Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-784/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, Obala kneza Branimira 15, OIB: 84397956623 zastupanog po punomoćnici ŠA, dipl.iur., djelatnici tuženika, radi naplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2035/2020 od 14. studenoga 2022., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-2035/2020 od 10. travnja 2024., dana 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija kao neosnovana, dok se žalba tuženika prihvaća kao osnovana, te se presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-2035/2020 od 14. studenoga 2022., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-2035/2020 od 10. travnja 2024.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke i pod točkom I. izreke u odbijajućem dijelu,

- preinačuje pod točkom I. izreke u dosuđujućem dijelu i sudi:

Ukida se platni nalog sadržan u rješenju kojeg je Općinski sud u Splitu izdao 12. travnja 2018. pod poslovnim brojem 17 P-1597/2018. u dijelu u kojem je tuženiku Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje naloženo platiti tužitelju PA iznos od 431,62 kn/ 57,23 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 19. veljače 2018. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem, za tri postotna poena, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, te se i tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

- preinačuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku) na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

'' I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju kojeg je Općinski sud u Splitu izdao 12. travnja 2018. pod poslovnim brojem 17 P-1597/2018. u dijelu u kojem je tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE naloženo platiti tužitelju PA iznos od 431,62 kn/ 57,23 eura1, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 19. veljače 2018. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem, za tri postotna poena, prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, koju stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, sve u roku od 8 dana, dok se u dijelu u kojem je naloženo platiti zateznu kamatu na iznos od 431,62 kn/ 57,23 eura u razdoblju od 10. svibnja 2017. do 18. veljače 2018. platni nalog ukida te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju kojeg je Općinski sud u Splitu izdao 12. travnja 2018. pod poslovnim brojem 17 P-1597/2018. u dijelu u kojem je tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE naloženo platiti tužitelju PA obračunati iznos zateznih kamata tekućim na iznos glavnice od 5.786,23 kn od 10. svibnja 2017. do 19. veljače 2018. te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE naloženo platiti tužitelju PA troškove postupka u iznosu od 516,00 kn/ 68,48 eura u roku od 8 dana.''

1.1. Citirana presuda ispravljena je rješenjem istog suda poslovni broj P-2035/2020 od 10. travnja 2024. i to pod točkom I. izreka na način da su u točki I. izreke presude u alineji četvrtoj nakon riječi "platiti tužitelju PA" dodane riječi: "na tekući račun tužitelja otvoren kod OTP banka d.d. Split br. (IBAN):

[broj bankovnog računa]", te pod točkom II. izreke na način da je u točki III. izreke presude u alineji drugoj brisana riječ "naloženo" te nakon riječi "platiti tužitelju PA" dodane riječi: "na tekući račun tužitelja otvoren kod OTP banka d.d. Split br. (IBAN): [broj bankovnog računa]".

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj u odbijajućem dijelu točke I. izreke i točki II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.1. Tuženik pravodobnom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu točke I. izreke i u točki III. izreke (odluci o trošku) zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu usvojiti žalbu, te preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika u cijelosti osporio sve žalbene navode tuženika te predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, a prihvatiti njegovu žalbu.

3.1. Tuženik je u odgovoru na žalbu tužitelja osporio žalbene navode tužitelja te predložio odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i prihvatiti njegovu žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.

5. Predmet odlučivanja u ovom postupku je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 57,23 EUR-a/431,62 kn na ime razlike u obračunu poreza na dohodak na bruto iznos mirovine tužiteljevog prednika pok. OA, kao i zahtjev za plaćanje zateznih kamata na nesporno isplaćeni iznos od 5.786,23 kn za razdoblje od 10. svibnja 2017. do 19. veljače 2018.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je nesporno tužitelj nasljednik korisnika mirovine pok. OA,

- da je tužitelj naslijedio potraživanje svog prednika pok. OA prema tuženiku na ime mirovine za mjesec travanj 2017.,

- da je tuženik dana 10. svibnja 2017. na tekući račun pok. OA isplatio mirovinu za travanj 2017. u iznosu od 6.217,85 kn, te da ju je potom banka po nalogu tuženika uplatila na račun Državnog proračuna na ime povrata mirovine,

- da je tuženik 19. veljače 2018. isplatio tužitelju iznos od 5.786,23 kn na ime mirovine pok. OA, odnosno iznos umanjen za iznos od 431,62 kn, koja razlika je posljedica drukčijeg obračuna poreza na dohodak na bruto iznos mirovine,

te pozivajući se na odredbu čl. 95. st. 1. i st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022, dalje: ZOMO), kojima je propisano da se mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja utvrđuju u mjesečnoj svoti i isplaćuju unatrag, a u slučaju smrti korisnika mirovine, da dospjela mirovina i druga primanja pripadaju do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je korisnik umro,

zaključuje da je korisnik mirovine u trenutku smrti imao prema HZMO potraživanje u visini mirovine koja mu se isplaćivala svaki mjesec u neto iznosu, te da to potraživanje u tom obujmu ulazi u njegovu ostavinsku masu i u istom ga obujmu nasljeđuje nasljednik, bez da ponovno prolazi postupak oporezivanja, slijedom čega je održao na snazi platni nalog u dijelu kojim je tuženik obvezan isplatiti tužitelju utuženu razliku u iznosu od 57,23 EUR-a/431,62 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 19. veljače 2018.

6.1. Prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos od 431,62 kn za razdoblje od 10. svibnja 2017. do 18. veljače 2018., kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 5.786,23 kn za razdoblje od 10. svibnja 2017. do 19. veljače 2018. odbio kao neosnovan (odbijajući dio točke I. izreke i točka II. izreke), zaključivši da je valjan povrat u Državni proračun mirovine isplaćene 10. svibnja 2017. na tekući račun prednika tužitelja, jer u tom trenutku tuženik nije znao kojem pravnom subjektu (vjerovniku) je dužan izvršiti isplatu, te da u smislu odredbe čl. 183. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO), tuženik nije mogao doći u zakašnjenje prije nego što mu se tužitelj kao nasljednik pok. OA obratio sa zahtjevom za isplatu potraživanja koje je njegov prednik imao u trenutku smrti prema tuženiku, a što je tužitelj učinio 19. siječnja 2018. i po njegovom zahtjevu mu je tuženik dana 19. veljače 2018. isplatio iznos od 5.786,23 kn, koji rok isplate smatra sukladnim naravi ispunjenja obveze propisanom čl. 173. st. 3. ZOO-a.

7. Tužitelj u žalbi u bitnome ističe da je, u smislu odredbe čl. 129. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/2003, 163/2003, 35/2005, 127/2013, 33/2015 i 14/2019, dalje: ZN), mirovinu pok. OA za travanj 2017. stekao u vlasništvo ex lege u času smrti ostavitelja 15. travnja 2017., da je isplatom mirovine u neto iznosu na tekući račun pok. OA **.**.2017. predmetno potraživanje dospjelo, čime je tuženik sukladno čl. 95. ZOMO-a ispunio svoju zakonsku obvezu, te su predmetnom isplatom ta novčana sredstva prestala biti sredstva tuženika i tuženik više nije bio ovlašten na bilo kakvo raspolaganje mirovinom, a pogotovo ne naložiti banci da ih sa računa ostavitelja vrati u državni proračun, tim više što je tužitelj bio i ovlaštenik za raspolaganje novčanim sredstvima na tekućem računu ostavitelja sve do dana 20. siječnja 2018., kada je tekući račun ostavitelja zatvoren po zahtjevu tužitelja. Smatra da se odredbe čl. 97. st. 1. do st. 3. ZOMO-a, a na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu, odnose i mogu odnositi samo na eventualno nepripadno isplaćene mirovine za naredne mjesece po proteku mjeseca tijekom kojeg je nastupila smrt osiguranika, a ne na pripadajuću mirovinu za posljednji mjesec tijekom kojeg je nastupila smrt osiguranika. Obzirom da se u smislu čl. 95. ZOMO-a mirovina isplaćuje unatrag, to je tuženik dužan ispuniti tu obvezu do posljednjeg dana u tekućem mjesecu za prethodni mjesec, pa isplatom mirovine dana 10. svibnja 2017. tuženik nije izvršio svoju obvezu prema ostavitelju pok. OA, već tužitelju kao njegovom nasljedniku koji je stekao u vlasništvo predmetnu mirovinu ex lege u trenutku smrti ostavitelja dana 15. travnja 2017., radi čega mu pripadaju zatezne kamate na utuženi iznos od 57,23 EUR- a/431,62 kn, kao i naknadno isplaćeni umanjeni iznos od 5.786,23 kn, od 10. svibnja 2017. kojeg je dana obveza tuženika dospjela i bila ispunjena isplatom mirovine na tekući račun ostavitelja, neovisno o naknadnom saznanju za činjenicu smrti ostavitelja i neznanju tuženika o osobi zakonskog nasljednika kojemu je dužan izvršiti isplatu.

8. Tuženik u žalbi navodi da se zaključak prvostupanjskog temelji na pogrešnom tumačenju Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 177/2004, 73/2008, 80/2010, 115/2016, 106/2018, dalje: ZPD), jer je prema čl. 2. st. 1. ZPD-a porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, a prema čl. 2. st. 3. ZPD-a porezni obveznik je i nasljednik za sve porezne obveze koje proizlaze iz dohotka što ga je ostavitelj ostvario do svoje smrti, te je nasljednik istodobno i porezni obveznik za dohodak koji mu pritječe iz naslijeđenih izvora dohotka, time da se u smislu čl. 21. st. 2. toč. 1. ZPD-a primitkom od nesamostalnog rada smatraju i mirovine ostvarene na temelju prijašnjih uplata doprinosa za obvezno mirovinsko osiguranje, koji predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće odnosno mirovine iz čl. 21. Zakona ili sam porezni obveznik (čl. 47. st. 1. ZPD-a). Kako je u ovom konkretnom slučaju tužitelj ostvario mirovinu ostavitelja koja je primitak ostvaren iz naslijeđenih izvora dohotka, to se ista smatra primitkom od kojeg se nasljedniku utvrđuje dohodak od nesamostalnog rada iz čl. 21. st. 2. toč. 1. ZPD-a, te je tužitelj kao porezni obveznik dužan platiti porez na naslijeđeni iznos dohotka odnosno mirovine, što znači da ga ne plaća ostavitelj nego nasljednik, jer je mirovina za travanj 2017. isplaćena tužitelju kao nasljedniku i on je porezni obveznik. Ističe da se obračun poreza i prireza na ostvarenu mirovinu korisnika mirovine i naslijeđenu mirovinu razlikuje u osobnom odbitku, koji je tuženiku poznat za korisnika mirovine (za umirovljenike je propisan u visini 3.800,00 kn), ali mu nije poznat za nasljednika (pa je predujam poreza tužitelju na naslijeđenu mirovinu /koja točno iznosi 6.872,35 kn bruto, a ne kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u iznosu 6.217,85 kn/ obračunao primjenom porezne stope od 12%, te je tužitelj po isteku poreznog razdoblja mogao podnijeti godišnju prijavu poreznoj upravi radi poreznih olakšica i eventualnog povrata poreza.

9. Odredbom čl. 97. st. 2. ZOMO-a propisano je da se mirovine i druga primanja koja su isplaćena prema članku 96. stavcima 1. do 3. ovoga Zakona i stavku 1. ovoga članka Zakona nakon smrti korisnika primanja, pripadaju državnom proračunu Republike Hrvatske, a na zahtjev Zavoda banka i pošta su obvezne vratiti ih.

10. Citiranu zakonsku odredbu tužitelj povezuje s čl. 95. st. 3. ZOMO-a i čl. 129. st. 1. ZN-a, te tvrdi da je činom isplate dospjele mirovine korisnik mirovine stekao pravo vlasništva na novčanom iznosu koji mu je isplaćen, pa imajući u vidu da nasljednik nasljeđuje trenutkom smrti ostavitelja, tada je vraćanjem isplaćene mirovine u državni proračun po nalogu tuženika, tuženik nezakonito otuđio dio posljednje mirovine zakonskim nasljednicima umrlog korisnika mirovine.

11. Protivno tužiteljevom tumačenju citirane zakonske norme, u situaciji normiranoj odredbom čl. 97. st. 2. ZOMO-a tužitelju kao nasljedniku preminulog korisnika mirovine, vraćanjem na zahtjev tuženika banci već isplaćenog iznosa mirovine u državni proračun Republike Hrvatske (sve do pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka) nije tuženik nezakonito otuđio dio posljednje mirovine tužitelju kao zakonskom nasljedniku, već naprotiv tuženik je tužitelju kao zakonskom nasljedniku pok. OA (korisnika mirovine) isplatio iznos zadržane dospjele mirovine ostavitelja za travanj 2017., uz primjenu poreznih propisa, na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, a po zahtjevu tužitelja. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci poslovni broj U-I- 3451/2019 od 4. svibnja 2021.

12. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 183. st. 2. ZOO-a odbio zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na isplaćeni iznos mirovine u iznosu 5.786,23 kn za razdoblje od 10. svibnja 2017. do 18. veljače 2018., kao i zateznih kamata na iznos od 431,62 kn za razdoblje od 10. svibnja 2017. do 18. veljače 2018., iz razloga obrazloženih pod točkom 12. obrazloženja prvostupanjske presude, koje razloge, kao i primjenu materijalnog prava, pravilnim prihvaća i ovaj sud, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tužitelja.

13. Međutim, osnovano ukazuje tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je održao na snazi platni nalog Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1597/2018 od 12. travnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 431,62 kn/57,23 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 19. veljače 2018.

13.1. Naime, među strankama nije sporno da je tuženik, po zahtjevu tužitelja kao nasljednika, isplatio tužitelju naslijeđenu mirovinu korisnika mirovine pok. OA za travanj 2017. u iznosu od 5.786,23 kn. Prema podacima u spisu (obavijest o mirovinskim i invalidskim primanjima – list 6 i 7 prvostupanjskog spisa) pok. OA je za travanj 2017. obračunata mirovina u bruto iznosu od 6.872,35 kn, te mu je nakon ustega s osnova poreza, prireza i dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje u ukupnom iznosu od 654,50 kn, dana 10. svibnja 2017. na tekući račun isplaćena mirovina u neto iznosu od 6.217,85 kn, koji iznos je banka po zahtjevu tuženika vratila u državni proračun Republike Hrvatske. Prema obavijesti o mirovinskim i invalidskim primanjima (list 10 i 11 prvostupanjskog spisa), a nakon primitka zahtjeva tužitelja za isplatu mirovine obračunate za razdoblje od 1. travnja 2017. do 30. travnja 2017., obračunata je razlika mirovine u iznosu od 6.872,35 kn bruto, te je bruto iznos umanjen za ustege po osnovi poreza, prireza i dodatnog doprinosa za zdravstveno osiguranje u ukupnom iznosu od 1.086,12 kn, te je tužitelju isplaćen neto iznos od 5.786,23 kn. Dakle, iz navedenog proizlazi da su tužitelju ustege iz bruto iznosa mirovine obračunate na identičan način kao i pok. OA, odnosno da je u smislu odredbe čl. 2. st. 3. ZPD-a predujam poreza na dohodak nasljedniku utvrđen po istom izvoru dohotka (dohodak od nesamostalnog rada) koji se utvrđivao i ostavitelju, pa je stoga, a protivno navodima žalbe i odgovora na žalbu tužitelja, tuženik pravilno izvršio obračun poreza i prireza na zaostalu mirovinu pok. OA koju je naslijedio tužitelj, radi čega nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 431,62 kn, kako to pravilno ukazuje i tuženik u svojoj žalbi.

14. Žalbeni navodi tužitelja kojima se poziva na pravomoćnu presudu istog suda poslovni broj P-819/2016 od 23. svibnja 2018. kojom je prihvaćen njegov tužbeni zahtjev za isplatu posljednje mirovine majke tužitelja pok. FA nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer se radi o drugačijem činjeničnom supstratu (prema podacima u spisu P-819/2016 majka tužitelja pok. FA nije bila obveznica plaćanja poreza na dohodak obzirom je primala mirovinu u bruto iznosu od 3.266,48 kn, dok je otac tužitelja pok. OA primao mirovinu u bruto iznosu od 6.872,35 kn i bio je obveznik plaćanja poreza na dohodak).

15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke i pod točkom I. izreke u odbijajućem dijelu, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a žalbu tuženika valjalo prihvatiti kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dosuđujućem dijelu na način da je ukinut platni nalog sadržan u rješenju kojeg je Općinski sud u Splitu izdao 12. travnja 2018. pod poslovnim brojem 17 P-1597/2018. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 431,62 kn/ 57,23 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 19. veljače 2018. do isplate i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

16. Kako je ovaj sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da je uslijed preinačenja prvostupanjske odluke tužitelj u cijelosti odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu.

U Varaždinu, 29. travnja 2025.

Sutkinja

Amalija Švegović