REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-32/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Pazinu, Franine i Jurine 7, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB 02535697732, zastupane po punomoćnici Đini Lukac Novaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.d. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 15. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom te zamjenika punomoćnice tuženice, 29. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj 9012290335 od dana 19.02.2007., koji je solemniziran dana 22.02.2007. pod brojem OV-461/07 kod javnog bilježnika Nataše Jeromele Mauše, iz Pazina:

– ništetnom odredba iz točke 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF),

– ništetnom odredba iz točke 4.2. u dijelu u kojem je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom),

– ništetnom u cijelosti odredba iz točke 5. stavak 2. kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate,

– ništetnom odredba iz točke 6.2. u dijelu u kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora,

– ništetnom u cijelosti odredba u točki 9. kojom je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate,

– djelomično ništetnom odredba u točki 11, i to točka 11.3 kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.

II Nalaže se tuženici Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, da tužitelju GŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 4.033,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 192,20 EUR od dana 23.02.2007. pa do isplate

- na iznos od 307,52 EUR od dana 23.02.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR od dana 31.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od dana 31.01.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,87 EUR od dana 29.2.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,19 EUR od dana 1.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od dana 12.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,04 EUR od dana 9.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,49 EUR od dana 14.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 20,53 EUR od dana 6.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,69 EUR od dana 28.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,58 EUR od dana 27.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,12 EUR od dana 27.5.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR od dana 3.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,75 EUR od dana 7.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,46 EUR od dana 31.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,06 EUR od dana 1.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,37 EUR od dana 4.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR od dana 4.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 14,45 EUR od dana 2.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,23 EUR od dana 4.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 20,26 EUR od dana 8.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,65 EUR od dana 21.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,20 EUR od dana 20.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,08 EUR od dana 15.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 29,54 EUR od dana 16.7.2010. pa do isplate,

- na iznos od 37,34 EUR od dana 25.8.2010. pa do isplate,

- na iznos od 43,71 EUR od dana 18.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 40,76 EUR od dana 18.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,66 EUR od dana 7.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,66 EUR od dana 20.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 53,73 EUR od dana 20.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,79 EUR od dana 23.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,97 EUR od dana 23.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,99 EUR od dana 23.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,39 EUR od dana 17.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 57,93 EUR od dana 17.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,54 EUR od dana 16.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,80 EUR od dana 27.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 97,33 EUR od dana 13.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 69,94 EUR od dana 24.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 67,93 EUR od dana 18.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 66,07 EUR od dana 4.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 73,09 EUR od dana 1.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 75,84 EUR od dana 17.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,33 EUR od dana 17.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,24 EUR od dana 28.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 73,91 EUR od dana 19.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,73 EUR od dana 13.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,73 EUR od dana 13.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 1.511,47 EUR od dana 16.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 159,94 EUR od dana 16.06.2012. pa do isplate,

a koje sve kamate do dana 31.12.2007. teku po stopi od 15 % godišnje, a od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. teku po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od dana 01.08.2015. do dana 31.12.2022. teku po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 1.705,74 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. travnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija se kao neosnovan.

V Odbija se zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 10. siječnja 2023. podnio tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012290335 sklopljenog 19. veljače 2007., potvrđenog kod javnog bilježnika Nataše Jeromela Mauša pod brojem OV-461/2007 dana 22. veljače 2007. i to u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, odredba kojom je propisano da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), odredba kojom je propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, odredbe kojem je propisano da se mjesečni anuiteti plaćaju u CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora, odredbe u kojom je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate te odredbe kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. Predmetnim ugovorom mu je odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 21.403,75 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kako je definirano u točki 1. ugovora o kreditu. Točkom 4.2. propisano je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Točkom 5. stavkom 1. ugovora o kreditu propisana je kamata na zakašnjela plaćanja, te je u stavku 2. propisano da se kamata iz prethodnog stavka obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate. Točkom 6.2. predmetnog ugovora propisano je, između ostalog, da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora. Točkom 9. predmetnog ugovora o kreditu propisano je da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate. Točkom 11.3 propisano je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženica nije tužitelja informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o posljedicama promjene tečaja valute CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. presuđeno je da je, između ostalih, tuženica u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time, između ostalih, tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/13.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na to da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u kojima je glavnica vezana za CHF i to u dijelu koji se tiču valutne klauzule, tužitelj je preplatio mjesečne anuitete s obzirom na to da su se isti povećavali zbog povećanja tečaja. Iz otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (početni otplatni plan) koja je sastavni dio ugovora o kreditu razvidno je da je kredit iskorišten 28. veljače 2007. te da su ugovoreni mjesečni anuiteti u iznosu od 303,53 CHF. Srednji tečaj tuženice za CHF na dan 28. veljače 2007. iznosi 4,535904 HRK. Slijedi da je tužitelj trebao platiti mjesečni anuitet u iznosu od 1.376,78 HRK/182,73 EUR. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio 2012. S obzirom na sve naprijed navedeno proizlazi da je tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu na ime mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF preplatio iznos od ukupno 3.848,96 EUR/29.000,00 HRK, da je tuženica tužitelju naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja će se utvrditi vještačenjem te da je tuženica tužitelju naplatila naknadu obrade kredita u visini od 1,50 %, te naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 %, s time da će se pojedini mjesečni iznosi preplate precizirati nakon izrade nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Tužitelj drži kako je tuženica od tužitelja nezakonito naplatila naknadu troškova obrade kredita, kao i naknadu za trošak zatvaranja kredita zbog prijevremene otplate kredita. Tužitelj drži ništetnim odredbe ugovora o kreditu i to članak 9. (Prijevremena otplata kredita) u kojem je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate, te odredba iz članka 11. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o odredbama iz članka 9. i članka 11. predmetnog ugovora o kreditu, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, iz čega slijedi da su ove ugovorne odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te su zbog toga ove odredbe ništave, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.

2. Tuženica je u odgovoru na tužbu osporila osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknula prigovor zastare. U bitnome navodi da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Navodi da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje tužbe iz odredbe članka 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Ističe kako iz odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), kao temelja po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a u konkretnom slučaju ne radi se o takvoj parnici već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tužene u cijelosti su usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao članka 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Tužena ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Iz odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. U odnosu na zahtjev za isplatom, ističe da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženica zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Također da tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za prijevremenu otplatu kredita, naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu osiguranje kredita i pokušava iste podvesti pod pogrešne pravne institute. Smatra da te ugovorne odredbe su sukladno odredbama Zakona o kreditnim institucijama, Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

3. U podnesku od 23. siječnja 2024. tužitelj je uskladio tužbu i to u točki II tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka Tomislava Prpića tako da od tuženice potražuje isplatu ukupnog iznosa od 4.033,91 EUR, sa zateznim kamatama koje teku kako je to specificirano u točki II izreke presude.

3.1. Na ročištu za glavnu raspravu od 18. ožujka 2025. tuženica se usprotivila preinaci tužbe, a koja preinaka je na tom ročištu dopuštena sukladno članku 190. stavak 3. ZPP te imajući u vidu zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih suda i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021, poslovni broj: Su IV-162/2021.

4. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: ugovor o kreditu s prilozima (list spisa 8-139), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića (list spisa 388-399) te saslušao tužitelja u svojstvu parnične stranke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu u dijelu u kojem je otplata kredita vezana za vrijednost CHF na dan plaćanja te odredbe kojima se regulira isplata naknada za troškove obrade kredita, trošak zatvaranja kredita zbog prijevremene otplate kredita i za osiguranje kredita sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila.

7. Između stranaka nije sporno da su tuženica, kao kreditor, i tužitelj kao korisnik kredita, sklopili ugovor o kreditu broj: 9012290335 od 19. veljače 2007., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nataše Jeromela Mauša pod brojem OV-461/2007 dana 22. veljače 2007. kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu 21.403,75 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezao vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama (članaka 6. točka 2. ugovora). Prema članku 6. točka 2. ugovora ugovoreni rok otplate kredita iznosio je 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tečajnoj listi banke važećem na dan plaćanja. Tijekom otplate došlo je do rasta tečaja švicarskog franka što je rezultiralo povećanjem iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Stranke nisu sklopile dodatak ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija jer je tužitelj otplatio tražbinu po tom ugovoru, u cijelosti, 16. lipnja 2012. U točki 9. ugovora ugovoreno je da korisnik kredita može vratiti kredit u prije roka u kojem slučaju je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate. Točkom 11.3. korisnik kredita se obvezao platiti naknade za obradu zahtjeva u visini 1,5 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.

8. Sporni su osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženica u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se radi o ništetnim ugovornim odredbama.

9.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio utvrđenja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14. lipnja 2018. da je tuženica u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristila nepoštene i ništetne odredbe u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. o valutnoj klauzuli.

9.2. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju članka 502.a – 502. ZPP i članka 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

10. Predmetni ugovor o kreditu od 19. veljače 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

11. Tuženica je u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnome navela sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite o njima nije bilo potrebno posebno raspravljati u ovom postupku, posebice što su odredbe sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženice, koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Tuženica u ovom postupku nije predložila da se na navedene okolnosti izvedu dokazi saslušanjem primjerice djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora. Tim više, tužitelj je u iskazu naveo da nije imao mogućnosti pregovaranja o sadržaju ugovornih odredbi, da nije bio informiran od strane djelatnika banke o predmetnim ugovornim odredbama, a da mu one same nisu bile dovoljno jasne i razumljive, pa da nije shvaćao rizike i značaj njihova ugovaranja, a koji iskaz tužitelja je i u tom dijelu prihvaćen kao vjerodostojan.

11.1. Prema tome tuženica u ovom postupku nije dokazala (a na njoj je bio teret dokaza navedenih činjenica) da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbi ugovora koje je definirao trgovac tako da je pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je prije sklapanja ugovora o kreditu bio ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja, kao ni da je tužitelja upozorio i potpuno i jasno informirao o predmetnim ugovornim odredbama.

12. Vezano za navode tuženice da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno prema članku 22. stavak 1. ZOO, valja navesti da je u postupku kolektivne zaštite pravomoćno utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Stoga su takve ugovorne odredbe uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci.

13. U pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju članka 502.c ZPP i članka 118. ZZP/14 postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

13.1. Prema tome ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak su nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi članka 81. u vezi članka 87. stavak 1. ZZP/03 nepoštene, a time i ništetne.

14. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (članak 328. ZOO), a okolnost da je ugovor prestao ispunjenjem u konkretnom slučaju nije od utjecaja, jer se i nakon ispunjenja stranka može pozivati na ništetnost, upravo prema citiranoj zakonskoj odredbi. Takvo je stajalište izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

15. Slijedom navedenog utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli predmetnog ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz CHF i to u dijelu točke 1.; dio točke 4.2.; točki 5.2. i točka 6.2. po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

16. Iz iskaza tužitelja slijedi da je zaključio predmetni ugovor o kreditu 2007. za kupnju motornog vozila koji je otplaćen 2012. Prije potpisivanja isti nije pročitao, službenica u banci mu je ukratko objasnila plan otplate u visinu kredita i nije imao primjedbi. Pri potpisivanju da mu nitko nije skrenuo pozornost na plaćanja naknada, a da je promjeni visine tečaja dobivao obavijesti putem pošte i nije imao primjedbi.

16.1. Iskaz tužitelja prihvaćen je u cijelosti kao istinit s obzirom na to da je iskazivao uvjerljivo i vjerodostojno, suglasno sadržaju ugovora o kreditu te utvrđenjima iz kolektivnog spora u kontekstu načelnog postupanja glede ugovora I ovakvim odredbama.

17. U postupku je utvrđeno da stranke nisu pregovarale ni o ugovornim odredbama kojim su bile ugovorene naknada za prijevremenu otplatu kredita (točka 9. ugovora), naknada za obradu kredita i naknada za osiguranje kredita (točka 11.3. ugovora). Prema članku 81. stavak 4. ZZP/03 na tuženici je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o tim naknadama i visini istih. Tuženica ne samo da nije navedeno dokazala, već iz predmetnih odredbi ugovora proizlazi da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženice prema kojim se tužitelj obvezao platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,5 % i naknadu za osiguranja kredita u visini 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila. Tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj tih odredbi, kako je to utvrđeno i iz njegovog iskaza. Iz sadržaja navedenih odredbi nije moguće utvrditi na što se te naknade točno odnose. Tuženica u ovom postupku nije obrazložila (time ni dokazala) koje usluge ili koji troškovi su podmireni iz te naknade za obradu zahtjeva, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu. Također, ona nije navela (niti dokazala) na što se odnosi naknada za osiguranja (koju uslugu ili trošak) te je li ona u vezi ugovaranja osiguranja imala kakvih stvarnih troškova, kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Stoga, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,5 %, plaćanje premije osiguranja u visini 2,00 % te naknade za prijevremenu otplatu kredita očito prouzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Slijedom toga radi se o nepoštenim odredbama ugovora u skladu s člankom 81. ZZP/03 te ništetnoj u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

17.1. Pritom je glede ulazne naknade uzeto u obzir da je Sud Europske unije u odluci u spojenim predmetima C-224/19 – C-259/19, između ostalog, iznio shvaćanje kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za obradu kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

17.2. Prema tome utvrđeno je da su ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu u ništetnom u cijelosti odredba u točki 9. kojom je propisano da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećima na dan prijevremene otplate, djelomično ništetnom odredba u točki 11, i to točka 11.3 kojom je propisano da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, to stoga što je tuženica visinu istih jednostrano i proizvoljno utvrdio, bez pojedinačnog pregovaranja o tome s tužiteljem, kao korisnikom kredita.

17.3. Ništetnost navedenih odredbi ugovora o kreditu ne znači i ništetnost cijelog ugovora jer on može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina tečaja švicarskog franka određuje prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

17.4. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I izreke presude.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Time potrošač stječe pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

19. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću.

19.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića od 14. prosinca 2023. utvrđeno je da je tužitelj ugovorio kredit u iznosu 21.403,75 CHF te mu je na dan 23. veljače 2007. isplaćeno 96.542,45 HRK prema tečaju od 4,510539 HRK za 1,00 CHF. Prema isplatnom tečaju anuitet je iznosio 303,53 CHF. U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je na ime tečajnih razlika pretplatio 3.374,25 EUR/25.423,54 HRK. Tuženica je od tužitelja 23. veljače 2007. naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 192,20 EUR; 23. veljače 2007. naknadu za osiguranje kredita u visini od 307,52 EUR te 16. lipnja 2012. naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 159,94 EUR.

19.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića kao argumentiran, jasan i objektivan. Vještak je u cijelosti odgovorio na postavljeni zadatak vještačenja. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

19.3. U podnesku od 23. ožujka 2024. tuženica je navela da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ali da osporava nalaz s obzirom da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj CHF.

19.4. U odnosu na navedeno za navesti je da je taj prigovor razmotren prilikom ocjene osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva u pogledu ništetnosti pojedinih odredbi iz ugovora koji su isplatu anuiteta vezali uz vrijednost CHF na dan uplate. U konkretnom slučaju je tuženica bez pravne osnove stekla novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za HRK na dan plaćanja, u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,510539 HRK za 1,00 CHF, s obzirom na to da preostale odredbe ugovora o kreditu kojima je određeno naznačen tečaj CHF, a to je tečaj koji je vrijedio na dan puštanja kredita, nisu nepoštene, a time niti ništetne, pa isti prigovor, stoga, nije od utjecaja na utvrđenu visinu potraživanja koju je vještak utvrdio u skladu sa zadatkom koji mu je dao sud.

