REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3213/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Vukina & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. travnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnika tužiteljice Krešimira Librenjaka, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika DI, odvjetničke vježbenice, dana 29. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj ugovora: 13190/08 od dana 12. ožujka 2008. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika SOCIETE GENERALE - SPLITSKA BANKA d.d., Split, R. Boškovića 16, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta] kao kreditora i tužitelja DIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, koja nosi naziv „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA“, a koji glasi: „0,40% (slovima: nulacijelihčetrdesetposto), plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita; Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici FIŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 398,67 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. ožujka 2008. pa do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.224,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika dana 12. ožujka 2008. godine sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranu zasnivanjem založnog prava broj: 13190/08 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 160.749,14 CHF, prema prodajnom deviznom tečaju pravnog prednika tuženika važećem za CHF na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stambeno - poslovnog objekta, s rokom otplate kredita od 360 mjeseci. Navodi da je člankom 8. Ugovora o kreditu propisana naknada za obradu zahtjeva koja glasi: „0,40 % (nulacijelihčetrdesetposto) plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o korištenju kredita, odnosno iskorištenom iznosu kredita.” S tim u vezi, tužiteljici je navedena naknada naplaćena u iznosu od 398,67 EUR/3.003,79 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno članku 8. Ugovora o kreditu. Naime, Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika je standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg tužitelj kao korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Također, Ugovor o kreditu u članku 8. sadrži odredbu s nazivom „NAKNADA ZA OBRADU ZAHTJEVA”, a prema kojoj se ista naplaćuje u visini od 0,40% (nula cijelih četrdeset posto), ista je jednokratna te se naplaćuje prije korištenja kredita, time da se korisnik kredita istu obvezuje platiti neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita. Pritom tužitelj napominje da istom, u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti mu je ista predočena uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj tužitelja kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Uz to, plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 398,67 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu kredita, tužitelju obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 398,67 EUR od iznosa kredita. Osim toga, tužitelj je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, nadalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja je navedeni ugovor sklopila izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti već je isti podigao kredit za kupnju stambeno - poslovnog objekta koji se nalazi u Zagrebu - Dubrava, a kako to i proizlazi iz čl. 3. Ugovora o kreditu pod nazivom „NAMJENA KREDITA”. U tom smislu, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi istom odredba o naknadi za obradu bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Tužitelj je kao fizička osoba koja je Ugovor o kreditu sklapala i kao potrošač, a u odnosu na pravnog prednika tuženika kao banku koji postupa u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nesporno bio u podređenom, slabijem položaju, kako u pogledu pregovaračke moći, tako i zbog činjenice da ne posjeduje pravna ili financijska znanja potrebna za razumijevanje navedene odredbe Ugovora o kreditu. Sve navedeno dovelo je do pristanka tužitelja na odredbu predmetnog ugovora koji je u cijelosti bio unaprijed sastavljen od strane pravnog prednika tuženika. Tim isto, tuženik je izravno postupio protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i protivno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, kao što to i jest slučaj s Ugovorom o kreditu sklopljenim između tužitelja i pravnog prednika tuženika. Uzimajući u obzir sve navedeno, ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita jest nepoštena ugovorna odredba te je ista, sukladno čl. 102. st. 1. Z ZP/07, ništetna. U tom smislu, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine (nadalje u tekstu: Direktiva) također je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Nadalje, tužitelj ističe kako je Ugovor o kreditu sklopljen na način da je pravni prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu i, kao jača ugovorna strana, što svakako jest budući da je financijska institucija i profesionalno dioničko društvo, tužitelja doveo u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed formuliranog ugovora. Ugovor o kreditu nesporno je sklopljen u obliku unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca ovdje pravnog prednika tuženika, a koji ugovor je predstavljao tzv. „uzmi ili ostavi” ponudu, ne ostavljajući korisniku kredita, ovdje tužitelju, mogućnost i slobodu da na bilo koji način utječe ili intervenira u sadržaj istog. Shodno tome, prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo, dok je kod predmetnog Ugovora o kreditu nejasno koji su parametri uopće korišteni prilikom izračuna naknade za trošak obrade te na osnovu kakvih i kako nastalih troškova navedena naknada iznosi upravo 398,67 EUR. Ujedno je nejasno zašto visina naknade za trošak obrade kredita izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Pritom pravni prednik tuženika u Ugovoru o kreditu samo paušalno navodi da se naknada odbija od iznosa kredita, ne spominjući što točno što navedena naknada uopće predstavlja, a što tužitelju kao potrošaču, definitivno nije trebalo biti jasno niti poznato. Tužitelj, konačno, ističe i recentnu sudsku praksu, pa tako i da je presudom Županijskog suda u Splitu, posl.br.: Gž-617/2022-3 od dana 25. svibnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2154/2022-2 od dana 12. srpnja 2022. godine, presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl.br.: Gž-2047/2022-2 od dana 08. studenog 2022. godine, utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te je tuženicima naloženo isplatiti iznos naplaćen na ime naknada za obradu kreditnog zahtjeva, a sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Zaključno, Sud Europske unije je svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno, koji su neproporcionalni. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,40% od iznosa kredita, sve na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude, te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 398,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. ožujka 2008. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.725,90 EUR jer se tužbenim zahtjevom potražuje isplata iznosa od 398,67 EUR zbog čega bi toliko trebala biti i naznačena vrijednost predmeta spora. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Osporava tužiteljici status potrošača. Ističe da odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada) nije ništetna. Napominje kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Navodi kako nisu ispunjeni uvjeti za dopuštenost utvrđenja ništavosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jer je predmetna odredba: pisana velikim podebljanim slovima i stoga je uočljiva u samom Ugovoru o kreditu; pisana je na način iz kojeg nedvosmisleno proizlazi da naknada za obradu kreditnog zahtjeva može iznositi do najviše 0,40% od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, odnosno predmetna odredba sadrži sve podatke potrebe radi nedvosmislenog određenja činidbe tužitelja u cijelosti. Štoviše ista je određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje. Stoga predmetna odredba je jasna i razumljiva i sadržana je u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, a osobito u vidu jasnoće svih ugovornih odredbi. Tužitelj je pred javnim bilježnikom izričito izjavio da otklanja bilo kakvu nejasnoću u pogledu nerazgovjetnosti ili dvosmislenosti odredaba Ugovora o kreditu. Tužitelj je isto tako pred javnim bilježnikom izjavio da prihvaća pravne posljedice koje za njega iz Ugovora o kreditu proizlaze te da to odgovara njegovoj stvarnoj volji. Stoga, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao postojanje uvjeta za dopustivost ovakvog tužbenog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, slijedom čega tužitelj nema ni pravni interesa na podnošenje zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Tuženik ističe kako je na temelju čl. 187. st. 2. ZPP-a temeljna pretpostavka za podnošenje deklaratorne tužbe postojanje konkretnog pravnog interesa kako je prethodno navedeno, a kako takav pravni interes iz predmetnog zahtjeva ne proizlazi, to tuženik predlaže tužbu odbaciti. Nadalje navodi da ako bi sud smatrao da je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zaista i dopušten, kako prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pojedina ugovorna odredba se može smatrati nepoštenom samo ako se kumulativno ispune sljedeća tri uvjeta:

- da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,

- da je predmetna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja,

- da predmetna odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga, uzimajući u obzir uvjete za utvrđenje nepoštenosti Odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sukladno primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik ističe kako sud treba utvrditi:

- da je predmetna Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Naime, činjenica što predmetna ugovorna odredba postoji u Ugovoru o kreditu ne znači automatski da je suprotna savjesnosti i poštenju ili da suprotno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja,

- zašto bi tužiteljev položaj bio slabiji, odnosno zašto tužitelj nije mogao sklopiti Ugovor o kreditu koji ne sadrži Odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva,

- okolnosti iz kojih proizlazi „prouzročenje značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja“. Tuženik opreza radi ističe kako niti VSRH, niti VTS, a niti Trgovački sud u Zagrebu pri odlučivanju u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi nisu našli da bi navedena Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva bila nepoštena i posljedično ništetna. U daljnjem tijeku postupka na ročištu održanom dana 9. travnja 2025. tuženik priznaje da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 398,67 EUR/3.003,79 kn dana 28.03.2008. godine. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 13190/08 od 12.03.2008.g., dopise tuženika od 05.04.2024. i 24.04.2024.g., izračun EKS-a i otplatni plan, kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, te saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 12.03.2008. godine, te isplata iznosa od 398,67 EUR.

6. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 12.03.2008. godine sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o zasnivanju založnog prava broj 13190/08 i to na iznos od 160.749,14 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, kao i da je u čl. 8. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu zahtjeva u visini od 0,40% plaćanje jednokratno, prije korištenja kredita, a korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita. Nije sporno niti to da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 398,67 EUR/3.003,79 kn dana 28.03.2008. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

7. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 12. ožujka 2008. godine sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 160.749,14 CHF na rok otplate od 360 mjeseci. Kredit je bio namijenjen za kupnju stana u [adresa] radi rješenja stambenog pitanja njene obitelji i u tom stanu živi sa svojom obitelji od 2008. godine. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi tako da uopće nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala i bilo joj je poznato da je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 0,40%, s time da joj nitko od djelatnika banke nije pojasnio na što se točno ta naknada odnosi, zašto je ugovorena u visini od 0,40%, niti joj je pojašnjeno koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je zaposlena kao liječnik u KBC Rebro. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Napominje da je ugovor o kreditu sklopila s tuženikom iz razloga jer je to bila njezina matična banka preko koje je primala plaću, kao i iz razloga jer je investitor stambeno poslovnog objekta u kojem je kupila stan imao sklopljen ugovor o suradnji s tuženikom. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da je ugovor o kreditu prije potpisa pročitala i mislila da ga je razumjela, s time da financije nisu njezina struka tako da joj baš i danas nisu jasne pojedine odredbe ugovora posebice odredbe koje se odnose na kamate, te bi u slučaju sklapanja novog ugovora o kreditu sigurno prije potpisa konzultirala stručnjaka, a zbog proteka vremena više ne sjeća da li je od djelatnika banke tražila pojašnjenja odredbe o naknadi za obradu kredita, ali nitko od banke nije ju upozorio na samu naknadu za obradu zahtjeva, niti joj je pojašnjeno na što se točno ta naknada odnosi i koji se točno troškovi podmiruju tom naknadom. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kod tuženika se raspitivala o mogućnosti realizacije kredita, te joj je kredit u CHF ponuđen kao najpovoljniji te je isti i prihvatila, a to je ujedno i jedini kredit koji je podigla.

8. Cijeneći iskaz tužiteljice, koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično i životno uvjerljivo, a na njezin iskaz niti tuženik nije imao primjedbi, sud smatra utvrđenim da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora, te je bila uvjet sklapanja istog, s time da tužiteljici nije pojašnjeno na što se ista zapravo odnosa i zašto iznosi baš 0,40% od iznosa kredita. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (list 9-17 spisa) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena upravo u visini od 0,40% od iznosa kredita.

9. Odredbom čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nadalje, čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Dakle, obzirom na citirani sadržaj odredbe čl. 81. ZZP-a na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva u visini od 0,40%, jednokratno, prije korištenja kredita, neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

11. Prema odredbi čl. 295. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

13. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 8. Ugovora o kreditu platila tuženiku naknadu u utuženom iznosu, to je očito da je sporna odredba čl. 8. Ugovora prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je ta odredba nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. istog Zakona.

14. Slijedom navedenog sud je prihvatio zahtjev tužiteljice i utvrdio da je odredba sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,40% od iznosa kredita ništetna i stoga odlučio kao u točki I. izreke ove presude, imajući pri tome u vidu da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnom navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužiteljice za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

15. Ovdje valja napomenuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (NN 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Pri tome sama činjenica da je administrativna naknada odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

16. Kako je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Stoga je tuženik temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, dakle ovdje utuženi iznos koji je naplatio na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je između stranaka nesporno da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 398,67 EUR/3.003,79 kn dana 28.03.2008.

17. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača valja reći da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je tužiteljica sklopila s tuženikom namjenski ugovor o kreditu - stambeni kredit za kupnju stana u [adresa] u [adresa], pa kako je navedena adresa ujedno i adresa prebivališta tužiteljice, te da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, sud smatra da je riječ o potrošačkom kreditu.

18. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). Tužiteljica jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi kupnje stana, dakle, očigledno radi rješavanja stambenog pitanja, što tužiteljica tijekom postupka i tvrdi, te je u tome smislu ona potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a. Osim toga, iz iskaza tužiteljice prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je predmetni kredit bio namijenjen za kupnju stana u [adresa] radi rješenja stambenog pitanja njezine obitelji, a u kojem stanu živi sa svojom obitelji od 2008. godine.

19. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO- a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 11.3. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO- a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.

20. Slijedom navedenog, sud je tužiteljici dosudio plaćeni iznos naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 398,67 EUR. Na dosuđeni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Naknada je naplaćena dana 28. ožujka 2008. godine, pa su zatezne kamate dosuđene tekuće od 29. ožujka 2008. godine u skladu s postavljenim zahtjevom, a po stopi propisanoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

21. Tužiteljica je u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.725,90 EUR budući je uz kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 398,67 EUR postavljen i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za koji vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR, pa kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu, tj. više zahtjeva, to je vrijednost spora određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st. 1. ZPP-a.

22. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

23. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 17.09.2024.g. 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 07.03.2025. i 09.04.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1) i za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9/3), dakle ukupno 450 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.125,00 eura. Nadalje, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eura i sudske pristojbe na presudu od 66,36 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO- a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 29. travnja 2025. godine

Sutkinja:

Sanja Vodopija

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi na tužbu od 33,18 eura i na presudu od 66,36 eura

2. pun. tuženika