REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1355/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Zubović, predsjednika vijeća, Branke Šabarić Zovko, suca izvjestitelja, i Maje Bilandžić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri, Zagreb, Miramarska 24, protiv tuženika ŽUPANIJSKA UPRAVA ZA CESTE PRIMORSKO GORANSKE ŽUPANIJE, Rijeka, Nikole Tesle 9/X, OIB: 97967544201, kojeg zastupa punomoćnik Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić u Rijeci, Trg 128. brigade hrvatske vojske 4, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-561/2022-19 od 29. siječnja 2024., ispravljene rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-561/2022-20 od 29. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-561/2022-19 od 29. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom u izreci označenom presudom točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha po prijedlogu ovrhovoditelja – tuženika ŽUPANIJSKE UPRAVE ZA CESTE PRIMORSKO GORANSKE ŽUPANIJE, Rijeka, Nikole Tesle 9/X, OIB: 97967544201, protiv ovršenika – tužitelja HRVATSKI TELEKOM d.d. Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, u predmetu Ovr-466/2022 kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.“

Točkom II. nalaženo je tužitelju naknaditi (ispravljeno rješenjem) tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.131,43 eura (šesnaest tisuća sto trideset i jedna kuna i četrdeset i tri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom. Točkom III. odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 19.954,89 eura.

2. Prvostupanjski je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u isprave priložene spisu utvrdio da nisu se ispunili uvjeti iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona jer tražbina tuženika nije prestala niti je onemogućena ili izmijenjena pa tužbeni zahtjev nije osnovan. Odluku o troškovima ovog postupka sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP).

3. Protiv navedene presude žalbu su podnijele obje stranke, iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom ovome sudu preinačiti odnosno ukinuti pobijanu presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Tužitelj u žalbi navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da tužitelj na cestovnom zemljištu pod upravom tuženika ima predmnijevano stvarno pravo služnosti iz čl. 235. u vezi s čl. 233. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96 - 94/17; dalje: ZV) koje je po svojim stvarnopravnim učincima i zaštiti izjednačeno sa služnosti koja je u smislu čl. 220. ZV-a osnovana uknjižbom u zemljišnoj knjizi; prvostupanjski sud je propustio utvrditi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor F4.1.-510/2013 od 17. prosinca 2013. i njegov Aneks 1 od 21. prosinca 2015. (dalje u tekstu: Ugovor) kojim su u smislu čl. 2. i 11. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 - 155/23; dalje: ZOO) u svom međusobnom odnosu isključili iz primjene pravo puta, a samim time i obvezu plaćanja naknade za pravo puta naknadno utvrđenu Rješenjem HAKOM-a, KLASA: UP/I-344-03/17-11/2343, URBROJ: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2018. (dalje: Rješenje HAKOM-a) na temelju kojeg je tuženik pokrenuo ovršni postupak, a sve s posljedicom da je takvim pogrešnim i nepotpunim utvrđenjem ključnih činjenica prvostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo i neosnovano odbio tužbeni zahtjev. Žalitelj da je navodi da je sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, jer nije obrazložio iz kojeg razloga ne prihvaća stav tužitelja. Žalitelj uglavnom ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka.

5. Tuženik osporava točke II. i III. izreke, navodeći da se sud pogrešno pozivao na Tbr. 8. t. 4. Tarife/2023. Pravilno je trebalo primijeniti Tbr. 8. t. 1. Tarife/2023 i za svaki od ta četiri obrazložena podneska, pored troška odgovora na tužbu i pristupa na dva ročišta, tuženiku dosuditi trošak u zatraženom iznosu, kako je napisano u troškovniku. U Tarifi/2023 došlo je do značajnih promjena u Tbr. 8. t. 1. kojim je sada regulirano da za sastavljanje odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i četiri obrazložena podneska u prvostupanjskom postupku odvjetniku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr. 7. t. 1., 4., 7. i 8. Tarife/2023.

6. Odgovor na žalbe nije podnesen.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.

9. Predmet spora je proglašenje ovrhe nedopuštenom određene rješenjem o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-466/2022 od 15. lipnja 2022., a koja je ovrha određena na temelju rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018., klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14.

10. U konkretnom slučaju radi se o parnici koju pokreće ovršenik (ovdje tužitelj) na temelju odredbe čl. 52. st. 3. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20; dalje: OZ) radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog postojanja nekih od razloga iz odredbe čl. 50 OZ-a. Dakle, ovršenik upućen je pokrenuti navedenu parnicu zbog razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. Ovršnog zakona – „Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22; dalje: OZ), a sukladno rješenju i zaključku Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. kolovoza 2022. (list 8. spisa) pa je u ovoj parnici bilo potrebno ispitati jesu li ostvareni razlozi nedopuštenosti ovrhe na koje se tužitelj poziva.

11. U obrazloženju presude sud kao nesporno navodi:

- da su stranke 17. prosinca 2013. sklopile Ugovor oznake F4.1-510/2013 kojim su utvrdile godišnju naknadu za korištenje cestovnog zemljišta i kojim su se usuglasile da nisu u mogućnosti u ovom trenutku potpisati Ugovor o osnivanju prava služnosti i prava građenja iz razloga opisanih u čl. 5. Ugovora te da će sklopiti navedeni Ugovor kada se za to ispune uvjeti,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6372/2019-4 od 8. listopada 2020. preinačena presuda ovog suda od 5. rujna 2019. i utvrđeno je da je neosnovan i bez pravnog učinka otkaz Ugovora F4.1- 510/2013 te Aneksa 1 tom Ugovoru od 21. prosinca 2015. (koji otkaz je izjavio tuženik) te da je protiv navedene presude dopušteno podnošenje revizije koju je tuženik i podnio,

- da je rješenjem HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18- 14 od 1. ožujka 2018. utvrđena visina naknade za pravo puta koju je tužitelj obvezan plaćati tuženiku u visini od 2.125.500,99 kn te da je u ovršnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu (koju ovrhu tužitelj ovdje proglašava nedopuštenom), tuženik na temelju tog rješenja (kao ovršne isprave) podnio prijedlog za ovrhu radi naplate glavnice u visini od 2.125.500,99 kn s pripadajućim kamatama za 2022. godinu,

- da je tužitelj izgubio upravni spor koji se vodio radi poništenja rješenja HAKOM-a od 1. ožujka 2018. kojim je utvrđena njegova obveza plaćanja naknade u godišnjem iznosu od 2.125.500,99 kn te je odbijen njegov prijedlog za obnovu postupka i poništenje tog rješenja.

12. Sporno je, je li ovdje tuženik osnovano naplatio tražbinu u ovršnom postupku prema rješenju HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10- 18-14 od 1. ožujka 2018., a s obzirom na postojanje ugovornog odnosa među strankama (Ugovor oznake F4.1-510/2013 i njegov Aneks) koji Ugovor nije otkazan jednostranom izjavom tuženika (kako je to utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom od 8. listopada 2020.), odnosno jesu li zbog činjenice prema kojoj je Ugovor među strankama na snazi nastupili razlozi za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a (ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave, odnosno nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika), t. 9. (tražbina je prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka) i t. 10. (ispunjenje tražbine je makar i na određeno vrijeme, odgođeno, zabranjeno, izmijenjeno ili na drugi način onemogućeno zbog činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka).

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik ovlašten tražiti ovrhu na temelju rješenja HAKOM-a klasa: UP/I-344-03/17-11/2343, urbroj: 376-10-18-14 od 1. ožujka 2019., kako je to nesporno i zatražio u ovršnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu.

14. Predmetno rješenje (nesporno) predstavlja upravni akt donesen po pravilima Zakona o općem upravnom postupku kojim su sudovi vezani u granicama njihove pravomoćnosti sukladno odredbi čl. 12. ZPP-a. Predmetno rješenje bilo je predmet ispitivanja pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, koji je odbio zahtjev tužitelja za poništenje tog rješenja (str. 60. spisa), a odbijen je i zahtjev za obnovu postupka i poništenje tog rješenja (str. 73. i 74. spisa).

15. Prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda nije ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a na koji se poziva tužitelj kao razlog nedopuštenosti ovrhe. Tuženik je kao ovrhovoditelj podnio prijedlog za ovrhu na temelju pravomoćnog i izvršnog rješenja HAKOM-a kojim je utvrđena visina naknade koju je dužan plaćati tužitelj na godišnjoj razini.

16. Također pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se ne radi ni o ispunjenju uvjeta iz čl. 50. st. 1. t. 9. i t. 10. OZ-a. Naime, prema odredbi čl. 8. st. 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17; dalje: Pravilnik) obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. U tom kontekstu se napominje – da bi prestala obveza plaćanja naknade za pravo puta određena rješenjem HAKOM-a od 1. ožujka 2019., nužno je postojanje drugog prava tužitelja na nekretninama tuženika na temelju kojeg bi tuženik ubirao naknadu za korištenje nekretnine.

17. Prema Zakonu o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17) te prema odredbama Pravilnika, pravo može biti zakonsko (pravo puta) ili ugovorno (npr. pravo služnosti). Iz Ugovora od 17. prosinca 2013. proizlazi da su stranke imale namjeru svoje odnose regulirati ugovorno i to tako da će na nekretninama tuženika osnovati u korist tužitelja pravo građenja i pravo služnosti, međutim, nakon sklapanja tog Ugovora (nesporno) nije zasnovano pravo građenja ili pravo služnosti u korist tužitelja na cestovnom zemljištu u vlasništvu tuženika u smislu odredbe čl. 220. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZVDSP) i čl. 288. ZVIDSP-a. Tužitelj nije ni tvrdio da je takvo pravo stekao (odgovarajućim upisom u zemljišnim knjigama prema navedenim odredbama ZVIDSP-a).

18. Pravilno je stoga utvrđenje prvostupanjskog suda da tužitelj nema (stvarno) pravo na nekretninama tuženika u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika, odnosno drugo (stvarno) pravo temeljem kojeg bi plaćao naknadu za korištenje nekretnine. Kraj činjenice da je ugovorom od 17. prosinca 2013. (i njegov Aneks) sklopljenim među strankama, privremeno regulirano plaćanje naknade te predmetni Ugovor ne može zamijeniti Ugovor o osnivanju prava stvarne služnosti ili prava građenja i na temelju tog Ugovora nije nastalo neko drugo (stvarno) pravo uslijed kojeg bi, u smislu odredbe čl. 8. st. 4. Pravilnika prestala tužiteljeva obveza plaćanja naknade za pravo puta utvrđena rješenjem HAKOM-a. U tom smislu neosnovanim se ukazuju i tužiteljevi žalbeni navodi.

19. Slijedom navedenoga pravilno smatra prvostupanjski sud da se nisu ispunili ni uvjeti iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. i 10. OZ-a, za što je dao vrlo jasne i obrazložene razloge svoje odluke. Naime, tražbina tuženika nije prestala niti je onemogućena ili izmijenjena, to tim više što je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6372/2019-4 od 8. listopada 2020. (kojom je utvrđeno da je neosnovan i bez pravnog učinka tuženikov otkaz predmetnog Ugovora i Aneksa) bez utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, upravo zato jer predmetnim ugovornim odnosom među strankama nije zasnovano drugo stvarno pravo (pravo služnosti ili građenja) u korist tuženika.

20. Suprotno tužiteljevim navodima da bi ovrha u konkretnom slučaju bila (barem) djelomično nedopuštena zbog činjenice prema kojoj je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 144/21) kojim je čl. 86. st. 2. propisano da se visina naknade plaća u visini koji je određen Odlukom Vlade Republike Hrvatske o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti – „Narode novine“ broj 87/14), pravilno prvostupanjski sud navodi da je Pravilnik na temelju kojeg je u konkretnom slučaju određena visina naknade rješenjem HAKOM-a od 1. ožujka 2019. na snazi te je njime (čl. 6.) regulirana visina naknade za pravo puta (koja se izračunava prema površini zemljišta koje se koristi za pristup, postavljanje, korištenje, popravljanje i održavanje elektroničke komunikacijske infrastrukture), dok je Odlukom Vlade na koju se poziva tužitelj utvrđena visina naknade za pravo služnosti vodova na javnoj cesti (točka III. Odluke) pa nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

21. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nisu ostvareni razlozi zbog kojih bi ovrha bila nedopuštena pa je primjenom odredbe čl. 50. st. 1. t. 7., 9. i 10. OZ-a presuđeno kao izreci. Ovo stoga što je rješenje HAKOM-a od 1. ožujka 2018. na snazi te predstavlja izvršnu odluku nadležnog tijela prema kojoj je tužitelj dužan platiti naknadu tuženiku te uvažavajući okolnost prema kojoj tužitelj Ugovorom od 17. prosinca 2013. nije stekao neko drugo stvarno pravo na temelju kojeg bi mu prestala obveza plaćanja tako utvrđene naknade (sukladno čl. 8. Pravilnika).

22. Neosnovano tuženik tvrdi da je odluka o trošku u dijelu kojim je odbijen sa zahtjevom nepravilna. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 136/22 i 138/23; dalje: Tarifa). Prvostupanjski je sud pravilno odmjerio trošak spora budući da je tuženik za podneske od 30. ožujka 2023., 31. svibnja 2023., 23. listopada 2023. i 25. listopada 2023. zatražio naknadu u većem iznosu od onog koji mu pripada sukladno odredbama Tarife, jer se ne radi o podnescima iz Tbr. 8. t. 1. Tarife (za koje bi imao pravo na punu naknadu) već o tzv. ostalim podnescima za koje je propisana naknada u maksimalnoj visini od 25 bodova (Tbr. 8. t. 4. Tarife), odnosno iznos od 50,00 eura (prema vrijednosti boda u iznosu od 2,00 eura iz Tbr. 54. Tarife). Naime, predmetnim podnescima tuženik uglavnom ponavlja već iznesene navode i sadržajno ne iznosi nove činjenice ili tvrdnje, koje već nisu iznesene, slijedom čega je sud pravilno djelomično odbio tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška.

23. Žalbenim razlozima žalitelji nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude. Ocjena je ovoga suda da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu.

24. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni razlozi koje navode žalitelji niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa su na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, žalbe odbijene kao neosnovane i potvrđena prvostupanjska presuda.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Dubravka Zubović