REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-127/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji toga suda Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Krešimiru Bogdan, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 2. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Krešimira Bogdana i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Mirka Jelića, nakon javne objave presude 29. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su odredbe članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 918-50-2636156 sklopljenog 21. siječnja 2005. između tužiteljice PP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], kao Banke, bez pravnog učinka i da su ništetne.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 da tužiteljici PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike radi primjene valutne klauzule isplati 505,12 Eura (slovima: pet stotina pet eura dvanaest centi) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući do 31. srpnja 2008. po stopi od 15% a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče na novčane iznose:

- 0,82 Eur od dana 01.01.2009. pa do dana isplate,

- 1,96 Eur od dana 01.02.2009. pa do dana isplate,

- 2,47 Eur od dana 01.03.2009. pa do dana isplate,

- 1,05 Eur od dana 01.04.2009. pa do dana isplate,

- 1,33 Eur od dana 01.05.2009. pa do dana isplate,

- 0,78 Eur od dana 01.01.2010. pa do dana isplate,

- 2,60 Eur od dana 01.02.2010. pa do dana isplate,

- 2,18 Eur od dana 01.03.2010. pa do dana isplate,

- 4,65 Eur od dana 01.04.2010. pa do dana isplate,

- 4,18 Eur od dana 01.05.2010. pa do dana isplate,

- 5,09 Eur od dana 01.06.2010. pa do dana isplate,

- 12,99 Eur od dana 01.07.2010. pa do dana isplate,

- 11,36 Eur od dana 01.08.2010. pa do dana isplate,

- 16,33 Eur od dana 01.09.2010. pa do dana isplate,

- 14,61 Eur od dana 01.10.2010. pa do dana isplate,

- 11,85 Eur od dana 01.11.2010. pa do dana isplate,

- 17,68 Eur od dana 01.12.2010. pa do dana isplate,

- 25,09 Eur od dana 01.01.2011. pa do dana isplate,

- 19,84 Eur od dana 01.02.2011. pa do dana isplate,

- 21,68 Eur od dana 01.03.2011. pa do dana isplate,

- 19,34 Eur od dana 01.04.2011. pa do dana isplate,

- 19,76 Eur od dana 01.05.2011. pa do dana isplate,

- 29,69 Eur od dana 01.06.2011. pa do dana isplate,

- 30,66 Eur od dana 01.07.2011. pa do dana isplate,

- 38,96 Eur od dana 01.08.2011. pa do dana isplate,

- 34,30 Eur od dana 01.09.2011. pa do dana isplate,

- 30,03 Eur od dana 01.10.2011. pa do dana isplate,

- 29,53 Eur od dana 01.11.2011. pa do dana isplate,

- 29,17 Eur od dana 01.12.2011. pa do dana isplate,

- 31,40 Eur od dana 01.01.2012. pa do dana isplate,

- 33,34 Eur od dana 01.02.2012. pa do dana isplate,

sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa, za iznos od 3.994,88 eura zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici PP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.258,23 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset osam eura dvadeset tri centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude 29. travnja 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od 61,77 eura zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica PP (dalje: tužiteljica) u tužbi navodi da je s tuženim dana 21. siječnja 2005. potpisala Ugovor o kreditu broj: 918-50-2636156 (dalje: Ugovor). Nadalje, da su člankom 1 tužiteljica i tuženi ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 12.345,22 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te da je člankom 2 ugovoreno da je korisnik kredita obvezan platiti banci redovnu kamatu 5,85% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora dok je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da je člankom 4 ugovoreno da se kredit otplaćuje u 84 mjeseca.

1.2. Dalje navodi da Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te da nije bila upozorena od strane banke kao financijske institucije te obrazovanog i upućenog trgovca na visoku rizičnost ugovorene valutne klauzule, odnosno, da tuženik nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim i razumljivim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke koja je utemeljena na potpunoj i razumljivoj obavijesti niti u vrijeme zaključenja ugovora niti tijekom pregovora.

1.3. Tužiteljica smatra da ovakvo postupanje tuženika kao posljedicu ima neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, što dovodi do toga da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena, a temeljem toga i primijenjena valutna klauzula, ništetna. Tužiteljica tužbom potražuje razliku koja se pojavljuje radi primjene nepošteno ugovorene valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 21. siječnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 918-50-2636156 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 12.345,22, a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva.

2.1. Nadalje, da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim da je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.

2.2. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene promjenjive kamatne stope Općim uvjetima, kojima se uređuju osnovna pravila poslovnih odnosa između klijenta i Banke, a koji su tužiteljici uručeni prilikom sklapanja Ugovora, propisan je i način određivanja visine kamatne stope, način obračuna i plaćanja kamate pa je iz istih vidljivo da se kamatna stopa utvrđuje ugovorom o kreditu, ugovara se u postotku u odnosu na glavnicu i izražava na godišnjoj razini, a može se ugovoriti kao fiksna ili promjenjiva.

2.3. Nadalje, navodi da tužiteljica nije obrazložila koliko bi prema njezinom mišljenju trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa, a čak i da je takva promjenjiva kamatna stopa ništetna, utuženi iznos bi se mogao računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju. Pravnu osnovu za promjenu kamatne stope da predstavljaju upravo odredbe Ugovora o promjenjivosti kamatne stope i opći akti tuženika, a tužiteljici ne samo da je pojašnjena odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, već je ista njihovo razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

2.4. Tuženik ističe da je odredba o promjenjivosti kamatne stope jasna, lako uočljiva, razumljiva, a iz navoda tužiteljice u tužbi proizlazi da bi kamatna stopa trebala biti fiksna jer joj fiksna kamatna stopa trenutno odgovara te ignorira činjenicu da prije zaključenja Ugovora nije zahtijevala fiksnu kamatnu stopu, već da je pristala na odredbu Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, proizlazi i iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž 2462/2003.

2.5. U odnosu na navode tužiteljice o ništetnosti i nepoštenosti ugovorene valutne klauzule tuženik smatra da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna te da ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da ju upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.

2.6. Dalje navodi da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa da tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju Ugovora. Tužiteljica je vlastoručno odabrala valutu CHF, nakon što su joj ponuđene i objašnjene različite valute. Takav odabir valutne klauzule (između više ponuđenih) predstavlja pojedinačno pregovaranje

2.7. Dodaje da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, ugovaranjem valutne klauzule, da je tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Nadalje, da svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama.

2.8. Tuženik ističe da nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03 pod a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i pod b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrala valutnu klauzulu CHF, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

2.9. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a tužba je podnesena 2. ožujka 2023.

2.10. Tuženik smatra da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Nadalje, da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule već da isto mora dokazati. Tužiteljica nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude, već je dužna dokazati ništetnost. Tuženik se protivi korištenju izračuna preplate tužiteljice jer se kao takav ne može koristiti u ovoj pravnoj stvari. Tuženik se protivi i provođenju financijskog vještačenja jer je potraživanje tužiteljice u zastari stoga predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Podneskom od 21. travnja 2023. tužiteljica se očitovala na navode odgovora na tužbu te je u bitnome istaknula da da je tužiteljica tužbom postavila dva tužbena zahtjeva: deklaratorni za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i kondemnatorni za isplatu razlike zbog primjene ništetne odredbe. Tužiteljica navodi da je istaknuti prigovor zastare potraživanja u cijelosti neosnovan jer tek ovim predmetom tužitelj predlaže utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje su temelj za kondemnatorni zahtjev za isplatom više preplaćenih iznosa po osnovi valutne klauzule. Pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite povrijeđenih subjektivnih prava, ali obzirom da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO- a protivno navedenom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Dalje navodi da na to upućuje i odredba čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetnima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je i više od onoga nacionalnog prava, pa obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

3.1. Nadalje, da je zaštita kolektivnih interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirana uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., ugovornim odredbama o potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja, a čije odredbe su implementirane i u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 78/12 – dalje ZID ZPP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine uz praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji pridruživanju a koji je u primjeni od 2005. godine.

3.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje da se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž- 6632/17-10 utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

3.3. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu glede otplate glavnice kredita naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB- a, tužiteljica smatra da je stavljena u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja joj nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre, te ju nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

3.4. Tužiteljica navodi da joj je švicarski franak od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužiteljice do preplate anuiteta po osnovi tečajne razlike švicarskog franka. Prema mišljenju tužiteljice službenici tužene trivijalizirali su rizik vezan za ugovaranje valutne klauzule općenito, imajući u vidu bitno povećane rizike u kretanjima tečajeva valuta nakon uvođenja sustava fluktuirajućih tečajeva, a o čemu tužena nije navela ništa, a niti tvrdi da jest, dakle ni tuženik ne tvrdi da je tužiteljicu upozorio na ovakvu rizičnost valutnih klauzula koja proizlazi iz aktualnog sustava plutajućih tečajeva, u kojemu se tečajevi određuju dnevno, kao rezultat ponude i potražnje na svjetskim tržištima, nego se tvrdi općenito da je tužiteljica bila upoznata s tečajnim rizikom.

3.5. Tužiteljica ukazuje na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje: Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav. Tako je odredbom članka 49. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, s tim da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3.6. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbama članka 55. stavka 1. istog Zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tužiteljica je prilikom raspitivanja o dobivanju kredita od službenice banke bila upućena na sklapanje ugovora u CHF jer je navedeni , kako joj je rečeno najpovoljniji za nju u tom trenutku. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, Ugovor je bio na obrascu o čijim uvjetima se nije moglo pregovarati, bilo o valutnoj klauzuli ili o bilo kojem drugom uvjetu iz dostavljenog mu Ugovora na potpis.

4. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev podneskom od 19. ožujka 2025., nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja kojim potražuje iznos od 505,12 eura (zbroj pojedinačnih iznosa). S obzirom da je tužiteljica tužbom potraživala iznos od 4.500,00 eura, a nakon provedenog vještačenja uskladila je tužbeni zahtjev sa nalazom vještaka tako da potražuje iznos od 505,12 eura, to je tužiteljica smanjila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, koje smanjenje ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe.

4.1. Prema odredbi članka 193. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP) tužba se može povući bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZPP tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.

4.2. S obzirom da se tuženik na ročištu za glavnu raspravu 2. travnja 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe to je o povučenom dijelu zahtjeva sud donio meritornu odluku u točki II. Izreke presude.

5. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužiteljica je predložila utvrditi uvidom u predmetni Ugovor i njemu priložene isprave (otplatnu tablicu, otplati plan, prijepis knjigovodstvene kartice), a visinu zahtjeva predložila je utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu te je ista pročitana i to: ugovor o kreditu broj: 918-50- 2636156 od 21. siječnja 2005. (str. 3-7), otplatni plan (str. 9-12 i 41-47 spisa), otplatna tablica (str. 13-15), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 16-20), zahtje za kredit (str. 28), pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomsko-financijske struke Mirne Tot Nužda, dipl. oecc. od 10. veljače 2025. (str.63-73), a vještak je svoj nalaz obrazložio usmeno na glavnoj raspravi održanoj 2. travnja 2025. (str. 92-94). U postupku je saslušana tužiteljica PP kao stranka u svrhu dokazivanja (str48-49).

5.2. Daljnje dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

5.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je uređeni, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan. Tužbeni zahtjev nije osnovan u dijelu u kojemu je tužiteljica smanjila prvotno postavljeni tužbeni zahtjev što predstavlja djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva. Kako je do djelomičnog povlačenja tužbe došlo nakon upuštanja tuženika u raspravljanje o meritumu, to je sud o tom dijelu tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 193. ZPP (meritorno) odlučio točkom III. izreke presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovu stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 918-50- 2636156 od 21. siječnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak.

6.1. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke dana 21. siječnja 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 918-50-2636156 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti 12.345,22 CHF te da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika i način otplate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

6.2. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

7. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

7.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama poslovni broj: Rev- 2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

7.2. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, na svojoj sjednici od 20. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

7.3. Prema naprijed iznesenom shvaćanju tijek zastare utužene tražbine nije ni mogao početi teći prije pravomoćnosti pobijane presude kojom je utvrđena ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu. Donošenjem druge presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli za tuženika pa rok zastare ponovno teče, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina počevši od 14. lipnja 2018. do 14. lipnja 2023. Tužba je podnesena 3. ožujka 2023.

8. U odnosu na pozivanje tužiteljice na odluke donesene u postupcima kolektivne zaštite, ističe se da se pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini pa odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u ovom slučaju.

8.1. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je Vrhovni sud u odluci Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. odbio reviziju tuženika (kao četvrto tužena bila je i tuženica iz ovog postupka) u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu na četvrtotuženicu (tuženica u ovom postupku) tužbeni zahtjev je glasio:

„4. Utvrđuje se da je četvrtotužena R. A. d.d. u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotužene R. A. d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotužena R. A. d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotužene R. A. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time četvrtotužena R. A. d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima“.

8.2. Točkom 9. izreke navedene presude nalaženo je svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem te im je naloženo da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda, dok im je u točki 10. izreke zabranjeno takvo ili slično postupanje u buduće.

8.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.4. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.5. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

8.6. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.

9. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 EEZ temelji se na ideji da se potrošač zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti. Slično je propisano i čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 koji navode da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9.1. Već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute CHF i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi obveza potrošača uzrok je neravnoteže na štetu potrošača. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je veći jer prosječni potrošač nije znao za rizik tečaja CHF smatrajući da svaka strana sklapanjem ugovora prihvaća samo opći valutni rizik. Također je veći zbog toga što se ugovorna kamata naplaćivala u HRK prema tečaju CHF te je bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Specifičnost valute CHF bila je poznata bankama, ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču kojeg banke nisu o tome informirale te on nije bio svjestan rizika kojeg preuzima.

10. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018- 11 od 3. 9. 2019. potvrđena je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria u razdoblju od 1. 1. 2004. do 31. 12. 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. do 31. 12. 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

10.1. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Nadalje, navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018., temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenula protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba čl.7.1 Ugovora o kreditu od 14. travnja 2006., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužiteljice, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa. Utoliko što je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i br. Pž-6632/2017-10 od 14. 6. 2018. pružena apstraktna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača i koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača, to tužiteljica u ovom sporu ima pravo zahtijevati iznos anuiteta plaćenog preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

10.2. Tuženik nije na transparentan način informirao tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, a niti o činjenici povećanog rizika istovremenog ugovaranja i promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

11. Uvidom u ugovor o kreditu broj: 918-50-2636156 od 21. siječnja 2005. utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (tipski ugovor) kojim je u članku 2 ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom o kamatnim stopama tuženika, a člankom 7 način otplate u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

11.1. Iz sadržaja tužbe jasno proizlazi da tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu, a ne na promjenjivu kamatnu stopu. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan u dijelu u kojem tužiteljica traži utvrđenje ništetnim članka 2. Ugovora o kreditu jer se isti ne odnosi na valutu obveze, nego na ugovaranje promjenjive kamatne stope pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

11.2. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je podigla kredit u Raiffeisenbank Austria d.d. u valuti CHF za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe. Kredit je podigla na razdoblje otplate od 7 godina jer joj je rata na taj način bila prihvatljiva. Dobila je izračun i plan otplate s kojim se suglasila. Nakon izvjesnog vremena rata se naglo povećala tako da joj je bilo jako teško otplaćivati kredit. Tada nije bilo moguće konvertirati kredit u drugu valutu primjerice u Euro, tako da su se svi koji su podigli kredit u valuti CHF našli u toj situaciji. Ne sjeća se jesu li joj u banci prilikom podizanja kredita ponudili kredit u drugoj valuti, jedino se sjeća da je to bio najpovoljniji kredit u to vrijeme na tržištu i da joj je kao takav ponuđen. Ne sjeća se sigurno, ali navela je da je moguće da je Raiffeisenbank Austria d.d. bila povezana sa auto-kućom u kojoj je kupila automobil. Upitana je li prije potpisivanja pročitala ugovor o kreditu, tužiteljica je iskazala da se ne sjeća, ali sve i da ga je pročitala da ga vjerojatno ne bi razumjela. Upitana je li razumjela da je ugovorila valutnu klauzulu u CHF po srednjem tečaju banke i je li joj ta odredba bila jasna, iskazala je da joj je to sve bilo malo nejasno jer nije stručnjak za te stvari, a tada su svima krediti sa valutnom klauzulom u CHF bili prezentirani kao najpovoljniji. Upitana je li tražila kakvu drugu valutu osim kreditiranja u CHF, tužiteljica je iskazala da se ne sjeća. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio u cijelosti jer je iskazivala uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

11.3. Iz sadržaja tužbe i iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su navedene odredbe ugovora dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, na koje tužiteljica nije imala mogućnost utjecati, da tuženik koji je bankarska institucija u čije poslovanje ulazi sklapanje ugovora o kreditu i koji raspolaže stručnim znanjem, u odnosu na kojeg je tužiteljica u „slabijem“ položaju, nije tužiteljicu informirao o mogućim posljedicama sklapanja navedenog ugovora o kreditu, a tuženik nije dokazao suprotno.

