Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2513/2024-4

R E P U B L I K A H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Koraljke Glušić, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice FČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnicima ZOU Irene Zustović i Ingrid Zustović Batelić u Labinu, protiv tuženika AČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćnici Jeleni Žugčić, odvjetnici u [adresa], radi iseljenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Ps-2/2023-17 od 01. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj Ps-2/2023-17 od 01. ožujka 2024.i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da iseli iz stana vlasništvo tužiteljice na adresi [adresa], koja zgrada je sagrađena na k. č. [katastarska čestica] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-etažna knjiga i to kao jednokatna porodična stambena zgrada, dvorište, garaža i spremište u dvorištu, i to 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom- etažno vlasništvo E-1, stan u prizemlju zgrade (2 sobe, kuhinja, hodnik, kupaonica, terasa i tri spremišta u planu označen sa „A“ te da opisani stan preda slobodan od osoba i svojih stvari tužiteljici (toč.I. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 577,35 eura sa zakonskom zateznim kamatama koje teku od dana donošenja odluke do isplate po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč.II. izreke).

2.Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13,89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3.Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za iseljenjem tuženika iz nekretnine- stana, pobliže opisanog u izreci presude i predaju istog, slobodnog od osoba i stvari u posjed tužiteljici.

4.Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje slijedeće:

-da su stranke bračni drugovi koji zajednički žive u predmetnoj nekretnini zajedno sa svoje dvoje maloljetne djece,

-da su u postupku razvoda braka,kao i u postupku podjele bračne imovine i to kako za predmetnu nekretninu tako i za stan u [adresa] u [adresa], u kojem stanu živi sestra tužiteljice, F

-da tuženik zadnjih godinu dana ne plaća režije za predmetni stan, ali da plaća troškovekoji se tiču djece (mobitela, eskurzija, interneta, garderobe, televizije, prehrane)

-da je tuženik za vrijeme domovinskog rata 1992. iz Vukovara doselio u [adresa], kada je imao 22 godine, da su stranke sklopile brak 2006., a od 2009. žive u predmetnoj nekretnini, u kojoj je do tada živjela sestra tužiteljice F i teta tužiteljice, čiji je stan i bio

-da je predmetnu nekretninu naslijedila majka tužiteljice, a tuženik je podigao kredit kojim je kupljen stan u [adresa] u [adresa] u koji stan se seli sestra tužiteljice F, dok u predmetni stan tužiteljica i tuženik zajedno s djecom

-da je u obitelji stranaka, posebno između obitelji tužiteljice i tuženika postignut dogovor da s obzirom da je u predmetnoj nekretnini živjela sestra tužiteljice F, da je njoj kupljen stan u [adresa] u [adresa], a sve kako bi se ona iselila iz predmetne nekretnine i dobila svoju u kojoj može živjeti, a koji stan je kupljen kreditom koji je podigao tuženik

-da zbog činjenice da su stranke bračni drugovi koji imaju zajedničku djecu, koji s njima u predmetnoj nekretnini žive od 2009. predmetna nekretnina predstavlja njihov dom

-da su se odnosi stranaka poremetili od kraja 2022., te da od tada tuženik ne plaća režije, kako to proizlazi iz navoda tuženika jer je platio druge troškove koji se odnose na popravak zajedničkog krova i to 2008., te podmiruje troškove uzdržavanja djece, a radi koje činjenice je tuženik prekinuo odnos spram nekretnine kao domom.

5.Stavljajući u međusobni odnos dva prava ocjena je ovoga suda prvog stupnja da pravo vlasništva tužiteljice preteže nad pravom tuženika na dom. Prema ocjeni suda prvog stupnja zaštita prava na dom nije apsolutna ni neupitna, jer ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije i to materijalnopravne i procesnopravne. Pravo na dom ne podrazumijeva samo pravo već i obaveze, prije svega plaćanje režija (što tuženik ne čini), a tužiteljici bi se nametao prekomjeran teret da u predmetnoj nekretnini ostane osoba koja ju bespravno koristi, a u ostvarivanju svog prava na dom, vlasniku ne plaća naknadu za korištenje, odnosno troškove te nekretnine koji se odnose na režije. Naime, u obvezno-pravnom odnosu, koji odnos uključuje i pravo tuženika da koristi predmetnu nekretninu kao svoj dom, tuženik se mora ponašati savjesno. Osim toga tuženik, unatoč činjenici što su međusobni odnosi između stranaka narušeni nije ni pokušao na drugi način riješiti svoje stambeno pitanje. On je osoba stara 54 godine, koji je radno sposoban, vlasnik je obrta koji zapošljava jednu osobu, te sud smatra da si može osigurati i riješiti stambeno pitanje na drugi način. Znači miješanje javne vlasti u pravo na dom je nužno u demokratskom društvu. Osim toga sam tuženik izjavljuje da je u predmetnu nekretninu uložio određena novčana sredstva te od tužiteljice traži da mu ih ona nadoknadi, što znači da nema namjeru ostati u predmetnoj nekretnini.

