REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-180/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužiteljice RJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli-Pola, Ciscuttijeva 8, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Poldan, Gatara, Vižintin, Komorski, Babić i Fruk Morina sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 8. travnja 2025., u prisutnosti tužiteljice s punomoćnicom te punomoćnicom tuženice, 29. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 118-50- 4177512 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao davateljice kredita dana 12.06.2007. koja propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu u iznosu od 0,50% od iznosa kredita, a koja glasi: „0,50 % (nula zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.” pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa] OIB 53056966535 da tužiteljici RJ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, u roku od 15 dana isplati iznos od 293,09 eur / 2.208,30 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29.06.2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. III Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak postupka isplatom 263,28 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi uvećanoj za tri postotna poena koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija se kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 6. listopada 2023. podnijela tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti članka 3. ugovora o kreditu broj: 118-50-4177512 u dijelu u kojem se propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva ugovora o kreditu u iznosu 0,50 % od iznosa kredita jednokratno, pa navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana te radi isplate iznosa od 293,09 EUR uvećano za zatezne kamate koje na taj iznos teku od 29. lipnja 2007. pa do isplate. Tvrdi da je 12. lipnja 2007., kao korisnica kredita s tuženicom, kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj: 118-50-4177512 kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 100.000,00 CHF. U članku 3. ugovora određeno je da se za obradu kredita podmiruje jednokratna naknada u visini 0,50 % od iznosa kredita, što je u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora iznosilo 2.208,30 HRK. U dopisu od 30. kolovoza 2023. tuženica je potvrdila da joj je naplaćena naknada za obradu kredita u utuženom iznosu 29. lipnja 2007. U predmetnom ugovoru nije definiran pojam „jednokratne naknade“ koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti je pojašnjeno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Takva odredba je nejasna i nerazumljiva. Predmetni ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, pa nije mogla prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tako formulirani ugovor je mogla samo prihvatiti, u suprotnom ne bi došlo do sklapanja ugovora. Pozvala se na odredbe Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. U skladu s člankom 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, radi se o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi. Sud EU je u predmetima broj C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. U skladu s člankom 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZOO.) tuženica joj je dužna vratiti ono što je primila po osnovi ništetne ugovorne odredbe, uvećano za zatezne kamate.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu od 30. studenog 2023. u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev te istakla prigovor zastare. Nije sporno je da su stranke 12. lipnja 2007. zaključile ugovor o kreditu broj: 118-50-4177512 s namjenom kupnje stana, dok je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u visini od 100.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja uz rok otplate 360 mjeseci. Tužiteljica tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba članka 3. ugovora kojom je propisan iznos jednokratne naknade od 3,30 % od iznosa odobrenog kredita. Članak 3. Ugovora o kreditu glasi: „3./treće/ NAKNADA 0.50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ U članku 1. Ugovora o kreditu naveden je iznos kredita i predmetna odredba glasi: „1./prvo/IZNOS KREDITA Kunska protuvrijednosti CHF 100.000,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“ Prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici su bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. U konkretnom slučaju, ugovor o kreditu zaključen je u pisanom obliku. Sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva. Predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Naime, predmetna odredba je zakonita odnosno sukladno tada važećem zakonodavstvu, tuženica je imala pravo naplate predmetne naknade koja se odnosi na naprijed navedene troškove. Dakle, tvrdi je postupala sukladno načelu savjesnosti i poštenja kada je s tužiteljicom ugovorila predmetnu odredbu. U smislu članka 83.ZZP/03 prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe potrebno je uzeti u obzir i sve opće uvjete banke čija primjena je ugovorena na konkretni ugovor o kreditu i koje su bile važeće u trenutku naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sve jer one čine sastavni dio ugovora o kreditu, predstavljaju njegovu dopunu i sadrže konkretne uvjete glede naplate i obračuna naknade za prijevremenu otplatu kredita. Imajući na umu gore citirane odredbe ZZP/03 prvenstveno je potrebno utvrditi jesu li sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ako jesu, tada uopće nije dopušteno utvrđivati jesu li poštene. Ako nisu, tada je potrebno provesti tzv. test poštenosti. U okviru provođenja testa poštenosti, a sukladno citiranim zakonskim odredbama, potrebno je utvrditi je li se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te potom uzrokuju li te odredbe znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom provođenja takvog testa poštenosti, nije dovoljno samo cijeniti te konkretne sporne odredbe već je potrebno uzeti u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. U konkretnom slučaju to znači da je potrebno cijeniti i namjenu ugovora o kreditu, razloge sklapanja takvog ugovora o kreditu i sve druge opcije koje su bile na raspolaganju tužiteljici kao i vezane opće uvjete banke kao dio ugovora odnosno ugovornih odredbi.

3. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: dopis od 30. kolovoza 2023. (list spisa 36 i 37), potvrdu tuženice od 7. rujna 2023. (list spisa 38), presudu Županijskog suda u Slavonskom brodu, Stalna služba u Požegi, poslovni broj: Gž-91/2022-3 od 24. veljače 2022. (list spisa 39-44), presudu i rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj: P-335/2020-18 od 8. studenog 2021. (list spisa 46-65), ugovor o kreditu (list spisa 66-70).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice na utvrđnje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita te isplata iznosa plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe uvećano za zatezne kamate koje teku od plaćanja do isplate.

6. Između stranaka nije sporno da su tuženica kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita, 12. lipnja 2007. zaključili ugovor o kreditu broj 118-50-4177512 (dalje u tekstu: ugovor), koji je ovjeren kod javnog bilježnika Marine Paić Čerin pod brojem OV-6858/07-1 od 21. lipnja 2007., a kojim je tužiteljici odobren dugoročni kredit za kupnju stana u iznosu 100.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. U članku 3. ugovora naslovljenog „NAKNADA“ bilo je ugovoreno: „0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

7. Nije sporna ni činjenica da je tuženica na temelju članka 3. ugovora od tužiteljice naplatila naknadu za obradu kredita u visini 293,09 EUR.

8. Sporni su osnova tužbenog zahtjev te je li nastupila zastara potraživanja.

9. Člankom 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

10. U članku 6. ugovora određeno je da je tužiteljici odobren stambeni kredit sa flexi otplatom bez počeka.

11. Na okolnosti namjene kredita saslušana je tužiteljica. U iskazu je navela da je predmetni ugovor o kreditu s tuženicom zaključila 2007. te joj je odobren kredit u visini od 100.000,00 CHF za rješavanje stambenog pitanja. Kada je podizala kredit znala je da mora platiti naknadu za obradu kredita koju ugovornu odredbu joj nitko nije obrazložio. Predmetni ugovor je sastavljen od strane tuženice, da joj je pročitan i nije imala prigovor na sam sadržaj, ali da nije mogla pregovarati o sadržaju ugovora, a niti joj je javni bilježnik prilikom ovjere ugovora isti protumačio. Također da joj nije objašnjeno na koji način je određena visina naknade.

12. Iskaz tužiteljice prihvaćen je u cijelosti kao istinit s obzirom na to da je ona iskazivala uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu.

13. Člankom 81. stavak 1.-3. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Tužiteljica je u iskazu navela da nije imala mogućnost da s tuženicom pregovara o sadržaju ugovora o kreditu, kojeg je prethodno pripremila tuženica. Sud je i u tom dijelu prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit s obzirom na to da je iskazivala životno i uvjerljivo.

15. Tuženica se u tijeku postupka pozvala na članak 84. ZZP/03 prema kojem nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

16. Iako je sporna odredba članka 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 0,50 % jasna, razumljiva i lako uočljiva, s obzirom na da se ona ne odnosi na predmet ugovora i cijenu, to je dopušteno ocjenjivati je li poštena.

17. Tuženica u ovom postupku nije dokazala, a u skladu s člankom 81. stavak 4. ZZP/03. na njoj je bio teret dokaza, da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj sporne odredbe ugovora koju je definirao trgovac na način da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženice, na čiji sadržaj tužiteljica, u skladu s njezinim iskazom, nije imala utjecaj. Protivno navodima tuženice, okolnost da je tužiteljica, kao potrošač bila obaviještena o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i iznosu naknade, ne znači sama po sebi da je u dovoljnoj mjeri bila obaviještena o učincima njezina ugovaranja. Posebno uzimajući u obzir da tužiteljica, kao potrošač nije mogla utjecati na sadržaj sporne odredbe. Iz sadržaja navedene odredbe nije moguće utvrditi na što se ta naknada točno odnosi. Tuženica u ovom postupku nije obrazložila (time ni dokazala) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Time tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja naknade za obradu kredita u postotku odobrenog iznosa glavnice kredita. Okolnost da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu, dovodi do zaključka da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Da sporna odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana utvrđeno je i iz dijela navoda tužiteljice da bi neprihvaćanjem te odredbe bila ograničena u ostvarenju svog prava (sklapanja ugovora o kreditu).

18. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

19. Slijedom svega navedenog, utvrđeno je da plaćanje sporne naknade za obradu kredita u visini 0,50 % iznosa kredita očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s člankom 81. ZZP/03 te ništetnoj u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. U tom smislu svoje pravno shvaćanje iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama posl. br. Rev 673/2023-3 od 13. veljače 2024., posl. br. Rev 1051/2023-2 od 3. travnja 2024., posl. br. Rev 715/2024 od 22. svibnja 2024. te posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.

21. Prema tome, utvrđeno je da je ništetna odredba sadržana u članku 3. ugovora o kreditu broj: 118-50-4177512 sklopljenog 12. lipnja 2007. koja glasi: „0,50 % (nula zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

22. Člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Tužiteljica je u tužbi navela da joj je tuženica 29. lipnja 2007. naplatila trošak obrade kredita u iznosu 2.208,30 HRK (293,09 EUR), a što je u skladu s prethodno pribavljenom podacima od tuženice, koji su joj dostavljeni od strane punomoćnika.

(list spisa 38 te 108-109).

24. Tuženica je u odgovoru na tužbu paušalno osporila visinu tužbenog zahtjeva, ali je u daljnjem tijeku postupka (u podnesku od 15. siječnja 2025.) učinila nespornim da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita 29. lipnja 2007. u iznosu 2.208,30 HRK.

25. Kako je tuženica u tijeku postupka učinila nespornom činjenicu da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita 29. lipnja 2007. u iznosu od 2.208,30 HRK (293,09 EUR), to je odbijen dokazni prijedlog tužiteljice da se u postupku izvede dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja u kojem iznosu je naplaćena naknada za obradu kredita. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenog na temelju ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u svezi članka 1115. ZOO). Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na članak 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da je navedena ugovorna odredba ništetna te da, sve ono što na temelju nje bude primio, da joj ne pripada.

26. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom

29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članku 3. izmijenjen članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 114/22.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 156/22.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

27. Što se tiče istaknutog prigovora zastare tuženice valja navesti sljedeće.

27.1. U članku 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

27.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom na to da je ugovorna odredba o ulaznoj naknadi preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj restitucijske zahtjev, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužiteljice.

28. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke.

29. Obje stranke su zatražile naknadu parničnog troška.

29.1. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT) i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), tužiteljici su priznati troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 6. listopada 2023. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 7/1. u svezi Tbr. 54. OT), sastava podneska od 13. veljače 2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8/4. u svezi Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT) te trošak pristupa na ročišta od 16. siječnja 2025. i 8. travnja 2025. u iznosu od po 50,00 EUR (Tbr. 9/1. u svezi Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT), na te troškove pripada joj i PDV 25 % što iznosi 50,00 EUR (Tbr. 46. OT). Pored toga, pripada joj pravo na naknadu troškova sudskih pristojbi i to na tužbu 6,64 EUR (Tbr 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.)) u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.; dalje u tekstu: ZSP)) te pristojba na presudu 6,64 EUR (Tbr. 2/1. u svezi Tbr. 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi) u vezi s člankom 7. stavak 2. ZSP. Time ukupno priznati troškovi iznose 263,28 EUR.

29.2. Preostalo je odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova prijevoza njezine punomoćnice na ročišta održana u ovoj pravnoj stvari te troškova izbivanja iz pisarnice.

29.3. Rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Su-83/2024-3 od 9. veljače 2024., ispravljenog rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Su-83/2024-5 od 13. veljače 2024., na temelju članka 11. stavak 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13., 33/15., 82/15., 52/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZS) predmet, koji je ranije bio u radu Općinskog suda u Puli-Pola, ustupljen je u rad ovom sudu.

29.4. Prema članku 11. stavak 4. ZS u slučaju iz članka 11. stavak 2. tog Zakona strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada tih troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (članak 11. stavak 5. ZS).

29.5. Dakle, u skladu s člankom 11. stavak 4. i 5. ZS, ne postoji obveza tuženice da u konkretnom slučaju naknadi odvjetnici-punomoćnici tužiteljice zatražene troškove prijevoza i izbivanje iz pisarnice.

29.6. Valja reći i da je tužiteljica zatražila pravilno naknadu troškova popisanih u troškovniku od 7. travnja 2025. na teret državnog proračuna, njezin zahtjev ne bi bio osnovan. Naime, punomoćnica tužiteljice nije zatražila naknadu troškova javnog prijevoza, već je zatražila trošak prijevoza osobnim vozilom, pa tada nema osnove da joj se dosudi trošak javnog prijevoza. Odvjetnik je dužan dokazati trošak prijevoza vlakom ili autobusom, koji mu je nastao zbog delegacije predmeta kartom i/ili voznim redom ako traži i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja, s time da mu trošak izbivanja iz sudske pisarnice pripada samo ako traje duže od tri sata.

29.7. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP tužiteljici na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO uvećanoj za tri postotna poena.

29.8. Prema tome, naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 263,28 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO. uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu te zahtjev tuženice u cijelosti (točka III-V izreke).

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po pun - uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 13,27 EUR

2. Tuženici po pun.