Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1601/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Ane Gradišek kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] (kao slijednice pok. ŽA), zastupane po punomoćnici Sandri Panjković, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:530569665535 iz Zagreba, Magazinska c. 69, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj P-433/2021-21 od 3. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 29. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj P-433/2021-21 od 3. studenog 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim je naložena naknada parničnog troška u iznosu od 1.924,71 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

II Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana, preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, Stalne službe u Petrinji poslovni broj P-433/2021-21 od 3. studenog 2023. u pobijanom dijelu iz stavka III izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,38 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u daljnjem iznosu od 124,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj za sudionike u ostalim odnosima iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23), u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak sastava žalbe u iznosu od 31,10 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-433/2021-21 od 3. studenog 2023. utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o [broj kredita] od 24. kolovoza 2006. između prednika tužiteljice ŽA kao korisnik kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarskog franka – Chf, kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. U stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti iznos od 2.065,86 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od listopada 2008. do kolovoza 2013. pa do isplate.

1.3. Tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.924,71 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2023. do isplate dok je odbijen preostali zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 186,57 eura.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i II izreke te iz stavka III izreke u dijelu kojim je naložena naknada parničnog troška u iznosu od 1.924,71 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

2.2. Tužiteljica se žali protiv dijela odluke o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,38 eura s traženim zakonskim zateznim kamatama te predlaže u tom dijelu osporenu odluku preinačiti, uz naknadu troška sastava žalbe.

3.1. Žalba tuženika je neosnovana.

3.2. Žalba tužiteljice je osnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Nije sporno da su prednik tužiteljice pok. ŽA kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 24. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o [broj kredita] u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa 19.190,53 Chf u svrhu kupnje vozila dok je otplata kredita ugovorena u 84 jednakih mjesečnih anuiteta uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu Chf.

6. U odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita iz ugovora od 24. kolovoza 2006. između prednika tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sud prvog stupnja je odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi odluke u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrdio ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru vratiti iznos kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti Chf po srednjem tečaju kreditora, dakle kojom je ugovorena primjena valutne klauzule u Chf i iznos otplate vezan uz srednji tečaj tuženika za Chf važeći na dan dospijeća anuiteta, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke.

8.1. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi primjenom čl. 365. st. 2. ZPP za zaključiti je kako iz sadržaja žalbe tuženika u dijelu u kojem tvrdi da prvostupanjski sud nije imao razloga dopustiti preinaku tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi pozivanje na relativno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 1. ZPP. Suprotno ovim navodima a prema zaključku br. 4. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., preinaka tužbe korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem dakle iz iste činjenične osnove smatra se mogućom i dopuštenom.

8.2. U žalbi tuženik polazi od tvrdnji kako tužiteljici nedostaje pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u Chf jer da je ista već utvrđena ništetnom u postupku posl. br. P-1401/2012 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Ovi su žalbeni navodi tuženika u suprotnosti s odredbama čl. 502.a i čl. 502.c ZPP kojima je propisana mogućnost pozivanja na utvrđenje iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u posebnoj parnici za isplatu, kao što je to ovdje slučaj. Tuženik ne može sa uspjehom isticati ove tvrdnje s obzirom da se u predmetnom slučaju tužiteljica osnovano pozvala na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazala da je njen slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, dokazujući činjenicu sklapanja kredita s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf s prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita. Time je, uz iskaz svog prednika, dokazala i svojstvo potrošača kao što je navedeno u toč. 4. obrazloženja prvostupanjske presude. Stoga je neosnovano tuženikovo pozivanje na povredu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP i na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st .1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP.

8.3. Prema navedenom direktnom učinku propisanom odredbom čl. 502.c ZPP sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužiteljica pozvala. Obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak i utvrđivati već utvrđene činjenice u tom postupku da sporna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

8.4. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

8.5. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem je tuženik na ročištu od 22. kolovoza 2022. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svog zaposlenika kao svjedoka, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi činjenica pune obaviještenosti prednika tužiteljice kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe. Stoga nema mjesta zaključku da je prekoračen okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

9.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz Chf o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.3. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

9.4. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, tako da visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog kredita. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj on ostvaruje dohodak u odnosu na ugovorenu valutu a što može ugroziti mogućnost vraćanja kredita, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike vraćanja kredita vezanog za tu stranu valutu. Tuženik je rizike promjene valute prenio u potpunosti na prednika tužiteljice kao potrošača, prešućujući odnosno umanjujući rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja valutne klauzule u Chf ugovora o kreditu (duty of disclosure) a njemu su, obzirom na profesionalnu djelatnost, ti rizici mogućeg rasta anuiteta zbog promjene tečaja Chf bili poznati.

10.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorenog mehanizma tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

10.2. Uz iznijeto, navedena odredba ugovora o kreditu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf suprotna je odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio je na prednika tužiteljice, narušivši time ugovornu ravnotežu.

10.3. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženika i kao takva nepoštena jer je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužiteljica osnovano pozvala.

11.1. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora sukladno odredbi čl. 323. ZOO, prema odredbama čl. 1111. st. 1. i 2. i čl. 1115. ZOO.

11.2. Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu s unaprijed pripremljenim sadržajem, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. Kada je odlučivao o restitucijskom zahtjevu, sud prvog stupnja je visinu te tuženikove obveze pravilno utvrdio primjenom čl. 250. ZPP temeljem rezultata nalaza i mišljenja financijskog vještaka, na koje vještačenje tuženik tijekom postupka pred sudom prvog stupnja nije imao primjedaba. Kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pri utvrđenju visine predmetne tražbine učinio propust vezan za negativne tečajne razlike, tuženik postupa suprotno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP. Stoga u tuženikovoj žalbi iznesene navedene nove činjenice ne utječu na pravilnost prvostupanjskog utvrđenja.

11.3. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju iznos od 2.065,86 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO).

12.1. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.2. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023., obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje iz tužbe podnesene 8. listopada 2021. nije zastarjelo, kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

13. Tuženik žalbom neosnovano osporava rješenje suda prvog stupnja o naknadi parničnog troška, o kojem je sud prvog stupnja odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova zarad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje: Tarifa). Pravilnost primjene navedenih mjerodavnih odredbi tuženik nije doveo u dvojbu svojim žalbenim navodima. Za razliku od tuženikovih žalbenih navoda, obračun naknade parničnih troškova izvršen je odgovarajućom primjenom odredbe tbr. 50. Tarife o vrijednosti boda koja je iznosila 15,00 kn i bila je važeća u vrijeme odlučivanja o toj naknadi, sukladno tbr. 48. st. 3. Tarife.

14. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP je povodom tuženikove žalbe odlučeno kao u stavku I izreke.

15. U stavku II izreke je povodom osnovane žalbe tužiteljice primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP preinačena odluka o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude u osporenom dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev za naknadu tog troška u iznosu od 124,38 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. studenog 2023. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ročište za objavu presude, na koje je pristupila zamjenica punomoćnika tužitelja kao što je vidljivo iz zapisnika od 3. studenog 2023. i održavanje kojeg je propisano odredbama čl. 335. i čl. 336. ZPP, predstavlja nužnu radnju u postupku tako da tužiteljici pripada pravo na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude. Navedeni trošak u vrijednosti od 50 bodova uz obračun po tbr. 50. Tarife s vrijednošću boda od 15,00 kn iznosi 750,00 kn odnosno 99,54 eura[1] a uz uvećanje po tbr. 42. od 25% za PDV iznosi 124,43 eura no postupajući po čl. 2. st. 1. i čl. 365. st. 1. ZPP u granicama zahtjeva prema traženju tužiteljice u prvostupanjskom postupku i prema njezinoj žalbi, naknada je odmjerena u iznosu od 124,38 eura.

16. U stavku III izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

17. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe prihvaćen je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP. Polazeći tužiteljičinom žalbom osporene vrijednosti rješenja o trošku, vrijednost od 12,5 bodova temeljem tbr. 10. toč. 5. Tarife uz obračun po tbr. 50. iznosi 187,50 kn ili 24,88 eura a uz uvećanje po tbr. 42. od 25% za PDV sveukupno iznosi 31,10 eura, kao u stavku IV izreke.

U Zagrebu 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Gabriela Topić Kordej