11.4. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužiteljici, istu informirati o smislu i sadržaju odredaba o valutnoj klauzuli i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju kretanja kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

11.5. Slijedom navedenoga sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu broj : 918-50- 2636156 od 21. siječnja 2005., u dijelu kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak bile sastavni dio ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o tim odredbama između stranaka nije bilo pregovora niti je tužiteljica utjecala na sadržaj istih, čime je tužiteljici suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora te da su takve odredbe nepoštene sukladno odredbama članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP) i članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te u konačnici ništetne, sukladno odredbama članka 87. stavka 1. ZZP i članka 102. ZZP/07.

12. S obzirom da je između parničnih stranaka bila sporna visina tužbenog zahtjeva to je sud, s obzirom da ne raspolaže stručnim ekonomskim znanjem potrebnim za utvrđivanje odlučnih činjenica, prihvatio prijedlog za izvođenjem dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

12.1. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije, Mirne Tot Nužda, dipl.oec., proizlazi:

- da je dana 21. siječnja 2005. godine sklopljen je Ugovor o kreditu broj: 918-50- 2636156 između Raiffeisenbank Austria d.d. (kreditor) i PP (korisnik kredita)

- da je iznos kredita prema Ugovoru: 12.345,22 CHF

- da se iznos kredita u valuti CHF koristi u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita

- da je datum korištenja (isplate) kredita: 25. siječnja 2005.

- da je srednji tečaj Kreditora za valutu CHF na dan isplate kredita: 4,876678

- da je rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- da redovna kamatna stopa iznosi 5,85 % godišnje, promjenjiva te da je banka u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope

- da razlika između stvarno plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća (stupac 16) i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (stupac 15) iznosi 2.758,15 kn (76.272,43 kn – 73.514,28 kn),

- da je kredit isplaćen dana 25. siječnja 2005. godine. Srednji tečaj Kreditora za CHF na dan korištenja iznosio je 4,876678,

- da je više plaćeno zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita 505,12 EUR.

12.2. Vještakinja Mirna Tot Nužda zaključuje da je zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita više plaćeno 505,12 eura. U ovoj razlici je u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope. Navedeno je dokazano i izračunom ukupne razlike anuiteta (stupac 17) koja sadrži razlike po osnovi promjene kamatne stope (stupac 18) i po osnovi valutne klauzule (stupac 20).

12.3. Iako je vještakinja u svom nalazu i mišljenju izračunala tzv. negativnu razliku (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, sud prilikom izračuna razlike preplate anuiteta otplate kredita istu nije uzeo u obzir jer tuženik u odnosu na istu, do zaključenja prethodnog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja.

12.4. Naime, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odlukom od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/2023-4, zauzelo pravno shvaćanje prema kojemu:

"Temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće postaviti materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja da se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

12.5. Rješenjem od 13. veljače 2025. pozvane su parnične stranke očitovati se o nalazu i mišljenju vještaka (str. 75). Tužiteljica se na nalaz i mišljenje očitovala prihvaćajući u cijelosti izračun više plaćenog zbog primjene valutne klauzule. Tuženik se na nalaz i mišljenje nije očitovao pa se smatra da na isti nema primjedbi.

12.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen.

12.7. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju vještaka pa je tužiteljici dosuđen ukupan iznos od 505,12 eura, kako je specificirano u točki I. izreke presude.

13. Odredbom članka 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13.1. Sud smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13.2. Imajući u vidu i nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13.3. Odredbom članka 55. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača koji je sada na snazi, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a identično je bilo određeno i člankom 87. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

13.4. Posljedice ništetnosti uređene su odredbom članka 323. stavak 1. ZOO na način da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora pa je odlučeno kao u izreci presude.

14. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi članka 29. ZOO.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. ZPP. Trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023. dalje: Tarifa) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

16.1. Vrijednost predmeta spora je od 3. ožujka 2023. do 19. ožujka 2025. iznosila 4.500,00 eura što znači da je za radnje poduzete do 19. ožujka 2025. vrijednost poduzete radnje iznosila 100 bodova, odnosno 200,00 eura (100 b x 2,00 eura). Za radnje poduzete od 19. ožujka 2025. obračunava se nagrada po drugom tarifnom razredu iz Tbr.7.1. Tarife jer je vrijednost predmet spora 505,12 eura tako da je vrijednost poduzetih radnji iznosila 50 bodova po svakoj radnji, odnosno 100,00 eura (50b x 2,00 eura).

16.2. Obje parnične stranke su postavile zahtjev za naknadu troškova postupka (str. 96/97).

16.3. Tužiteljica zastupana po punomoćniku, odvjetniku je sukladno odredbi članka 164. stavka 3. ZPP na ročištu za glavnu raspravu održanom 2. travnja 2025. popisala trošak u ukupnom iznosu od 1.320,00 eura pri čemu je svaku radnju obračunavala u visini od 50 bodova počevši od sastava tužbe.

16.4. Tužiteljici je uz primjenu odredbi članaka 151. i 155. te članka 2. stavka 1. ZPP- a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 100,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 50bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 21. travnja 2023. i 18. ožujka 2025. za svaki u iznosu 100,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 50 bodova), zastupanja po punomoćniku, odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 15. rujna 2023. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 50 bodova), zastupanja na ročištima za glavnu raspravu 16. studenog 2023. i 2. travnja 2025. u iznosu 100,00 eura za svako ročište (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 50 bodova), pristup ročištu za objavu presude 29. travnja 2025. u iznosu 50,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade, 25 bodova), što ukupno iznosi 650,00 eura.

14.5. Navedenom iznosu od 650,00 eura treba pribrojiti pripadajući PDV (Tbr. 46 Tarife, 25% iznosa eura) u iznosu 162,50 eura, zatim trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 400,00 eura (str. 61 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 45,73 eura pa je tužiteljici ukupno dosuđen trošak postupka u iznosu 1.258,23 eura.

14.6. U preostalom dijelu, za iznos od 61,77 eura, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan jer je previsoko postavljen ovo stoga jer je tužiteljica obračunala trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu 100,00 eura (50 bodova), a prema Tbr.9.3. Tarife za ročište na kojem se objavljuje presuda odvjetniku pripada 50% nagrade iz Tbr.7.1. Tarife (25 bodova), što iznosi 50,00 eura pa je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

14.7. Tuženik također zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika popisao je trošak postupka u iznosu od 1.033,18 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

14.8. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva, a tužitelj je sa osnovom tužbenog zahtjeva uspio u visini od 100% dok je sa visinom tužbenog zahtjeva uspio sa 11,22% što ukupno iznosi 111,22%, podijeljeno sa dva (pravni osnov i visina zahtjeva) iznosi 55,61%% što znači da tužitelj u postupku uspio sa 55,61%. Tuženik je sa osnovom uspio u omjeru 0%, a u odnosu na visinu 88,78%, što podijeljeno sa dva iznosi 44,39%. Dakle, tužiteljica je u cijelosti uspjela u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, odnosno sud je tijekom postupka utvrdio da su te odredbe ništetne, a tužiteljica je snizila tužbeni zahtjev (djelomično povukla tužbu) nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja uskladivši svoj zahtjev s nalazom vještaka.

14.9. Međutim, odluka o troškovima postupka ne može se gledati isključivo u duhu odredbe nacionalnog zakonodavstva, u ovom slučaju odredbe ZPP-a koja regulira pravo stranaka na naknadu troškova postupka razmjerno uspjehu u sporu.

14.10. Nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužiteljici kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti sporne odredbe. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

14.11. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

14.12. Slijedom navedenoga, sud je utvrdio da tuženik unatoč odredbi članka 154. stavka 2. ZPP nema pravo na naknadu troškova postupka pa donio je odluku kao u točki IV. izreke presude (jednako i Županijski sud u Rijeci, Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. i Županijski sud u Osijeku, Gž-2038/2024-2 od 21. veljače 2025.) 14.13. Naime, Županijski sud u Rijeci u odluci poslovnog broja Gž-1220/2022-3 od 8. studenog 2023. navodi: " Jednako tako odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15). Naime, prema pravnom shvaćanju Suda Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., između ostaloga, je rečeno da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga,a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška.".

15. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 29. travnja 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

16. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 29. travnja 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku Krešimiru Bogdan, odvjetniku u Slavonskom Brodu,

2. Tuženik po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb.