Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1223/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Slaven Karaban, odvjetnik iz Vinkovaca, protiv tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Anita Marković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1171/2019-37 od 27. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-1171/2019-37 od 27. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika Reiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59 za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o ... od 22. lipnja 2006. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kamatnim stopama, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, te da stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke (točka I. izreke), utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. tog Ugovora u dijelu kojima se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu (točka II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 363,51 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od tog ukupnog iznosa glavnice na način kako je određeno izrekom te presude (točka III. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužiteljici s osnova ništetne odredbe o valuti obveze iznos od 1.528,83 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od tog ukupnog iznosa glavnice na način kako je određeno izrekom te presude i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.213,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2025. do isplate (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. br.: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u skladu s navodima žalbe te zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora zahtjev je tužiteljice za utvrđenje djelomične ništetnosti odredbi čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, ... od 22. lipnja 2006., u dijelu u kojem je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost CHF i u dijelu u kojem je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i u vezi s tim zahtjev za isplatu iznosa koji su više plaćeni s obzirom na te ništetne odredbe.

5. Nije sporno da su stranke sklopile predmetni ugovor u valuti švicarskog franka, a radilo se o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini 5,50% godišnje. Nije sporno niti da je tuženik tužiteljici, na temelju tog ugovora, stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.850,82 CHF i da se tužiteljica kao korisnica kredita isti obvezala otplatiti u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja te da je kredit tužiteljica vratila.

6. Sud prvoga stupnja ništetnima je utvrdio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu kojim se promjena iste veže uz jednostranu Odluku kreditora o visini kamatne stope te glede valute obveze. U bitnom obrazlaže da se radi o odredbama koje su sadržane u standardnom, unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu, da se o tim odredbama s tužiteljicom kao potrošačem nije pregovaralo, niti je tužiteljici na transparentan način objašnjen način na koji će se mijenjati kamatna stopa te je to bilo prepušteno isključivoj volji i odluci tuženika, uz što da tužiteljica nije bila informirana niti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, što sve da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka što sporne odredbe u određenom dijelu, kako je navedeno u izreci, čini ništetnima. Pri tome je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare.

6.1. Takvu odluku sud prvoga stupnja temelji na čl. 81. st. 1. do 4., čl. 83. i čl. 87. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 96/03., dalje: ZZP/03), čl. 96. , čl. 97., i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12, dalje: ZZP), čl. 106. st. 1. i čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. nov. broj. 41/14., 110/15.), čl. 502.c. ZPP-a u vezi s odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.i čl. 361. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO).

6.2. Također, jer je dijelom utvrdio ništetnima uvodno navedene odredbe Ugovora o kreditu, sud prvog stupnja ocjenom nalaza i mišljenja vještaka utvrdio je iznose koje je tužiteljica preplatila na temelju tih odredbi i iste je dosudio tužiteljici, s pripadajućom zateznom kamatom, pozivom na čl. 1111. i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

7. Navodima žalbe tuženik ističe da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a i povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 8., čl. 338. st. 4., čl. 186., čl. 187., čl. 186.b, čl. 190., čl. 191. i 502.c toga Zakona. Ističe da činjenično stanje nije ni potpuno niti pravilno utvrđeno te osporava pravilnost primjene materijalnog prava.

8. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ocijenjeno je da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s time sud prvoga stupnja nije počinio niti povredu iz čl. 354. st. 2. točka 11. toga Zakona jer presuda nema nedostataka zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

9. Iako tuženik osnovano ističe da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjeviti tužbe iz čl. 186.b.st.3. ZPP-a, jer iz isprava u spisu ne proizlazi da je tuženik prije podnošenja tužbe odbio dati tužitelju isprave na temelju kojih bi mogao postaviti određen zahtjev, unatoč tome nije počinjena bina povreda odredaba parničnog postupka u svezi s čl. 186.b. ZPP-a.

9.1. Naime, iako za stupnjevitu tužbu nije bio ispunjen uvjet iz stavka 3. čl. 186.b. ZPP-a, u situaciji kao što je konkretna, kada prvostupanjski sud unatoč tome tužbu tužiteljici nije vratio na ispravka sukladno odredbi čl. 109. ZPP-a, radi isticanja određenog tužbenog zahtjeva, te joj za to odredio rok, već je nastavio postupak, zbog čega je tužiteljica sama u nastavku postupka, nakon izrađenog nalaza i mišljenja vještaka, podneskom od 17. rujna 2023. postavila određen tužbeni zahtjev to nisu osnovani navodi žalbe u ovom dijelu.

9.2. Svako suprotno tumačenje, u ovoj bi fazi postupka, predstavljalo bi pretjerani formalizam te bi predstavljalo kršenja prava na pristup sudu i postizanje pravične sudske zaštite, što bi bilo protivno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (Nar. nov. – Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99., 8/99., dalje: Konvencija) i čl. 29. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 41/01., 88/01., 76/0., 85/10., 5/15., dalje: Ustav RH).

10. S obzirom da je podneskom od 17. rujna 2022. preciziran tužbeni zahtjev koji je ranije bio postavljen u smislu čl. 186.b ZPP-a to se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe. Slijedom toga sud prvoga stupnja nije niti bio dužan donositi odluku o nekoj preinaci tužbe, niti je od utjecaja bilo protivljenje tuženika tako postavljenom zahtjevu u smislu čl. 190. st. 1. do 3. i čl. 191. ZPP-a. Time se i u ovom dijelu neosnovano ističe povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

11. Isto tako, suprotno navodima žalbe, presuda je sastavljena u skladu s čl. 338. st. 4. ZPP-a te je u tom smislu neosnovano isticanje povrede iz čl. 354. st. 1. toga Zakona.

12. Dalje žalitelju valja odgovoriti da je točno da sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temelji na utvrđenjima iz presude donesene u predmetu radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, odnosno da se pozvao na čl. 502.c ZPP-a. Ta odredba omogućuje fizičkim i pravnim osobama da se u posebnim parnicama pozivaju na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe propisane člankom 502.a stavkom 1. ZPP-a, a na tuženiku je, u koliko smatra da se ta pravila ne mogu primijeniti na konkretan slučaj da to i dokaže.

12.1. U vezi s tim tuženik u žalbi općenito navodi da je ukazivao da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača te da je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (točke 16., 31. do 35. žalbe). Međutim, u žalbi ne navodi koje je to dokaze predlagao provesti radi dokazivanja ovih svojih činjeničnih tvrdnji, a da ih sud nije proveo ili ocijenio. S obzirom na takve, općenite navode žalbe, ovaj sud, imajući na umu propisano čl. 365. st. 2. ZPP-a, nije mogao dati očitovanje bi li tim nekim dokazima, koji su navodno predloženi i koji nisu ocijenjeni, činjenice u odnosu na ove navode tuženika bile utvrđene na način da bi dovele u pitanje shvaćanja iz presude donesen u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača na koju se sud pozvao, odnosno da bi dovele do drugačijeg ishoda ovog parničnog postupka. Isto tako, takvim navodima žalbe nije u sumnju dovedena uvjerljivost iskaza tužiteljice (točka 6. obrazloženja pobijane presude) iz kojeg proizlazi suprotno ovim tvrdnjama tuženika.

12.2. Žalbeni sud na pravilnost utvrđenih činjenica pazi samo u okviru jasno obrazloženih navoda žalbe, a ne na temelju općenitih navoda žalbe da sud nešto nije utvrdio. To znači da je dužnost tuženika bila u žalbi jasno označiti koje od predloženih dokaza sud prvog stupnja nije proveo ili ih nije ocijenio ili ih je pogrešno ocijenio, a da je postupio suprotno da bi rezultati dokazivanja potvrdili istinitost činjeničnih navoda iz prethodno točke i time utjecala na konačni ishod postupka. Sve navedeno u konkretnom je slučaju izostalo.

12.3. S obzirom da tuženik nije postupio na opisani način to je ovaj sud shvaćanja, da ni pozivanjem suda na čl. 502.c ZPP-a nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s tom odredbom, ali i u vezi s čl. 8. ZPP-a glede činjeničnih navoda u ovom dijelu. Ovo osobito jer iskaz tužiteljice, u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja i u nedostatku drugih dokaza, potvrđuje shvaćanja izražena u odluci donesenoj u tzv. kolektivnom sporu.

13. Također valja odgovoriti da, suprotno navodima žalbe, u postupku pred sudom prvoga stupnja nije povrijeđeno niti pravo na procesnu jednakost stranaka. Pravo na ocjenu izvedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP) kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojem je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, time što sud, nije izveo neke dokaze koje je tuženik predložio (pri čem tuženik ne navodi u žalbi o kojim bi se dokazima radilo) nije ostvarena bitna povreda odredaba parničkog postupka iz čl. 354.st.1. ZPP niti je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

14. U odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da odredbe o valuti obveze i načinu promjenjive kamatne stope sud prvoga stupnja pravilno cijenio ništetnima.

14.1. Valutna klauzula zaštitna je klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, već kao zaštitna klauzula, koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća. Dakle, ista je sastavni dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Stoga nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već sadržaj odredbe i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne i prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija, pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, što je sve u konkretnom slučaju izostalo.

14.2. Nadalje, odredba o promjeni kamatne stope je, u konkretnom slučaju, ugovorna odredba ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena. Time takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dovode do toga da tuženik kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a da tužiteljica kao dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni tužiteljici kao potrošaču prilikom sklapanja ugovora, niti su joj omogućili da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva.

14.3. Slijedom iznijetoga, spornim ugovornim formulacijama o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik nije udovoljio zahtjevima transparentnosti, jer obveza transparentnosti se ne može ograničiti isključivo na razumljivost odredbi na formalnoj i jezičnoj razini. Naprotiv, prilikom ocjene nepoštenosti ugovornih odredbi najodlučnije je postupanje kreditora, dakle konkretno tuženika kao pružatelja usluga koje je moralo biti takovo da je tužiteljici kao potrošaču moralo biti jasno i razumljivo što za nju nosi sklapanje određenog potrošačkog ugovora, što nije tako u konkretnom slučaju, sve uzevši u obzir formulacije spornih ugovornih odredbi.

15. Neosnovano se navodima žalbe osporava i pravilnost nalaza i mišljenja vještaka navodima da je za pravilan obračun trebalo u obzir uzeti i periode kada je tečaj bio niži, a ne samo period kada je tečaj bio viši. Naime Vrhovni i sud Republike Hrvatske, u proširenom je vijeću donio odluku poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i u istoj je izrazio shvaćanje koje glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

15.1. Slijedom toga, kada tuženik ne tvrdi da je postupio na neki od navedenih načina, to okolnost da prilikom izrade nalaza i mišljenja nisu u obzir uzeti periodi kada je tečaj bio povoljniji za tužiteljicu nije od utjecaja na zakonitost pobijane odluke.

16. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju Vrhovnog sud Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To znači da kada ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača da tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

16.1. Stoga, kako je presuda po tužbi radi zaštite kolektivnih interesa u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom predmetu sudu podnesena preporučeno putem pošte 13. lipnja 2019., a na sudu je zaprimljena 17. lipnja 2019., to neosnovano žalitelj ukazuje da je tužba, u odnosu na zahtjeve za isplatu podnesena po proteku zastarnog roka (čl. 225. ZOO).

16.2. Glede prigovora zastare valja reći i da isti nije osnovan u smislu pozivanja na činjenicu da je zahtjev za isplatu preciziran tek podneskom od 17. rujna 2023. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev za isplatu nakon provedenog financijskog vještačenja jer nije mogla, bez svoje krivnje, isto učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je tužiteljica već u tužbenom zahtjevu u tužbi naznačila, ali bez određivanja određenog iznosa, da traži isplatu, imajući u vidu da se precizirani zahtjev iz podneska od 17. rujna 2023. zasniva na istom činjeničnom stanju, to se u konkretnom slučaju zastara ne može gledati prema trenutku kada je preciziranje zahtjeva za isplatu učinjeno, već se treba gledati prema trenutku kada je tužba podnesena. Svako suprotno tumačenje kojim bi se pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 dovodilo bi do povrede načela djelotvornosti. (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a).

17. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. Naime, u situaciji u kojoj je, kao u predmetnom slučaju, tuženik u ugovor unio djelomično ništetne odredbe o valuti obveze i načinu promjene kamatne stope, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama stranaka, nema riječi o nekoj zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. ZOO-a slijedom čega ni ovim navodima zakonitost pobijane odluke nije dovedena u sumnju.

18. Dalje valja odgovoriti da obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

19. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

20. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata. Na navedeno ne utječe niti shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva u žalbi.

21. Slijedom rečenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Ovaj sud odluku o troškovima ocjenjuje pravilnom i zakonitom, kako po osnovi tako i po visini troška priznatog tužiteljici, a pravilnim ocjenjuje i visinu vrijednosti boda od koje je sud pošao odlučujući o osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva.

22.1. Tuženik pobija odluku o troškovima smatrajući da nije bilo mjesta primjeni vrijednosti boda od 2,00 eura za sve poduzete parnične radnje. Međutim, Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23, dalje: Tarifa) propisano je da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Kako je u vrijeme kad je prvostupanjski sud donosio odluku o parničnom trošku, vrijednost boda za sve radnje bila 2,00 eura (Tbr. 54. Tarife), neosnovani su tuženikovi navodi da se radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni odredbi Tarife.

23. Zbog navedenog je prvostupanjska presuda potvrđena i u ovom dijelu na temelju čl. 380. točka 2. ZPP-a.

24. Tuženiku trošak žalbe nije priznat jer je sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević