Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3907/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Držaić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŠ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., Zagreb, D. T. Gavrana 13, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1131/2021-28 od 26. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj P-1131/2021-28 od 26. travnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je utvrđeno da su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu broj 02477 od 20. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika i to odredbe čl. II. i III. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarki franak, kao i odredba čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarki franak (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.244,60 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama pobliže razvrstanim u toč. II. izreke, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.817,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. travnja 2024. do isplate (toč. III. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (toč. IV. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu parničnog troška, ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i nepoštenosti odredbi čl. Ugovora o kreditu skloljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovrena valutna klauzula u CHF i čl. 5. st. 1. Općih uvjeta ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da ispunjenje kreditne obveze u CHF u kunskoj protuvrijednosti, te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa kredita temeljem tih ništetnih odredbi.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ona iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno u žalbi ukazuje tuženik. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.

6. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore, te je na osnovi izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredni čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

8. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu [broj kredita] od 20. lipnja 2008., kojim je tužitelju čl. II. odobren kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 18.824,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Raiffeisen bank Austria d.d. važećem na dan plaćanja, uz rok otplate od 60 mjeseci i iznos mjesečnog anuiteta od 366,05 CHF (čl. III. Ugovora), dok je čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovoreno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF važećen na dan plaćanja. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.

9. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. alineja 9. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP), jer je kredit podigao radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebne, a tuženik kao trgovac u smislu alineje 16. istog čl. 3. ZZP u okviru svoje poslovne djelatnosti, jer je imao odobrenje Ministarstva financija za odobravanje kredita;

- da na konkretni pravni odnos stranka nema direktnog obvezujućeg učinka presuda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, jer tuženik nije bio stranka u tom postupku;

- da se o spornim odredbama čl. II. i III. Ugovora o kreditu i čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) nije pojedinačno pregovaralo i da je riječ o standardnom ugovoru koji je tuženik unaprijed formulirao i da tužitelj na njihov sadržaj nije imao nikakvog utjecaja;

- da je tuženik propustio prije i tijekom sklapanja Ugovora o kredutu tužitelju kao potrošaču dati sve jasne i poptune informacije vezane za primjenu valutne klauzule u CHF i da mu kao potrošaču nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma primjene tečaja CHF na način da tužitelj na temelju jasnih kriterija može odlučiti hoće li prihvatiti rizik koji nose odredbe o valutnoj klauzuli ili ne, te predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega iz toga proizlaze;

- da je tijekom otplate kredita tečaj CHF rastao u odnosu na tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita;

- da je financijskim vještačenjem utvrđeno da preplaćeni iznos s osnova promjene tečaja valute CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 3.244,60 EUR.

10. Na temelju prednjih utvrđenja prvosutpanjski sud je utvrdio da su sporne odredbe čl. II. i III. Ugovora o kreditu i čl. 5. st. 1. Uvjeta ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF nepoštene u smislu odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP, a time i ništetne u smislu čl. 102. st. 1. ZZP, i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.– dalje: ZOO), jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo i jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezana ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika na povrat razlike preplaćenih iznosa anuiteta koje mu je tužitelj platio na temelju tih ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima stečenog bez osnove sa zateznim kamatama tekućim od dana izvršenog plaćanja do isplate.

11. Utvrđenja prvosutpanjskog suda i primjenu materijalnog prava kao pravilna prihvaća i ovaj sud.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud za svoja utvrđenja da tužitelj ima status „potrošača“ u smislu čl. 3. alineja 9. ZZP dao jasne, potpune i valjane razloge, koji žalbenim navodima tuženika niti na koji način nisu dovedeni u sumnju, utvrdivši da je kao fizička osoba, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili slobodnog zanimanja predmetni kredit podigao radi kupnje automobila za svoje osobne potrebe.

13. Neosnovan je i daljnji žalbeni navod tuženika da predmetni Ugovor o kreditu nije potrošački ugovor, već samo ugovor o kreditu, jer je pravno neodlučan sam naziv ugovora, već su odlučne konkretne okolnosti sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu nije imao svojstvo financijske institucije (banke) u smislu odredbe čl. 1021. ZOO, ali je imao potrebno odobrenje Ministarstva financija za odobravanje kredita, zbog čega je riječ o ugovoru o potrošačkom zajmu propisanom čl. 71. ZZP/07, dakle o potrošačkom ugovoru.

14. Svoja utvrđenja da su sporne odredbe o vlutnoj klauzuli u CHF nepoštene i ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i 102. ZZP, te čl. 323. st. 1. ZOO, prvostupanjski sud je pravilno temeljio na utvrđenju da tuženik kao trgovac nije tužitelju kao potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da ga nije upoznao o rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je obveza tužitelja ovisila o promjeni tečaja valutne klauzule u CHF), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (tuženika), da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora nije vodio računa i o interesima druge strane, već se nepošteno koristio odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo na štetu tužitelja slabije strane (potrošača).

15. U pojedinačnim potrošačkim ugovorima tuženik (trgovac) je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu ipak i na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i zadovoljavanju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi je na tuženiku (čl. 96. i 97. ZZP/07). Međutim, iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik, iskaza tužitelja, svjedokinje CŠ, koja je ujedno bila jamac platac i djelatnika tuženika IŠ ne proizlazi da su tužitelju dane potpune obavijesti o valutnoj klauzuli i njezinoj primjeni, niti da se o spornim odredbama ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo. Pritom suprotna izlaganja tuženika u kojima preocjenjuje iskaz tužitelja i svoga zaposlenika dajući pritom vlastitu, ali pogrešnu ocjenu dokaza nisu osnovana.

17. Nadalje je svoju odluku u pogledu preplaćenih iznosa sud prvog stupnja pravilno je temeljio na nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzimajući pri tome u obzir preplatu koju je tužitelj izvršio zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj u CHF, a kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

18. Prigovor zastare uz valjane je razloge otklonjen kao neosnovan pozivom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojemu kod restitucijskog zahtjeva zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost odredbi ugovora o kreditu utvrđena tek u ovoj parnici, to petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske presude, odnosno danom donošenjem ove drugostupanjske presude. Suprotna žalbena izlaganja tuženika da se predmetno pravno shvaćanje odnosi samo na situaciju kada je cijeli ugovor proglašen ništetnim nisu osnovana.

19. Kako je tuženik ugovaranjem nepoštenih odredbi ugovora o kreditu postupao nepošteno i time postao nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO) za iznose koje je nepripadno primio na temelju ništavih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, u obvezi je platiti tužitelju zatezne kamate na dosuđeni iznos glavnice od dana stjecanja svake pojedine uplate iznosa koji je bio veći od ugovorenog do isplate. kako je to pravilno i dosuđeno pobijanom presudom

20. Odluka o troškovima postupka pravilno se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP, te toj odluci tuženik u žalbi neutemeljeno prigovara. Obrazloženi podnesak od 21.4.2022. kojim se tužitelj očitovao na navode odgovora na tužbi i podnesak od 2.11.2023. kojim je nakon provedenog financijskog vještačenja konačno postavio tužbeni zahjtev bili su potrebni za postupak i pravilno su priznati tužitelju po Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa). Na žalbene navode tuženika da je tužitelju neosnovano priznat trošak ročišta od 3.8.2023., koje u postupku nikada nije održano, valja navesti da sud prvog stupnja očitom omaškom u pisanju umjesto ročišta 31.8.2023., naveo datum 3.8.2023., premda je jasno iz stanja spisa da je riječ o ročištu od 31.8.2023., koje je održano u postupku i za koje je tužitelj i zatražio naknadu u svom troškovniku (list 116 spisa). Stoga tužitelju pripada ovaj trošak po Tbr. 9./1. tarife.

21. Slijedom iznijetih razloga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš