Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2733/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Ane Gradišek kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MK OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Domagoju Jugoviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Jurica Borojević i Domagoj Jugović u Novoj Gradišci, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. OIB:23057039320 iz Rijeke, Jadranski trg 3 a, zastupanog po punomoćnicima Damiru Metelko i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P- 461/2022-27 od 14. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-461/2022-27 od 14. veljače 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I i III izreke.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-461/2022-27 naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju iznos od 13.109,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog 2. u mjesecu od prosinca 2008. do svibnja 2015. pa do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja utvrđeno je da ne postoji potraživanje tužitelja prema tuženiku s osnova preplaćenih anuiteta u iznosu od 75,78 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama istaknuto radi prebijanja.

1.3. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.174,26 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2024. do isplate, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

2. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i III izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. U predmetnom slučaju odlučivao je nadležni prvostupanjski sud čije su ustrojstvo i rad propisani zakonom, obavljajući sudbenu funkciju provođenjem propisanog postupka u kojem se na temelju pravnih pravila odlučuje o tom predmetu u njegovoj nadležnosti. Postupak je proveden u skladu sa načelom kontradiktornosti i neposrednosti, uz procesnu ravnopravnost stranaka i uz javno postupanje, raspravljanje i odlučivanje. Ne nalaze se znakovi pristranosti ili zavisnosti suca u uvjerenjima i ponašanjima suca niti okolnosti koje bi, s obzirnom na svojstvo i položaj suca, mogle opravdano dovesti u pitanje objektivnost i neovisnost a tuženik u žalbi na određene znakove ili okolnosti u tom smislu niti ne ukazuje. Stoga se otklanjaju žalbene tvrdnje o povredi ustavnog prava tuženika iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14). Ujedno se neosnovanim cijeni tuženikovo pozivanje na povredu prava na pošteno suđenje iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori". br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 i 13/2017).

4.3. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja "povredu brojnih načela parničnog postupka pa između ostalog i povredu načela ocjene dokaza, načela materijalne istine i apsolutne povrede Zakona o parničnom postupku a posebno povredu odredbe čl. 338." valja otkloniti, prvenstveno zbog neodređenosti žalbene tvrdnje da su navodno "povrijeđena brojna načela parničnog postupka". Povodom ovih žalbenih tvrdnji valja reći da se u parničnom postupku primjenjuju načelo ustavnosti i zakonitosti, načelo dispozicije i oficioznosti, načelo pravnog interesa, načelo ekonomičnosti, načelo saslušanja stranaka, načelo traženja istine, raspravno i istražno načelo, načelo neposrednosti, načelo usmenosti i pismenosti, načelo koncentracije postupka, načelo jedinstva glavne rasprave, načelo javnosti, načelo pružanja pomoći neukoj stranci, načelo savjesnog korištenja procesnih ovlasti te pravo na suđenje u razumnom roku, tako da parnični postupka ne poznaje "načelo ocjene dokaza". Bespredmetno je žalbeno pozivanje tuženika na navodnu povredu načela traženja materijalne istine s obzirom da je od 1. prosinca 2003. u primjeni Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 117/03), sa izmjenama odredaba čl. 7., čl. 219. st. 2. i čl. 299. ZPP kojima je inkvizicijsko načelo ili načelo službene istine zamijenjeno akuzatornim načelom ili načelom stranačke istine, po kojem su stranke dužne iznijeti činjenice i predložiti dokaze u svrhu utvrđenja svoji navoda na kojima temelje zahtjev ili osporavaju navode suprotne strane, slijedom koje promjene se parnični postupak provodi sa svrhom pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja slobodnom ocjenom ponuđenih dokaza, koje načelo je sadržano u odredbi čl. 8. ZPP.

4.4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

4.5. Tuženik se u žalbi pozvao na odredbu čl. 71. toč. 7. (pogrešno navedeno st. 7.) ZPP ukazujući na potrebu razmatranja postojanja okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u valuti švicarskog franka (Chf) ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko se temeljem žalbenih navoda tuženika o "eventualnom izuzeću suda" koji glase „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“ taj dio žalbe ima smatrati zahtjevom za izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP), valja reći da je o istima obaviješten predsjednik suda (čl. 72. st. 2. ZPP) koji je odlučio odbiti zahtjev tuženika kao u rješenju posl. br. Su- 183/2025-2 od 8. travnja 2025. jer kod predsjednice ovog drugostupanjskog vijeća ni kod članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

4.6. U žalbi se tuženik poziva na navodnu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP. S obzirom da su u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, nije ostvarena povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

5.1. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Utvrđeno je da je tužitelj dana 19. travnja 2007. sklopio s tuženikom Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 64.850,00 Chf obračunatog prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj a u čl. 7. ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u Chf u 96 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća za Chf.

5.2. Neosnovano je žalbeno osporavanje pravilnosti činjeničnog utvrđenja statusa tužitelja kao potrošača pri zaključenju predmetnog ugovora o kreditu, koji ugovor i sam tuženik naziva stambenim kreditom građana kao u unaprijed sastavljenoj odredbi čl. 3. ugovora, jer su o utvrđenju te odlučne činjenice u točki 8. i 8.1. obrazloženja prvostupanjske presude dani obrazloženi i stanju spisa sukladni razlozi utemeljeni na pravilnoj primjeni odredbi čl. 221.a i čl. 299. st. 3. ZPP u vezi čl. 3. st. 1. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03). U okolnostima u kojima nije preuzeo teret dokaza za suprotno, tuženik ne može s uspjehom u žalbi osporavati tužiteljev status potrošača, na tragu zaključka br. 8. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-56/2023 od 23. studenog 2023.

6. U odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita iz ugovora od 19. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru vratiti iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju kreditora, dakle kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u Chf i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za Chf važeći na dan dospijeća anuiteta, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.

8.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi primjenom čl. 365. st. 2. ZPP za zaključiti je da tuženik polazi od tvrdnji kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ne može sa uspjehom isticati ove tvrdnje s obzirom da se u predmetnom slučaju tužitelj osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf također prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača te da prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovaranja sa tuženikom niti je tužitelj imao utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi.

8.2. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. Obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

8.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

8.4. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka ZK kao u podnesku od 30. listopada 2023., prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi činjenica pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor iako da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe. Stoga nema mjesta zaključku da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz Chf o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.3. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

9.4. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, tako da visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj on ostvaruje dohodak u odnosu na ugovorenu valutu a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike vraćanja kredita vezanog za tu stranu valutu. Tuženik je rizike promjene valute prenio u potpunosti na tužitelja kao potrošača, prešućujući odnosno umanjujući rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf ugovora o kreditu (duty of disclosure) a njemu su, obzirom na profesionalnu djelatnost, ti rizici mogućeg rasta anuiteta zbog promjene tečaja Chf bili poznati.

10.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

10.2. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf suprotna je odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na tužitelja, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

11.1. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, prema odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO.

11.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Kada je odlučivao o restitucijskom zahtjevu, sud prvog stupnja je visinu te tuženikove obveze pravilno utvrdio primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, na koje vještačenje u pogledu pravilnosti izračuna tuženik tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije imao primjedaba.

11.3. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 13.109.22 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

12.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.2. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., s obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 27. prosinca 2022. nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

12.3. Navedeno se odnosi i na razliku preko utuženog iznosa od 13.012,83 eura i konačno zatraženog i dosuđenog iznosa od 13.109.22 eura s pripadajućim zateznim kamatama jer se prema zaključku br. 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. preinaka tužbe korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem dakle iz iste činjenične osnove smatra mogućom i dopuštenom a u tom se slučaju prema zaključku br. 2. sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zastara prekida već podnošenjem tužbe tako da do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake tužbe.

13. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška, o kojem je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnost primjene navedenih mjerodavnih odredbi tuženik nije doveo u dvojbu svojim žalbenim navodima kojima relativizira odredbu tbr. 9. toč. 3. Tarife smatrajući da se trošak pristupa na ročište za objavu presude ne treba smatrati nužnim u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Za razliku od tuženikovih žalbenih navoda, ročište za objavu presude, na koje je pristupila zamjenica punomoćnika tužitelja kao što je vidljivo iz zapisnika od 14. veljače 2025. i održavanje kojeg je propisano odredbama čl. 335. i čl. 336. ZPP, predstavlja nužnu radnju u postupku tako da tužitelju pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude.

14. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke presude, pri čemu na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke ne utječe žalbeno pozivanje na pojedine sudske odluke u pravno i činjenično neusporedivim slučajevima.

15. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej