 kuna od 02.12.2014. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.01.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.02.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.03.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.04.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.05.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.06.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.07.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.08.2015. godine

- iznos od 138,49 Eur / 1.043,42 kuna od 02.09.2015. godine

do 31.07.2015. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. sa sjedištem u [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici TI iz [adresa] (općina Grad Zagreb), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka s kamatom koja na iznos prema određenju suda teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.", da bi podneskom od 20. prosinca 2024. godine zahtijevao isplatu 10.868,12 eur s zateznim kamatama od 1. listopada 2015. godine do isplate te naknadu troška parničnog postupka s zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 28. veljače 2024. godine osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, poriče tužiteljev status potrošača, prigovara zastari, obrazlaže zašto je konverzija provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, protivi se tijeku zateznih kamata i zaključno smatra

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

3. Sud je proveo dokaz uvidom u ugovor o namjenskom kreditu s pregledom efektivnih kamatnih stopa i pregledom promjena kamatnih stopa te promet po kreditu te dodatak ugovoru o kreditu s obaviješću o izračunu efekta konverzije , dopis KPMG od 14. studenog 2015. godine, promet po kreditu, tuženikov dopis od 12. studenog 2015. godine s izračunom konverzije i informativnim sažetkom i pregledom otvorenih stavaka po kreditu i prijedlog izmjene ugovora o kreditu, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], odredio računovodstveno vještačenje, stručni članci nisu posebice ocjenjivani jer ne predstavljaju dokaz u ovom postupku, preslušao tužitelja.

4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.

5. Tužitelj je podneskom od 20. prosinca 2024. godine smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na onaj naveden u tužbi, čemu se je tuženik protivio podneskom od 8. siječnja 2025. godine.

6. Stoga je sud odlučivao o tužbenom zahtjevu iz tužbe.

7. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o namjenskom kreditu 28. srpnja 2005. godine na 96.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti Hrvatske narodne banke po srednjem tečaju na dan plaćanja s promjenjivom kamatnom stopom po tuženikovoj odluci o kamatnim stopama, s tim što početna iznosi 4,50% na 20 godina radi kupnje stana u [adresa] i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima od 620,58 CHF u kunskoj protuvrijednosti po istom tečaju na dan isplate, što je i utvrđeno uvidom u čl.1,2,3,6. i 7. Ugovora, kao i da su 19. prosinca 2015. godine sklopili dodatak tom ugovoru gdje su sporazumno utvrdili da je neotplaćena glavnica kredita 16.684,18 CHF, i utvrđena je pretplata 30. rujna 2015. godine od 46.465,46 kn te su se sporazumjeli da će pretplata biti korištena za daljnju otplatu, sve sukladno čl.4,5. i 6. tog dodatka te je neprijeporno da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit.

8. Prijeporni su ništavost, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te zastara.

9. Ovdje treba primijeniti odredbe čl.81,82,85,86,87,89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13 EEZ.

10. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudu poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama , a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta , što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao , nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja is vijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništavom u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, kao prethodno pitanje,primjenom odredbe čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.103,.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91- 88/01), pa primjenom odredbe čl.104.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.105. st.1. istog Zakona ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje nekretnine, kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.105.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.105,.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.107. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništavosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.87.st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

11. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.

12. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tužitelj stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.

13. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 28. studenog 2024. godine je utvrđeno da je razlika između tečaja za valutu CHF primijenjeno na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaj na dan isplate kredita 13.182,48 eur, sve s mjesečnim svotama i nadnevcima dospjelosti kao u točki 1. mišljenja, razlika glavnice je minus 845,83 eura, kao u točki 2. mišljenja, a zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule do 30. rujna 2015.godine je 4.698,50 eura, kao u toči 3. mišljenja.

14. Sud prihvaća nalaz i mišljenje kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu te načinjeno sukladno sudskom zadatku o bitnim činjenicama. Tuženikovi navodi u podnesku od 12. prosinca 2024. godine su pravne naravi te sud nije pozivao vještaka na očitovanje, jer je postupio po sudskom zadatku u odnosu na bitne činjenice koje je trebalo utvrditi ovim vještačenjem.

15. Primjenom odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač, jer je i sama namjena kredita bila stambena te prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv tj. trebao mu je za kupnju stana te je u vrijeme sklapanja ugovora bio po zanimanju računovođa u trgovačkom društvu, a po zvanju diplomirani ekonomist, dočim tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.

16. Sada je prijeporno pitanje zastare.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništavost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine gdje Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 to sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.388. i čl.371.te čl. 392, st. 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima, budući je tužba podnesena 1. lipnja 2023. godine.

18. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo svoja pravna stajališta o tomu u odlukama poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.

20. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u postupku konverzije.

22. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano odredbom čl 19c.Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09-156/23.), a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („namirenje budućih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

23. Stoga sud prihvaća ovaj dio tužbenog zahtjeva za isplatom 10.868,12 eur s zateznim kamatama od dana otplate ugovora o kreditu kao dana dospjelosti, sve do isplate, kao u točki I izrjeke a odbijen je dio ovoga dijela tužbenog zahtjeva do 13.188,12 eur tj za 2.320,00 eur kao u točki II izrjeke. Naime, tužitelj ej podneskom od 20. prosinca 2024. godine sam umanjio tužbeni zahtjev za priznatu preplatu od 6.167,03 eura i prebio to s 4.698,50 eura na ime zateznih kamata s osnove valutne klauzule u CHF-u i tu razliku od 1.468,53 eura odbio od svote na ime preplate zbog tečaja CHF-a od 13.182,48 eura, kao i razliku preostale glavnice od minus 845,83 eura.

24. Zatezne kamate na parbeni trošak po odredbi čl. 151.st.3. Zakona o parničnom postupku, a na sve dosuđene svote po stopi propisanoj odredbom čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23), uz uvećanje od tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.

25. Na osnovi odredbe čl.154. st.2. Zakona o parničnom postupku , primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja i to za tužbu, oba ročišta i svat tri podneska po 200,00 eur , što je 1.200,00 eur.

Točno je da je tužitelj uspio s 82% tužbenog zahtjeva iz tužbe, a tuženik s 18% te je razlika 64%, no tuženik je osporavao osnovu koju je tužitelj u cijelosti dokazao te mu je dosuđen ukupan trošak odvjetničkog zastupanja uvećan za predujam za vještačenje od 500,00 eur što je 1.700,00 eur.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine

Sudac

Nikola Raguz

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.

DNA:

- opunomoćenicima stranaka