Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1230/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davor Štorga, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika ČN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Marija Budimir, odvjetnica iz Pule, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn- 204/2018-53 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pn-204/2018-53 od 20. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova u povodu pravnog lijeka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod stavkom I. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici štetu isplatom iznosa 19.908,42 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27.07.2018. pa do isplate, a pod stavkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u svoti od 5.331,80 EUR.

2. Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Tužiteljica se u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, ugleda, časti i dostojanstva nastalih u štetnom događaju dana 15. lipnja 2014. zbog kojeg je tuženik pravomoćno oglašen krivim za kazneno djelo protiv spolne slobode - silovanjem iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje KZ/11 ) i osuđen na dvije godine zatvora.

6. Naime, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj K26/2014 od 9. prosinca 2016. ovdje tuženik ČN je proglašen krivim što je dana 15. lipnja 2014. oko 00,30 sati u [adresa] na makadamskom putu kod križanja ceste [adresa], nakon verbalnog sukoba s tužiteljicom tijekom vožnje u automobilu, zaustavio automobil u kojem su se vozili, pa kada je tužiteljica nakon njegovog fizičkog nasrtaja na nju uslijed sukoba izašla iz vozila, htijući s njom protivno njene volje spolno općiti, uhvatio ju je svojim rukama te odvukao do prednje strane automobila gdje ju je pokušao poljubiti na što se tužiteljica izmicala i odupirala, nakon čega ju je gurnuo na poklopac motora i ponovno pokušao poljubiti čemu se ona oduprla, zatim joj je svukao majicu, potrgao grudnjak koji je ostao na tužiteljici, svukao suknju i povukao gaćice prema dolje, okrenuo ju licem prema poklopcu motora te svojim tijelom pritisnuo na poklopac motora, pa iako se tužiteljica cijelo vrijeme opirala, plakala i tražila da se smiri i prestane, naglo i grubo je svojim spolovilom koje je bilo u erekciji penetrirao u njen analni otvor, nakon čega se ona od boli uspjela otrgnuti i odmaknuti od tuženika. Dakle, tuženik je s tužiteljicom bez njezinog pristanka izvršio, sa spolnim odnošajem izjednačenu radnju uporabom sile iz čl. 153. st. 1. u svezi s čl. 152. st. 1. KZ te mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine.

7. Prvostupanjski sud je ocjenom provedenih dokaza i to uvidom u spis Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj K-26/14 te provedbom liječničkog vještačenja specijaliste psihijatra dr ZN utvrdio kako je opisanim kaznenim djelom tuženik povrijedio tužiteljičino pravo osobnosti propisano odredbom čl. 19. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) na tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast i dostojanstvo i dosuđuje tužiteljici pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu u svoti od 19.908,42 EUR jer se u konkretnom slučaju prema tužiteljici počinjeno kazneno djelo protiv spolnog ćudoređa koje je primjer kako se jednom štetnom radnjom može povrijediti više prava osobnosti. Prema mišljenju toga suda nasilje nad tjelesnim i duševnim integritetom određene osobe, a osobito silovanje kao jedan od najtežih oblika tog nasilja, protivno je temeljnim moralnim načelima i beziznimno predstavlja povredu osobnih prava svakoga tko je takvom nasilju bio izložen, jer se tim činom vrijeđa njegovo dostojanstvo, čast i ugled, s time da oblici intenzitet i posljedice pretrpljene nematerijalne štete ovise o okolnostima korektnog slučaja i o ličnosti oštećenika, ovdje tužiteljice.

8. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati već sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za što postoji podloga u sadržaju spisa, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

9.1. Isto tako, nije se ostvarila niti u žalbi tuženika označena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP.

9.2. Na te žalbene navode valja odgovoriti da je sud prvog stupnja, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju, i to prema savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Taj sud dao je uvjerljive i logične razloge na osnovu točno kojih određenih dokaza uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto.

9.3. Pri tomu se u odnosu na navode žalbe tuženiku ukazuje na odredbu čl. 264. ZPP prema kojoj odredbi se sporne činjenice važne za odluku samo mogu, a ne i moraju utvrđivati i saslušavanjem stranaka dok se taj dokaz izvodi kad nema drugih dokaza ili kad unatoč izvedenim dokazima sud ustanovi da je to potrebno za utvrđivanje važnih činjenica, što ovdje nije bio slučaj, radi čega je u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog tuženika za saslušanje tužiteljice jer bi to za nju predstavljalo retraumatizaciju štete koju je pretrpjela, a njen iskaz u ovom postupku ne bi povoljnije utjecao na ishod ovog postupka u odnosu na tuženika dok bi se tužiteljici samo moglo pogoršati zdravstveno stanje

