Poslovni broj: P-100/2025-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

STALNA SLUŽBA U ZAPREŠIĆU

Pavla Lončara 2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, Stalna služba u Zaprešiću, po sucu toga suda mr. sc. Zvonimiru Dodig kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UĆ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Sidoniji Grbavac, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić, Zaprešić, Vladimira Novaka 23, oib: 70921936463, zastupanog po punomoćniku Morani Gotić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave održane 19. ožujka 2025., koja je zaključena u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

1.Nalaže se tuženiku Veleučilište s pravom javnosti Baltazar Zaprešić, Zaprešić, Vladimira Novaka 23, oib: 70921936463, da tužitelju UĆ iz [adresa], oib: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.963,37eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

2.Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.367,40eur zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

3.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 14.599,51eur sa zateznim kamatama od 6. listopada 2017. i tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 7.963,37eur od 6. listopada 2017. pa do 28. travnja 2025.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana 7. siječnja 2019. podnio tužbu protiv uvodno označenog tuženika radi isplate. U tužbi i tijekom postupka tužitelj tako tvrdi da je za vrijeme dok je radio kod tuženika kao vanjski suradnik na temelju Ugovora o djelu osmislio i u suradnji s ČĆ izradio program specijalističkog studija Menadžment javnog sektora, da je za vrijeme dok je bio u radnom odnosu kod tuženika izradio, zajedno s ČĆ, dio Elaborata o osnivanju toga studija koji se tako npr. odnosio na obrazloženje programa novog studija, komparativni prikaz drugih sličnih inozemnih programa, potrebu za programom, ishode učenja, strukturu studija, ritam studiranja i obveze studenata, da je zatim za vrijeme dok je bio u statusu vanjskog suradnika vršio brojne aktivnosti vezane uz promicanje studija tako npr. prezentacije i promoviranje programa novog studija, kao i osiguravanje sudjelovanja eminentnih vanjskih suradnika na studiju, što je nastavio i nakon zasnivanja radnog odnosa kod tuženika, te naposljetku da je od veljače 2016. do travnja 2018. obavljao dužnost voditelja novog specijalističkog diplomskog stručnog studija Menadžment javnog sektora. Obzirom da tužitelj za sve potonje aktivnosti nije primio nikakvu novčanu naknadu koju mu tuženik u mirnom postupku odbija isplatiti, ustaje tužbom, konačno predlažući sudu (list 346-347) donošenje presude sadržaja kao u izreci, uz nadoknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporavajući postojanje usmeno sklopljenog ugovora o djelu između stranaka, te pravo tužitelja na novčanu naknadu za njegove, prethodno već nabrojane aktivnosti, ističući da nikakva novčana naknada nije bila ugovorena i da je te aktivnosti tužitelj vršio kao nastavnik kod tuženika, predlažući stoga sudu da tužitelja odbije s tužbom i tako postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga sudi na nadoknadu parničnog troška.

3.Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o autorskom radu nastavnika od 1. listopada 2015., ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 24. veljače 2016., Anex br. 1. ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. srpnja 2016., dopis tužitelja od 12. srpnja 2016., od 5. listopada 2017. godine i od 30. studenog 2017., nacrt ugovora o autorskom djelu i nacrt ugovora o pravu iskorištavanja autorskog djela, rješenje tuženika od 7. studenog 2017. i od 19. prosinca 2017., prijedlog za mirno rješavanje spora od 3. prosinca 2018. s povratnicom i potvrdom o predaji poštanske pošiljke, povijesni izvadak iz sudskog registra za tuženika, Izjavu FĆ od 24. listopada 2017., Izjavu UĆB od 24. listopada 2017., Statut tuženika, Pravilnik tuženika o unutarnjem ustrojstvu i plaćama, Zapisnik sa 96. sjednice Stručnog vijeća Veleučilišta s pravom javnosti Baltazar Zaprešić održane dana 18. lipnja 2015., Prijedlog pokretanja novog studijskog programa – Specijalistički diplomski stručni studij Menadžment javnog sektora iz rujna 2015., časopis tuženika br. 5 iz prosinca 2015., kao i u internetske podatke tuženika, saslušani su zatim tužitelj i zakonski zastupnik tuženika HĆ i svjedoci MĆ, UĆB, ŠĆ i BĆ.

4.Sud je proveo sve dokaze koje su stranke predložile (list 354).

5.Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno u smislu odredbe iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), te na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, ovaj prvostupanjski sud je, nakon ukidne odluke instancionoga suda, i u ponovljenom suđenju utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja samo djelomično osnovan.

5a.Naime, ovaj parnični sud i nadalje misli isto i jednako tako dalje pravno obrazlaže svoja motrišta, vodeći pritom računa i o pravičnosti koja objektivno leži u svakoj pravnoj normi, čak i kad nije sastavni dio same norme i kad prirodno utvrđivanje njezina sadržaja ne predstavlja pravno obojeno pitanje, nego zaključak činjenične naravi.

6.Predmet ovoga parničnog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 22.562,88eur (170.000,00 kuna).

7.U konkretnom slučaju između stranaka nije sporna istinitost činjeničnih navoda iz tužbe o radnom angažmanu tužitelja kod tuženika, a što je nedvojbeno utvrđeno i provedenim materijalnim dokazima, to jest uvidom u ugovor o autorskom radu nastavnika od 1. listopada 2015., ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 24. veljače 2016. i Anex br. 1. ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 13. srpnja 2016.

8.Da je tužitelj, za vrijeme dok je radio kod tuženika kao vanjski suradnik na temelju ugovora o autorskom radu nastavnika od 1. listopada 2015. , u suradnji s ČĆ, osmislio i u konačnici doista izradio Prijedlog programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora (list 78-260), nedvojbeno je utvrđeno na temelju svih provedenih personalnih dokaza, i to iskaza tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika TĆ i svjedoka FĆ, ČĆ, UĆB i BĆ.

9.Da je tužitelj sudjelovao u izradi dijela Elaborata o osnivanju studija Menadžment javnog sektora, i to dijelom samostalno, a dijelom, pak, u suradnji s ČĆ, kao i da je bio voditelj toga studija od veljače 2016., pa do travnja 2018., između stranaka, također, nije sporno.

10.Imajući u vidu da je stručni tim za izradu potonjega Elaborata imenovan Odlukom Stručnog vijeća tuženika na sjednici koja je održana dana 18. lipnja 2015., da je tužitelj prema ugovoru o radu koji je sklopio s tuženikom počeo s radom tek 1. kolovoza 2016. (čl. 2.), kao i da je novi studij Menadžment javnog sektora počeo s izvođenjem u listopada 2016., a na temelju dopusnice nadležnog ministarstva od 12. siječnja 2016., ovaj sud zaključuje da je u izradi Elaborata tužitelj sudjelovao kao vanjski suradnik tuženika, dok je, pak, voditeljstvo studija tužitelj obavljao najprije kao vanjski suradnik tuženika (organizacija, priprema i promocija novog studija), a potom i kao zaposlenik tuženika.

11.Da je tužitelj vršio promociju novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora, i to najprije kao vanjski suradnik tuženika, a potom i kao zaposlenik tuženika, nedvojbeno je utvrđeno na temelju provedenih personalnih dokaza i to iskaza tužitelja i svjedoka FĆ, ČĆ i UĆB, a što nije dovedeno u sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi.

12.U konkretnom slučaju između stranaka nije sporno da tužitelju nikada nije isplaćena novčana naknada za prethodno već opisane poslove i aktivnosti.

13.U konkretnom slučaju je sporno da li je između stranaka sklopljen usmeni ugovor o djelu, te da li tužitelj, za gore opisane poslove i aktivnosti za koje je, prema rezultatima provedenog parničnog raspravljanja, nedvojbeno utvrđeno da ih je doista i obavio, ima pravo zahtijevati isplatu novčane naknade i u kojoj visini.

