Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1260/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ante Alajbeg, odvjetnik u Splitu, protiv tuženice DE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ico Škarpa, odvjetnik u Splitu, radi nedopuštenosti ovrhe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5752/2019-34 od 17. siječnja 2025., u sjenici vijeća održanoj 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice GE iz [adresa] i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-5752/2019-34 od 17. siječnja 2025. u dijelu pod točkama I. i II. izreke u cijelosti, a pod točkom III. izreke za iznos od 5.156,25 eura sa zateznom kamatom tekućom od 17. siječnja 2025. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 5752/2019-34 od 17. siječnja 2025. pod točkom III. izreke u dijelu kojim je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 5.156,25 eura te se kao neosnovan odbija zahtjev tuženice DE iz [adresa] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 937,50 eura sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 17. siječnja 2015. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice GE iz [adresa] za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„ Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha određena na osnovu zahtjeva izravne naplate tražbine podnesenog Financijskoj agenciji Split, dana 1. listopada 2013., temeljem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-1880/2010 od 30. rujna 2011., proglašava se nedopuštenom iznad iznosa od 7.909,28 kuna1.049,74 eura."

II. Odbija se podredni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Ovrha određena na osnovu Zahtjeva izravne naplate tražbine podnesenog Financijskoj agenciji Split, dana 1. listopada 2013., temeljem presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P2-1880/2010 od 30. rujna 2011., proglašava se nedopuštenom iznad iznosa od 454.959,56 kuna, 60.383,51 eura."

III Nalaže se tužiteljici GE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 6.093,75 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi trošak postupka, zahtjev tuženika odbija kao neosnovan“.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnijela tužiteljica pozivom na žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku odluku u skladu s navodima žalbe i zahtjeva naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Sud prvog stupnja odlučio je kao u izreci pobijane presude uz obrazloženje da tužiteljica nije dokazala osnovanost žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. točka 9. Ovršnog zakona 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24., dalje: OZ), odnosno da je tražbina prestala jer je u cijelosti podmirena. Također obrazlaže da nije osnovan navod tužiteljice da bi predmetna ovrha bila protivna moralu društva, jer da se radi o obvezi iz sudske odluke, kojom je zatezna kamata određena u visini stope koja je bila propisana zakonom, a ne o zelenaškoj kamati, zbog čega da se ne može govoriti da je obveza tužiteljice posljedica neke zlouporabe prava i povrede načela jednake vrijednosti činidaba. Obrazlaže da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o nejednakosti činidaba, jer da činidbe moraju postojati u trenutku sklapanja nekog dvostrano obvezujućeg pravnog posla, a u konkretnom slučaju da obveza tužiteljice nije nastala obvezno pravnim odnosom nego je utvrđena ovršnom sudskom odlukom koja nije ukinuta, stavljena izvan snage ili utvrđena ništetnom. Navodi i da je prema predmetnoj ovršnoj odluci tužiteljica u obvezi platiti glavnicu od 1.992,00 kuna, ali da je do visokog iznosa zaplijenjenog na ime zatezne kamate došlo upravo zbog toga što tužiteljice nije postupila po ovršnoj ispravi, na što tuženica nije mogla nikako utjecati već je prisilnim putem zahtijevala naplatu svog duga.

5. Navodima žalbe tužiteljica ustraje na tvrdnji da presuda, kao i pravni posao, može biti ništetna, jer da ako se sudionici pravnih odnosa moraju pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da ih se mora pridržavati i sud. U vezi s tim ističe da je protivno načelu savjesnosti i poštenja, a i samoj logici, da na iznos glavnice od 1.922,00 kn tužiteljica treba platiti zateznu kamatu u iznosu od 503.845,60 kn (a kada se odbije iznos koji je tužiteljica platila 455.964,70 kn). Smatra da je sud prvog stupnja, s obzirom na nesrazmjer između zatezne kamate i glavnice, primjenom načela pravičnosti trebao prihvatiti njezin tužbeni zahtjev.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvog stupanj nisu počinjene povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona, a žaliteljica ne ističe da bi u postupku pred tim sudom bile počinjene neke druge povrede iz te zakonske odredbe.

7. Prvostupanjsku presudu žaliteljica ne pobija zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. točka 2. ZPP-a pa u tom dijelu ovaj sud, odlučujući o žalbi, polazi o činjenica kako su utvrđene istom, jer ne vodi računa po službenoj dužnosti o tome je li ili ne činjenično stanje pravilno utvrđeno (čl. 365.s t. 2. ZP-a).

8. Glede primjene materijalnog prava žaliteljici valja odgovoriti, što je naveo i sud prvog stupnja, da obveza tužiteljice proizlazi iz pravomoćne sudske odluke, presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P2-1880/10 od 30. rujna 2011. (koja je svojstvo pravomoćnosti stekla 20. rujna 2012., a ovršnosti 14. studenog 2012.), kojom je određen iznos glavnice koji je tužiteljica dužna platiti tuženici, od kada na dosuđeni iznos glavnice teče zakonska zatezna kamata te stopa iste koja je propisana u skladu sa zakonom. Dakle, ne radi se o obvezi iz nekog ugovornog odnosa kojim je jedna ugovorna strana iskoristila neko stanje nužde na strani tužiteljice, ugovarajući za sebe stopu zatezne kamate u visini koja je veća od zakonom dopuštenog, kako bi na taj način za sebe stekla nepripadni iznos imovinske koristi. Radi se o obvezi iz sudske odluke i o kamati koju je sud bio dužan odrediti u visini stope određene i propisane u skladu sa zakonom (čl. 277. Zakona o obveznim odnosima, Nar. nov broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., u vezi sa propisanim Zakonom o visini stope zatezne kamate, Nar. nov. broj: 53/91. i 95/93. i Zakonom o zateznim kamatama, Nar. nov. broj 28/96. - stupio na snagu 20. travnja 1996. i u vezi s tim Zakonima donesenim uredbama i odlukama o visini stope zatezne kamate), a na taj način određena zatezna kamata ne može se smatrati lihvarskom.

9. Takvu presudu, pa i u pogledu načina na koji je određena zatezna kamata, tužiteljica je imala pravo i mogućnost osporavati u žalbi pa i u postupku po izvanrednom pravnom lijeku, a, ako je te radnje i poduzela i njima nije dovela u pitanje zakonitost pobijane odluke u odluci o zateznim kamatama, onda više ne može s uspjehom osporavati visinu zatezne kamate u ovršnoj fazi postupka.

10. U ovršnoj fazi postupka, pozivom na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. točka 9. OZ-a, žaliteljica je trebala dokazati da je tražbina prestala, kako tvrdi, jer je dug platila. Međutim, tužiteljica to nije dokazala jer iz rezultata provedenog vještačenja proizlazi da uplatama koje je izvršila dug, koji proizlazi iz pravomoćne sudske presude, nije namiren u cijelosti.

10.1. U toj fazi postupka, ni ovršni sud, a ni parnični sud u parnici kakva je predmetna, nema ovlaštenje u smislu OZ-a ili ikojeg drugog zakon, ispitivati koji iznos zatezne kamate bi bio dovoljan da se neka obveza može smatrati namirenom, unatoč jasno odlučenom i određenom izrekom presude kao ovršne isprave.

11. Postupanje ovršnog suda ili FINA-e, u situaciji u kojoj tužiteljica zakonitost ovršne isprave nije uspjela u dijelu odluke o zateznim kamatama osporiti niti korištenjem redovnog ili izvanrednog pravnog lijeka, suprotno onome što tužiteljica tvrdi, ne može se smatrati suprotnim načelu pravičnosti i poštenja, niti je pozivanjem na to načelo bilo uvjeta prihvatiti tužbeni zahtjev.

12. Isto tako, u okolnostima konkretnog slučaja, jer se ne može govoriti o zakonskoj zateznoj kamati kao o lihvarskoj, nije bilo mjesta niti smanjenju obveze tužiteljice u smislu čl. 329. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

13. Žaliteljici na navode žalbe također treba odgovoriti da se pravomoćna sudska presuda donesena u parničnom postupku ne može utvrditi ništetnom. Takvu presudu moguće je pobijati samo putem izvanrednog pravnog lijeka u postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, koji također, istu ne može proglasiti ništetnom, već ju može potvrditi, ukinuti ili preinačiti, a presudu ne može utvrditi ništetnom ni Ustavni sud Republike Hrvatske, u postupku koji se pred tim sudom pokreće ustavnom tužbom.

14. U takvoj situaciji, s obzirom da sud, kada se provodi ovršni postupak, nema ovlaštenje ulaziti u ispitivanje zakonitosti onoga što je određeno izrekom ovršne isprave, već istu ima poštovati i izvršiti u granicama onoga što je njome određeno, uz što niti u parnici kakva je predmetna parnični sud ne može preispitivati i umanjivati dosege određenog pravomoćnom sudskom odlukom koja predstavlja ovršni naslov, navodima žalbe dopuštenost ovrhe u konkretnom slučaju nije dovedena u sumnju.

15. Slijedom toga odlučeno je, u odnosu na prvostupanjsku presudu pod točkama I. i II. izreke, kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 368. st. 1. ZPP- a.

16. U pravu je, međutim, žaliteljica da je trošak postupka za ročišta održana 13. svibnja 2019., 3. listopada 2021. i 24. listopada 2023., sud tuženici trebao priznati primjenom Tbr. 9/2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. broj 138/23., dalje: Tarifa), dakle u iznosu od 250,00 eura za svaku od tih radnji uvećano za PDV (ukupno 750 eura + PDV = 937,50 eura), a ne prema Tbr. 9/1. Tarife u iznosu od 500,00 eura za svaku od tih radnji uvećano za PDV.

17. Zbog navedenog je, jer je u preostalom dijelu odluka o troškovima postupka pravilna i po osnovi i po visini, o troškovima postupka, odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude na temelju čl. 380. točke 2. i 3. ZPP-a.

18. Tužiteljica je sa žalbom uspjela djelomično i to samo glede sporednog zahtjeva pa joj nije priznat trošak žalbe (čl. 166. ZPP-a).

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević