REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2342/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja A.M.C MEĐIMURJE d.o.o., Čakovec, Športska 8, OIB: 82230527201, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 675,74 EUR, zaključio je glavnu raspravu 28. ožujka 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika NŠ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. i tuženikove punomoćnice Lidije Klepo, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., te donio i objavio presudu 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 675,74 EUR sa zateznim kamatama od 14. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zateznih kamata na iznos od 675,74 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 696,06 EUR sa zateznim kamatama od 29. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 13,27 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 29. travnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, 5. studenog 2024., podnio tužbu radi isplate iznosa od 675,74 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 13. ožujka 2024. nastala šteta na vozilu, marke HYUNDAI KONA, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi sukladno polici obveznog osiguranja štetnika prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje navodi da je oštećenik prijavio štetni događaj tuženiku te su djelatnici tuženika 10. svibnja 2024. procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248510510198, da visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika niti servis koji obavlja popravak, što i sam tuženik navodi u svom izvidu štete, a to nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je 31. srpnja 2024. poslao oštećeniku ponudu o svojem obračunu štete na vozilu, dok je nakon toga samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Osim toga navodi da je nakon štetnog događaja oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje), da je tužitelj predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, sve sukladno pravilima struke, da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O navedenom su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama koje tužitelj citira u tužbi. Osim toga navodi da je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt obavljati svoj rad niti smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo, da je tužitelj vozilo preuzeo i obavio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 1009-100-1 na iznos osnovice od 3.033,28 EUR koji je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku, da je tužitelj račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 2.357,54 EUR, dok razliku od 675,74 EUR po računu koji tuženik nije platio, tuženik opravdava navodeći da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju te da je upravo ta razlika u cijeni rada predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik koji sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Također navodi da gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom, da tuženik priznaje cijene proizvoljno, da je službena cijena sata rada tužiteljeve radionice 80,00 EUR / sat plus PDV, da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Poziva se na odredbu članka 1085. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u bitnome navodeći da uspostava prijašnjeg stanja koje je postojalo prije nego što je šteta nastala konkretno znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku, dok tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost koje postupanje je zabranjeno što potvrđuje i sudska praksa. Konačno navodi da su 20. kolovoza 2024. oštećenik i vlasnik popravljenog vozila kao ustupitelj i tužitelj sklopili ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 675,74 EUR na tužitelja kao primatelja o čemu je obaviješten tuženik.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, osporio je pasivnu i aktivnu legitimaciju, te nastanak štetnog događaja. U bitnome navodi da tužitelj u tužbi nije dostavio dokaze o prometnoj nezgodi od 13. ožujka 2024., nije naveo podatke o vozilu štetnika niti je dostavio dokaze o osiguranju tog vozila kod tuženika, nije opisao na koji je način došlo do štetnog događaja niti je opisao u čemu se sastoji krivnja vozača vozila štetnika, a na te okolnosti nije predložio adekvatne dokaze. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što se svaka stranka prilikom ostvarenja svojih prava dužna pridržavati općih načela obveznih odnosa kao što su načela propisana člankom 5. i člankom 10. Zakona o obveznim odnosima prema kojima je oštećenik bio dužan surađivati te se bio dužan ponašati kao dobar domaćin i posebice se suzdržati od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze tuženika. U vezi s tim ukazuje da je oštećenik mogao izvršiti popravak vozila u drugim servisima uz jednaku kvalitetu usluge, ali za manji iznos. Tuženik je više puta obavijestio oštećenika na njegova prava, ali i obveze te ga je i obavijestio kako vozilo može popraviti u servisima u kojima bi cijena popravka bila manja od one navedene u tužbi, a u isto vrijeme i s najmanje istom kvalitetom popravka. Tuženik ne osporava pravo oštećenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, sve u skladu s odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik stoga može biti dužan naknaditi samo onaj najmanji iznos za koji je moguće izvršiti popravak vozila što je u ovom slučaju iznos koji je tuženik već isplatio, a u slučaju kad oštećenik neopravdano poveća iznos popravka, sam odgovara za posljedice takvog izbora i razliku u cijeni nastalu zbog toga što nije želio popraviti vozilo u radionicama koje isti popravak vrše za nižu cijenu. Osporava službeni cjenik radionice tužitelja kao i navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja u iznosu od 80,00 EUR uvećano za PDV, kao i račun koji je tužitelj izdao oštećeniku te ustraje u navodima da je cijena sata proizvoljno određena i da je upravo ovakva jer se naknada štete pokušava ostvariti od osiguravajućeg društva pa se poziva na drugi spis ovoga suda u kojem je cijena rada prema cjeniku tužitelja manja nego u predmetnom sporu. Vozilo nije popravljeno sukladno izvidu štete koja je na taj način preuveličana. Osporava i zatraženi tijek i stopu zateznih kamata.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: tužiteljevog računa broj 1009-100-1 od 31. srpnja 2024. (str. 9. - 10. spisa), izvoda prometa po računu tužitelja od 8. kolovoza 2024. (str. 11. spisa), tuženikovog izvida štete broj: 248510510198 (str. 12. spisa), oštećenikove izjave o dozvoli tuženiku da tužitelju podmiri troškove popravka oštećenog vozila (str. 13. spisa), tuženikove ponude i obavijesti o danu plaćanja naknade štete po ponudi od 31. srpnja 2024. (str. 14. i 15. spisa), pisanog prigovora oštećenika od 1. kolovoza 2024. (str. 16. spisa), tužiteljevog cjenika (str. 17. spisa), Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 20. kolovoza 2024. (str. 18. – 19. spisa), notifikacije o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 20. spisa), e-mail korespondencije od 12. rujna 2024. (str. 21. spisa), servisne ponude servisa Grand auto od 15. studenog 2024. (str. 73. i 74. spisa), e-mail korespondencije od 27. ožujka 2024. (str. 75. spisa), obrazložene ponude/odobrenja za popravak tuženika od 27. ožujka 2024. (str. 76. i 77. spisa), e-mail korespondencije od 25. ožujka 2024. (str. 78. spisa), te tužbe od 16. kolovoza 2024. (str. 79.-85. spisa).

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 675,74 EUR po osnovi naknade štete u vidu razlike u cijeni rada (radnog sata) limara/lakirera koju je obračunao tužitelj u računu broj 1009-100-1 od 31. srpnja 2024. te cijene rada (radnog sata) limara/lakirera koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

7. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 6. i 7. toga članka (članak 461.a stavak 9. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 9. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 10. ZPP). Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 8. ZPP, stranke upozorene u rješenju suda od 11. studenoga 2024. (str. 63. – 65. spisa).

8. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

9. Među strankama nije sporna činjenica da je u mirnom postupku tuženik oštećeniku isplatio iznos od 2.357,54 EUR po osnovi naknade štete nastale na vozilu marke HYUNDAI KONA, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao niti činjenica da je oštećenik navedeni iznos uplatio tužitelju po osnovi popravka vozila registarskih oznaka [registarska oznaka] prema izvidu štete tuženika broj 248510510198, a ta činjenica proizlazi i iz prometa po računu tužitelja (str. 11. spisa) u kojem su u opisu plaćanja navedeni baš ta registarska oznaka vozila i upravo taj broj tuženikovog izvida štete.

10. Sporne su aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, osnova i visina sporne tražbine, te tijek zateznih kamata.

11. Uvidom u tužiteljev račun broj 1009-100-1 od 31. srpnja 2024. (str. 9. spisa) utvrđeno da su u njemu, između ostalog, obračunati limarski i lakirerski rad čija cijena po satu bez PDV-a iznosi 80,00 EUR, za vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], marke HYUNDAI KONA, prema tuženikovom izvidu štete broj 248510510198. Nadalje je utvrđeno da ukupna cijena po tom računu, bez PDV-a, iznosi 2.426,62 EUR.

12. Uvidom u tuženikov izvid štete broj 248510510198 (str. 12. spisa; dalje: tuženikov izvid) utvrđeno je da je u toj ispravi kao oštećenik naveden HŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da je kao dan nezgode naveden 13. ožujka 2024., te da je kao oštećeno vozilo navedeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], marke HYUNDAI KONA. Nadalje je utvrđeno da su u toj ispravi utvrđena oštećenja na navedenom vozilu, kao i radno vrijeme popravka, i to limara: 4,70 sati i lakirera: 4,50 sati. Dakle, u navedenoj ispravi koju je sastavio sam tuženik je sam tuženik već u mirnom postupku potvrdio da se 13. ožujka 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], marke HYUNDAI KONA u vlasništvu ĐŠ, te je utvrdio nastala oštećenja na navedenom vozilu, kao i radne sate limara i lakirera koje je potrebno utrošiti radi popravka navedenog vozila.

13. Uvidom u tuženikovu ponudu od 31. srpnja 2024. (str. 14. spisa; dalje: tuženikova ponuda), koja je upućena ĐŠ, utvrđeno je da je u toj ispravi sam tuženik naveo da se odnosi na osigurani slučaj od 13. ožujka 2024. i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], da tom ispravom tuženik obavještava ĐŠ da je utvrdio postojanje tuženikove odgovornosti za naknadu štete po navedenoj prometnoj nesreći od 13. ožujka 2024. čime je njegov odštetni zahtjev od 13. ožujka 2024. pravno osnovan te da je tuženik procijenio visinu štete na vozilu kao ukupnu osigurninu u iznosu od 2.357,54 EUR.

14. Dakle, iz tuženikovog izvida i tuženikove ponude proizlazi kako se, suprotno tuženikovim paušalnim tvrdnjama iz odgovora na tužbu, 13. ožujka 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], da je sam tuženik učinio nespornom odgovornost za štetu te je procijenio štetu na iznos od 2.357,54 EUR, koji iznos je nesporno i isplaćen. Vezano uz tuženikove tvrdnje kojima osporava nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju se dodatno ističe da su takve tuženikove tvrdnje samo paušalne i da tuženik ne obrazlaže niti, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, iznosi činjenice niti iznosi razloge zbog kojih u konkretnom slučaju osporava nastanak predmetnog štetnog događaja i pasivnu legitimaciju. S druge strane, kao što je prethodno obrazloženo, iz isprava u spisu, koje je sastavio sam tuženik, proizlazi neosnovanost navedenih tuženikovih paušalnih tvrdnji, dakle, da se, suprotno tuženikovim paušalnim tvrdnjama, 13. ožujka 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka] te je sam tuženik utvrdio postojanje svoje odgovornosti za naknadu štete po navedenoj prometnoj nesreći. Osim toga, tuženik je u mirnom postupku isplatio oštećeniku ĐŠ iznos od 2.357,54 EUR upravo po osnovi naknade štete za predmetni štetni događaj, dok je ostao sporan samo iznos od 675,74 EUR. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik osiguratelj vozila čiji je vozač odgovoran za predmetni štetni događaj i tako uzrokovao štetu na predmetnom vozilu. Zbog toga je sud utvrdio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i tuženikove tvrdnje kojima samo paušalno osporava nastanak štetnog događaja.

15. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 20. kolovoza 2024. (str. 18. – 19. spisa; dalje: Ugovor) utvrđeno je da je sklopljen između ĐŠ, kao ustupitelja, te tužitelja kao primatelja. U članku 1.1. Ugovora je suglasno utvrđeno da HŠ kao ustupitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 675,74 EUR prema računu popravka za štetu broj 1009-100-1 izdanog na ukupni iznos od 3.033,28 EUR i temeljem dužnikovog izvida štete broj 248510510198. U članku 1.2. Ugovora je suglasno utvrđeno da je tužitelj kao primatelj izvršio popravak automobila za ustupitelja te je ispostavio račun za popravak štete broj 1009-100-1 tuženiku kao dužniku koji je navedeni račun dužan podmiriti kao odgovorni osiguratelj s police osiguranja štetnika i temeljem navedenog izvida štete. U članku 1.3. Ugovora je suglasno utvrđeno da je tuženik kao dužnik po računu za popravak štete broj 1009- 100-1 podmirio vlasniku vozila odnosno ustupitelju iznos od 2.357,54 EUR, čime tuženik kao dužnik nije podmirio iznos od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1, te da, s obzirom na to da tuženik kao dužnik nije podmirio u cijelosti iznos računa, to primatelj i dalje ima potraživanje prema ustupitelju u iznosu od 675,74 EUR. Člankom 2.1. Ugovora je određeno da, radi ispunjenja svoje obveze u iznosu od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1 prema tužitelju kao primatelju, HŠ Mitag kao ustupitelj ustupa tužitelju kao primatelju svoje potraživanje u iznosu od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1 prema tuženiku kao dužniku i to u visini od 675,74 EUR. Člankom 2.3. Ugovora je određeno da se obveza ĐŠ kao ustupitelja prema tužitelju kao primatelju gasi odnosno smanjuje tek kad tužitelj kao primatelj naplati ustupljenu tražbinu od tuženika kao dužnika. Člankom 3. Ugovora je određeno da će tužitelj kao primatelj obavijestiti tuženika kao dužnika o tom ustupu. Iz navedenih ugovornih odredbi proizlazi da je HŠ kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja novčanu tražbinu prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1 u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. i članka 88, stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 81. stavak 3. ZOO-a). S obzirom na to u konkretnom slučaju se, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, smatra da su zajedno s glavnom tražbinom u iznosu od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1 na tužitelja kao primatelja prenesene i dospjele, a neisplaćene kamate na iznos od 675,74 EUR. Uvidom u notifikaciju o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 20. spisa) i e-mail korespondenciju (str. 21. spisa) je utvrđeno da je tuženik obaviješten o predmetnom ustupu tražbine u skladu s odredbom članka 82. stavka 1. ZOO-a. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je Ugovorom HŠ kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja upravo spornu tražbinu u iznosu od 675,74 EUR po računu broj 1009-100-1 koji se odnosi upravo na tuženikov izvid štete nastale u predmetnom štetnom događaju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos glavnice. Zbog toga, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je HŠ kao ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do ustupanja.

16. Uvidom u tužiteljev račun broj 1009-100-1 od 31. srpnja 2024. (str. 9.-10. spisa) utvrđeno je da je tužitelj obavio popravak vozila registarske oznake [registarska oznaka], marke HYUNDAI KONA, prema tuženikovom izvidu štete broj 248510510198, za ukupnu cijenu (osnovica bez PDV-a) od 2.426,62 EUR. Nadalje je utvrđeno da su tim računom obračunati i autolimarski rad i autolakirerski rad, da je utrošeno 4,70 sati limarskog rada i 4,50 sati lakirerskog rada, dakle, upravo onolika količina radnih sati koja je navedena u tuženikovom izvidu (str. 12. spisa), te da je za autolimarski rad i autolakirerski rad obračunata cijena radnog sata od 80,00 EUR, dakle, 80,00 EUR po satu, što uvećano za PDV od 25% u iznosu od 20,00 EUR, iznosi 100,00 EUR. Uvidom u tužiteljev cjenik (str. 17. spisa) utvrđeno je da cijena radnog sata ovlaštene Hyundai servisne radionice tužitelja za električna vozila iznosi 80,00 EUR uvećano za PDV. Uvidom u navedene isprave utvrđeno je, dakle, da je cijena radnog sata u tužiteljevom računu obračunata u skladu s tužiteljevim cjenikom. Slijedom navedenog sud je utvrdio neosnovanim tuženikove tvrdnje kojima osporava tužiteljev cjenik i na temelju tog cjenika izdani račun. Naime, niža cijena tužiteljevih radnih sati na koju se poziva tuženik, a koja je navedena u tužiteljevoj tužbi od 16. kolovoza 2024. u drugom predmetu ovoga suda, odnosi se na popravak vozila koje se ne pokreće na električni pogon pa stoga nije primjenjiva na ocjenu vjerodostojnosti cijene tužiteljevog rada u konkretnom slučaju budući da se ovdje radi upravo o popravku električnog vozila.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da se iznos od 675,74 EUR, čiju isplatu tužitelj zahtijeva u ovom postupku, odnosi na razliku u cijeni rada (radnog sata) limara/lakirera koje je obračunao tužitelj u predmetnom računu, te cijene rada (radnog sata) limara/lakirera koje je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

18. Tuženikove tvrdnje prema kojima, u bitnome, ne prihvaća veću cijenu rada koju je obračunao tužitelj, su neosnovane. Naime, prema stajalištu suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023- 2 od 29. veljače 2024. i Pž-1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama jer takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, niti u bilo kojem drugom propisu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 3749/12-3 od 30. srpnja 2015.), niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim cjenikom, i to upravo u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu. Stoga nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni na koju se neosnovano poziva tuženik.

19. Uzevši u obzir navedeno, sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanjem procjenitelja Stipe Kovača, za dostavom tužiteljevih računa popravka vozila za 2024. godinu s dokazom da su isti računi plaćeni, za financijskim vještačenjem poslovnih knjiga tužitelja kao i za provođenjem prometnog i/ili financijskog vještačenja jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica budući da je u ovom sporu male vrijednosti te činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

20. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir i činjenicu da je cijena sata rada u predmetnom računu obračunata u skladu s tužiteljevim cjenikom i to to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu, sud je utvrdio da, suprotno tuženikovoj tvrdnji, neplaćena razlika cijene sata i potrošnog materijala lakirera u iznosu od 675,74 EUR u konkretnom slučaju predstavlja štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a koju je, na temelju odredaba članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a, tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu dužan naknaditi tužitelju na kojeg je na temelju valjanog Ugovora, u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. i članka 88. stavka 2. ZOO-a, prenesena navedena tražbina u iznosu od 675,74 EUR, te zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice koje su, suprotno tuženikovoj tvrdnji, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, također prenesene na tužitelja.

21. Prema odredbi 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove ponude od 31. srpnja 2024. (str. 14. spisa) proizlazi kako je sam tuženik naveo da se odnosi na odštetni zahtjev od 13. ožujka 2024., dok tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva isplatu zateznih kamata od 14. ožujka 2024. Zbog toga, suprotno tuženikovoj tvrdnji, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 14. ožujka 2024. do isplate.

22. Međutim, tuženik osnovano ističe kako se stopa zatezne kamate u konkretnom slučaju određuje na način propisan odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne na čin propisan tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 675,74 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) i obrazloženog podneska od 27. prosinca 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 28. ožujka 2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT) i na ročištu za objavu presude u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), što ukupno iznosi 525,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 131,25 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 656,25 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR (Tar. broj 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 696,06 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose. Zbog toga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu i presudu u preostalom iznosu od 13,27 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 13,27 EUR, dok, prema vrijednosti predmeta spora, sudska pristojba za presudu iznosi 26,54 EUR. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 13,27 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke presude).

Zagreb, 29. travnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.