14.Iz iskaza svjedoka FĆ, koji je u razdoblju od 2013. pa do lipnja 2016. obavljao dužnost dekana tuženika i prema Statutu tuženika (list 47-59) predstavljao i zastupao tuženika pojedinačno i samostalno, proizlazi da se na njegov usmeni prijedlog, nagovor i prijateljski savjet tužitelj angažirao da bi smislio jedan specijalistički stručni studij koji bi se odvijao kod tuženika i koji bi vodio tužitelj, a čime bi se povećao ugled i financijska stabilnost tuženika, te zaustavio trend smanjenja studenata. Nadalje, da je njegova namjera i želja bila da svi oni koji svojim radnim angažmanom i intelektualnim kapacitetom doprinesu boljitku tuženika budu na odgovarajući način plaćeni, te da bi, o čemu da je razgovarao s tužiteljem, adekvatna naknada za osmišljavanje, izradu i uvođenje predmetnog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora iznosila oko 200.000,00 kuna bruto, i to za cijeli stručni tim koji je sudjelovao u izradi Elaborata, pri čemu doprinos tužitelja svjedok procjenjuje na oko 30%. U tu naknadu koja je trebala biti plaćena tužitelju za njegov radni angažman bila bi uključena odgovarajuća naknada za njegove aktivnosti vezane uz promociju studija, naknada za osmišljavanje i izradu programa kao i naknada za izradu dijela Elaborata. Namjera svjedoka bila je to pitanje iznijeti pred upravno vijeće koje o tome odlučuje, međutim, kako mu je prestala dužnost dekana, isto nije učinio. Zaključno, svjedok navodi da je njegova želja i namjera kao dekana i čovjeka bila da se tužitelja nagradi za pružene intelektualne usluge.

15.Obzirom da je iskaz potonjeg svjedoka potvrđen u bitnom, kako iskazom tužitelja, tako i iskazom svjedoka ČĆ, te da nije doveden u razumnu i opravdanu sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi, pa tako niti pisanom Izjavom istog svjedoka od 24. listopada 2017. (list 45), ovaj sud ga prihvaća u cijelosti. Naime, potonjom Izjavom je samo potvrđena činjenica, koja između stranaka nije niti sporna, da novčana naknada za pružene intelektualne usluge, stručno znanje i vještine tužitelja u okolnostima slučaja nije bila formalno određena, niti isplaćena, i to samo iz razloga jer je potonjem svjedoku u međuvremenu prestala dužnost dekana tuženika, pa pitanje naknade tužitelju nije izneseno pred upravno vijeće.

16.Dakle, na temelju iskaza svjedoka FĆ i iskaza samog tužitelja, koji su sukladni rezultatima parničnog raspravljanja ostvarenima na temelju izvođenja drugih dokaza na glavnoj raspravi, a imajući u vidu da je predmetni program novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora uvršten u redovni nastavni program tuženika od listopada 2016., ovaj prvostupanjski sud sa sigurnošću zaključuje da je u smislu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) između parničnih stranaka sklopljen ugovor o djelu, kojim je tuženik, po dekanu FĆ, kao svom ondašnjem zakonskom zastupniku, naručio od tužitelja izradu programa jednoga novoga specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora, koji je tužitelj i izradio (zajedno sa svjedokom ČĆ).

17.Radi se, dakle, o konsenzualnom tipu ugovora - koji nastaje samim sporazumom stranaka, pa i bez određivanja naknade koju u slučaju kad ona nije određena određuje parnični sud prema odredbi čl. 613. st. 2. ZOO-a. Osim toga, radi se i o neformalnom tipu ugovoru, pa da bi takav ugovor bio pravno valjan, ne mora biti sklopljen u pisanom obliku.

18.Nije u pravu instancioni sud kada smatra da je takav zaključak ovoga suda u proturječnosti sa prethodno već citiranom Izjavom svjedoka FĆ od 24. listopada 2017. kojom ovaj izjavljuje da u ime i za račun tuženika nije donosio niti potpisivao nikakve odluke kojima bi za tuženika nastale financijske obveze u pogledu isplate autorskog honorara tužitelju. Upravo suprotno, takva Izjava svjedoka FĆ, sročena po nahođenju samog tuženika za potrebe sudskih postupaka koji bi se mogli voditi za isplatu novčane naknade kao u ovom slučaju, proturječna je iskazu tog svjedoka u dijelu u kojem navodi da je u konkretnom slučaju prilikom angažmana tužitelja i dogovaranja novčane naknade za izradu Prijedloga programa novog studija sudjelovao i kao dekan tuženika, što potvrđuje i činjenica da je za izradu elaborata za budući novi studijski program formiran i stručni tim (Zapisnik sa 96. sjednice Stručnog vijeća tuženika od 18. lipnja 2015.) i da je novi studij koji je osmislio tužitelj uveden u redovan programa nastave kod tuženika, te u dijelu u kojem jasno konkretizira visinu naknade oko 200.000,00 kuna bruto, i to za cijeli stručni tim koji je sudjelovao u izradi Elaborata, pri čemu je doprinos tužitelja procijenio na oko 30%, kao i iskazu svjedoka ČĆ u dijelu u kojem navodi da mu je svjedok ŠĆ kao dekan tuženika izrijekom rekao da će njegov rad i rad tužitelja biti novčano nagrađen ako novi studij bude uvršten u redovan plan i program nastave, te u dijelu u kojem ovaj navodi da je u dogovoru sa svjedokom FĆ izradio nacrt ugovora o plaćanju novčane naknade za izradu toga prijedloga programa koji nije predočen upravnom vijeću tuženika samo iz razloga jer je svjedoku FĆ prestala dužnost dekana. Dakle, po mišljenju ovog suda, u konkretnom slučaju svjedok ŠĆ nastupao je kao zakonski zastupnik tuženika i angažirao tužitelja da osmisli i izradi Prijedloga programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora i za takvu intelektualnu uslugu dogovorio plaćanje novčane naknade.

19.U konkretnom slučaju nije sporno da je na 96. sjednici stručnog vijeća Stručnog vijeća tuženika od 18. lipnja 2015. donesena Odluka o imenovanju stručnog tima za Elaborat specijalističkog diplomskog stručnog studija Menadžment javnog sektora koji je zajedno sa svjedokom ČĆ osmislio tužitelj, a u kojem timu su osim njih dvojice, bila još četiri druga člana. Kako iz iskaza tužitelja i svjedoka ČĆ i FĆ proizlazi, a što nije dovedeno u sumnju niti jednim drugim dokazom provedenim na glavnoj raspravi, upravo se u kontaktima između tužitelja i svjedoka FĆ rodila ideja o osnivanju takvog studija, a u osmišljavanju toga studija i izradi programa, dijela elaborata o osnivanju studija i promicanju studija nisu sudjelovali ostali članovi tima, nego samo svjedok MĆ i tužitelj koji je svoj radni doprinos i radni doprinos potonjeg svjedoka cijenio podjednakim, pa kraj tako utvrđenih činjenica doprinos tužitelja oko 30% u odnosu na visinu naknade cijeloga stručnog tima u iznosu oko 200.000,00 kuna bruto, kako je to iskazao svjedok ŠĆ, pokazuje se logičnim i matematički prihvatljivim.

20.Nadalje, prema ocjeni ovog prvostupanjskog suda, izrada tog programa nije bila ugovorna obveza tužitelja prema stipulacijama prethodno već spomenutih ugovora o radu koje je tužitelj sklopio s tuženikom (list 7-12), niti je, pak, bila njegova zakonska obveza prema sadržajnoj regulaciji odredaba čl. 103. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine br. 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 21/07, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14, 60/15, 131/17, 96/18 i 119/22) koje priziva tuženik, odnosno njegova interna obveza prema čl. 72. Statuta i čl. 2. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i plaćama tuženika koje u bitnom propisuju da su nastavnici dužni izvršavati nastavne i druge poslove utvrđene zakonom, statutom i općim aktima obrazovne ustanove, odnosno da se obveze nastavnika odnose na sve nastavnike tuženika, neovisno o njihovom radnopravnom statusu, pa tako i na one koji su s tuženikom imali sklopljen ugovor o djelu ili ugovor o autorskom radu. U pravu je tužitelj kada tvrdi da se osmišljavanje i izrada novog studijskog program kao u konkretnom slučaju ne može smatrati akademskim radom (čl. 72. Statuta tuženika), niti znanstvenim, umjetničkim i stručnim radom koji se obavlja na viskom učilištu (čl. 103. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju), jer je u času kada je program izrađen, kako je to ranije već navedeno, tužitelj radio kod tuženika kao vanjski suradnik, nije dakle bio u radnom odnosu kod tuženika, pa se njegovo konkretno djelo ne može smatrati nastavničkim poslom na visokom učilištu, tim više što je prema tužbenim navodima potvrđenim iskazom svjedoka ČĆ tužitelj pristupio izradi programa novog studija još 2013., dakle, prije nego što je sklopio prethodno već citirane ugovore o radu kod tuženika i Odlukom stručnog vijeća tuženika imenovan članom tima za elaborat specijalističkog diplomskog stručnog studija Menadžment javnog sektora. Također, u pravu je tužitelj i kada tvrdi da odredba čl. 2. Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i plaćama tuženika u okviru opisa poslova pojedinog radnog mjesta kod tuženika ne propisuje obvezu obavljanja poslova koji bi po svom sadržaju odgovarali izradi programa novog studija.

20a.Također, niti jednim ugovorom koji je tužitelj sklopio s tuženikom nije obuhvaćena naknada za program stručnog specijalističkog studija Menadžment javnog sektora koji je, zajedno sa svjedokom ČĆ, osmislio i izradio tužitelj, pa tako niti odredbom iz čl. 6. Ugovora o autorskom radu nastavnika od 1. listopada 2015. koji je tužitelj sklopio s tuženikom u svojstvu vanjskog suradnika, a prema kojoj je tuženik imao obvezu sudjelovanja u radu tijela tuženika samo u onim pitanjima koja su se odnosila na predmet koji je tada predavao (čl. 2. Ugovora).

21.Iz iskaza svjedoka BĆ i UĆB proizlazi da naknada za promicanje studija nije bila isplaćivana nastavnicima tuženika, a da se za voditeljstvo studija od 2016. samo umanjivala nastavnička norma bez plaćanja posebne naknade, kao i da nemaju saznanja da li su ostali nastavnici tuženika koji su sudjelovali u izradi i osmišljavanju novih studija primili za to odgovarajuću naknadu. Takvi iskazi svjedoka, po mišljenju ovoga suda, ne anuliraju pravo tužitelja na isplatu novčane naknade u prethodno već opisanim okolnostima konkretnoga slučaja, osim prava na novčanu naknadu za voditeljstvo studija jer se ona valorizirala kroz umanjenje nastavničke norme, pri čemu valja imati u vidu da je tužitelj osmislio i izradio Prijedlog programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora i sudjelovao u izradi dijela Elaborata o osnivanju studija Menadžment javnog sektora i vršio promociju novog studija za vrijeme dok je radio kod tuženika kao vanjski suradnik, a ne zaposlenik tuženika, što po stručnom stavu svjedoka UĆB daje pravo tužitelju da potražuje naknadu i za promicanje studija.

22.Nadalje, uvidom u rješenja tuženika od 7. studenog 2017. i 19. prosinca 2017. proizlazi da je u upravnom postupku konačno odbijen zahtjev tužitelja za sklapanje ugovora o autorskom djelu i ugovora o pravu iskorištavanja autorskog djela za studijski program specijalističkog diplomskog stručnog studija Menadžment javnog sektora, i to iz istih činjeničnih razloga zbog kojih tuženik, između ostaloga, u ovoj parnici osporava zahtjev tužitelja za isplatu novčane naknade za pružene sporne intelektualne usluge. Parnični sud ne može ulaziti u ocjenu zakonitosti takvih rješenja donesenih u drugom postupku izvan njegove nadležnosti, što, međutim, ne sprječava ovaj sud da u ovoj parnici povodom zahtjeva tužitelja pruži tužitelju pravnu zaštitu zbog povrede njegovih subjektivnih građanskih prava.

23.Vezano uz odredbe Statuta tuženika u pogledu ovlaštenja dekana tuženika za preuzimanje financijskih obveza u ime i za račun tuženika, ovaj sud ne nalazi da bi bilo odredbom iz čl. 16., ili pak odredbama iz čl. 29. i čl. 44.-58. Statuta, dekanu tuženika, kao osobi koja pojedinačno i samostalno zastupa tuženika i ima sve ovlasti u pravnom prometu u okvirima registrirane djelatnosti tuženika, bilo onemogućeno sklapanje ugovora o djelu kao u konkretnom slučaju, kako po osnovi, tako niti po visini iznosa novčane naknade o kojoj je iskazivao svjedok ŠĆ, odnosno da bi za takav pravni posao treba imati prethodnu suglasnost upravnog vijeća.

24.Dakle, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu za izradu predmetnog Programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora, što, dakle, obuhvaća naknadu za inicijalnu, radnu i konačnu verziju Programa, naknadu za izradu dijela Elaborata i naknadu za aktivnosti promicanja novoga studija, dok ne obuhvaća i naknadu za voditeljstvo studija, a ovo iz razloga jer isplata novčane naknade po toj osnovi, dok je voditeljstvo studija tužitelj obavljao kao vanjski suradnik, nije bila normirana u internim aktima tužitelja, a kasnije je s tog osnova tužitelju bila umanjena nastavnička norma.

25.O visini sporne novčane naknade koju tužitelj potražuje sud je odlučio po slobodnoj ocjeni, imajući pri tom u vidu i sadržajnu regulaciju odredbe čl. 613. st. 2. ZOO-a. Iako se vrijednost tužiteljeva djela treba izraziti u novcu, ona ipak nije objektivna imovinska kategorija, nego je prvenstveno izraz tužiteljeva subjektivizma koji se ne može procijeniti nikakvim objektivnim mjerilima. Stoga se, prema mišljenju ovog suda, novčana naknada kao u ovomu slučaju može određivati i bez obzira na kriterije koji vrijede u prometu i bez obzira na njezinu vezu s drugim objektima.

26.Slobodnom ocjenom u smislu čl. 223. st. 1. ZPP-a te primjenom kriterija iz čl. 613. st. 2. ZOO-a, ovaj prvostupanjski sud stvorio je činjenični zaključak da tužitelju pripada pravo na novčanu naknadu za izradu predmetnog Programa novog specijalističkog stručnog studija Menadžment javnog sektora u visini od 7.963,37eur. Naime, takva visina novčane naknade utvrđena je primjenom pravila općeg i logičkog mišljenja, te razumnog prosuđivanja i odgovara uobičajenoj novčanoj naknadi za takvu vrstu posla koja se prema životnom iskustvu suda može ostvariti za takvu vrstu djela u okolnostima konkretnog slučaja, jer egzaktnih parametara za izračun takve naknade nema, te po ocjeni ovoga suda vrlo realno vrednuje normalno potreban višegodišnji fizički, intelektualni i emocionalni angažman tužitelja na izradi takvog Programa. Osim toga, tako utvrđena visina naknade okvirno odgovara, prema iskazu svjedoka FĆ i samog tužitelja, i sporazumu ugovornih strana o ukupnoj cijeni rada cijelog stručnog tima (cca 26.544,56eur) i procjeni omjera (cca 30%) samostalnog doprinosa tužitelja, što je jedan od parametara koji se ne može nipošto zanemariti, jer dokazuje, osim da je postojao ugovor o djelu i da je novčana naknada bila dogovorena i u kojoj okvirnoj visini, te ona, već i iz razloga što se radi o okvirnom iznosu i omjeru ne može biti rezultat matematičke točnosti i izvjesne preciznosti kako to pogrešno zaključuje instancioni sud.

27.Nije sporno da je u konkretnom slučaju u pitanju intelektualno djelo tužitelja čija se vrijednost ne može utvrditi matematičkom točnošću i preciznošću, a što, dakle, samo znači da ne postoji nikakva matematička formula koja bi dala točan i matematički jednostavno provjerljiv izračun takve naknade tek na temelju kalkulacije točno i precizno unaprijed utvrđenih parametara i primjene matematičkih jednadžbi, zbog čega o njoj sud i odlučuje po slobodnoj ocjeni.

28. Prema tome, utvrđena visina novčane naknade je rezultat slobodne ocjene svih općih (pravila općeg i logičkog mišljenja i životnog iskustva i razumnog rasuđivanja), zakonskih (čl. 613. st. 2. ZOO-a) i subjektivnih kriterija (emocionalna vrijednost djela za izvođača djela) koje sud mora uzeti u obzir prilikom određivanja takve naknade kada ona ugovorom nije određena.

29.Smatrajući zbog toga da je postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovan do iznosa od 7.963,37eur, a neosnovan za daljnji iznos od 14.599,51eur, presuđeno je kao u točkama 1. i 3. izreke.

30.Odluka o plaćanju zakonskih zateznih kamata temelji se na odredbi iz čl. 29. st. 1. ZOO-a. Prema stavu ovoga prvostupanjskog suda, zatezna kamata teče tek od donošenja prvostupanjske sudske odluke, jer je to trenutak kada je naknada utvrđena i kada je ona valorizirana u novčanom obliku i kada naručitelju djela, dakle ovdje tuženiku, postaje poznat točan broj novčanih jedinica koje je u obvezi, za obavljeni posao, isplatiti izvođaču djela, ovdje tužitelju.

31.Valjalo je zbog toga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate usvojiti za razdoblje od dana presuđenja 29. travnja 2025., sve do isplate, kao u točki 1. izreke presude, dok je za razdoblje prije toga, kao i u odnosu na odbijajući iznos, takav tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, kao u točki 3. izreke presude.

32.Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbama iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

33.Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, te na odredbama iz Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18), Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine br. 37/23), kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT).

34.Tužitelj je u ovom sporu u pogledu dokazivanja osnove zahtjeva uspio u cijelosti (100%), dok je, pak, u pogledu dokazivanja visine zahtjeva uspio s 35,29%, što znači da je tužitelj u ovom sporu uspio ukupno sa 67,64%, a tuženik s 32,36%, što u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a daje omjer od 35,28% koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici i prema kojem tužitelju koji je u većoj mjeri uspio u ovoj parnici valja odmjeriti nadoknadu nastalih parničnih troškova.

35.Tužiteljev zahtjev za nadoknadu troškova ovoga postupka osnovan je, u smislu čl. 2. ZPP-a, za trošak sastava tužbe u iznosu od 625,00eur (Tbr. 7.1. i 46. OT), trošak zastupanja na ročištima od 6. svibnja 2019., 4. srpnja 2019., 7. studenog 2019., 26. studenog 2019. i 19. ožujka 2025. u iznosu od po 625,00eur (Tbr 9.1. i 46. OT), trošak sastava podnesaka od 3. srpnja 2019. i od 7. ožujka 2025. u iznosu od po 625,00eur (Tbr. 8.1. i 46. OT), trošak sastava žalbe u iznosu od 781,25eur (Tbr. 10.1. i 46. OT), trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 272,08eur, te za trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 384,90eur, a što sveukupno iznosi 6.710,31eur, što, pak, razmjerno obračunatom uspjehu u sporu tužitelja od 35,28% konačno iznosi 2.367,40eur, kao u točki 2. izreke presude.

35a.Odluka o plaćanju zatezne kamate na odmjerene troškove parničnog postupka temelji se na odredbama iz čl. 151. st. 3. ZPP-a.

36.Slijedom navedenih i obrazloženih razloga, odlučeno je ponovno kao u izreci ove presude.

U Zaprešiću 29. travnja 2025.

Sudac:

mr. sc. Zvonimir Dodig,

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave presude pod uvjetima iz članka 335. i čl. 348. ZPP-a. Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Županijski sud u Rijeci.

DNA:

1. Tužitelju, po pun.,

2. Tuženiku, po pun.,