Poslovni broj: Us I-1988/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Marici Goreta, kao sucu pojedincu uz sudjelovanje sudske zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja SH iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Darku Varnica, odvjetniku u Kaštel Kambelovcu, Cesta Dr. Franje Tuđmana 632., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, A. Mihanovića 3., Zagreb, OIB: 84397956623, zastupan po opunomoćeniku (zaposlenika tuženika) ZH (punomoć pohranjena u Uredu predsjednice ovoga suda), radi prava iz mirovinskog osiguranja, nakon neposredne i javne rasprave zaključene dana 11. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja i opunomoćenika tuženika, dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnja služba, Klasa: UP/II-141-02/24-01/OB, Urbroj: 341-99-05/3-24-2396 od 08. srpnja 2024.

II.Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1.Osporavanim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-141-02/24-01/OB, Urbroj: 341-99-05/3-24-2396 od 08. srpnja 2024. (dalje: osporavano drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena na rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Splitu, broj: 169896 od 24. veljače 2023. (dalje: prvostupanjsko rješenje) a kojim rješenjem je odbijen zahtjev tužitelja, rođenog **.**.1960., hrvatskog branitelja, da mu se ponovno odredi invalidska mirovina.

2.Pravodobno podnesenom tužbom ovome sudu tužitelj pobija osporavano drugostupanjsko rješenje navodeći da se u obrazloženju istog pobliže spominju tamo navedene odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju uz konačno utvrđenje da tužitelj nije niti bio korisnik mirovine u razdoblju od 17. listopada 2000. do 17. prosinca 2002., a da je u odnosu na isplatu invalidske mirovine od 18. prosinca 2002. do 17. lipnja 2005. isti bio korisnik mirovine po općem propisu prema rješenju od 13. svibnja 2003., a o pripadajućim datumima isplate mirovine priznate prema ZOPHBDR da je odlučeno pravomoćnim rješenjima iz 2006. i 2008. godine te da ne postoje razlike mirovine koju bi tužitelju trebalo isplatiti za navedeno razdoblje. Nadalje, iz obrazloženja pobijanog rješenja da je razvidno da je tužitelju počevši od 18. veljače 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad sukladno odredbi članka 34. stavak 1. ZOMO povodom čega da mu je i mirovina isplaćivana do 17. lipnja 2005. te da nema osnove za novo određivanje mirovine. U tužbi se ističe da je tužitelju počevši od 18. prosinca 2002. bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad uslijed bolesti, s tim što mu je invalidnost utvrđena prema nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka dana 17. listopada 2000., na koji nalaz da je izvršena revizija te da je dana suglasnost na navedenu ocjenu invalidnosti, ali da mu mirovina nije bila isplaćivana od trenutka nastanka invalidnosti, tj. od 17. listopada 2000., nego tek od 18. veljače 2002., čime da je tužitelj u bitnome zakinut za isplatu relevantnih mirovinskih primanja. Tuženo tijelo da ističe da nema zakonske mogućnosti za isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad prije 18. prosinca 2002., budući da je tek stupanjem na snagu izmijenjene zakonske odredbe, propisana mogućnost ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu iako doprinosi nisu podmireni u cijelosti. Uvidom u Zakon o doprinosima za obvezna osiguranja da nije razvidna navedena tvrdnja tuženika pa da stoga isto predstavlja samo nepravilan pokušaj tumačenja predmetne činjenice od strane tuženika. U pobijanom rješenju ta dvojba da nije razjašnjena, odnosno drugim riječima, ni prvo tijelo ni tuženo tijelo da nije ničim obrazložilo zbog čega se vremenski okvir povrata razlike mirovine svodi na vrijeme od 18. veljače 2002. do 17. lipnja 2005, kada je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad određene prema članku 15. ZOPHDR, umjesto od 17. listopada 2000. do 17. lipnja 2005. S obzirom na navedeno da je trebalo utvrditi da se razlika mirovine utvrđuje u vremenu od 17. listopada 2000. do 17. lipnja 2005., a ne od 18. prosinca 2002. do 17. lipnja 2005. jer da tako govore razlozi koji su naprijed izneseni u žalbi a koje činjenice tuženo tijelo da nije razjasnilo. Nadalje, tuženik da u pobijanom rješenju ukazuje i na neosnovanost zahtjeva tužitelja za priznavanje prava na najnižu mirovinu temeljem odredbe članka 49. ZHBDR pri čemu da navodi da isti nema pravo na to, a primjenom odredaba članka 31. ZOPHBDR, odnosno članka 206. ZHBDR, budući navodi da stupanje na snagu novog propisa (ZHBDR) ne daje pravni temelj za obnovu postupka jer da se propisi ne mogu primjenjivati retroaktivno te da isti nije temelj za ponovno određivanje mirovine za korisnike koji su pravo na mirovinu ostvarili prema prijašnjim propisima. Nadalje se u tužbi citiraju odredbe članka 49. stavak 1., 2., 4., 6. ZHBDR-a te navodi da je tužitelj korisnik invalidske mirovine koji je ispunio uvjete za istu prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (ZOMO), što da nije niti sporno. Ističe se da nije sporno ni to da tužitelj ima mirovinu nižu od najniže braniteljske mirovine, da ima više od 100 dana u borbenom sektoru, čime da je ispunio uvjet iz članka 49. stavak 4. i 6. ZHBDR-a pa da slijedom toga nema nikakve zapreke za priznavanje tužitelju prava na najnižu braniteljsku mirovinu. Nadalje da se pobija dio rješenja u smislu da se tužitelju ne može priznati traženo pravo jer da nema 100 dana sudjelovanja u borbenom sektoru, te da ne ispunjava uvjet za ponovno određivanje mirovine, jer da navodno prema potvrdi Ministarstva hrvatskih branitelja ima ukupna 29 dana borbenog sektora. Međutim, uvidom a nadopunu potvrde MO Brnaze o popisu pripadnika ONZ MZ Brnaze ovjerenog od strane VP 8184 Sinj, da je razvidno da je tužitelj bio pripadnik Zbora narodne garde-ZNG-pričuva-3b/115.br. ZNG-a u vremenu do 01. lipnja 1991. do 05. listopada 1991. u trajanju od 125 dana, što da izvodi zaključak da isti ispunjava uvjet sudjelovanja u obrani suvereniteta RH u najmanjem trajanju od 100 dana borbenog sektora, a samim time da ima i pravo na najnižu mirovinu temeljem odredbe članka 49. ZHBDR-a. Slijedom svega navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se njegova tužba uvaži te da se osporavano drugostupanjsko rješenje poništi i predmet vrati na ponovni postupak.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana, da je osporavano rješenje doneseno u skladu sa činjeničnim stanjem utvrđenim u provedenom upravnom postupku i u skladu sa zakonskim propisima te da navodi i razlozi izneseni u tužbi nisu osnovani, odnosno da nisu pravno odlučni iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Tuženik ukazuje na odredbu članka 11. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, broj 147/02 od 10. prosinca 2002), koji je stupio na snagu 18. prosinca 2022. kojim je izmijenjen je stavak 7. članka 54. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novije, broj 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01) koji je glasio: „(7) Osiguraniku iz članka 10. stavak 1. točka 4, članak 11. do 14, i članak 16. i 17. ovog Zakona koji ima pravo na invalidsku mirovinu, mirovina se isplaćuje od dana nastanka invalidnosti ako su do tog dana dospjeli doprinosi s pripadajućim kamatama u cijelosti uplaćeni." Prethodno navedenim izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju osiguranicima da je otvorena nova mogućnost budući da je izmijenjenim stavkom 7. članka 54. Zakona o mirovinskom osiguranju dopušteno od 18. prosinca 2002. ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu i osiguranicima koji nisu u cijelosti uplatili doprinose za mirovinsko osiguranje, ako ispunjavaju uvjete za stjecanje prava na mirovinu iz članka 52., samo na temelju staža za koji je uplaćen taj doprinos s tim da i dalje ostaje obveza uplate doprinosa i nakon ostvarivanja prava na mirovinu. Iz navedenog da proizlazi kako su prilikom donošenja pravomoćnog rješenja prvostupanjskog tijela Područne službe u Splitu od 13. svibnja 2003., kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 18. prosinca 2002., vrednovane odredbe tada važećeg ZOMO-a prema kojima su utvrđeni uvjeti za priznanje prava na mirovinu te pozivanje tužitelja na odredbe Zakona o doprinosima da nije od utjecaja na već priznato pravo iz mirovinskog osiguranja. Podredno tuženik smatra kako tužitelj ne može s uspjehom u ovom sudskom postupku osporavati datum priznanja prava i isplatu mirovine prema pravomoćnom prvostupanjskom rješenju Područne službe u Splitu od 13. svibnja 2003. niti prema pravomoćnom rješenju Područne službe u Splitu od 8. veljače 2006. kojim je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, počevši od 17. lipnja 2005., sa kumuliranim uzrokom, u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o pravima hrvatskih braniteljima iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, broj 174/04, dalje: ZOPHBDR), iz kojeg razloga tuženik smatra neosnovanim navod tužitelja kojim potražuje razliku mirovine u vremenu od 17. listopada 2000. do 17. lipnja 2005. Vezano uz navod tužitelja kako ima više od 100 dana borbenog sektora, što temelji na potvrdi MO Brnaze o popisu ONZ MZ Brnaze ovjerenoj od strane VP 8184 [adresa], prema kojoj je tužitelj bio pripadnik Zbora narodne garde-ZNG-pričiva- 3.b/115 br. ZNG u vremenu od 1. lipnja 1991. do 5. listopada 1991 (125 dana) tuženik ističe da je mišljenja kako preslika navedene potvrde nije izdana od nadležnog tijela, Ministarstva hrvatskih branitelja koje vodi Evidenciju hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, u skladu s člankom 159. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) da bi se smatrala javnom ispravom niti su u istoj navedeni dani provedeni u borbenom sektoru. Spisu da je priložena potvrda Ministarstva hrvatskih branitelja od 22. veljače 2023., koja je javna isprava, i prema kojoj je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u razdobljima od 21. svibnja 1993. do 22. svibnja 1993. i od 4. kolovoza 1995. do 30. kolovoza 1995., te da je u borbenom sektoru sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske 29 dana. Nadalje, se ističe kako tijelo mirovinskog osiguranja odlučuje o pravu tužitelja isključivo na osnovu podataka izdanih od nadležnih tijela na propisanim obrascima koja tijela vode Evidencije hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata te da tužitelj može od nadležnog Ministarstva tražiti izdavanje potvrde za koji smatra da je ispravan i na osnovu iste podnijeti novi zahtjev za određivanje najniže mirovine sukladno odredbama članka 49. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (Narodne novine, broj 121/17, 98/19 i 84/21, skraćeno: ZOHBDR). Slijedom navedenog tuženik smatra da je osporavano rješenje na zakonu utemeljeno. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

4.U sporu je održavanjem rasprave 11. travnja 2025. i razmjenom podnesaka strankama omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet spora, u smislu članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 36/24 – dalje: ZUS).

5.Tužitelj je po zamjeniku svog opunomoćenika na raspravi u odnosu na odgovor tuženika naveo da se prvenstveno skreće sudu pozornost da je ovaj sud presudom od 22. veljače 2022. poništio rješenje Središnje službe HZMO, uz obrazloženje da je potrebno u sklopu postupka iniciranog od strane tužitelja utvrditi da li isti ispunjava uvjete od 100 dana sudjelovanja u borbenom sektoru odnosno da li po navedenoj osnovi ispunjava uvjete određivanja najniže mirovine prema članku 49. ZOBHDR-a a što da je tuženik u ovom predmetu propustio na ispravan način utvrditi. Iz priložene dokumentacije od strane tužitelja da nesporno proizlazi da isti ima preko 120 dana u borbenom sektoru te da navedene isprave odnosno navedena dokumentacija u cijelosti ispunjava uvjete isprave temeljem kojeg se u općem upravom postupku u sklopu ispitnog postupka može utvrditi ispravno činjenično stanje pa da su stoga u cijelosti neosnovani navodi iz odgovara na tužbu kako navedena dokumentacija ne ispunjava uvjete propisane članka 159. ZUP-a odnosno da ista nije pogodna za utvrđivanje činjeničnog stanja. U tom pogledu se ističe da je tužitelju isplata mirovine određena 2002. godine te da je u periodu od 2002. do 2005. godine primao mirovinu nižu od najniže propisane mirovine utvrđene ZOBHDR-om. Nastavno na navedeno tužitelju da je utvrđena invalidnost 2000. godine pa isti sukladno aktualnim zakonskim propisima, suprotno tumačenju tuženika, od navedenog datuma ostvaruje pravo na isplatu invalidske mirovine.

6.Tužitelj je osobno na raspravi naveo da od nadležnog Ministarstva još uvijek nije ishodio rješenje o priznavanju statusa hrvatskog branitelja za predmetno razdoblje te da taj postupak tek treba pokrenuti. Nadalje je u bitnome ponovio navode tužbe te gornje navode zamjenika svog opunomoćenika a vezano za to da je oštećen u primanju najniže mirovine.

7.Tuženik je po svom opunomoćeniku na raspravi ostao kod odgovora na tužbu i obrazloženja osporenog rješenja ističući da je visina mirovine određena temeljem i sukladno svim zakonskim propisima i pravilno određena. Nadalje je istakao da je predmet ovog spora rješenje od 8. srpnja 2024. te da sva daljnja pitanja vezano uz mirovnu od 2002. godinu za ovaj upravni spor pravno irelevantna. Nadalje, što se tiče određivanja visine invalidske mirovine temeljem naknadno priznatog staža sudjelovanja u Domovinskom ratu, ističe da to može biti premet nekog budućeg postupka određivanja visine invalidske mirovine te da je u ovom trenutku za predmet ovog upravnog spora pravno irelevantan. Što se tiče određivanja najniže mirovine temeljem ZHBDR-a ističe da je tužitelju u ovom trenutku mirovina u visini od 904 eura što da je daleko iznad iznosa najniže mirovine koja je određena za 100 ili više dana borbenog sektora.

8.Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije sadržane u spisu ovog upravnog spora te dokumentacije u spisu tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu.

9.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

10.Tužitelj je po svom opunomoćeniku zatražio i popisao troškove ovog upravnog spora dok tuženik to nije učinio.

11.Nakon ocjene izvedenih dokaza i razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavak 3. ZUS-a ovaj sud utvrđuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12.Iz sadržaja spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno:

-da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Područne službe u Splitu, broj 31680 od 13. svibnja 2003. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog bolesti, počevši od 18. prosinca 2002., temeljem članka 34. stavka 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. 79/07, 35/08, 40/10-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 121/10, 61/11, 114/11, 76/12/133/13-u daljnjem tekstu ranije važeći ZOMO) te da je u obrazloženju navedenog rješenja utvrđeno je da se u ukupan mirovinski staž nije moglo uračunati razdoblje od 19. kolovoza 1993. do 31. listopada 1997. budući da tužitelj nije u cijelosti uplatio doprinose za mirovinsko osiguranje pa je isplata invalidske mirovine određena, počevši od 18. prosinca 2002. u skladu sa člankom 52. a u svezi sa člankom 54. stavkom 7. ranije važećeg ZOMO;

-da je tužitelju, hrvatskom branitelju - dragovoljcu iz Domovinskog rata pravomoćnim rješenjem Područne službe u Splitu od 08. veljače 2006., počevši od 17. lipnja 2005., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, a uzrok invalidnosti je 50% bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i 50% bolesti izvan tih okolnosti, temeljem članka 15. stavka 2. ranije važećeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (dalje: ZOPHBDR) i članka 52. ranije važećeg ZOMO;

-da je tužitelju pravomoćnim rješenjem Područne službe u Splitu od 12. kolovoza 2008., priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad počevši od 19. svibnja 2008., a uzrok invalidnosti je 50% bolest zadobivena u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i 50% bolesti izvan tih okolnosti, temeljem članka 15. stavka 2. ZOPHBDR i članka 52. ranije važećeg ZOMO-a te da je isplata mirovine određena s danom 19. svibnja 2008.;

-da je tužitelju rješenjem Područne službe u Splitu od 15. veljače 2021. određena, počevši od 23. srpnja 2018., invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad uzrokovane 70% bolešću zadobivenom u obrani suvereniteta Republike Hrvatske i a dijelom 30% bolešću izvan tih okolnosti počevši od 23. srpnja 2018. u svoti od 3.933,53 kn, mjesečno, koja je usklađena od 01. srpnja 2020 i iznosi 4.162,58 kn mjesečno te da je to rješenje doneseno u izvršenju presude ovoga suda, poslovni broj: UsImio-871/18-13 od 31. svibnja 2018.;

-da je tužitelj dana 26. ožujka 2020. podnio zahtjev za ponovno određivanje mirovine na temelju ZHBDR/17 odnosno određivanja najniže braniteljske mirovine, u kojem osobito traži izračun takve mirovine za razdoblje od 19. rujna 2000. do 17. lipnja 2005.

-da je navedeni zahtjev tužitelja odbijen rješenjem Područne službe u Splitu, broj 31680 od 7. srpnja 2020.; da je tužitelj na to rješenje izjavio žalbu koja je odbijena rješenjem tuženika od 08. rujna 2020.; da je po tužbi tužitelja navedeno rješenje poništeno presudom ovoga suda, poslovni broj: 7 UsImio-402/20-4 od 01. lipnja 2021;

-da je potom rješenjem tuženika od 03. rujna 2021. žalba tužitelja odbijena; da je protiv tog rješenja ovome sudu podnio tužbu te da je presudom ovoga suda, poslovni broj: 7 UsI-3154/21-6 od 22. veljače 2022. poništeno navedeno rješenje tuženika i predmet vraćen na ponovni postupak;

-da je u obrazloženju navedene presude sud ocijenio da je…“tuženik pravilno u obrazloženju osporenog rješenja naveo kako tužitelj u razdoblju od 17. listopada 2000. do 17. prosinca 2002. nije bio korisnik invalidske mirovine, dok je u razdoblju od 18. prosinca 2002. do 17. lipnja 2005. bio korisnik invalidske mirovine po općim propisima (ZOMO), te utoliko ne postoje iznosi razlike mirovine koji bi tužitelju trebalo isplatiti, pa tako tužitelju ne pripada za navedeno razdoblje niti pravo na najnižu mirovinu prema ranije važećem članku 31. ZOPHBDR-a ….. „Iz podataka spisa nesporno proizlazi da je tužitelj korisnik prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad prema odredbama ranije važećeg ZOPHBDR-a i općeg propisa, te da je prvi put 26.ožujka 2020.podnio zahtjev za priznavanje prava na najnižu mirovinu“….“Dakle, kako je tužitelj hrvatski branitelj iz Domovinskog rata i korisnik invalidske mirovine dijelom prema odredbama ZOPHBDR-a, a dijelom prema općem propisu, to je potrebno u nastavku upravnog postupka utvrditi ispunjava li uvjet od 100 dana sudjelovanja u borbenom sektoru, a nakon toga usporediti svotu pripadajuće invalidske mirovine sa svotom najniže braniteljske mirovine i povoljniji iznos mirovinskog primanja staviti u isplatu“;

-da je tuženik na navedenu presudu izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-1877/2022-3 od 12. srpnja 2022.odbijena i potvrđena navedena presuda ovoga suda;

-da je potom rješenjem tuženika od 14. prosinca 2022. žalba tužitelja uvažena te poništeno prvostupanjsko rješenje od 07. srpnja 2020. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uzimajući u obzir pravno shvaćanje suda da je potrebno utvrditi ispunjava li tužitelj uvjet od 100 dana sudjelovanja u borbenom sektoru, a nakon toga usporediti svotu pripadajuće invalidske mirovine sa svotom najniže braniteljske mirovine i povoljniji iznos mirovinskog primanja staviti u isplatu;

-da je potom prvostupanjskim rješenjem, broj spisa: 169896 od 24.veljače 2023.zahtjev tužitelja odbijen uz obrazloženje, u bitnome, da tužitelj nema 100 dana sudjelovanja u borbenom sektoru te ne ispunjava uvjete iz odredbe članka 49. ZHBDR-a za ponovno određivanje mirovine.

-da je tužitelj na navedeno rješenje izjavio žalbu koja je osporavanim drugostupanjskim rješenjem, broj spisa 169896 od 08. rujna 2024. odbijena i potvrđena pravilnost prvostupanjskog rješenja od 24. veljače 2023.

13.S obzirom na podatke spisa predmeta, po ocjeni ovog suda, osporavano drugostupanjsko rješenje tuženika, kao i prvostupanjskog tijela, je pravilno i zakonito, dok tužbeni prigovori nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

14.Naime, institut najniže mirovine hrvatskog branitelja reguliran je člankom 49. ZOHBDR-a.

15.Odredbama članka 49. stavkom 1. ZOHBDR je propisano da korisniku invalidske ili obiteljske mirovine koji dijelom ili u cijelosti ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu prema odredbama ovoga Zakona, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka. Prema stavku 2.istog članka korisniku prijevremene starosne, starosne za dugogodišnjeg osiguranika, starosne ili invalidske mirovine, hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, kao i korisniku obiteljske mirovine nakon smrti hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata koji ispunjava uvjete za ostvarivanje mirovine prema ovom Zakonu ili Zakonu o mirovinskom osiguranju, a mirovina mu je manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina prema stavcima 5. i 6. ovoga članka, uz uvjet iz stavka 4. ovoga članka. Prema stavku 4.istog članka najniža mirovina pripada korisniku mirovine iz stavka 1. ovoga članka, osobama iz stavka 2. ovoga članka i hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata iz stavka 3. ovoga članka ako oni odnosno osobe na temelju kojih izvode pravo na najnižu mirovinu imaju priznato sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u najmanjem trajanju od 100 dana u borbenom sektoru.

16.Iz podataka spisa tuženog tijela dostavljenog uz odgovor na tužbu je razvidno da je prvostupanjsko tijelo pribavilo potvrde MORH-a, Uprave za ljudske potencijale i upravljanje ljudskim potencijalima, Služba za poslove obrane, Područni odjel za poslove obrane Split, Područni odsjek za poslove obrane Split, Klasa:117- 03/23-01/86, Urbroj: 512M2-66-23-2 od 07.veljače 2023. u kojoj je navedeno da je tužitelj sudjelovao u Domovinskom ratu u razdoblju od 21. svibnja 1993. - 22. svibnja 1993. te od 04. kolovoza 1995. - 30. kolovoza 1995. Navedena potvrda je izdana temeljem odredbe članka 159. ZUP-a.

17.Nadalje, prvostupanjsko tijelo pribavilo je i potvrdu Ministarstva hrvatskih branitelja od 22. veljače 2023. kojom se potvrđuje da tužitelj ima priznat status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata te je evidentiran u evidenciji hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata sa slijedećim podacima o sudjelovanju u obrani suvereniteta Republike Hrvatske; 29 dana borbenog sektora, 0 dana neborbenog sektora, ukupan broj dana 29. Navedena potvrda je izdana na temelju članka 5.stavka 4.i članka 151. ZOHBDR-a te članka 159.ZUP-a

18.Obzirom na sve izloženo, a posebno imajući u vidu gore navedene potvrde iz kojih nedvojbeno proizlazi da tužitelj ima 29 dana borbenog sektora, tvrdnje tužitelja kako ima više od 100 dana borbenog sektora, pozivajući se pri tom na potvrdu MO Brnaze o popisu ONZ MZ Brnaze ovjerenoj od strane VP 8184 Sinj, prema kojoj je tužitelj bio pripadnik Zbora narodne garde-ZNG-pričuva-3.b/115 br. ZNG u vremenu od 1. lipnja 1991. do 5. listopada 1991 (125 dana) nije od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari. Tužitelj temeljem te potvrde te drugih relevantnih dokaza može pred nadležnim upravnim tijelom pokrenuti postupak radi priznavanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata i za to razdoblje.

19.Za reći je i to da je tužitelj osobno na raspravi održanoj dana 11.travnja 2025. naveo da od nadležnog Ministarstva još uvijek nije ishodio rješenje o priznavanju statusa hrvatskog branitelja za gore navedeno razdoblje te da taj postupka tek treba pokrenuti.

20.Dakle, iz prednjih utvrđenja nedvojbeno proizlazi da tužitelj nema 100 dana sudjelovanja u Domovinskom ratu u borbenom sektoru te stoga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih odredbi članka 49. ZHBDR-a za određivanje najniže braniteljske mirovine u vremenu od 17. listopada 2000. do 17. lipnja 2005. , a kako su to u konkretnom slučaju pravilno utvrdila i javnopravna tijela.

21.Tužitelj u tužbi i tijekom ovoga spora kao i u žalbi na prvostupanjsko rješenje od 24. veljače 2023. navodi da je njegova invalidnost utvrđena s danom 17. listopada 2000., a isplata mirovine da mu je određena tek od 18. prosinca 2002. čime da je zakinut za isplatu relevantnih mirovinskih primanja.

22.Kako je gore navedeno tužitelju je pravomoćnim rješenjem Područne službe u Splitu, broj 31680 od 13. svibnja 2003. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog bolesti, počevši od 18. prosinca 2002., sukladno članku 52.u svezi s člankom 54.stavkom 7. ranije važećeg ZOMO-a a sve kako je gore pojašnjeno.

23.Tuženik je u obrazloženju osporavanog drugostupanjskog rješenja, suprotno tvrdnjama tužitelja, odgovorio na navedene kao i ostale žalbene prigovore tužitelja. Naime, tuženik se pravilno poziva na odredbu članka 54. stavak 7. ranijeg važećeg ZOMO-a koji je bio na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva tužitelja za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu kojeg je podnio dana 19. rujna 2000. povodom kojeg je proveden postupak u kojem mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog bolesti s danom 17. listopada 2000. te u svezi s tim na odredbu članka 11. ZID ZOMO-a koji je stupio na snagu 18. prosinca 2002. Jednako tako vezano za odredbu članka 52. ZOMO-a pravilno ukazuje na to da uzrok tužiteljeve profesionalne nesposobnosti za rad bolest a ne profesionalna bolest a niti ozljeda na radu.

24.Slijedom navedenog, ovaj sud osporavano drugostupanjsko, kao i prvostupanjsko, rješenje, cijeni pravilnim i zakonitim. U upravnom postupku, suprotno navodima tužitelja, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari, utvrđene su sve činjenice i okolnosti bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari uz pravilnu primjenu materijalnog propisa.

25.Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09, 110/21), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Stoga je na temelju odredbe članka 116. ZUS-a tužbeni zahtjev tužitelja valjalo kao neosnovan odbiti odnosno odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

26.Budući tužitelj nije uspio u predmetnom upravnom sporu to je temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a valjalo odbiti zahtjev istoga i za naknadom troškova predmetnog upravnog spora. Navedenim je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

U Splitu, 29. travnja 2025.

S U D A C

Marica Goreta

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

-tužitelju putem opunomoćenika,

-tuženiku,

-u spis.