6.Pored toga, sud prvog stupnja, kao prethodno pitanje utvrđuje da je predmetna nekretnina posebna imovina tužiteljice jer je vlasništvo predmetne nekretnine stekla darovanjem od svoje majke za vrijeme trajanja braka, što sukladno odredbi čl. 39. Obiteljskog zakona („Narodne novine“broj 103/15, 98/19,47/20, 49/23, 156/23-dalje. ObZ) predstavlja njenu posebnu imovinu. Osim toga, tuženik je kod ovoga suda protiv tužiteljice pokrenuo postupak radi isplate u kojem traži da mu ovdje tužiteljica na ime uloženog u predmetnu nekretninu isplati 91.714,83 eura (list 44-54) što znači da tužiteljici priznaje vlasništvo i traži uloženo.

7.Slijedom iznesenog, prihvaća zahtjev tužiteljice i odlučuje kao u izreci presude.

8.Tuženik u žalbi osporava zaključak suda prvog stupnja da predmetne nekretnina- stan predstavlja posebnu imovinu tužiteljice, tvrdeći da se radi o bračnoj stečevini, pa je tuženik suvlasnik istog. Posebno navodi kako sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude nije vodio računa o odredbama čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06, dalje Konvencija) te odredbama čl. 16.st.2. i čl. 34. st. 2. Ustava Republike Hrvatske „Narodne novine br.85/10 i 5/14 - dalje Ustav RH), da je pogrešno utvrdio činjenično stanje, na koje je odbijanjem prigovora prava na dom pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje ističe kako je u predmetnu nekretninu uložio znatna novčana sredstva te s tim u svezi istaknuo prigovor retencije, kao i prijedlog za prekidom postupka do pravomoćnog okončanja postupka radi povrata uloženih sredstava u predmetni stan na koji se prigovor, kao i prijedlog za prekidom postupka, sud nije ni osvrnuo u pobijanoj odluci.

9.Odluka suda prvog stupnja, barem za sada ne može se prihvatiti.

10.Iz historijata tužbe, kao i utvrđenih činjenica nedvojbeno proizlazi kako tužiteljica u konkretnom slučaju podnosi pravu vlasničku tužbu (rei vindicatio) koju vlasnik stvari, ovdje obiteljske kuće, podnosi protiv osobe koja posjeduje njegovu stvar. Naime odredbom članka 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZV), propisano je kako vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

11.Odredbom čl. 162.st.2. ZV određeno je da bi u postupku pred sudom vlasnik stvari ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtjeva da mu ona preda svoj posjed stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

12.Tužiteljica je u postupku, prema utvrđenjima suda dokazala svoje isključivo vlasništvo na predmetnoj nekretnini-stanu, te posjed i faktičnu vlast tuženika. Kod takvog stanja stvari tužiteljica zahtjeva predaju posjeda tuženika dijela predmetne nekretnine upravo na temelju odredbi čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZV.

13.Da bi tuženik mogao osnovano odbiti zahtjev tužiteljice da mu predaju posjed predmetne nekretnine-stana morao je osnovano istaknuti bar jedan od prigovora koji su predviđeni odredbama čl. 163. st. 3 ZV. Radi se naime o prigovorima koji zahtjev tužiteljice negiraju (da tužiteljice nije vlasnik stvari), prigovorima koji zahtjev ukidaju (npr. da je tuženik isključivi vlasnici sporne nekretnine) ili prigovorima koji zahtjev tužiteljice odgađaju. U konkretnom slučaju, tuženik je istaknuo prigovor prava na dom, i prigovor prava zadržanja (retencije), koji bi se mogli tumačiti u smislu odgađanja zahtjeva tužiteljice.

14.Utvrđenje suda prvog stupnja da predmetna nekretnina- stan predstavlja posebnu imovinu tužiteljice, koju je tužiteljica stekla darovanjem od svoje majke ( čl. 39. ObZ), a ne bračnu stečevinu stranaka, o čemu je sud odlučio kao o prethodnom pitanju , kao pravilno prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer je rezultata logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba čl. 8. ZPP.

15.Osim toga, iz sadržaja spisa, a i žalbenih navoda tuženika, kao i tužbe koju je tuženik podnio sud prvog stupnja 5. veljače 2024. radi isplate ulaganja u predmetni stan vlasništvo tužiteljice ukazuju da tuženik priznaje da je predmetni stan vlasništvo tužiteljice, pri čemu je tuženik u svezi s tim tijekom postupka itekako procesni prigovor prava zadržavanja (retencije) iz čl. 164.st.2. ZV.

16.U odnosu na prigovor prava na dom.

17.Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi kako stranka zajedno s mlt. djecom zaista žive u predmetnom stanu nekretnine još od 2009. te da ista predstavlja njihov dom u smislu odredbe čl. 8. Konvencije. Tako je odredbom čl. 8. stavak 1. Konvencije propisano kako svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Odredbom st. 2. istog članka određeno je kako se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Nadalje, odredbom čl.16.st.2. Ustava RH propisano je kako svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, dok je odredbom čl. 34. st. 2. Ustava RH, propisano da samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

18.U postupku između privatnopravnih osoba, o čemu se i radi u predmetnom slučaju, mehanizmi ocjene - vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu su već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom, pa u takvom postupku nije uvijek nužno da neovisni sud važe te interese. Potreba ocjene - vaganja interesa ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. Ipak, i onda kada se u privatnopravnim odnosima važu interesi, miješanje u pravo na poštivanje doma rijetko pada na testu opravdanosti odnosno za miješanje se najčešće utvrdi da je nužno u demokratskom društvu i da je razmjerno legitimnom cilju koji se miješanjem nastoji postići. U pravilu se zaključi da preteže vlasnički privatni interes nad pravom na dom, kao u konkretnom slučaju.

19.Za reći je i to da kada je riječ o privatnopravnim odnosima, kao što je u predmetnom slučaju, država ima pozitivnu obvezu zaštititi ustavno i konvencijsko pravo vlasništva (fizičke ili pravne) osobe od nezakonitog posezanja trećih privatnih osoba u to pravo, osim ako je riječ o posezanju koje je utemeljeno na zakonu, koje je u općem ili javnom interesu i koje je nužno u demokratskom društvu.

20.Osim toga, provođenjem razmjernosti pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je zahtjev tužiteljice za predajom u posjed predmetne nekretnine-stana odnosno iseljenjem tuženika iz predmetne nekretnine-stana bilo utemeljeno na zakonu, usmjereno na postizanje legitimnog cilja te konačno da je takvo miješanje u dom tuženika, nužno u demokratskom društvu.

21.Međutim, tuženik je tijekom postupka istaknuo prigovor prava zadržanja (retencije) jer smatra da kao pošteni posjednik ima pravo zadržati stvar dok mu se ne isplate ulaganja u nekretninu., pozivom na odredbu čl. 164. st. 2. ZV, prema kojoj - zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

22.Radi se naime o zahtjevu koji bi se trebao prosuđivati po pravilima koje ZV postavlja za slučaj kada posjednik vraća stvar vlasniku. Ako tuženik postavi svoje protuzahtjeve za naknadu troškova unutar spora o vlasničkom zahtjevu, oni će se riješiti zajedno s njim. No, može ih postaviti i samostalno.

23.Naime, tijekom postupka tuženik je podnio tužbu protiv ovdje tužiteljice radi isplate iznosa od 91.714,83 eura sa zateznim kamatama, tvrdeći da se radi se troškovima ulaganja u predmetni stan.

24.Osnovano tuženik u žalbi navodi kako se sud prvog stupnja u pobijanoj presudi nije osvrnuo na istaknuti prigovor zadržanja ( retencije), odnosno je li i od kakvog utjecaja na osnovanost zahtjeva tužiteljice. Postupanjem na navedeni način odnosno ne obrazlažući taj prigovor sud je počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP

25.Pravo zadržanja (retencije) je akcesorno pravo ovisno o dospjelom i utuživom potraživanju posjednika stvari, prema zahtjevu vlasnika da mu stvar preda u posjed i da se na pravo zadržanja (retencije) može osnovano pozivati samo pošteni posjednik stvari.

26.Tako pravo zadržanja (retencije) ima dvojak učinak i to da služi kao sredstvo prinude da se uredno podmiri dospjelo potraživanje koje ima prema dužniku i kao sredstvo namirenja potraživanja iz zadržanih stvari u slučaju da dužnik (vlasnik stvari) ne želi podmiriti svoju obvezu prema posjedniku stvari.

27.Dakle, pošteni posjednik stvari zahtjevu vlasnika za predaju stvari prema kojem posjednik ima dospjelo potraživanje, može osnovano suprotstaviti prigovor kao procesnom radnjom da će stvar zadržati sve dok protustranka u cijelosti ne podmiri njegovo potraživanje koje mora biti određeno postavljeno. Osnovanost prava zadržanja isključuje mogućnost usvajanja tužbenog zahtjeva na predaju stvari jer ne mogu istodobno postojati obveza na predaju stvari i pravo na zadržanje posjeda te iste stvari (tako i VSRH u Rev-898/96 od 1. ožujka 2000. i u Rev-154/08 od 18. studenog 2009

28.Kako je sud propustio utvrditi odlučne činjenice, kao što je propustio dati i razloge o tim činjenicama, pobijanu presudu valjalo je ukinuti temeljem odredbe čl.369.st.1. ZPP i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

29.U nastavku postupka sud će utvrditi sve odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva, cijeneći izneseni prigovor prava zadržanja. Ujedno će ocijeniti ima li mjesta donošenju rješenje o prekidu postupka, sukladno prijedlogu tuženika (čl.213.st.1.toč.1. ZPP). Tek nakon to postupi po navedenom biti će u prilici donijeti novu i zakonitu presudu, kojom će ujedno odlučiti i o troškovima žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović