REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: Us I-4049/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Andreji Fortunić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja: JN, rođen **.**.2001., državljanin Turske, kojeg zastupa opunomoćenica Martina Grgec, odvjetnica u Zagrebu, Bukovačka cesta 51, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi izdavanja potvrde o stjecanju prava na rad tražitelja međunarodne zaštite, 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24- 06/7690, UBROJ: 511-01-212-24-18 od 18. rujna 2024.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u ovom upravnom sporu.

III. Nalaže se Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske isplatiti odvjetniku Martini Grgec, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 Eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset eura) u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/7690, UBROJ: 511-01-212-24-18 od 18. rujna 2024., odbijen je tužiteljev zahtjev za izdavanjem potvrde o stjecanju prava na rad.

2. Tužitelj u tužbi u bitnom navodi formalne nedostatke, odnosno da osporavano rješenje nije doneseno niti potpisano od strane ovlaštene službene osobe za vođenje upravnog postupka, već samo od voditeljice službe, što je protivno članku 23. i članku 98. stavku 1. i 7. Zakona o općem upravnom postupku. Smatra da voditeljica službe nije ovlaštena za donošenje takve odluke prema propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. U odnosu na početak tijeka roka za stjecanje prava na rad ističe da je tužitelj 29. travnja 2024. u Prihvatnom centru za strance izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu, a da je tuženik formalni zahtjev evidentirao tek 21. svibnja 2024., što smatra prekoračenjem roka na štetu tužitelja. U odnosu na završetak roka za stjecanje prava na rad i pravo na rad tijekom upravnog spora ističe da rješenje tuženika od 2. srpnja 2024. nije odmah dostavljeno tužitelju, a datum dostave nije utvrđen u osporavanom rješenju. Predlaže usvojiti tužbu, poništiti osporavano rješenje, tužitelju odobriti besplatnu pravnu pomoć te naložiti tuženiku plaćanje troškova pružene pravne pomoći pružatelju pravne pomoći u roku 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tvrdnje tužitelja i navodi da tužitelj nije izrazio namjeru za međunarodnu zaštitu 29. travnja 2024., već je tada uhićen pri ilegalnom prelasku granice s namjerom nastavka puta u Francusku i da je tom prilikom imao mogućnost tražiti međunarodnu zaštitu uz pomoć prevoditelja i konzularne službe, ali to nije učinio. Zbog toga mu je izdano rješenje o protjerivanju i naknadno rješenje o ograničenju kretanja, jer je već 24. travnja 2024. također ilegalno prešao granicu bez izražavanja namjere za zaštitom. Tuženik ističe da je poštovao članak 61. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, te je odluka o tužiteljevom zahtjevu donesena 2. srpnja 2024., unutar zakonskog roka. Također, tužitelj je imao obvezu ostati u Republici Hrvatskoj tijekom postupka i prijaviti promjenu boravišta, no prema službenoj zabilješci Prihvatilišta u Zagrebu, on je 15. listopada 2024. samovoljno napustio Prihvatilište bez prijave novog boravišta te mu trenutno boravište nije poznato. Predlaže odbiti tužbu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je održao usmenu raspravu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. U postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja utvrđeno je:

- da je tužitelj 22. kolovoza 2024. podnio zahtjev za izdavanje potvrde o pravu na rad:

- da je tužitelj 21. svibnja 2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu;

- da je tuženik 2. srpnja 2024. donio odluku o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu.

7. Na temelju tih činjenica tuženik je primjenom članka 61. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj 70/15., 127/17. i 33/23., dalje Zakon) utvrdio da tužitelj nije stekao pravo na rad jer je tuženik donio odluku o njegovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu prije isteka roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

8.1. Prema odredbi članka 61. stavka 1. Zakona tražitelj stječe pravo na rad istekom roka od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva o kojem Ministarstvo nije donijelo odluku, ako tražitelj svojim postupanjem nije utjecao na razloge nedonošenja odluke.

8.2. Prema odredbi članka 61. stavka 2. Zakona Ministarstvo izdaje potvrdu na zahtjev tražitelja kojom potvrđuje da je tražitelj stekao pravo na rad sukladno stavku 1. ovoga članka.

8.3. Prema odredbi članka 61. stavka 3. Zakona ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz stavka 1. ovoga članka, Ministarstvo donosi odluku kojom odbija izdavanje potvrde iz stavka 2. ovoga članka.

9. Vezano uz prigovor tužitelja glede neovlaštenog donositelja osporenog rješenja, koje je potpisano od strane voditeljice Službe za međunarodnu zaštitu, ovaj sud smatra da se ne radi o takvoj nepravilnosti zbog kojeg bi osporeno rješenje trebalo poništiti. Naime, prema odredbi članka 23. ZUP-a, na koju se tužitelj poziva, u upravnom postupku postupa službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje o upravnim stvarima, sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela (stavak 1.). Ako u javnopravnom tijela nema osobe ovlaštene za rješavanje upravne stvari, rješenje donosi čelnik tijela (stavak 3.). Prema članku 98. stavku 1. ZUP-a, rješenje se, između ostalog, sastoji od potpisa službene osobe. Sukladno članku 44. stavku 1. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 66/19), službene osobe u tijelima državne uprave su državni dužnosnici i državni službenici, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Prema podacima u spisu u upravnom postupku radnje je poduzimala i o upravnoj stvari rješavala službena osoba u čijem opisu poslova je vođenje predmetnog postupka, te koja je izradila odluku, čiju kontrolu su provele ovlaštene službene osobe Službe za međunarodnu zaštitu. Stoga, samo potpis voditeljice Službe za međunarodnu zaštitu, sadržan na rješenju ne predstavlja u konkretnom slučaju okolnost zbog koje bi rješenje bilo ništavo niti se radi o takvom nedostatku uslijed kojeg je povrijeđen zakon na štetu tužitelja (tako Visoki upravni sud u presudi Usž-338/2021-2 od 27. rujna 2023. i drugim presudama).

10. Pravomoćnom presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj Us I- 4049/2024 od 4. prosinca 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, KLASA: UP/I-216-03/24-06/7690, URBROJ: 511-01- 212-24-13 od 2. srpnja 2024., kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

11. Ključno pitanje u ovom slučaju je li tuženik donio odluku o zahtjevu za međunarodnu zaštitu prije isteka roka od tri mjeseca, što je uvjet za stjecanje prava na rad prema članku 61. stavak 1. Zakona. Polazeći od odredbe članka 61. stavak 1. Zakona i roka za donošenje rješenje o tužiteljevu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, valja zaključiti da je u konkretnom slučaju tuženik trebao donijeti rješenje do 21. kolovoza 2024., a što je i učinio dana 2. srpnja 2024.

12. Ovaj Sud ne prihvaća tvrdnje tužitelja da je 29. travnja 2024. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Neovisno o navedenom, sve i da je to točno, i u tom slučaju tuženik je o tužiteljevu zahtjevu odlučio unutar roka od tri mjeseca, iz čega proizlazi da tužitelj svakako nije stekao pravo na rad.

13. Trenutak dostave rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/24-06/7690, URBROJ: 511-01-212-24-13 od 2. srpnja 2024., nije odlučan jer je odredba članka 61. stavka 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti jasna i nedvosmislena, iz čega proizlazi da nije podložna tumačenju kakvo tužitelj predlaže u tužbi. Neovisno o navedenom, Sud primjećuje da je tužba koju je tužitelj podnio protiv rješenja od 2. srpnja 2024. datirana 26. srpnja 2024., iz čega proizlazi da je najkasnije u tom trenutku tužitelju dostavljeno rješenje od 2. srpnja 2024.

14. Članak 61. stavak 1. Zakona ne uvjetuje stjecanje prava na rad pravomoćnošću ili izvršnošću odluke, već samo činjenicom je li odluka donesena unutar tri mjeseca. Stoga je nebitno kada je tužitelj primio odluku – ključno je da je odluka donesena prije isteka roka.

15. Odredba članka 61. stavka 5. Zakona se primjenjuje u slučaju kada su ispunjene pretpostavke iz članka 61. stavak 1. Zakona i određuje do kada traje stečeno pravo na rad. Kako u ovom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz članka 61. stavak 1. Zakona i nije stečeno pravo na rad, to nije niti relevantna odredba o trajanju tog prava.

16. Odredba članka 61. stavak 1. Zakona predstavlja implementaciju članka 15. stavak 1. Direktive 2013/33/EU, a koja odredba ne traži pravomoćnost i/ili izvršnost rješenja o zahtjevu, već je dostatno donošenje prvostupanjske odluke kojom se zahtjev odbija. Osim toga, odredba članka 61. stavak 1. Zakona je logična, obzirom da se od tuženika može osnovano tražiti da o zahtjevu donese odluku u određenom roku, dok je nastup daljnjih činjenica vezanih za pravomoćnost i izvršnost odluke izvan kontrole tuženika (podnošenje tužbe protiv rješenja i trajanje sudskog postupka). Slijedom navedenog, nije odlučno niti pozivanje tužitelja na ustavne i konvencijske odredbe, budući da očigledno nije došlo do proteka roka iz članka 61. stavak 1. Zakona, a što je nužno za stjecanje prava na rad. S druge strane, imajući u vidu članak 16. Ustava Republike Hrvatske, dopušteno je zakonom ograničiti pravo na rad državljanima trećih država (poput tužitelja kao tražitelja međunarodne zaštite) pri čemu uvjeti ograničenja ne odstupaju od opće prihvaćenog rješenja i minimalnog standarda na razini EU (članak 15. stavak 1. Direktive 2013/33/EU).

17. Slijedom navedenog, ovaj Sud je utvrdio da je osporavano rješenje zakonito.

18. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude primjenom odredbe članka 116. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

19. Iz zahtjeva za odobravanje besplatne pravne pomoći Sud je utvrdio da tužitelj nema imovine - novčanih sredstava, dohotka i primitaka, niti stvari veće vrijednosti, slijedom čega je istom u točki II. izreke presude odobrena besplatna pravna pomoć u skladu sa člankom 8. stavcima 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15. i 155/22., dalje: Pravilnik).

20. Budući je pravnu pomoć pružila odvjetnica Martina Grgec, u točki III. izreke presude naloženo je tuženiku da joj isplati iznos od 1.250,00 eura u skladu s člankom 9. Pravilnika te Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Naime, odvjetnici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 1.) te trošak zastupanja na ročištu u iznosu od 500,00 eura (50% od iznosa iz Tbr. 27. t. 2.), a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Martina Grgec, Zagreb, Bukovačka cesta 51

2. Ministarstvo unutarnjih poslova, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis