REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1400/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HBA, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Impuls-Leasing d.o.o. Zagreb, Velimira Škorpika 24/1, OIB 65918029671, koje zastupa punomoćnik Hrvoje Arko, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-747/2023-3 od 29. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2324/2020- 31 od 29. rujna 2023., u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na treće postavljeno pitanje.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika u dijelu koji se odnosi na prvo i drugo postavljena pitanja, te u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-747/2023-3 od 29. studenoga 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2324/2020- 31 od 29. rujna 2023. pod točkom I., II. i IV. izreke.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Smatra li se da izreka presude sadrži podatke o nepostojećem ugovoru o kreditu, ako je u izreci presude kao davatelj kredita kod opisa ugovora o kreditu navedena tvrtka druge pravne osobe, a ne tvrtka stvarnog davatelja kredita koji je s korisnikom kredita zaključio ugovor o kreditu koji je predmet spora, te koji stvarni davatelj kredita je po zaključenju ugovora korisniku kredita stavio na raspolaganje novčani iznos odobrenog kredita i kojemu je korisnik kredita izvršio cjelokupnu otplatu kredita?
2. Je li ugovor o kreditu pravilno označen u izreci presude, ako je ondje kao davatelj kredita navedena tvrtka pravnog sljednika stvarnog davatelja kredita, a ne i stvarni davatelj kredita koji je kredit zaključio, odobrio i u cijelosti primio njegovu otplatu?
3. Je li stajalište Europskog suda za ljudska prava izneseno u toč. 76. odluke od 19. siječnja 2021. u predmetu po zahtjevu broj 46505/19 Xanthi ANTONOPOULOU protiv Grčke, prema kojem se promjena tečaja između eura i švicarskog franka dogodila u vrijeme financijske krize koja je pogodila cijelu Europu i koja se nastavila pogoršavati kroz dugo razdoblje, te da je takva promjena okolnosti nedvojbeno bila nepredvidiva i za banke i za zajmoprimce, utječe na već zauzeto shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice u presudi posl. broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.) o poštenosti i ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima koje su kreditne institucije (banke) i financijske institucije koje nemaju svojstvo banke, ali su, kao davatelji kredita (zajma) sa jedne strane, u razdoblju između 1. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008. ugovarale na području Republike Hrvatske sa korisnicima kredita, odnosno zajmoprimateljima koji imaju svojstvo potrošača sa druge strane, tako da bi Vrhovni sud trebao preispitati sudsku praksu u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. redak 4. ZPP-a?“.
2.1. Navedena pitanja smatra važnima za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
3. Pored postavljenih pitanja, tuženik ističe da mu je povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to pravo na pravično i pošteno suđenje.
4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
5. Postupajući prema odredbi čl. 385.a i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.- proč. tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) revizijski sud je ocijenio da treće postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.
5.1. Naime, s obzirom na to da se sudovi tijekom postupka nisu pozivali na pravno shvaćanje iz revizijske odluke broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kao i s obzirom da su sudovi u nižestupanjskim odlukama (na prigovor tuženika da nije mogao predvidjeti da će tijekom trajanja ugovornog odnosa doći do nagle promjene tečaja CHF/HRK) utvrdili da upravo iz sadržaja Ugovora proizlazi da je tuženiku u vrijeme predugovorne faze bilo poznato da bi moglo doći do promjene tečaja CHF/HRK (jer je tuženik u Ugovoru o kreditu ugovorio da davatelju kredita priznaje pravo obračunati tečajnu razliku od datuma izdavanja računa, ako u vrijeme dospijeća tečaj varira za 5%, kao i da je stavio uglavak o očuvanju vrijednosti kredita uz povišenje od 20%), to od odgovora na treće postavljeno pitanje ne ovisi odluka u sporu, slijedom čega treće postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
5.2. Slijedom navedenog, a s obzirom da treće postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP valjalo je prijedlog za dopuštenje revizije tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
6. Nadalje, prema ocjeni ovog suda ni prvo i drugo postavljena pitanja također nisu važna jer u odnosu na ista tuženik nije uopće iznio razloge važnosti tih pitanja, niti tuženik u prijedlogu navodi da bi o tim postavljenim pitanjima postojala različita praksa nižestupanjskih-žalbenih sudova, koju bi trebalo ujednačiti (što je osnovni smisao revizijskog postupka), niti su uz prijedlog dostavljene ili bar određeno naznačene odluke višeg suda ili revizijskog suda, a u kojima da bi o postavljenim pitanjima bilo izraženo pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke.
6.1. Umjesto toga, tuženik u prijedlogu samo izražava nezadovoljstvo s odlukama nižestupanjskih sudova, te se poziva na pogrešnu primjenu materijalnog i postupovnog prava, a što u načelu nije sam za sebe poseban razlog zbog kojeg se može dopustiti podnošenje revizije ukoliko nisu ispunjene i ostale pretpostavke iz odredbe čl. 385.a ZPP-a.
6.2. Slijedom navedenog, a s obzirom da u ovoj pravnoj stvari u odnosu na prvo i drugo postavljena pitanja nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i za dopuštenost revizije, to prijedlog za dopuštenje revizije u tom dijelu nije dopušten, zbog čega je valjalo na temelju odredbe čl. 389.a st. 3. ZPP riješiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično i pošteno suđenje.
8. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona.
8.1. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.
9. Zbog svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 29. travnja 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
