REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1863/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PRIMOŠTEN d.d., Primošten, Raduča bb, OIB: 77587041388, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Šibeniku, Građansko – upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2607/2021-2 od 13. prosinca 2022., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-217/2018 od 26. veljače 2021., ispravljena rješenjem Trgovačkog suda u Zadru, Stalne službe u Šibeniku poslovni broj P-217/2018 od 14. travnja 2021., u sjednici održanoj 29. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke zbog pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu i zbog toga što smatra da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine – Međunarodni ugovori br. 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17., dalje: Konvencija) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14, dalje Ustav RH), pravo vlasništva iz čl. 48. st. 1. Ustava RH i pravo na mirno uživanje vlasništva zaštićeno čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pravo stečeno ulaganjem iz čl. 49. st. 4. Ustava RH, kao i pravo koje proizlazi iz zabrane izvlaštenja iz čl. 50. st. 1. Ustava RH.

2. Tuženica nije podnijela odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.

4. Tužitelj je u prijedlogu naznačio sljedeća pitanja:

„1. Je li dopušteno podnošenje revizije protiv točke 1. izreke presude kojim se odbija tužbeni zahtjev pod točkom I. tužbe na utvrđenje postojanja pravnog odnosa (prethodnog pitanja), a o kojem ovisi odluka o glavnom tužbenom zahtjevu, ako u obrazloženju presude nije uopće naveden niti jedan razlog zbog kojeg je sud odbio postavljeni deklaratorni tužbeni zahtjev o istaknutom prethodnom pitanju, iako je sud pod t. 14. obrazloženja presude naveo da o tom pitanju ovisi odluka o glavnom tužbenom zahtjevu?

2. Može li se kod donošenja presude kojom se meritorno odlučuje o tužbenom zahtjevu na utvrđenje stjecanja prava vlasništva primjenjivati raniji važeći zakon (Zakon o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije; „Narodne novine“ br. 92/10; dalje: ZTOGZ) i koji je, i to prije zaključenja glavne rasprave, zamijenjen novim zakonom (Zakon o neprocijenjenom građevinskom zemljištu; „Narodne novine“ br. 50/20; dalje: ZNGZ) koji je odredio da raniji ZTOGZ prestaje važiti donošenjem ZNGZ, pri čemu novi zakon (ZNGZ) ne propisuje mogućnost stjecanja vlasništva u korist Republike Hrvatske pod uvjetima propisanim odrednom čl. 28. st. 3. ZTOGZ koji je prestao važiti i prije zaključenja glavne rasprave te time i prije donošenja presude kojom se preinačava prvostupanjska presuda?

2.1. Može li uopće odredba čl. 28. st. 3. prijašnjeg ZTOGZ imati učinak stjecanja vlasništva u korist Republike Hrvatske u odnosu na procijenjene nekretnine (procijenjeno ostalo građevinsko zemljište i procijenjene zgrade) kada je čl. 24. i 25. istog zakona propisano da je trgovačko društvo vlasnik procijenjenog zemljišta i zgrada, uključujući i tlocrtnu površinu ispod procijenjene zgrade, čak i u slučaju ako to zemljište ispod zgrade nije procijenjeno? U tom smislu se postavlja pitanje primjenjuje li se odredba čl. 28. st. 3. ZTOGZ uopće na nekretnine koje su procijenjene (procijenjeno zemljište i procijenjene zgrade, kao i procijenjeni dijelovi zemljišta i dijelovi zgrada) ili se ova odredba, kao i cijeli taj zakon, primjenjuje samo u odnosu na uređenje imovinsko-pravnih odnosa u odnosu na neprocijenjene nekretnine (neprocijenjeno turističko zemljište na kojem su izgrađeni hoteli i kampovi i neprocijenjeno ostalo građevinsko zemljište i građevine koje nisu u turističkoj funkciji) budući da je čl. 1. i 2. ZTOGZ propisano da se taj zakon odnosi na uređenje imovinsko- pravnih odnosa u odnosu na neprocijenjene nekretnine?

2.2. Je li za sjecanje vlasništva procijenjenog zemljišta i procijenjene zgrade i tlocrtne površine ispod procijenjene zgrade u smislu čl. 24. i 25. ranije važećeg ZTOGZ procesna pretpostavka da je trgovačko društvo u smislu čl. 27. st. 1. ZTOGZ podnijelo zahtjev u roku od šest mjeseci nadležnom tijelu računajući od donošenja ZTOGZ, a u suprotnom, ako taj zahtjev nije podnesen, da Republika Hrvatska stječe vlasništvo i na procijenjenom zemljištu i procijenjenoj zgradi te tlocrtnoj površini ispod procijenjene zgrade u smislu čl. 28. st. 3. ZTOGZ? Ili je za stjecanje vlasništva na procijenjenim nekretninama (procijenjeno zemljište i procijenjene zgrade) u svakom slučaju mjerodavna odredba čl. 390.a u vezi s čl. 129. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZV) kojim su propisane pretpostavke po čijem ispunjenju trgovačko društvo stječe vlasništvo na procijenjenim nekretninama neovisno o tome da li je ili nije trgovačko društvo postupilo u smislu čl. 27. st. 1. ZTOGZ?

2.3. Može li propuštanje postupanja trgovačkog društva u smislu čl. 27. st. 1. ZTOGZ imati za učinak prestanak prava vlasništva na nekretninama koje su procijenjene (što bi imalo učinak izvlaštenja koje je zabranjeno čl. 50. st. 1. u vezi s čl. 48. st. 1. Ustava RH), a koje je stečeno po samom zakonu ispunjenjem pretpostavki iz čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“ br. 21/96, 16/98, 71/97, 73/00; dalje: Zakon o privatizaciji) i/ili iz čl. 390.a u vezi s čl. 129. ZV?

3. Dovodi li upis vlasništva u zemljišnoj knjizi u korist Republike Hrvatske temeljem predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV (pretvaranjem upisane općenarodne imovine u vlasništvo u korist Republike Hrvatske u zemljišnoknjižnom postupku u kojem nije sudjelovalo trgovačko društvo) sam po sebi u pitanje poštenje posjeda trgovačkog društva u odnosu na nekretnine za koje su u korist trgovačkog društva ispunjenje sve pretpostavke za stjecanje vlasništva ex lege sukladno čl. 390.a u vezi s čl. 129. ZV:

- društveno poduzeće - prednik trgovačkog društva bilo nositelj društvenog vlasništva s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja,

- vrijednost predmetnih nekretnina procijenjena u kapital društva te kao takve iskazane u kapitalu društva od strane nadležnog tijela,

- predmetne nekretnine mogu biti predmetom stjecanja prava vlasništva, a pri tome Republika Hrvatska nije ni prije niti poslije upisa prava vlasništva u svoju korist (s učinkom od 2008. godine) sve do podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva iz 2018., kojom trgovačko društvo traži donošenje deklaratorne presude da je vlasnik predmetnih nekretnina ispunjenjem svih zakonom propisanih pretpostavki iz čl. 390.a ZV, osporavala trgovačkom društvu na bilo koji način posjed i pravo na posjed predmetnih nekretnina? Dovodi li u tom smislu upis vlasništva u korist Republike Hrvatske temeljem navedene predmnjeve iz čl. 362. st. 3. ZV automatski sam po sebi do učinka da predmetnim upisom trgovačko društvo prestaje biti poštenim posjednikom te da od trenutka učinka upisa vlasništva u korist Republike Hrvatske trgovačkom društvu se prekida uračunavanje vremena koje se uračunava u smislu čl. 159. ZV za stjecanje vlasništva dosjelošću?

4. Smatra li se da su procijenjene u temeljeni kapital trgovačkog društva nastalog po okončanju postupka pretvorbe one zgrade koje su navedene u rješenju Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) da su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe ako su pojedine zgrade navedene opisno i pri tome su izgrađene na zemljištu koje nije procijenjeno u temeljni kapital?“

5. Prvo pitanje iz prijedloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi s obzirom na to da odgovor na navedeno pitanje ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja te se njime ne može uspostaviti opći standard za buduće slučajeve. U odnosu na ostala pitanja iz prijedloga tužitelj nije naveo odgovarajuće razloge važnosti te je pravno shvaćanje iz pobijane odluke u skladu s pravnim shvaćanjem koje je ovaj sud izrazio u odluci poslovni broj Rev 745/2023-2 od 21. veljače 2024. i koje glasi:“ Stoga, trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.“ Naime, u odlukama koje tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije navodi kao razloge važnosti nije izraženo pravno shvaćanje koje bi bilo suprotno onom iz pobijane odluke vezano za primjenu Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 92/10, dalje: ZTOGZ), kao i pretpostavkama koje je tužitelj prema navedenom zakonu morao ispuniti u vidu podnošenja zahtjeva iz čl. 27. tog Zakona u propisanom roku. Kroz treće pitanje tužitelj pogrešno implicira da su u odnosu na predmetne nekretnine bile ispunjenje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva iz čl. 390.a u vezi s čl. 129. Zakona o vlasništva i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV), a u odlukama koje se navode kao razlog važnosti nije niti izraženo pravno shvaćanje o tome kada se posjed smatra poštenim, tj. utječe li zemljišnoknjižni upis na poštenje posjednika.

6. Zato u odnosu na naznačena pitanja nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP riješio kao u toč. I. izreke rješenja.

7. Tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno neko od temeljnih ljudskih prava. Naime, u pobijanoj odluci odgovoreno je na sve odlučujuće navode tužitelja te je odluka detaljno obrazložena, pa se ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Naime, u obrazloženju pobijane odluke drugostupanjski sud je naveo i obrazložio svoj stav prema kojem su objekti „izgrađeni na [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] procijenjeni u temeljni kapital, ali da zemljište na kojem su izgrađeni nije procijenjeno“ pa prema tome „tužitelj nije mogao postati vlasnik sporne zemljišne čestice koja nije ušla u postupak pretvorbe društvenog poduzeća“. Također, drugostupanjski sud je detaljno u toč. 17. -23. obrazloženja pobijane odluke obrazložio razloge zbog kojih tužitelj nije prema odredbama ZTOGZ stekao vlasništvo zemljišta ispod građevine i same građevine. Također, ovaj sud ističe da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede prava na pravično suđenje u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava RH odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, ovaj sud smatra da se drugostupanjska odluka, koja predstavlja miješanje u navedeno pravo tužitelja, temelji na čl. 390.a ZV i čl. 27. -28. ZTOGZ i da je stoga zakonita.

8. Zato tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo, pa je ovaj sud na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP riješio kao u toč. II. izreke rješenja.

Zagreb, 29. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek