REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3986/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupane po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je podnijela tužena protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-718/2024-2 od 20. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4606/2021-21 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. Ovaj je sud prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. i 389. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
3. U pogledu prvoga pravnog pitanja, a koje je vezano uz problematiku tzv. ulazne naknade tj. ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, je za navesti da je pravno shvaćanje u pobijanoj odluci usklađeno sa pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovnog broja Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. Pritom valja naglasiti da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o ništetnosti sporne ugovorne odredbe utemeljeno na mnogo širem činjeničnom kontekstu od onog kakvog ga je predstavila tužena u tom pitanju, iz čega proizlazi da odgovor na tako koncipirano pravno pitanje nema utjecaj na odluku u sporu.
4. U pogledu drugog pravnog pitanja, sagledavajući ga upravo onako kako je ono koncipirano, prvenstveno je za ukazati da je već ustaljeno pravno shvaćanje revizijskog suda o mogućnosti primjene utvrđenja iz presude donesene u postupku vođenom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa i u pogledu utvrđenja nepoštenja banaka. To će utjecati i na tijek zateznih kamata, što predstavlja pravno shvaćanje izraženo u presudi poslovnog broja Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. Međutim, ta se pravna shvaćanja odnose na ugovorne odredbe koje su bile predmetom razmatranja tog kolektivnog spora – dakle, na odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi – a ne na ovopredmetni zahtjev koji se odnosi na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita.
4.1. Međutim, iako se sud u pobijanoj odluci pozvao na pravna shvaćanja u kolektivnom sporu kako bi utvrdio sve okolnosti sklapanja i sadržaja ugovora o kreditu, pa to stavio u svezu sa spornom ugovornom odredbom o naknadi za obradu kredita, iz cjelokupnog sadržaja pobijane odluke se ne može zaključiti da je taj sud nesavjesnost i nepoštenost utvrdio na temelju presumpcije (predmnijeve) iz utvrđenja tog kolektivnog spora. Ta utvrđenja iz kolektivnog spora su bila samo jedan u nizu dokaza koji su uzeti u obzir pri formiranju pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci.
4.2. Dakle, utvrđenje ništetnosti se u konkretnom slučaju nije utvrdilo primjenom presumpcije o nepoštenosti zbog utvrđenja u kolektivnom sporu, nego na drugi, mnogo obuhvatniji način, pa se i tijek zateznih kamata nije utvrdio presumpcijom nepoštenosti (iz kolektivnog spora).
4.3. Zbog toga to pravno pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.
5. Treće pravno pitanje se ne može kvalificirati kao materijalnopravno niti postupovnopravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a ZPP; njime tužena zapravo ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP-a.
5.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju – osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda – njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti za razvoj prava kroz praksu.
5.2. Unatoč tome, ovaj sud smatra korisnim naglasiti da je iz cjelokupnog obrazloženja nižestupanjskih odluka jasno da je sud u pobijanoj odluci prihvatio dostatno obrazloženo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o dospijeću i tijeku zateznih kamata.
6. U pogledu četvrtog postavljenog pravnog pitanja, koje se odnosi na primjenu vrijednosti tarifnog boda (u smislu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) u visini 1,99 eura (15,00 kuna), pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci je usklađeno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženom u odlukama poslovnih brojeva Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.
7. Slijedom navedenog, na temelju čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Zagreb, 29. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