20. Prema članku 323. stavak 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje

21. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu po pravilima o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja, odnosno stjecanja od strane tuženice kao nepoštenog stjecatelja (članak 1111. u vezi s člankom 1115. ZOO). To stoga što je tuženica na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu od tužitelja naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženica nepošten stjecatelj jer je, a s obzirom na članak 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe ništetne te da, sve ono što na temelju njih bude primila, da joj ne pripada.

22. Od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj: 91/04., 35/05.) po stopi od 15 % godišnje. U razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s člankom

29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Eskontna stopa je do 30. lipnja 2011. godine iznosila 9 %, a od 1. srpnja 2011. godine 7 %. U ovom slučaju ta se stopa uvećava za pet postotnih poena pošto se ovdje ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 1. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 78/15.) kojim je u članak 3. izmijenjen člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08.) tako da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim glede odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. visina stope zateznih kamata određuje se u skladu s člankom 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 114/22.) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 156/22.) za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena.

23. Preostalo je za odlučiti o prigovoru zastare tuženice.

23.1. U članku 328. ZOO određeno je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.

23.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05., kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.

23.3. Kako je kolektivni spor u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno okončan donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 10. siječnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina. Stoga nije nastupila zastara prava potraživanja tužitelja po osnovi preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli kao ni zateznih kamata koje teku na te iznose od uplate anuiteta do isplate.

23.4. S obzirom na to da su ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, za osiguranje i obradu kredita preispitivane i utvrđene ništetnim tek u ovom postupku, zastarni rok za te restitucijske zahtjeve, u skladu s izraženim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije počeo ni teći.

23.5. Prema tome nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja.

23.6. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II izreke presude.

24. Obje stranke zatražile su naknadu troškova postupka.

24.1. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom postupku, tuženica mu je na temelju članak 154. stavak 1. ZPP dužna naknaditi opravdane troškove postupka.

24.2. U skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT) i članka 155. ZPP priznati su mu troškovi zastupanja kod sastava tužbe od 10. siječnja 2023. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7/1. u vezi Tbr. 54. OT), sastava podnesaka 4. travnja 2023. i od 23. siječnja 2024. od po 200,00 EUR (Tbr 8/1. u vezi s Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT), te kod pristupa ročištima 18. rujna 2023. i 18. ožujka 2025. od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1. u vezi s Tbr. 7/1. i Tbr. 54. OT), ukupno 1.000,00 EUR. Na te troškove pripada mu i PDV 25 % što iznosi 250,00 EUR. Pored toga pripada mu i trošak financijskog vještačenja u iznosu 400,00 EUR te sudska pristojba na tužbu u iznosu 42,47 EUR u skladu s Tbr. 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 51/23.; dalje u tekstu: Uredba). Člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 51/23.) kojim je određeno da su od plaćanja pristojbi oslobođeni i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, koju je stupio na snagu u svibnju 2023. Stoga, tužitelj neće ni biti pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i isplate na ime ništetnosti tih odredbi (jer je to bilo predmet odlučivanja u kolektivnom sporu), već isključivo za tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, osiguranje kredita i prijevremenu otplatu kredita i isplate po osnovi tih ništetnih odredbi, i to prema vrijednosti spora uzimajući u obzir samo te tužbene zahtjeve (659,66 EUR). Prema tome, sudska pristojba na presudu iznosi 26,54 EUR, ali je tužitelju priznat iznos od 13,27 EUR budući da će mu se presuda dostaviti elektroničkim putem i da skladu s člankom 7. stavak 2. ZSP ima mogućnost u roku tri dana od dana dostave odluke platiti sudsku pristojbu u visini polovice propisanog iznosa. Time su mu priznati troškovi postupka u ukupnom iznosu 1.705,74 EUR.

24.3. Na temelju članka 151. stavak 3. ZPP tužitelju na priznate troškove postupka pripadaju zatezne kamate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.; dalje u tekstu: ZOO/23.) uvećanoj za tri postotna poena.

24.4. Slijedom navedenog naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u visini od 1.705,74 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 29. travnja 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO/23. uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tužitelja u preostalom dijelu te zahtjev tuženice u cijelosti (točka III-V izreke).

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Pazinu, 29. travnja 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.