10.1. Vezano uz prigovore na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka, specijalistice psihijatra dr ZN prema kojima se isti ne temelji na objektivno provjerljivim podacima nego na onome što je vještakinja saznala u razgovoru od tužiteljice o čemu ne prileži medicinska dokumentacija koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi s traumatskim događajem, a pri tom nije utvrđena ni jačina i trajanje fizičkih boli i duševnih boli radi čega smatra da postoji kontradiktornost između medicinske dokumentacije i rezultata vještačenja, valja odgovoriti da je medicinsko vještačenje u ovom predmetu provedeno sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP. Naime, imenovana sudska vještakinja svoj je nalaz i mišljenje zasnovala na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i na osobnom psihijatrijskom pregledu tužiteljice, dan je okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke, a prilikom saslušanja na glavnoj raspravi 4. svibnja 2021. argumentirano je otklonila iznesene primjedbe i prigovore stranaka, te nakon uvida u kazneni spis i preostale prigovore tuženika u pisanoj dopuni nalaza od 27. lipnja 2022.

10.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenja spomenute vještakinje, otklonivši istodobno zahtjev tuženika za provođenjem novog medicinskog vještačenja (čl. 261. st. 3. ZPP) uz obrazloženje da u ovom postupku nije utvrđeno da bi poremećeni menstrualni ciklus i opadanje kose kod tužiteljice bili u uzročnoj posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, tako da te okolnosti sud nije uopće cijenio kod dosude pravične novčane naknade dok ih je vještakinja u svojem nalazu samo napomenula kao dio koji je dobila iz anamnestičkih podataka od tužiteljice.

11. Slijedom izloženog, dakle, neprihvatljivi su žalbeni prigovori tuženika kako u pravcu počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 7. i 8., čl. 258. i 261. ZPP, te čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP), tako i glede ostvarenja žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP) zbog odluke prvostupanjskog suda da ne izvede dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

12. Dakle, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

13. Odlučujući o građanskoj odgovornosti za ovaj štetni događaj u smislu čl. 12. st. 3. ZPP-a, parnični sud je u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženik proglašen krivim.

14. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je predmetna šteta prouzročena tužiteljici isključivom krivnjom tuženika koji nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. ZOO).

15. Stoga je pravilno sud prvog stupnja ocijenio da je tuženik u smislu čl. 1102. ZOO- a odgovoran za utuženu štetu koja je tužiteljici nastala počinjenjem navedenog kaznenog dijela, koju ocjenu u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

16. Naime, okolnost što su stranke bile u ljubavnoj i seksualnoj vezi više od dvije godine tijekom kojih su se zajedno opijali ne opravdava protupravnu štetnu radnju koju je tuženik nedvojbeno počinio kaznenim djelom na štetu tužiteljice, ne upućuje na alkoholiziranost tužiteljice u trenutku štetnog događaja niti na dijagnozu alkoholizma, kako to neosnovano u žalbi upire tuženik jer navedeno ne proizlazi ni iz priležeće medicinske dokumentacije niti iz pravomoćne osuđujuće kaznene presude, radi čega ne postoji doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja, to je prvostupanjski sud pravilno i zakonito odlučio o isključivoj odgovornosti tuženika za štetni događaj i utvrđene posljedice.

17. Tako je nalazom i mišljenjem liječnika vještaka specijalistice psihijatra dr ZN utvrđeno da je tužiteljica u trenutku štetnog događaja trpjela strah visokog intenziteta i bol zbog nasilnog spolnog odnosa i ozljeda. Ovo trpljenje straha, ali i poniženje te sramoćenje u javnosti kod nje su izazvali pojavu reaktivnog stanja koje se naziva Akutna reakcija na stres (F43,0). Ovaj poremećaj nastaje nakon što neka osoba iskusi događaj koji predstavlja potencijalnu smrtnu opasnost i narušavanje osobnog fizičkog integriteta, a na što je tužiteljica konkretno reagirala intenzivnim strahom, osjećajem bespomoćnosti i užasa, a kod tužiteljice su neposredno nakon događanja bili prisutni potpuni izostanak emocionalnog odgovora, derealizacija praćena elementima disocijativne amnezije. Nadalje, traumatski događaj je tužiteljica ponovno proživjela kroz povratne slike, misli, ideje, snove i iluzije i flash back epizode, osjećaja oživljavanja iskustva, distres kod izloženosti podsjetnicima na traumatski događaj, a to se poglavito kod nje manifestiralo prilikom trajanja sudskog kaznenog postupka koji joj je u potpunosti pobudio sjećanje na traumu. Nakon četiri tjedna od štetnog događaja simptomatologija akutne reakcije na stres kod tužiteljice prelazi u kronificirani vid poremećaja prilagodbe sa naglašenim reaktivnim depresivnim stanjem i psihosomatskim odgovorom. Ta dijagnoza je tužiteljici dokumentirana te je zbog toga upućena na liječenje koje je trajalo od 26. lipnja 2014. do 20. siječnja 2015. Tijekom liječenja, otvaranjem traumatskih doživljaja te retraumatizacijom sudskog procesa došlo je do pogoršanja zdravstvenog stanja u smislu reaktivnog depresivnog stanja kada joj je uveden drugi antidepresiv u terapiju i došlo je i do psihosomatskih smetnji (problemi sa spavanjem), što je česta pojava akutne reakcije na stres. Tužiteljica neko vrijeme nije uzimala antidepresive po preporuci liječnika, ali je tada došlo do razvoja suicidalnosti koju je ipak uz pomoć psihoterapije prorađena. Ovo stanje trajalo je 6 mjeseci, a nakon toga se postepeno sanirano jer je tužiteljica uspjela proradom traume uključiti se u redovan život kroz sportske aktivnosti i rad. Njezina psihološka trauma još uvijek nije u potpunosti sanirana već samo potisnuta i događaji koji podsjećaju na traumu mogu i dalje izazvati prisilne predodžbe, misli i snove traumatskog sadržaja. U prvih 6 mjeseci poslije traumatskog događaja od 15. lipnja 2014. kod tužiteljice je postojalo izrazito oštećenje kvalitete života, socijalizacije i jaki subjektivni osjećaj patnje. Bile su prisutne češće psihičke dekompenzacije, stalne psihijatrijske kontrole uz psihoterapiju i uzimanje lijekova. Tužiteljica je u mehanizmima obrane često koristila kontrafobične manevre koji bi zatim rezultirali produbljenjem depresivnog stanja. U tom razdoblju je kod tužiteljice došlo do privremenog umanjenja životne aktivnosti zbog pretrpljene duševne boli, povrede ugleda i časti od oko 20% u odnosu na ranije zdravo stanje. Obzirom da se prije štetnog događaja radilo o duševno zdravoj osobi, njezine ego snage su joj pomogle da se kroz tjelesnu aktivnost i sport vrati u normalno psihološko funkcioniranje. Aktualno kod tužiteljice i dalje postoje blaže smetnje u vidu potiskivanja intruzivnih misli i predodžbi te kontrafobični manevri, što u naravi znači da tužiteljica ne želi priznati da će ju nešto shrvati pa inzistira na takvim radnjama koje u njoj izazivaju strah. Sa medicinskog aspekta za tužiteljicu bi bilo bolje da si dozvoli da ju trauma shrva i da trauma nađe izlaz. Tužiteljica je pristupila liječenju, ali to je ujedno i glavna zamka takvog pristupa jer se u određenom momentu pacijent zatvori i odluči da se više neće baviti tim problemom pa se vrlo često desi da se za pet ili dvadeset godina, a možda i nikada taj problem ponovno pojavi.

18. Sud prvog stupnja je polazeći od iznesenih utvrđenja u nalazu i mišljenju liječnika vještaka specijalistice psihijatra dr ZN tužiteljici temeljem čl. 1100. ZOO-a utvrdio osnovanom zatraženu novčanu naknadu štete u iznosu od 19.908,42 EUR i u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, povredi dostojanstva, časti, ugleda, poniženju i sramoti koje je tužiteljica doživjela u dobi od 27 godina (čl. 19. st. 2. ZPP) kao i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom,

19. Na temelju odredbe čl. 1089. ZOO oštećenik ima pravo na naknadu obične štete pričemu se naknada dosuđuje u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacijadovede u ono stanje u kojem se nalazila da nije bilo štetne radnje (čl. 1090. ZOO).

20. Odlučujući u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i pravno odlučnih kvalifikatornih okolnosti sukladno čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a, i po ocjeni ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, tužiteljici je pravilno utvrđena osnovanom zatražena pravična novčana naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u dosuđenom iznosu.

21. Naime, imajući u vidu okolnosti štetnog događaja počinjenog kaznenim djelom, kvalifikatorne okolnosti koje u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a utječu na visinu naknade neimovinske štete, intenzitet i trajanje povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, te povrede ugleda, časti i dostojanstva tužiteljice, kao vrlo mlade ženske osobe, ali i odredbu čl. 1102. ZOO/05 kojom je regulirana zadovoljština u posebnim slučajevima te cilju kojem ta naknada služi, ovaj sud nalazi da težina povrede prava osobnosti tužiteljice na tjelesno i duševno zdravlje iz čl. 19. ZOO i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade u smislu čl. 1100. ZOO u utuženom iznosu koji predstavlja primjereno zadovoljenje u smislu navedenog članka za pretrpljenu neimovinsku štetu. Stoga je po mišljenju ovoga suda, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice.

22. I odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita (čl. 154.st.1. i čl. 155. ZPP), a koju odluku tuženik određenim žalbenim navodima i ne osporava.

23. Slijedom izloženog, valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i presuditi kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem čl. 368. st. 1. ZPP.

24. Tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška žalbe jer s istom nije uspio dok trošak odgovora na žalbu tužiteljici nije priznat jer odgovor nije radnja potrebna radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić