Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: Pr-183/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja LĆ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Odvjetničkom društvu Rački i kolege j.t.d., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB:52634238587, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupano po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 12. veljače 2025. u nazočnosti zamjenika punom. tužitelja BĆ, odvjetničke vježbenice u OD Rožman & Oredić iz Karlovcu, te zz. tuženika JĆ, zamjenice Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu, po objavi 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587 - za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, da tužitelju HĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime razlike naknade plaće za godišnji odmor u periodu od 08. svibnja 2014. do 14. rujna 2017. isplatiti novčani iznos od 1.203,99 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa, do isplate, a kako slijedi:

-Za lipanj 2014. iznos od 92,45 EUR s kamatama od 16.07.2014. do isplate,

-Za listopad 2014. iznos od 105,51 EUR s kamatama od 16.11.2014. do isplate,

-Za prosinac 2014. iznos od 63,31 EUR s kamatama od 16.01.2015. do isplate,

-Za siječanj 2015. iznos od 55,15 EUR s kamatama od 16.02.2015. do isplate,

-Za lipanj 2015. iznos od 22,86 EUR s kamatama od 16.07.2015. do isplate,

-Za kolovoz 2015. iznos od 119,73EUR s kamatama od 16.09.2015. do isplate,

-Za prosinac 2015. iznos od 65,59 EUR s kamatama od 16.01.2016. do isplate,

-Za siječanj 2016. iznos od 47,89 EUR s kamatama od 16.02.2016. do isplate,

-Za svibanj 2016. iznos od 23,66 EUR s kamatama od 16.06.2016. do isplate,

-Za lipanj 2016. iznos od 70,98 EUR s kamatama od 16.07.2016. o isplate,

-Za srpanj 2016. iznos od 123,94 EUR, s kamatama od 16.08.2016.do isplate,

-Za siječanj 2017. iznos od 24,13 EUR s kamatama od 16.02.2017. do isplate,

-Za veljaču 2017. iznos od 27,46 EUR s kamatama od 16.03.2017. do isplate,

-Za ožujak 2017. iznos od 23,87 EUR s kamatama od 16.04.2017. do isplate,

-Za travanj 2017. iznos od 68,64 EUR s kamatama od 16.05.2017. do isplate,

-Za svibanj 2017. iznos od 47,75 EUR s kamatama od 16.06.2017.do isplate,

-Za lipanj 2017. iznos od 24,96 EUR s kamatama od 16.07.2017. do isplate,

-Za srpanj 2017. iznos od 196,11 EUR s kamatama od 16.08.2017. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5%-tnih poena do 31. srpnja 2015.g., od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanom za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka 1.764,53 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu isplate zatezne kamate za iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenim iznosima razlike plaće iz točke I. ove presude.

IV. Odbacuje se potraživanje tužitelja u dijelu isplate razlike naknade plaće za godišnji odmor u razdoblju od 20. ožujka 2012. do 07. svibnja 2014. u iznosu od 512,43 eur zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na id. iznos.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je zaposlen kod tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kao pripadnik Hrvatske kopnene vojske (HKoV), Gardijska oklopno mehanizirana brigada, na poslovima djelatne vojne osobe, na ustrojbenom mjestu zapovjednika bojne s ustrojbenim činom vojnika i mjestom službe u Našicama. Nadalje je naveo da je u vremenskom razdoblju od 20. 03. 2012.godine do dana podnošenja tužbe 14.09.2017. obavljao službene poslove i zadaće prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i drugim neradnim danima, u smjenama, turnusima, također na terenu; vojne vježbe, obuke, pomoć u humanitarnim akcijama i sav drugi rad na terenu. Pored toga da je obavljao dežurstvo i požarnu dužnost, te tako ostvarivao pravo na uvećani iznos plaće i dodatke na plaću koji mu tuženik MORH nije isplaćivao. Stoga je smatrao da je uskraćen svojim materijalnim pravima s osnove vojne službe u Oružanim snagama RH u za mjesečni iznos od 168,18 kn bruto, ili u navedenom razdoblju za ukupni iznos od 11.100,00 kn bruto. Također je isticao da mu tuženik nije isplatio naknadu plaće za godišnji odmor, sukladno propisima kako je dalje tvrdio, u visini prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, pa da je oštećen za 1.200,00 kn godišnje ili u utuženom razdoblju za ukupan bruto iznos od 6.000,00 kn. Uz to je iznio da mu je tuženik isplatio jubilarnu nagradu za 20 godina rada u kalendarskoj godini 2013. u iznosu od 1.600,00 kn, iako mu je prema važećim propisima trebao isplatiti 3.200,00 kn, pa je potraživao i razliku neisplaćenog iznosa jubilarne nagrade u iznosu od 1.600,00 kn. Prethodno je predlagao donijeti rješenje kojim će se tuženiku naložiti da dostavi dokumentaciju o radnoj angažiranosti tužitelja, kako je već naveo u prijedlogu rješenja u tužbi, a sve u cilju kako bi tužitelj nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja mogao precizirati tužbeni zahtjev. Slijedom toga u tužbenom zahtjevu u tužbi predlagao je nakon provedenog postupka donijeti presudu kojom će se tuženiku naložiti da mu isplati neutvrđeni iznos plaće na ime neisplaćene plaće i dodataka na plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama, turnusima, prekovremeni rad, rad na terenu (vojne vježbe, obuke, pomoć u humanitarnim akcijama i sav drugi rad na terenu), te za dežurstvo, kao i da mu isplati neutvrđeni iznos na ime neisplaćene razlike naknade plaće za godišnji odmor, sve uz troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na glavno potraživanje i troškove postupka. Nakon izrade temeljnog nalaza potraživao je u podnesku od 28.prosinca 2020. isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad i dr. prema prvoj varijanti izračuna u ukupnom iznosu od 29.454,94 kn, te na ime razlike plaće za godišnji odmor naknadu u ukupnom iznosu od 16.980,89 kn, sve uz zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće. Također je potraživao da mu tuženik naknadi troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka. No, kako je tuženik prigovarao i predlagao da se vještak pobliže očituje o isplatama terenskog dodatka izvršenim tužitelju na temelju dostavljene knjigovodstvene kartice, to je vještak u Dopuni nalaza precizirao visinu neisplaćenog terenskog dodatka, pa je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad i dr. u ukupnom iznosu od 24.464,94 kn, a na ime neisplaćene razlike plaće za godišnji odmor isplatu kao ranije u ukupnom iznosu od 16.980,89 kn, sve to uz zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće. Pored toga je potraživao troškove postupka i zakonsku zateznu kamatu na troškove postupka.

1.1. U ponovljenom postupku tužitelj potražuje isplatu preostalog iznosa razlike naknade plaće za godišnji odmor, s time da u podnesku od 07.veljače 2025. i dalje ustraje kod potraživanja predmetne razlike plaće prema izračunu iz prve varijante Nalaza i mišljenja vještaka od 30.studenog 2020., pa tako i onog nedosuđenog iznosa razlike plaće za godišnji odmor od srpnja 2012. do siječnja 2014. koji mu dakle nije dosuđen po ranijoj presudi, obzirom je tužitelju dosuđena predmetna razlika plaće prema izračunu iz druge varijante, te uz to potražuje u cijelosti nedosuđeni iznos razlike plaće za godišnji odmor u vremenu od 08.svibnja 2014. do kraja utuženog razdoblja i dalje prema prvoj varijanti u sveukupnom iznosu od 1.716,42 eur (512,43 eur + 1.203,99 eur), sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće i troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom na troškove. Odnosno, u id. podnesku kojim je precizirao tužbeni zahtjev prikazuje navedeno potraživanje u valuti Eur-a kao službenoj valuti RH od 1. siječnja 2023., ali iznosi i ranije izračunate vrijednosti prikazane u kunama, te precizira zakonsku zateznu kamatu na glavno potraživanje i troškove postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno predložio odbaciti tužbu za dio potraživanja za koji nije podnesen zahtjev za mirno rješenje i za koji nije proveden postupak povodom takvog zahtjeva. Naime, smatrao je da u id. zahtjevu nije obuhvaćeno razdoblje od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora do podnošenja tužbe, već samo razdoblje za potraživanje iz tužbe odnosno razdoblje od 20.ožujka 2012. do podnošenja id. zahtjeva dana 22.ožujka 2017. Stoga je i u ponovljenom postupku smatrao da za potraživanje nakon 22.ožujka 2017. tužbu treba odbaciti. Nadalje je za dio potraživanja istaknuo prigovor zastare temeljem čl. 139. Zakona o radu i članka 186. stavka 3 Zakona o parničnom postupku, pozivajući se na zastarni rok od 5 godina. Naveo je da je nakon isteka roka od 3 mjeseca propisanog člankom 186.a ZPP-a, koji predstavlja negativnu procesnu pretpostavku jer prije isteka tog roka nije moguće podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, dakle da je nakon isteka tog roka nastavila teći zastara sve do podnošenja tužbe, kada je nastupio prekid zastare, pa da je zastara za potraživanje tužitelja nastupila zaključno s danom 14.lipnja 2012.godine. U odnosu pak na dio tužbenog zahtjeva koji nije u zastari osporio je potraživanje neisplaćene plaće i dodataka na plaću u razdoblju do 30.svibnja 2014. za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom, u smjenama, rad na terenu (ovdje pobliže govori o radu na terenu koji uključuje; pripreme za misije, vojne vježbe, građevinske radove na terenu, obuke, operacije potpore u miru, taborovanje, pomoći u humanitarnim akcijama, obavljanje počasnih straža na pogrebima i sav ostali rad na terenu), te za stražarenje i požarnu dužnost. Međutim, tuženik djelomično priznaje osnovanost i u tom dijelu potraživanja za prekovremeni rad na terenu koji je postojao u razdoblju do 30.svibnja 2014. s time da će se o visini dugovanja očitovati kada mu Ministarstva obrane dostavi mjerodavnu dokumentaciju i izračun. Potraživanje s osnove prekovremenog rada za razdoblje od 01.lipnja 2014. smatra u cijelosti neosnovanim, jer je kako tvrdi po osnovi prekovremenog rada, rada subotom, nedjeljom, noću, blagdanom i u smjenama, stražarenja i požarne dužnosti, isplatio tužitelju sve dodatke koje mu je bio obvezan platiti prema Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09. Dakle, u tom dijelu osporava visinu i osnovanost tog dijela potraživanja u cijelosti. Nadalje obrazlaže da se od 01.listopada 2009. do 01.lipnja 2014. primjenjivala Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09 i 118/12, te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće, NN 118/09, koja oba propisa su stupila na snagu 01.listopada 2009.g. Pobliže iznosi da je navedenom Odlukom bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske, te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i u druge neradne dane, rad u smjenama, turnusima i na drugi odgovarajući način, prekovremeni rad, dežurstva i stražarsku službu. Pravilnik je pak regulirao dodatke za dežurstvo i stražarsku službu na koje djelatne vojne osobe, uključujući tužitelja, imaju pravo. Posebno napominje da su se u odnosu na radnopravni status tužitelja u utuženom razdoblju primjenjivali podzakonski akti doneseni na temelju Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, pa ističe da navedeni zakon i podzakonski akti doneseni na temelju tog zakona predstavljaju propise lex specialis u odnosu na opće propise o radu i primjenjuju se isključivo na djelatne vojne osobe sa svrhom uređenja radno pravnog statusa vojnih osoba, uključujući specifičnosti službe djelatnih vojnih osoba koja je neposredno vezana uz zaštitu nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Tuženik u tom smislu upućuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 1845/12, Revr-1902/12 i Revr1795/12, u kojima je izneseno stajalište da se u pitanjima iste činjenične i pravne osnove imaju primijeniti propisi doneseni temeljem Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, jer isti imaju prednost u odnosu na propise o državnim službenicima i namještenicima, opće propise o radu odnosno Kolektivne ugovore sklopljene u skladu s njima, sve to sukladno članku 14. Zakona o oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/17 i 88/09. Odnosno, propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu i Kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima mogu se primijeniti samo u pitanjima koja nisu uređena spomenutim zakonom ili propisima donesenim na temelju tog Zakona. Obrazlaže da ovlast za donošenje propisa na temelju Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske imaju Vrhovni zapovjednik, Vlada Republike Hrvatske i ministar obrane (članak 198. -200.), te da je između inih propisa navedenih u članku 200. cit. Zakona Ministarstvo obrane ovlašteno donijeti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (članak 96. stavak 1), te Pravilnik o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (članak 170. stavak 4), slijedom čega navedeni Pravilnik i Odluka kojima se cjelovito uređuje pitanje dodataka i visine dodataka za obavljanje stražarske službe djelatnih vojnih osoba, imaju značenje propisa donesenih na temelju Zakona o službi u oružanim snagama i s obzirom na članak 114. id. Zakona ti propisi imaju prednost u primijeni pred propisima o državnim službenicima i namještenicima, općim propisima o radu i kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima, kako je već navedeno.

2.1. U odnosu na naknadu plaće za godišnji odmor tuženik iznosi da je Pravilnikom o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika NN 140/02, NN 68/11, donesenim na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH, NN 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, u članku 4. propisano da se djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi. Nadalje navodi da je Dopunom iste odredbe koja je stupila na snagu 25.lipnja 1011.god. propisano da djelatnoj vojnoj osobi čija je narav službe takva da mora raditi prekovremeno ili noću, nedjeljom, blagdanom i zakonom predviđene neradne dane, pripada naknada plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja joj je isplaćena u prethodna tri mjeseca. Poziva se da je Zakonom o službi u oružanim snagama, NN 73/13, 75/15, koji je stupio na snagu dana 26.lipnja 2013.g., u čl. 142. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu i nastavno iznosi. Temeljem tog zakona donesen je Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, NN 54/14, koji je stupio na snagu 08.svibnja 2014. a kojim je također propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu. Redovnim vremenom smatra se radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (čl. 4. st. 2 i 3). Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 118/09, 118/12, i Odlukom o rasporedu radnog vremena, NN 66/14, 23/15, 84/15 propisano je da redovno radno vrijeme predstavlja tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati, redovno raspoređenih na 5 radnih dana od ponedjeljka do petka od 08,00 do 16,00 sati. Nakon 08.svibnja 2014. ističe da se isplata i obračun naknade plaće za godišnji odmor vrši u skladu s Pravilnikom iz 2014. te odredbama iz Odluke donesene 2009 i 2014., te slijedom toga zaključuje da je materija naknade plaće za godišnji odmor djelatnih vojnih osoba (od 08.svibnja 2014.) u cijelosti utvrđena posebnim propisima, pa da stoga nema uvjeta za primjenu općih propisa o radu. To je, kako dalje navodi, u skladu s iznesenim stavom Vrhovnog suda RH u odlukama br. Revr-1902/12, Revr-1795/12 i Revr-1845/12, u kojima je zauzeto stajalište da propisi doneseni na temelju Zakona o službi u oružanim snagama RH imaju prednost pred propisima o državnim službenicima i namještenicima te općim propisima o radu odnosno kolektivnim ugovorima sklopljenim u skladu s njima. U tom smislu se poziva na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni br. Gž R-29/2016-2 od 15. prosinca 2016. kojom je ukinuta presuda Općinskog suda u Karlovcu u istovrsnom predmetu, što u nastavku pobliže obrazlaže. Ističe i da je u toj odluci jasno navedeno da se ne može prihvatiti stav prvostupanjskog suda o primjeni za radnika povoljnijeg prava, odnosno da do primjene za radnika povoljnijeg prava dolazi ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, Pravilnikom o radu, Sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, Kolektivnim ugovorom, ali samo u slučaju kad Zakonom o radu ili drugim zakonom nije drukčije određeno, a što međutim nije slučaj u ovom predmetu. Kako je dakle tuženik postupao u skladu s posebnim propisima predlaže u cijelosti odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom za taj dio potraživanja, uz naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku uz zakonsku zateznu kamatu na id. trošak.

2.2. U ponovljenom postupku tuženik se i dalje protivio predmetnom dijelu potraživanja tužitelja i specificiranom tužbenom zahtjevu osobito u dijelu za razdoblje do siječnja 2014. (što bi značilo za razdoblje od 20. ožujka 2012. do 07. svibnja 2014. a u siječnju 2014. je bila izračunata posljednja razlika za taj period), jer dakle to razdoblje nije bilo predmet revizije, već je predmet revizije bila naknada za godišnji odmor za razdoblje nakon 8. svibnja 2014.. I dalje je potraživao troškove postupka.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u Zahtjev za mirno rješenje spora i odgovor na id. zahtjev na listu 4-6 spisa, u Odluku o rasporedu MORH-a, Glavni stožer OSRH-a, Središnjica za upravljanje osobljem od 18.5.2016., te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao je odgovor na tužbu s dokumentacijom o radnoj angažiranosti tužitelja u privitku, podnesak tužitelja od 29.1.2018. i 19.3.2018., podnesak tuženika od 16.11.2018. s dokumentacijom u privitku, podnesak tužitelja od 17.4.2020., Nalaz i mišljenje financijsko – knjigovodstvenog vještaka D&S d.o.o., podnesak tužitelja od 28.12.2020. i podnesak tuženika predan na ročištu od 14.4.2021. sa sudskom praksom u privitku, podnesak tuženika od 26.5.2021., Dopunu nalaza vještaka od 30.06.2021., podnesak tužitelja od 17.8.2021. i podnesak tuženika od 04.01.2022., a u ponovljenom postupku još podnesak tužitelja od 07.02.2025.godine.

4. Predmet ovog ponovljenog postupka je potraživanje naknade za godišnji odmor za razdoblje nakon 8. svibnja 2014., jer je to bio predmet revizije, dok je za prethodno razdoblje o toj naknadi pravomoćno odlučeno presudom Pr- 839/2017-31 od 13. svibnja 2022., pa je u odnosu na taj dio potraživanja razlike plaće za godišnji odmor (od 20. ožujka 2012. do 07. svibnja 2014.) donesena odluka kao u točki IV. izreke ove odluke. Uz to je tuženik i ponovno prigovarao potraživanju za razdoblje nakon 22. ožujka 2017.

5. No, vezano uz potonji prijedlog tuženika za odbacivanjem tužbe u dijelu utuženog razdoblja za koji nije podnesen zahtjev za mirno rješenje spora (od podnošenja id. zahtjeva do podnošenja tužbe), takav prigovor nije bio prihvaćen kao osnovan u postupku do djelomično ukidne odluke po reviziji, imajući u vidu da podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje spora nije prekinuto pravo tužitelja na potraživanje neisplaćene razlike plaće, već je prekinut zastarni rok za id. potraživanje na vrijeme od tri mjeseca. Tužitelj je u svakom slučaju radnjom prethodnog obraćanja Republici Hrvatskoj (podnošenjem zahtjeva za mirnim rješenjem spora) ispunio svoju zakonsku obvezu, ali tuženik nije uvažio njegovo potraživanje po predmetnom zahtjevu te je ocijenjeno da tužitelj ima pravo potraživati isplatu zatražene razlike plaće do podnošenja tužbe. Dakle, o istom prigovoru je već pravomoćno odlučeno, pa nije posebno uvažen .

6. Vezano uz potraživanje koje je bilo predmet ovog postupka uopće se može reći da je bilo potrebno provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, jer se tuženik dijelom protivio tužbi i osporavao potraživanje iz tužbenog zahtjeva, te nije pridonio izračun niti je postojala mogućnost za sklapanja nagodbe odnosno za mirno rješenje spora. Vještačenje je provedeno po stalnom sudskom vještaku D & S d.o.o. za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, Karlovac, Kralja Tomislava 10a, na prijedlog tužitelja a radi utvrđivanja napose visine potraživanja. Isto je vještačenje pokazalo postojanje predmetne razlike plaće za godišnji odmor u određenoj visini prema izračunu vještak kako slijedi.

7. Prethodno je uvidom Odluku MORH-a, Glavnog stožera OSRHa, Središnjice za upravljanje osobljem od 18.5.2016., koju je tužitelj priložio u predmetu ovog postupka, bilo utvrđeno kao ranije gdje je tužitelj HĆ bio raspoređen u vojnu postrojbu u vremenu od 01.lipnja 2014. do 31.svibnja 2018., koje je dijelom u utuženom razdoblju a dijelom izlazi iz utuženog razdoblja. No, indirektno je bio razvidan raspored i u vremenu do toga, jer se utvrđuje da je tužitelj u naznačenom vremenu ali i u vremenu ranije bio raspoređen u ustrojbenu jedinicu Hrvatske kopnene vojske, Gardijske oklopno mehanizirane brigade, 2. Mehanizirana bojna „Pume“, u Zapovjedništvu, na ustrojbenom mjestu zamjenika zapovjednika bojne. U id. Odluci naveden je ustrojbeni čin tužitelja kao bojnika i vrsta staža 12/15, te sastavnice za plaću tužitelja prema ustrojbenom i osobnom činu bojnika, uz dodatak A, A06 11%, uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Na dan rasporeda 01.lipnja 2016. zabilježen je radni staž tužitelja u trajanju od 23-3-3, što znači 23 godine 3 mjeseca i 3 dana. Sukladan raspored odnosno radni angažman tužitelja bio je vidljiv i iz drugih pridonesenih dokaza u spisu, koje napose navodi vještak u vještvu.

8. Financijsko – knjigovodstveni vještak D&S d.o.o., u Nalazu i mišljenju od 11.ožujka 2021.g. nakon uvida u spis i dokumentaciju o radnoj angažiranosti tužitelja u spisu dao je pregled zadataka i propisa koje je bilo potrebno primijeniti prilikom vještačenja, te potom analizirao na koji je način izradio vještvo i utvrdio postojanje određene razlike plaće zbog neizvršenih isplata predmetne razlike plaće odnosno isplate pripadajuće naknade za izvršeni rad. Takav nalaz dokumentirao je izračunom određene razlike plaće, pri čemu u dijelu naknade plaće koja je predmet ovog ponovljenog postupka istaknuo da je id. razliku u razdoblju od 20.ožujka 2012.god. do 07.svibnja 2014.god. računao u visini prosječne mjesečne plaće koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca. Pri tom je koristio podatke o godišnjem odmoru iz obračunskih lista na način da je primjenjivao odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, NN 140/02, NN 68/11, čl. 4. st. 2 i st. 3. Satnicu mjeseca u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru i za koji se računa razlika vještak utvrdio je tako da je prosječnu plaću koja je tužitelju isplaćena u prethodna tri mjeseca, ili mu je trebala biti isplaćena ako je i u tim mjesecima utvrđena razlika za godišnji odmor, podijelio s fondom sati tog mjeseca.

9. Obračun razlike neisplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u razdoblju od 08.svibnja 2014. do 14.rujna 2017. računao je na temelju satnice koja je utvrđena na način da se plaća ostvarena u mjesecu u kojem je tužitelj bio na godišnjem odmoru, a koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja s osnova plaće bilo koje vrste koju poslodavac izravno ili neizravno isplaćuje u novcu ili naravi), dijeli s fondom sati tog istog mjeseca. Ukoliko je tužitelj u mjesecu u kojem je bio na godišnjem odmoru, bio i na bolovanju, sate rada provedene na bolovanju a koji se uzimaju kao osnovica za izračun godišnjeg odmora, preračunao je na redovan rad (po satnici redovnog rada), uvećano za dodatke koje bi tužitelj primio da je radio redovno.

10. Pri tom je vještak ukazao na odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, koji je objavljen u NN 54/14 i stupio na snagu 08.05.2014.godine, a u kojima je određeno da tužitelju za vrijeme korištenja godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu. S tim u vezi istaknuo je da ukoliko bi se takva odredba primjenjivala i tumačila na način da se naknada za godišnji odmor u navedenom periodu obračunava kao i redovan rad, dakle bez ikakvih dodataka (dodatka za vojnu službu), tada tužitelj ne bi ostvario razliku plaće za godišnji odmor u razdoblju od 08.svibnja 2014.g. pa nadalje, t.j. ne bi bilo neisplaćenih naknada.

11. Za napomenuti je da je vještak primjenjujući prethodno navedene kriterija u nastavku dao izračun razlike naknade plaće u dvije varijante; naznačio je da u prvoj varijanti prekovremeni rad nije umanjio za iskorištene slobodne dane, a u drugoj varijanti je prekovremeni rad umanjio za iskorištene slobodne dane, što je onda od važnosti i za izračun naknade za godišnji odmor .

12. Vršeći izračun na navedeni način vještak je u prvoj varijanti utvrdio da je tužitelj za prekovremeni rad, rad noću, subotom i nedjeljom te na ime godišnjeg odmora u razdoblju od 20.ožujka 2012. do 14.rujna 2017. ostvario dodatke na plaću u sveukupnom iznosu od 41.909,99 kn, od čega 17.445,05 kn za godišnji odmor. Također je našao da je tuženik isplatio tužitelju za utuženo razdoblje razliku plaće za godišnji odmor u iznosu od 464,16 kn. Stoga je nakon odbijanja već ovog isplaćenog iznosa od prethodno utvrđene razlike plaće, našao da bi tuženik trebao isplatiti tužitelju preostali iznos od ukupno 41.445,28 kn, i to na ime razlike naknade za godišnji odmor ukupno 16.980,89 kn, a na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom ukupni iznos od 24.464,94 kn, ili po mjesecima kako je prikazao u rekapitulaciji varijante 1 na listu 12-13 vještva odnosno listu 243-244 spisa.

13. Prema izračunu u drugoj varijanti vještak je našao da je tužitelju HĆ za prekovremeni rad s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom, te na ime korištenja godišnjeg odmora trebalo isplatiti za razdoblje od 20.ožujka 2012. do 14.rujna 2017.g. sveukupni iznos od 14.861,80 kn, od toga 13.583,42 kn za godišnji odmor. No, kako je već isplaćena naknada za godišnji odmor u iznosu od 464,16 kn, odbijanjem tog iznosa od ukupno utvrđene razlike utvrdio je da bi tužitelju trebao isplatiti preostali iznos razlike plaće u ukupnoj visini od 14.397,64 kn, od toga na ime godišnjeg odmora ukupni iznos od 13.119,26 kn za, a na ime prekovremenog rada s dodacima za rad noću, subotom i nedjeljom ukupni iznos od 1.278,38 kn, sve po mjesecima kako je prikazao u rekapitulaciji varijante 2 na listu 13-14 vještva, list 244- 245 spisa.

14. Tužitelj je u ponovljenom postupku precizirao tužbeni zahtjev i potraživao razliku plaće za godišnji odmor kao ranije prema prvoj varijanti izračuna, i to kako je naprijed navedeno za razdoblje od srpnja 2012. do siječnja 2014. ukupni iznos od 512,43 eur a za preostalo razdoblje od 08.svibnja 2014. nadalje ukupni iznos od 1.203,99 kn, dakle sveukupno 1.716,42. No, predmet ovog ponovljenog postupka je bilo potraživanje naknada za godišnji odmor za razdoblje nakon 8. svibnja 2014. a ne i za prethodno razdoblje, pa se odluka kako je ranije navedeno donosi samo za potraživanje u razdoblju od 08. svibnja 2014.

15. U odnosu na ostvarenu razliku naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora evidentno je po nalazu vještaka da takva razlika postoji, pri čemu se u pitanju uvažavanja ili neuvažavanja iskorištenih slobodnih dana utvrđuje osnovanih prihvatiti izračun koji umanjuje izračunatu naknadu za iskorištene slobodne dane. Naime, iz nalaza vještaka neosporno proizlazi i razvidno je da je tužitelj koristio određene slobodne dana, obzirom vještak nesumnjivo nalazi da su određeni slobodni dani iskorišteni izvan onih slobodnih dana korištenih po osnovi stražarskog osiguranja i dežurstva. Iako se uvijek ne navode eksplicite razlozi korištenja, neosporno je dakle da je tužitelj koristio slobodne dane, ovdje uglavnom nakon dežurstava, već i nakon prekovremenog rada. U protivnom, tužitelj je mogao i morao osobno dokazati da je druge slobodne dane koristio po drugim osnovama i iz opravdanih razloga, za koje nije bila eksplicitno potrebna vjerodostojna evidencija poslodavca o radnom vremenu (i izostancima tužitelja) u smislu članka 135. st. 4. Zakona o radu, NN 93/14, 17/17. Korištenje slobodnih dana proizlazi iz priložene dokumentacije i nalaza vještaka, to je dakle i neosporno da je koristio određene slobodne dane ne samo nakon straže i dežurstva, nego i nakon rada na terenu, s time da tužitelj osobno ne dokazuje da je određene slobodne dane koristio primjerice za preseljenje ili kao dobrovoljni davatelj krvi odnosno iz dr. razloga za koje bi trebao posjedovati ili posjeduje dokaze. Tužitelj je kao dobrovoljni davatelj krvi mogao pridonijeti knjižicu koju posjeduje svaki dobrovoljni davatelj krvi, a iz koje je bi bilo razvidno kada je sve davao krv, kako bi se izuzeli slobodni dani koje je koristio s te osnove. Također je za druge slučajeve mogao pridonijeti rješenje ili dr. dokaz o korištenju slobodnih dana po drugom osnovu različitom od spomenutih, pa nepridonošenje takvih dokaza nije razlog da se ne umanji izračunata naknada razlike plaće. Stoga je teret dokaza o korištenju slobodnih dana mimo straže, dežurstva ili prekovremenog rada, upravo na tužitelju koji je mogao i morao dokazati korištenje određenih slobodnih dana po drugoj osnovi, izvan straže i dežurstva, ako je bilo takvih slobodnih dana, a sve kako se naknada za ostvareni prekovremeni rad ili rad po dr. osnovama ne bi umanjivala za iskorištene slobodne dane. Drugačije utvrđenje značilo bi neopravdano presuđenje u korist tužitelja zbog stjecanja dvostruke zarade u korist tužitelja odnosno isplate dvostruke plaće za isti rad. S tim u vezi treba reći da je Županijski sud u Karlovcu u presudi broj Gž-772/12-2 od 30 svibnja 2012., koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1520/12-2 od 03.studenog 2016., iznio stav da u slučaju kad su u tabeli o korištenju radnog vremena navedeni slobodni dani koje je tužitelj iskoristio, tužitelj je taj koji je dužan pružiti dokaze o tome da su mu ti slobodni dani bili dodijeljeni po nekoj drugoj osnovi, a ne za prekovremeni rad. U tom smislu je kao ispravna prihvaćena varijanta izračuna iz nalaza vještaka koja dakle umanjuje ostvarenu naknadu plaće za iskorištene slobodne dane, ali to u pitanju navedenoga razdoblja od 08.05.2014. nije od bitne važnosti jer su za taj period izračunati iznosi u istoj visini kao u prvoj varijanti, te je dakle slijedom navedenog donesena odluka kao u točki I. prema propisima kako slijedi.

16. Odredbom čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, NN 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. 88/08. i 124/09., dalje: ZOSOS, koji je stupio na snagu 6. ožujka 2002.godine bilo je određeno da se o svim pitanjima koja nisu uređena tim Zakonom ili drugim propisima donesenim na temelju njega primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima. Prema čl. 170. st. 4 ZSOSRH- a iznos dodatka na plaću i način isplate plaće utvrđivao je ministar obrane posebnim propisom.

17. Temeljem ovlasti iz odredbe čl. 200. u vezi čl. 96. st. 1 i čl. 170. st. 4 ZSOSRH-a Ministarstvo obrane donijelo je Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine br. 118/09., te Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine 140/02. i 68/11.

18. Članak 4. stavak 2 Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 140/02., propisivao je da se djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćuje naknada plaće u istom iznosu kao da radi, dok je odredbom članka 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 68/11., bilo propisano da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno u druge zakonom predviđene neradne dane, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca.

19. Prema čl. 142. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine br. 73/13., 75/15. i 50/16., koji je na snazi od 26. lipnja 2013.godine, djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radi u redovnom radnom vremenu. Međutim, provedbeni propisi prema tom zakonu doneseni su kasnije (zakon je odredio u roku šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ali isti dakle nisu doneseni u roku šest mjeseci), pa kako dio potraživanje predmetne razlike plaće datira u vremenu prije donošenja i primjene Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 54/14, koji je stupio na snagu 8.5.2014.godine, a kojim je to pitanje regulirano sukladno spomenutom Zakonu, to je tužitelju za razdoblje do 08.svibnja 2014. dosuđena zatražena razlika naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u odnosu na visinu prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju u prethodna tri mjeseca.

20. No, istu naknadu valja dosuditi prema prihvaćenoj sudskoj praksi i za razdoblje nakon toga, jer se sukladno odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o radu, NN 93/2014, utvrđuje da radnik ima pravo za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

21. Naime, u razdoblju od 8. svibnja 2014.g. nadalje primjenjuje se Pravilnik o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba i namještenika, Narodne novine broj 54/14, koji u čl. 4. st. 2. propisuje da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a u st. 3. istog članka propisano je da se redovnim radnim vremenom smatra radno vrijeme određeno u skladu s odlukom kojom se određuje raspored radnog vremena (Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika, Narodne novine broj 118/09 koja je stupila na snagu 1.listopada 2009.g. te Odluka o izmjeni ove Odluke, Narodne novine broj 118/12 koja je stupila na snagu 1.studenog 2012.g., nadalje Odluka o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 66/14 koja je stupila na snagu 1.lipnja 2014.g., zatim Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 23/15 koja je stupila na snagu 1.ožujka 2015.g., Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine br. 84/15 koja je stupila na snagu 1.kolovoza 2015., te još id. Odluke objavljene u NN 106/17, 39/18 i 46/18. Također su primijenjene odredbe Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora NN 70/18.

22. Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike, Narodne novine broj 104/13., 104/13., 150/13., 153/13., 71/16., 123/16., 112/17, u članku 14. navedeno je da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora službeniku i namješteniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu, a državnom službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna 3 mjeseca.

23. Izmjenom članka 4. stavak 2 i 3. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14, navedeno je da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu, a redovnim radnim vremenom se smatra radno vrijeme u skladu s Odlukom o rasporedu iz 2014. (NN 54/14).

24. Pri tom je u pravilu uvažavajući zaključke Zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene kolektivnog ugovora o primjeni članka 14. Kolektivnog ugovora, vještak izradio za ovaj period izračun naknade koja je trebala biti isplaćena za vrijeme korištenja godišnjeg odmora na način kao da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu; s time da je u izračun prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunao primanje u novcu i naravi koje predstavlja naknadu za rad t.j. u ovom slučaju dodatak za vojnu službu, te je prihvaćena i takva naknada

25. Naime, odluka o razlici naknade plaće za taj period korištenja godišnjeg odmora temeljena je na podacima o korištenju godišnjih odmora iz obračunskih lista tužitelja, te primjeni odredbi Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14 i 70/18.

26. Valja još reći da je Zakonom o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, Narodne novine broj 73/13, dalje: ZSOS), koji je stupio na snagu 26. lipnja 2013., u članku 142. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora i plaćenog dopusta pripada naknada plaće kao da je radila u redovnom radnom vremenu.

27. Dakle, na temelju Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 54/14 i 70/18, Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine broj 66/14., koja je stupila na snagu 1. 6. 2014., te Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o rasporedu radnog vremena, Narodne novine 23/15. i 84/15, tužitelju su dosuđene izračunate razlike naknade plaće za godišnji odmor prema drugoj varijanti izračuna iz Nalaza i mišljenja uredujućeg financijsko-knjigovodstvenog vještaka, tim više što je potonjim izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, Narodne novine broj 70/18, propisano da se naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora može odrediti i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca. Kako se dakle prema čl. 81. Zakona o radu, Narodne novine broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23, dalje: ZR, kod određivanja naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora uzimaju u obzir prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), imajući u vidu čl. 9. st. 3. ZR, kao i to da je čl. 142. ZSOS, te čl. 4. st. 2. Pravilnika, dana mogućnost da se djelatnim vojnim osobama naknada plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora odredi i u većem iznosu od prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, to je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev do visine iz točke I. izreke i donesena je odluka kao u točki I. izreke ove presude.

28. Tužitelju je slijedom toga na ime razlike plaće za godišnji odmor dosuđena naknada u iznosu od 1.203,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom prema čl. 90. st. 4 Zakona o radu od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa i to od 15. - tog u mjesecu za prethodni mjesec, po stopi iz članka 29. stavak 2 Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 140/15. i 60/16., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, izuzev kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak kakav je sadržan u dosuđenim iznosima bruto plaće odnosno naknade plaće, što je tužitelj propustio pravilno naznačiti u preciziranom tužbenom zahtjevu. To zato jer se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi članka 15. st. 3 Zakona o porezu na dohodak, Narodne novine broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. i članka 17. st. 3 Pravilnika o porezu na dohodak, Narodne novine broj 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 70/13., 160/1. i 157/14, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Slijedom toga proizlazi da bruto plaća, koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće. Kako je dakle tužitelj u tom dijelu propustio pravilno naznačiti da se ne treba obračunavati id. zatezna kamata, to je donesena odluka kao u točki III. izreke ove presude.

29. Tužitelj je obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev uspio s osnovom i postavljenim tužbenim zahtjevom u određenoj visini t.j. visini imajući u vidu već pravomoćno dosuđene iznose i sada u ponovljenom postupku iznos kao u točki I. izreke ove presude, pa su mu troškovi odmjereni sukladno čl. 154. ZPP- a razmjerno uspjehu u postupku, sve prema potraživanju u Troškovniku na listu 993 spisa. Sukladno navedenoj odredbi, to znači da je najprije treba utvrditi postotak uspjeha svake stranke u parnici, te od postotka stranke koja je uspjela u većoj mjeri, oduzeti postotak one stranke koja je uspjela u manjoj mjeri, a nakon toga utvrditi iznos troškova stranke koja je uspjela u većoj mjeri i toj stranci odmjeriti naknadu troškova koji odgovaraju postotku koji je preostalo nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. U kontekstu navedenog, to znači da je tužitelj glede osnove uspio u cijelosti odnosno na razini od 100%, a imajući u vidu visinu postavljenog zahtjeva (u odnosu na ukupno dosuđeni iznos) uspio je na razini od 34%, što znači da njegov uspjeh (100+34=134:2=72) iznosi 72 %. S druge strane, tuženik nije uspio s osnovom, ali je uspio s visinom u omjeru od 60 % (0+66=66:2=33), pa je njegov uspjeh na razini 30%. Kada se uspjeh tužitelja, umanji za uspjeh tuženika, proizlazi da je u konačnici tužitelj u ovog parnici uspio u omjeru od 39 t.j. 40%, pa mu je na toj razini dosuđen trošak.

30. Tužitelju je kao opravdan priznat trošak za sastav prijedloga za mirno rješenje spora, za sastav tužbe i podnesaka od 26.01.2018., koji je zaprimljen 29.01.2018. te 28.12.2020., 17.08.2021. i 06.02.2025., kao i za zastupanje na ročištima od 02.02.2022., 13.05.2022. i 12.02.2025. u iznosu od po 200,00 eur. Za prvo i pripremno ročište održano 06.03.2018. na kojem se samo procesno raspravljalo priznata je 50%-na naknada ili iznos od 100,00 eura, dok mu je za zastupanje na ročištu od 14.04.2021. priznata 25%-na naknada u iznosu od 50,00 eura. Potonja naknada priznata mu je i za sastav podneska od 15.03.2018. koju je uostalom tužitelj i tražio u toj visini. Tužitelju je pored toga priznat trošak prijedloga za dopuštenje revizije i same revizije u zatraženom iznosu od po 300,00 eura. Nije mu priznat jedino zatraženi trošak za sastav podneska od 29.11.2019., jer takav podnesak ni ne prileži u spisu, a ukoliko se radi o podnesku od 02.12.2019. također se nalazi da nije opravdan takav trošak jer se radi o požurnici, kao i u pitanju podnesak od 14.02.2020., pa mu za te podneske dakle nije priznat trošak. Uz to mu nije priznat ni trošak žalbe jer ista nije bila opravdana. Slijedom navedenog, tužitelju je ukupno za navedene radnje priznata naknada troška postupka u iznosu od 2.600,00 eura, odnosno uračunavajući pripadajući pdv. od 25% trošak u iznosu od 3.250,00 eura. No, kako je tužitelj uspio na razini 40%, to mu je konačno priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 1.300,00 eura, a tom trošku pridodan je stvarni trošak vještačenja u iznosu od 464,53 eura te je tužitelju sveukupno dosuđen trošak postupka u iznosu od 1.764,53 eur kao u točki II. izreke sa zakonskim zateznim kamatama kao u točki II. izreke.

U Karlovcu 29. travnja 2025.

Sudac

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1. Tužitelju po punom. iz OD Rački i Kolege iz Zagreba.

2. Tuženiku po zz. ODO u Karlovcu na br. P-DO-1091/2017.