Poslovni broj: Usž-1482/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AGRAM LEASING d.o.o., Zagreb, Remetinečka cesta 98, kojeg zastupa opunomoćenik Stanislav Ostojić, odvjetnik u Grgić & Partneri odvjetničkom društvu, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Zagreb, Franje Račkoga 6, radi neposrednog nadzora nad poslovanjem društva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2969/2022-9 od 22. veljače 2024., na sjednici vijeća održanoj 29. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2969/2022-9 od 22. veljače 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-993-06/22-01/01, URBROJ: 326-01-80-82- 22-12 od 31. kolovoza 2022. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora (točka II. izreke).
1.1 Rješenjem tuženika tužitelju je nametnuta obveza sklapanja ugovora o leasingu na jasan i razumljiv način uz omogućavanje primateljima leasinga raspolaganje svim bitnim informacijama o uvjetima ugovora. Također se tužitelj obvezuje na sklapanje ugovora koji sadrže razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora usklađenih s odredbama Zakona o leasingu („Narodne novine“, broj: 141/13., dalje ZL) u slučaju ne isporuke objekta leasinga od strane dobavljača, a osobito kod određivanja uvjeta raskida ugovora od strane tužitelja ili primatelja leasinga, izrade konačnog obračuna/obračunskog dopisa i naknade štete zbog raskida ugovora. Istim rješenjem je tužitelju izrečena opomena radi nezakonitosti i nepravilnosti utvrđenih zapisnikom o obavljenom neposrednom nadzoru, KLASA: UP/I-993-06/22-01/01, URBROJ: 326-01- 80-82-22-10 od 28. lipnja 2022. godine.
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom pobija njezinu zakonitost u cijelosti iz svih žalbenih razloga. U žalbi navodi da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe članka 57. stavka 3. i članka 58. ZL- a, jer je nekritički prihvatio stajalište tuženika bez utvrđivanja odlučnih činjenica. Smatra da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir njegovo nesudjelovanje u izboru objekta leasinga i dobavljača niti je utvrđivao jesu li on i korisnik leasinga prevareni od predstavnika dobavljača. Ukazuje na dostavljenu korespondenciju između korisnika leasinga i dobavljača od 11. do 14. lipnja 2021. prema kojoj je korisnik leasinga avans za „rezervaciju“ vozila uplatio dobavljaču 11. lipnja 2021. godine temeljem ponude Auto kuće R d.o.o. br. 18/P2/1. Ističe da je on dobavljaču isplatio iznos od 435.653,17 kn na ime razlike do punog iznosa kupoprodajne cijene motornog vozila kao objekta leasinga nakon sklapanja ugovora o leasingu i dostave potvrde o statusu vozila, prema kojoj je objekt leasinga između ostalog spreman za isporuku uz svu pripadajuću dokumentaciju. Pojašnjava da se u konkretnom slučaju radi o „neizravnom leasingu“, što je višestrani pravni posao u kojem sudjeluju tri pravna subjekta od kojih dobavljač, prema odredbama članka 63. do 65. ZL-a, odgovara za obveze koje u pravilu terete jednu od ugovornih strana leasinga (odgovornost za materijalne nedostatke, za zakašnjenje i neispunjenje ugovora o leasingu). Smatra da ZL na svojevrstan način „ustupa“ primatelju leasinga sva prava i obveze u vezi isporuke, pregleda i pozivanja na nedostatke, garancija i posljedica kašnjenja koja mogu nastati prema dobavljaču na osnovu isporuke. Tvrdi da njegova odgovornost ne može izlaziti iz okvira financijske funkcije te da je on u skladu sa svojom ulogom financijera objekta leasinga, po sklopljenom ugovoru, uplatio iznos dobavljaču s osnove kupoprodajne cijene nakon dostavljene potvrde o statusu vozila. Upućuje da u praksi dobavljači vrše isporuku kupcima tek nakon i ako im je, prije predaje vozila, kupoprodajna cijena u cijelosti podmirena. Napominje da mu korisnik leasinga nije platio nikakvu naknadu pa on nema obvezu niti povrata. Zaključuje da je prvostupanjska presuda arbitrarna, iznoseći sadržaje odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu te usvoji tužbeni zahtjev uz naknadu prouzročenog troška.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, navodi da se u konkretnom slučaju radi o pravnom pitanju vezanom za ulogu i odgovornost davatelja leasinga u leasing poslovima primjenjivom na konkretan poslovni odnos, a ne o činjeničnom stanju koje bi se trebalo utvrđivati. Smatra da tužitelj nije oslobođen odgovornosti prema ZL-u i internim aktima tužitelja zbog nesudjelovanja u izboru dobavljača vozila. Upućuje na definiciju posla leasinga kao pravnog posla u kojem davatelj leasinga (tužitelj) pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta kroz određeno vrijeme, za što se primatelj leasinga obvezuje plaćati naknadu. Stoga, zaključuje da davatelj leasinga nije puki promatrač ili samo financijer u poslovnom odnosu između trećih osoba, već aktivni sudionik, odnosno jedna od dviju ugovornih strana u poslovnom odnosu kupoprodaje objekta leasinga od dobavljača, a njegovim zaključenjem postaje vlasnik tog objekta. Osim toga, tužitelj je kao davatelj leasinga druga ugovorna strana i u ugovornom odnosu s primateljem leasinga, u kojem mu on daje objekt leasinga, kojeg je stekao kupoprodajom, na korištenje uz obvezu plaćanja naknade primatelja leasinga. Okolnost da je primatelj leasinga sam odabrao objekt leasinga i dobavljača, ne isključuje niti umanjuje odgovornost davatelja leasinga koja proizlazi iz njegovog poslovnog odnosa s dobavljačem. Iznosi da je davatelj leasinga odgovoran primatelju leasinga za nesmetano korištenje objekta leasinga kojeg mu je kao vlasnik prepustio uz naknadu te za bilo kakva eventualna prava koja bi imala neka treća osoba na tom objektu, odgovara davatelj leasinga. Stoga je jasno da je odgovornost tužitelja šira od one koju on svojim navodima prikazuje. Ističe da odredbe ZL-a propisuju obvezu isporuke objekta leasinga direktno primatelju leasinga, što mu omogućuje da u odnosu na isporučeni objekt istakne dobavljaču sve prigovore i da mu se priznaju sva prava koja ima davatelj leasinga kao vlasnik predmeta leasinga, odnosno druga ugovorna strana u poslovnom odnosu s dobavljačem leasinga. Međutim, to ne isključuje odgovornost tužitelja, koja proizlazi iz njegovog ugovornog odnosa s dobavljačem. Praksa na koju se poziva tužitelj, a prema kojoj se vozila isporučuju nakon i ako im se isplati kupoprodajna cijena, nije propisana ZL-om. Suglasan je sa stavom suda da istrage o prijevari od strane treće osobe nemaju veze s tužiteljevim nepostupanjem po odredbama ZL-a. Ukazuje da potvrda o statusu vozila nije dokaz da je premet leasinga bio isporučen primatelju leasinga, što je internim aktima tužitelja propisano kao uvjet aktivacije ugovora o leasingu. Vlastiti propust prijevremene isplate dobavljaču ostatka vrijednosti objekta leasinga, protivno ZL-u i internim aktima, tužitelj nije mogao prevaliti na primatelja leasinga i nezakonito mu obračunavajući i naplaćujući naknadu. Smatra da je prvostupanjski sud donio zakonitu presudu pa predlaže da se žalba odbije.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjski presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo argumentirano obrazložene razloge, utemeljene na podacima spisa predmeta i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
6. Naime, člankom 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. dalje ZUS), protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da tužitelj, kao davatelj leasinga, ne postupa u skladu s odredbama ZL-a kao ni vlastitim internim aktom pod nazivom „Pravilnik i procedure za procjenu rizika, odobravanje leasinga, sprječavanje pranja novca i financiranje terorizma“ (dalje Pravilnik) obzirom da je aktivirao (izvršavao) ugovor o financijskom leasingu prema primatelju leasinga, iako objekt leasinga nije isporučen primatelju leasingu kao nominalnom korisniku.
8. Naime, prilikom neposrednog nadzora dijela poslovanja tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj kao davatelj leasinga sklopio Ugovor o financijskom leasingu, broj: 47/207/21, s društvom ADRIA LUXURY RENT d.o.o. kao primateljem leasinga, kojem je prije isporuke ugovorenog objekta leasinga, neosnovano obračunao i naplatio naknade opisane u rješenju tuženika, a za pojedine naknade aktivirao je i sredstva prisilne naplate.
9. Odredbom članka 57. stavka 3. ZL-a propisano je da do ispunjenja obveze isporuke sukladne ugovoru o leasingu, primatelj leasinga nije dužan plaćati naknadu koju bi na temelju ugovora o leasingu bio dužan plaćati nakon isporuke objekta leasinga. Dakle, davatelj leasinga može primatelju leasinga obračunavati i naplaćivati naknade po sklopljenom ugovoru o leasingu, nakon isporuke objekta leasinga. U skladu s navedenim, tužitelj je svojim internim aktom, odnosno Pravilnikom propisao da se aktivacija ugovora o leasingu vrši po primitku zapisnika o preuzimanju vozila.
10. Tužitelj žalbom niti ne osporava navedene pravno odlučne činjenice, već smatra da je pravo na naplatu primatelju leasinga različitih naknada iz ugovora o leasingu, ostvario isplatom kupoprodajne cijene dobavljaču nakon zaprimanja „Potvrde o statusu vozila". Međutim, navedena isprava ne potvrđuje da se objekt leasinga nalazio u posjedu primatelja leasinga, već da se ocarinjen nalazi u skladištu trgovca, spreman za isporuku s odgovarajućom dokumentacijom. Stoga je aktivacija ugovora o leasingu na temelju takve potvrde, bez nužnog zapisnika o preuzimanju objekta leasinga, protivna citiranim odredbama, kako je to pravilno utvrdio tuženik u osporenom rješenju.
11. Nije pravno odlučan niti prigovor tužitelja o njegovoj isključivoj financijskoj ulozi, jer nije sudjelovao u izboru objekta leasinga i dobavljača. Naime, posao leasinga je, prema članku 4. ZL-a, pravni posao u kojem davatelj leasinga pribavlja objekt leasinga na način da od dobavljača objekta leasinga kupnjom stekne pravo vlasništva na objektu leasinga, te primatelju leasinga odobrava korištenje tog objekta leasinga kroz određeno vrijeme, a primatelj leasinga se obvezuje za to plaćati naknadu. Slijedom navedenog, tužitelj, kao jedna ugovorna strana u predmetnom pravnom poslu, nije oslobođen odgovornosti prema ZL-u i svojim internim aktima radi nesudjelovanja u izboru dobavljača i objekta vozila.
12. Radi navedenog, pravilno je tužitelju tijekom nadzora utvrđena nezakonitost u odnosu na izvršenje Ugovora o financijskom leasingu, broj: 47/207/21, kao nepravilnost primjene Općih uvjeta ugovora o financijskom leasingu br. 02/20/EUR.
13. Uzimajući u obzir mogućnost neisporuke objekta leasinga primatelju leasinga ili isporuke sa zakašnjenjem, tijekom nadzora utvrđeno je da „Opći uvjeti ugovora o financijskom leasingu br. 02/20/EUR", koji se primjenjuju i na druge poslove financijskog leasinga koje je tužitelj sklopio s primateljima leasinga, a ne samo na Ugovor o financijskom leasingu broj: 47/207/21, nisu usklađeni s citiranim člankom 57. stavkom 3., ali i člankom 58. ZL-a, kojim je propisano da ako dobavljač objekta leasinga primatelju leasinga ne isporuči objekt leasinga, ako ga isporuči sa zakašnjenjem, ako objekt ima materijalni nedostatak ili nije u skladu s ugovorom o leasingu, primatelj leasinga može odbiti prihvat isporuke ili raskinuti ugovor o leasingu i ima pravo na naknadu štete od dobavljača objekta leasinga (stavak 1.). Ako raskine ugovor, primatelj leasinga ima pravo na povrat naknade koju je platio u skladu s ugovorom o leasingu (stavak 2.).
14. Budući da tužiteljevi opći akti ne propisuju razloge i uvjete prijevremenog prestanka ugovora, odnosno njegovog raskida kod neisporuke objekta leasinga od strane dobavljača ili njegove isporuke sa zakašnjenjem, zatim izrade konačnog obračuna i naknade štete zbog raskida, pravilno je tuženik utvrdio da su opći uvjeti tužitelja nedostatni i neusklađeni s odredbama ZL-a, što omogućuje tužitelju protupravno aktiviranje ugovora o leasingu prema drugim primateljima leasinga iako objekt leasinga nije u njihovom posjedu.
15. Slijedom svega navedenog, žalbeni prigovori tužitelja, koji su u bitnome istovjetni prigovorima koje su iznosili u tužbi, s obzirom na činjenice ovog predmeta i pravilnu primjenu materijalnog prava, ne mogu dovesti do drugačije odluke. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.
16. Budući da tužitelj nije uspio sa žalbom, trebalo je, na temelju članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odbiti njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).
U Zagrebu, 29. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
