Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5652/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DH OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1220/2020-66 od 4. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1220/2020-66 od 4. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o [broj kredita] od 20. ožujka 2008. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.342,76 EUR sa zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke. Utvrđena je ništetnom odredba čl. 8. st. istog Ugovora o [broj kredita] od 20. ožujka 2008. koji je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu koji glasi: “U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomiče otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo – Alpe – Adria bank d.d.” (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 233,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. ožujka 2012. do isplate (toč. IV. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.682,99 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 4. listopada 2024. do isplate (toč. V. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosi odredbi Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i u dijelu kojim je ugovorena mogućnost prijevremene konačne otplate kredita uz plaćanje naknade, te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje žalitelj. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 20. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.940,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF na dan korištenja kredita, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita i da se kredit obračunava u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Nadalje je čl. 8. ugovoreno da je u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adra Bank d.d. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Iz uvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik sastavio predmetni ugovor, da je kredit odobren radi kupnje motornog vozila, da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu na način da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju, da je tijekom otplate kredita rastao tečaj CHF i da ugovor o kreditu ne sadrži obavijest o povećanom riziku promjene tečaja CHF, te da je čl. 8. Ugovora o kreditu tuženik takopđer bez pojedninačnog ugovaranja ugovorio odredbu o naknadi za slučaj prijevremene otplate kredita koja se plaća jednokratno na iznos odobrenog kredita, koja nije sadžavala konkretan opis troškova, niti usluga koji se spornom naplatom naplaćuju, te da su predmetne odredbe nepoštene, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Provedenim financijskim vještačenjem u postupku je utvrđeno da ukupna razlika između početnog tečaja u CHF i tečaja koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta kredita iznosi ukupno 3.342,76 EUR, te da je tužitelj 3. ožujka 2012. zbog prijevremene otplate kredita platio naknadu u iznosu od 233,51 EUR.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pravilno se pozvao na utvrđenja iz presude Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom je taj sud odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrdio da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je protivno kako odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) i odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. toga Zakona, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine “ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i i 29/18 – dalje: ZOO).

10. Pozivom na navedena utvrđenja i pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak (CHF) nepoštene, a time i ništetne u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev temeljem odredbi čl. 323. st. 1., 324., 1111. i 1115. ZOO i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud dao je jasne, valjane i potpune razloge za svoja utvrđenja da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge iz kojih bi proizlazilo da je sud vezan za utvrđenja iz kolektivnog spora, jer u toč. 8.2. obrazloženja presude sud jasno navodi da se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio. Iz tih je razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, pa suprotna žalbena izlaganja tuženika nisu osnovana.

12. Naime, u pojedinačnim potrošačkim ugovorima banka je ovlaštena tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbi kojom je ugovorena jednokratna naknada za slučaj prijevremene otplate kredita i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 96. i 97. ZZP/07). Iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, te iz iskaza tužitelja ne proizlazi osnovanost tuženikovih prigovora da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni.

13. Nije u pravu tuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud prihvatio utvrđenja iz kolektivne presude bez provođenja svih potebnih dokaza i da nije cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja ne mogu se prihvatiti, jer su u postupku provedeni svi po strankama predloženi dokazi, time da je sam tuženik odustao od saslušanja predloženih svjedoka SH i osobne bankarice DHČ, dok sud nije kao dokaz cijenio privatnu izjavu zaposlenice tuženika SHČ, obzirom da ista nije niti sudjelovala u pregovorima i procesu sklapanja ugovora o kreditu s klijentima, te stoga nema neposrednih saznanja niti o sklapanju spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da nije postojala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu, već da je bila riječ o tipskom ugovoru koje je tuženik unaprijed formulirao, i da tuženik nije informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF. Ne proizlaze stoga tvrdnje žalitelja da je tužitelj kao potrošač dobio od tuženika potpune obavijesti o povećanom riziku promjene tečaja CHF kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli i precizne informacije temeljem kojih je mogla procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje sporne ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

14. Suprotno navoma žalbe sud prvog stupnja u razlozima presude jasno je naveo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i intersima ugovornih strana propisana odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07 (ranije čl. 81. st. 1. ZZP/03) koja je preduvjet da se neka odredba proglasi nepoštenom, odnosno ništetnom. Osim toga, u presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača sudovi proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženice utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

15. Sud prvog stupnja svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa na ime razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u CHF, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

16. Pogrešno žalitelj smatra da je potraživanje tužitelja trebalo odbiti za iznos manje plaćenih anuiteta za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen, odnosno za tzv. negativnu tečajnu razliku, jer je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se tuženik u smislu odredbe čl. 1111. ZOO neosnovano obogatio kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Pritom tuženik u posutpku nije istakao procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1112. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja, niti je to po prirodi stvari moguće, a niti je bilo kakva imovina tuženika prešla u imovinu tužitelja, pravilno sud prvog stupnja nije uzeo o obzir tzv. negativne tečajne razlike.

17. Osim toga, spornu ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli diktirao je sam tuženik koji ju je sam unio u ugovor, te je stavljanjem te odredbe u ugovor bez pregovaranja ugrozio visoku zaštitu od nepoštenih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Stoga je na tuženiku da snosi posljedice uključivo i onda kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, jer potrošač nije sudjelovao u njihovu kreiranju, tim više što prisilni propisi o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredbi moraju imati preventivni i odvraćajući učinak prema trgovcu. Konačno, uračunavanje koje predlaže tuženik imalo bi za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, koja bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu koju ZZP/07 kao prisilni propis predviđa.

18. Prigovori tuženika da je prilikom izrade nalaza i mišljenje primjenjena pogrešna metodologiju obračuna jer da je sud trebao dati zadatak vještaku da izradi nalaz i mišljenje primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti za sporno radoblje nisu osnovani, jer predmet ovoga spora nije utvrđivanje utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti restitucijski zahtev po toj osnovi.

19. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, imajući u vidu da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornoj odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, niti je dokazao da je tužitelja prilikom sklapanja kredita upoznao sa svojom odlukom o naknadi za usluge kreditora i obrazložio tužitelju od čega ne navedena naknada konkretno sastoji, već se i u odnosu na tu ugovornu odredbu radilo o tipskom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu kojeg je tuženik sastavio i na koji tužitelj kao korisnik kredita nije mogao niti na koji način utjecati, i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 102. st. 1. ZZP/07 i ova odredba utvrđena nepoštenom, a time i ništetnom. Navodi žalbe da je predmetna odredba Ugovora o kreditu bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (transparentna) i da zato u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud u razlozima presude proveo test transparentnosti i utvrdio da predmetna odredba utječe na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik u postupku nije dokazao da plaćena naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, niti je o toj odredbi tužitelju bilo omogućeno pregovaranje. Utoliko tvrdnje tuženika da je sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbu čl. 50. ZOO/91, umjesto što je primijenio relevantne odredbe ZZP/07 nisu osnovane.

20. O prigovoru zastare odlučeno je pravilnom primjenom materijalnog prava. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom. Kako je tužitelj tužbu podnio 2.3.2020., ista je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog iz čl. 225. ZOO, pa prigovor zastare nije osnovan. Stoga žalbeni navodi tuženika da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi uopće nije pozvao niti na jednu zakonsku odredbu koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava nisu osnovani.

21. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga zastara nije nastupila niti u pogledu zahtjeva za povratom naknade za prijevremenu otplatu kredita, koju je tužitelj platio tuženiku 3. ožujka 2012., jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20, a što je u konkretnom slučaju tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude, odnosno danom donošenja ove drugostupanjske presude.

22. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužiteljici zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom. Nije u pravu žalitelj da mu je pobijanom presudom naložena isplata zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, jer to ne proizlazi iz izreke navedene presude, niti iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

23. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, te toj odluci tuženik u žalbi neutemeljeno prigovara. Prilikom odmjeravanja parničnog troška prvostupanjski sud pravilno je primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa), koja u Tbr. 52./3. propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o troškovima postupka na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje se Tarifa i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Ujedno je pravilnom primjenom Tbr. 54. Tarife sud prvog stupnja primijenio vrijednost boda od 2,00 EUR.

24. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš